Muhadžiri: EGZODUS PRADJEDOVA
Kolona sa muhadžirima u Istanbulu 1912. godine
O golgotama muhadžira Bošnjaka, njihovim stradanjima, osjećanjima, razočarenjima i nadanjima, malo je rečeno. Ipak, pismo iz 1887. godine, daje ponešto svjetla o tome
I. UVOD
Prije tačno 150 godina, odnosno 1862. godine, zbio se egzodus Bošnjaka iz prekodrinskih nahija. Sjećanja na ta dramatična vremena, sačuvana su u porodičnim tradicijama i kazivanjima, u kojima se sa sjetom govori o gradovima i mjestima koja su Bošnjaci morali napustiti.
U rijetkim sačuvanim dokumentima iz tog razdoblja, uglavnom se navode dragocjeni statistički podaci, popisi iseljenika, imovina. Treba istaknuti da su ti podaci fragmentarni i odnosili su se na pojedine godine i regije. Međutim, radilo se o talasima iseljavanja koji, zbog dramatičnosti u kojima su se odvijali i krajnjih posljedica, poprimaju neslućene razmjere.
O golgotama muhadžira Bošnjaka, njihovim stradanjima, osjećanjima, razočarenjima i nadanjima, malo je rečeno. Ipak, pismo iz 1887. godine, daje ponešto svjetla o tome.
II. PISMO HUSEIN-ef. UŽIČANINA
(Pismo je iz Turske, 1887. godine, upućeno hafizu Ibrahimu u Bijeljinu)
„Vrli moj i svake hvale vrijedni ahbabu.
Evo se u neko doba i moja duša malo smiri, te uzeh kalem, divit i hartiju da ti habere pošaljem iz ovoga novoga moga života, iz ovoga dunjaluka kojega do jučer ne mogodoh ni zamisliti, a sad ga svojim prihvatam.
Godine prođoše otkad iz našega rodnog kraja odosmo, evo sad će punijeh dvaest i pet, i skoro dvaest i tri kako Bosnu našu napustismo, al opet, kad treba da se javim tebi ili kome drugome tamo, mene taka tuga spopane, taka slabost, ko morija kaka, ko tehre najveće, da kalem jedva u ruku prifatim. Rane mi se otvore na srcu, ko da to juče bješe, il ko da nikad bilo nije, ko da ružan san sanjam, pa jedva čekam da se probudim. Al se probuditi nikako ne umijem pa mi namah na oči Užice naše iziđe, sjajno i veliko, kako je i bilo, da mu je i Stambol mogo zavidjeti. Ko god u njega dođe – jedva iz njega ode, toliko mu se teško od one ljepote rastati. Diljem svijeta bijaše Užice poznato koliko god nekad slavna Kordoba. Da se neumrli Abdel Rahman, Allah da mu osvijetli pute, pridigo iz groba, nikaki drugi grad na zemaljskom šaru ne bi našo da u njem živi, već Užice, kad već njegove Kordobe nema i ne more je biti. Samo Užice. Užice opjevano, Užice prelijepo.
Da nas je grom udario, da nas je šejtan vrelom šakom prignječio, da se planina otvorila, ne bi nas ništa toliko ojadilo ko vijest da ići moramo. Da ići moramo, da se halaliti moramo od onoga što bijaše naše čitavu jednu vječnost, dugu i neprekinutu. I oči čim zatvorim, onaj mi silni plamen u glavi zaigra, kad nam Užice naše zapališe. I to oni isti što ih braćom svojom prifatismo, s kojima hljeb i radost dijelismo, s kojima se pobratismo. Tri je dana Užice gorjelo džehenemskim plamom, tri su dana duše naše umirale od toga plamena, tri dana se oni koje voljesmo naslađivahu našijem patnjama. I kada sve gotovo bješe, tavni se puti pred nama otvoriše, noć duboka što nam, evo, traje već dvaes i pet predugih ljeta. Skupismo se tada ko pred Silah ćuprijom, da pogled najzadnji na popaljeno Užice bacimo. A đevojke se naše, od silna prkosa i od ljuta očaja, u kolo ufatiše, pa zapjevaše:
„Oj Užice, mali Carigrade, dok bijaše, dobro li bijaše.“
I odosmo. Oni što nas, koliko juče, braćom svojom nazivahu, ispratiše nas halakanjem i pogrdama nečuvenim. A za ciglo nekolko mjeseci dođoše do nas crni glasi. Ti isti srušiše i sravniše sve što još ostade, svaku gredu, svaki ubogi zid. Nestadoše, kao rukom džehenemskom izbrisane, i džamije, i mektebi i hamami, i hanovi, sve kuće naše zauzeše i razvališe, sva turbeta u zemlju ućeraše, sva mezarja zaoraše, ne ostade ni traga najmanjega, ni kamena na kamenu, ni glasa jednoga, ni travke što naša bijaše. Ničega, ko da ničega nikad ni bilo nije. Ubiše nas žive, i ubiše sve naše mrtve, ni trunke od našijeh stotina godina ne ostade, moj hafize. Ništa. Kao da našeg nikad ne bijaše.
Ne šćedoh tad u Aziziju što nam nuđaše, na Savi, no se tvome domu zaputih. A ti me kao pravoga dosta primi, i s tobom, u tvojoj mudrosti i poštenju, nešto utjehe nađoh, i smirenja nešto. Dvije godine ostavljao si me u tvojoj bijeloj Bijeljini, al ja svome hastaluku dohakati ne mogodoh. I još sam vidio one iste kako se i vama pod kožu uvlače, kako vas braćom svojom nazivaju, a u očima njihovijem poznadoh istu onu tminu akšamsku koja nas prekri i udavi, e, ja te tada, ustrašen pozvah da idemo skupa. Jer će taj mrak i tebe stići, kad-tad. No, ti mi nisi povjerovao, moj hafize. Ti ostade, a ja put pod noge. Ti svoj put odloži, a ja krenuh među tuđi svijet da svoj mir susretnem. Il ahiretsku kapiju da nađem.
I kako mi je, pitaš, jesam li se konačno naviko, jesam li na svoje nogom stao za sve ove godine? Kako je našemu narodu, Bošnjanima našim, u ovom vilajetu što nije naš?
Znaš kako nam je? Ko da nas je šejtan svojeručno nebrojenim sihirima posuo, ko nekim pepelom, i mi, kad iz postojbine svoje krenusmo, ko da izađosmo iz svojijeh života, iz svega što smo znali, kontali i činili, i uniđosmo u nečije tuđe živote. Pa nam u početku čudni ti tuđi životi, neudobni nekako, sve nas žulja, i lijepo i ružno, i dobro i loše, sve nam smeta, ni žal nam nije žalna, ni radost rahatna, ni berićet, i kad ga ima, za srce nam prirastao nije.
I dugo tako hodasmo uzduž i poprijeko tim tuđim životima, kao čikmom, bez izlaza, tražeći sebe u toj pregustoj tmini, al sebe ne nađosmo. No se, malo-pomalo, polagahno, kako je insanima jadnim suđeno i dosuđeno u nekom kutku beskrajne i nemjerljive Allahove brige, svikosmo nekako i na tuđu kožu, i na tuđu riječ, i na tuđe adete, na sav taj život koji do juče ni zamisliti nismo mogli, i taj nam život postajaše sve manje žuljevit i mučan, ko što nekad bijaše. I eto, guramo nekako svoju tegobu uzbrdicom od sabaha do jacije, i nije nam više tako zorli i turobno. Baca na sve milostivi Allah ljekovitu prašinu zaborava.
Samo se nekad, u po noći, bez razloga, probudimo ustrašeni. U mrak se zagledamo, pa se zapitamo: „Bože milostivi, hoćemo li se ikad vratiti u naše živote, poharane?“
I kako god na tebe i na tvoje mislim, moj hafize, sve se na jedno vrnem. Kako je rahmetli Evlija Čelebija, Allah mu dao svih sedam dženneta, kako dođe u naš bosanski vilajet, u kojem se još ni jedno nebo mirno ogledalo nije, pogodi i šta smo, i kako smo. I vako zapisa u svoj blagoslovljeni defter: „Nisu oni glupi, samo im pamet sporo dolazi.“
I pogodi, vallahi billahi! I pogodi, dragoga mi Allaha! Kako nas viđe, tako i pogodi! Svi smo taki, od prvoga do zadnjega. Al mi sebe poznavali nismo, makar smo sami sa sobom živjeli od kako je svijeta i vijeka. I vazda treba da nas planina u lice udari, pa da vidimo jasno one oko sebe. I sad se polahko, ko oni sa dna kace, ko prava hezela, ko da smo fukara u mozak il hrsuzi najobičniji, sad se, rekoh, mi proćerani, u pamet vrnusmo. I sve nam jasno postade. I bi nam lakše na srcu našemu, ko da progledasmo.
Al kasno, moj hafize. Sad nam pamet i ne treba, sad sve to slobodno moremo u jaliju baciti.
Mi znamo sad ko smo mi i ko su oni. I šta nam iza leđa spremaše, dok smo skupa, za jednom sofrom bili. A znate li vi, dobri moj hafize?“
III. ISELJAVANJE BOŠNJAKA U VRIJEME AUSTROUGARSKE UPRAVE
Nezadovoljni uspostavom austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, Bošnjaci se počinju iseljavati u sve dijelove Osmanskog carstva. Najbrojniji dio se iselio u Istanbul, Karamurselu, Bursu, Hamidiju, Izmir i u druge gradove. Značajan broj Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, nastanio se i u Mitrovici, Novom Pazaru, Prijepolju, Prištini, Solunu, Sjenici, Skoplju.
Javnost Bosne i Hercegovine bila je svjedokom tog iseljavanja. Zemaljska vlada je zabranila putovanje iseljenika u većim grupama, u nastojanju da umanji značaj iseljavanja u Bosni i Hercegovini i van nje. Talas iseljavanja je bio naročito brojan u toku i poslije 1882. godine kada je donesen novi vojni zakon. Naredbom Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 15. marta 1882. godine, broj 2396/predsj., kotarskim oblastima u Bosanskoj Gradišci, Bosanskoj Kostajnici, Brčkom, Gradačcu, Bijeljini, Donjoj Tuzli i Zvorniku, potvrđena je s previšnjega mjesta privilegija na oslobađanje od vojništva za one bošnjačke porodice, koje su 1862. godine, iz Srbije prebjegle u Bosnu. Privilegija je dodijeljena od strane osmanske vlade, potvrđena je naredbom Zemaljske vlade i imala je važiti do kraja 1887. godine. Kotarskim uredima je naloženo da izvrše popis porodica prebjeglih iz Srbije i da ih oslobode poreza do daljnjeg, ukoliko se jave sporovi, rješavat će ih okružne oblasti. U literaturi nalazimo i mišljenje da je iseljavanje Bošnjaka bio oblik bosanskog protesta protiv austro-ugarske vladavine. Iseljenici su se organizirali i okupili oko zemljoposjednika Fehima Đumišića iz Banja Luke i Osmana Čengića. Iseljenici su Porti upućivali peticije u kojima su naglašavali težak položaj Bošnjaka u Bosni. Iseljenici su se nadali da će i u Bosni nastati paralelni pokret, koji će i Portu i Austriju, uvjeriti da Bošnjaci stradaju pod pritiscima režima.
O teškom životu iseljenih Bošnjaka, upečatljivo govori i Okružnica Zemaljske vlade od 6. februara 1887. godine, br. 7062/III., upućena Vrhovnom sudu. U Okružnici stoji: „Često se događa da podređene oblasti dijelom putem Vrhovnog suda, a dijelom direktno na Zemaljsku vladu podnašaju sudske spise sa molbom, da se redovitim putem dostave strankama, koje u Turskoj stanuju. Pošto između Austro-Ugarske i Visoke Porte ne postoji ugovor o pravnoj pomoći, to Turske mjesne oblasti pokazuju samo predusretljivost, ako ovdašnjim molbama ili putem c. kr. izvanjskog ministarstva ili putem austr.-ugars. konsulata stavljenim zbog dostave ovosudbenih spisa dragovoljno dogovore. Mnogostručnost sudskih spisa, glede kojih se dostava traži, kao što i svojstvo sudskog postupka povodom su česta, da se iz dotičnog spisa ne može razabrati vazda o čemu se upravo radi. Razumije se lahko da turske mjesne oblasti sprovodeći takove zamolbe željele bi o parbenom predmetu, koji se tiču stranaka njihovoj jurisdikciji podložnih, da su barem u nekoliko upućene, to se ta želja pokazuje naprema nam upravo posve opravdanom dužnošću. Vrhovni sud neka stog sve podređene sudove uputi, da u svim onim slučajevima, gdje se već iz spisa, koji se dostaviti ima, ne uviđa jasno ime stranaka, parbeni predmet, pravni naslov itd., da kod podnošenja spisa u izviješću kratko i jasno naznače parničnu stvar, te svrhu dostave tog spisa, da se zamoljena oblast u predmetu stvari odavde obavijestiti mogne“.
IV. POKRET PROTIV ISELJAVANJA
Paralelno sa iseljavanjem Bošnjaka, u Bosni i Hercegovini nastajao je pokret protiv iseljavanja, kojeg su predvodili bošnjački, muslimanski, intelektualci. Posebne zasluge u tom pokretu pripadaju Mehmed Teufiku-ef. Azapagiću, koji će u periodu od 1893. do 1909. godine biti imenovan reisu-l-ulemom u Bosni i Hercegovini. Godine 1884. Azapagić je napisao na arapskom jeziku djelo pod naslovom: Rasprava o hidžretu, koje je 1886. godine, u knjižari „Vatan“ štampao i na turskom jeziku.
Azapagić, u svom djelu, govoreći o štetnosti iseljavanja Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, pored ostalog, navodi i sljedeće: „Naša današnja hidžra u vrijeme zenita islama, to je pokret okrenut ka slabosti, koji proizvodi slabost na slabost, to je kao potrošiti novac da bi se zaradio novčić, prodavanje dragulja domovine, bez sumnje skupocjenog, da bi se kupio običan kamen i blato i to opet nesigurno“. Nadalje Azapagić navodi da muslimani mogu živjeti u Bosni i Hercegovini i pored austrougarske vlasti.
Pored Azapagića, snažan glas protiv iseljavanja, digao je i Hadži hafiz Muhamed Emin Hadžijahić, koji je 1884. godine, u listu Vatan, na turskom jeziku, objavio članak pod nazivom: „Patriotizam“, u kojem poziva zemljake da ostanu u domovini, istovremeno navodeći pogubne primjere iseljavanja.
i duzinski 
Šta reče jadan bio? šta to provali pa osta živ 
vladavina podobnih.