Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
IslamBosna.ba - Nova biografija na engleskom jeziku Poslanika Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, pod nazivom "Duša pustinje" je objavljena u epu, fascinantnom obliku gdje pripovijeda život posljednjieg Allahovog Poslanika od njegova rođenja do smrti.
Knjigu je napisao Umer Tasnim, asistent na katedri engleskog jezika na Učiteljskom fakultetu Univerziteta kralja Sauda u Rijadu, a knjigu je izdala Other Books iz Indije, specijalizirana u izdavanju vjerskih i filozofskih naslova.
Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, i muškarci i žene oko njega skicirani su tako živopisno da će doprinijeti boljem razumijevanju i razmišljanju o životu, ljudima, krajoliku kao i uvjerenjima koja su pod utjecajem takvog života.
Kako navode izdavači, knjiga ne samo da će pomoći smanjivaju kampanje protiv Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, već će i potaknuti mlade čitatelje da zapamte i usvoje život Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem, dodajući da se njegova lirska kvaliteta očituje u naslovima tridesetak poglavlja. Posljednji dio knjige predstavlja sažetak hadisa koji naglašavaju humanističku i mirnodopsku prirodu njegove plemenite misije.
Pisac i kritičar Ziauddin Sardar opisao je pjesnički portret Poslanikovog života kao 'insipirirajuće i djelo za zagrijavanje srca'. Prema prof. Ahmedu Iljasu Vijadullahu, autorovom kolegi s Koledža Rijad, knjiga ima dvostrugu svrhu poticanje učeničkih znanja u engleskom jeziku kao i jačanje njihove duhovne orijentacije.
"Također će pomoći i odraslima, jer baca svijetlo na različite aspekte i epizode 'pustinjskog dragulja' jednostavnim riječima", rekao je Vilajadullah
"Muhammedu je dovoljno da bude ponosan to što je jednu primitivnu zajednicu, ogrezlu u krvi, izbavio iz vraških kandži ružnih običaja. Pred njom je otvorio put uspona i napretka. Muhammedov vjerozakon će svijet voditi u sporazumijevanje s razumom i mudrošću."
''... Nema nikakve sumnje u to da je Vjerovjesnik Muhammed jedan od najvećih reformatora čovječanstva. Pripada mu najveća slava jer je on čovječanstvo uputio istinskom svjetlu, pravdi i miru, jer je spriječio prolivanje nedužne ljudske krvi i tako otvorio put ka napretku i civilizaciji. Ovo veliko djelo nije mogao izvesti niko drugi do čovjek koji je imao nadnaravnu snagu, čovjek koji je dostojan svakog poštovanja, divljenja i pažnje."
(Dr.Nihat Hatipoglu jedan je od najpoznatijih istoričara i teologa danas u Turskoj. Održao je seriju predavanja o vrlinama ashaba i tabiina kao i o životu Poslanika Muhammeda a.s..
ovo je pisana verzija video predavanja na temu posljednjih deset dana poslanikova a.s. života i kako je to doživila njegovadeva Kaswa...)
Plakala je Kaswa. A može li Kaswa plakati? I kako bi Kaswa plakala? Na bakijskom mezarju, podvijena repa, stajala je Kaswa...Podizala bi glavu i pogledala u pravcu Rewde... Opruži se Kaswa, leže na zemlju. Glavu svoju opruži na kamen mezara medinskih ashaba...kao da je željela nešto reći... Sjećala se...sjećala se dana kada je sve to počelo...
A sve je počelo lagahnim kihanjem, kihanjem koje postade sve učestalije. Niko se na to nije obazirao. Toga dana on pozva svoju kćerku Fatimu i reče joj: - Kćeri moja, Džibril je svake godine dolazio kod mene jednom i slušao bi Kur' an od mene a ove godine je dolazio dva puta. Fatima ga nije razumijela. Kako bi ga razumjela? A šta je značenje toga, dragi moj oče? - Kćeri moja, to je znak da je došao vakat preseljenja tvoga oca.
I osvajanje Mekke je bio jedan od tih znakova. Ljudi su masovno prihvatali Islam, dolazili su džema'ati za džema'atima, plemena za plemenima. Njegova misija se bližila kraju; haber je došao, morao je krenuti na put...
Kada je u trećem ajetu Sure Al-Maide objavljeno: «Danas sam vam usavršio vaš Din i zadovoljan sam da vam Islam bude vjera» - neki su razumjeli taj znak. Bilo im je teško, znali su da se bliži kraj. I Poslanik s.a.w.s. je znao da mu predstoji put... Zatim se zabrinutost proširi na druge. Hz. Abbas dođe kod Poslanika s.a.w.s., bio je zabrinut. - Usnio sam čudan san, reče... - A šta si usnio Abbase? Šta si vidio amidža? - U snu sam vidio kako su cijelu zemlju vezali konopcima i vuku je ka nebesima. Nisam razumio ovaj san, šta li znači...? Samo ga je ćutke slušao. - Šta je značenje ovog sna? Znači tako si sanjao... - Tako sam u snu vidio, sine brata mog. Šta je značenje ovog sna? On je samo šutio. Hz. Abbas ga opet upita: - Hoćeš mi protumačiti ovaj san? On pogleda svoga amidžu pravo u oči i reče mu: - To je znak da će sin tvoga brata preseliti. Odnosno, to je znak, da ću ja uskoro preseliti.
Tako je i bilo. Zajedno sa njim kao da je i sve stvoreno otišlo. A šta je nama ostalo? Da nam nije ostavio Kur'an, šta bi nam od njega ostalo?
Hz. Aiša pripovijeda početak kraja... - Jedne noći kada je bio kod mene, tačno trinaest dana prije njegovog preseljenja, bio je pored mene. Poslije pola noći je ustao, uzeo abdest i klanjao noćni namaz, kao i svake noći. Oduljio je namaz čekajuci Bilala, koji bi na vrhovima prstiju prišao da ga pozove na sabah namaz, kao što je to činio i svakog jutra. Kao i uvijek, zvao bi ga Bilal: - Namaz, namaz ja Resulallah! Krenuo sam na namaz, idem da proučim ezan. On bi izašao odmah za njim.
Ah, ti dani... Svemu stvorenom je dovoljno samo sjećanje na njega... Znaš kako bi mu rekao? - Odmori nas, o, Bilale! Prouči nam ezan! Bio je to jedan od tih dana. Hz. Aiša nastavlja: - Izašao je napolje, obuo se, zagrnuo lahak ogrtač i krenuo. Nekako zabrinuta za njega i ja krenuh za njim. Išla sam u stopu iza njega. Uputio se ka Bakiji, medinskom mezarju. Pratila sam ga i vidjeh kako uđe u mezarje. Podizao je i spuštao svoju ruku. Izgledalo mi je kao da priča sa svojim prijateljima. Čula sam kako govori : - Selam vam, prijatelji moji, selam vam! Vi ste otišli prije nas a mi ćemo vam se inšaAllah uskoro pridružiti. - Gledam, govori hz. Aiša, podigao svoje ruke i čini dovu. Osjetim kako mu glas podrhtava. Bio je zabrinut kao da mu nešto pritiska nutrinu. I Kaswu je nešto iznutra pritiskalo... Podigla je svoju glavu i opet pogledala. Mezarje ashaba bilo je poput jezera.
Plakala je Kaswa... Zašto da ne plače? Ako ona ne bi plakala, pa ko bi plakao? Plači Kaswa... Izašao je iz mezarja, vraćao se polahko... Aiša kaže: - Ubrzala sam korak a i on je požurio. Uđoh u kuću prije njega. Vidio me je kako sam žurila i trčala, pa me upita: - Aiša, zašto si me pratila? Ćutala je. - Reci mi. A ako mi ti ne kažeš. Reći će mi Džibril. - Rekla sam mu, zašto sam ga pratila. Upitao me je, da li sam nešto primijetila pa mu ja rekoh da jesam. Upita me: - Šta si primijetila Aiša? - Primijetila sam, kako mi je neko naslonio ruku na leđa. - Da, to je bio Džibril. Upitah ga ponovo: - Ja Resulallah, neka su ti moji roditelji kurban, zašto si izašao u sred noći? - Dođe mi Džibril i donese selam od Allaha dž.š. Prenese mi da se moram oprostiti sa prijateljima sa Bakijskog mezarja. Eto, zato sam išao na Bakijsko mezarje u pola noći.
Bio je to početak kraja, kaže Aiša, nutrina joj je gorjela a i Kaswina nutrina već je bila u plamenu. A nutrina Ummeta tek će gorjeti... Prenosi se od Ebu Muahiba: - Uđoh kod njega a on mi reče: - Ebu Muahibe, hoćeš li da ti kažem nešto? - Kaži, o, Božiji Poslaniče! - Meni je ponuđeno dvoje: Riznice ovog svijeta i Allahovo zadovoljstvo, Džennet i ni' meti. Ušutio sam. - Šta si učinio, o, Poslaniče?, a on se nasmija. Kada se nasmijao, kao da ruže procvjetaše na njegovim obrazima. Reče mi: - Ebu Muahibe, izabrao sam Allaha i Njegov Rahmet. Osjetio sam kao da mu je nešto na sred srca palo. Upitah ga: - Ja Resulallah, zar to dvoje ne mogu zajedno? - Ne može Ebu Muahibe, to dvoje ne idu zajedno. I nastavlja hz. Aiša: - Vratio se sa Bakijskog mezarja. Klanjao je sabah namaz i došao kod mene. Primijetila sam kako Poslanik s.a.w.s. drhti. Upitala sam ga šta se to događa, ja Resulallah, a on reče: - Uhvatila me nekakva groznica. Osjetih da ima visoku temperaturu. - O Poslaniče, sigurno si se nahladio! - Glava me mnogo boli Aiša, glava me mnogo boli...
Ah, da sam bio kurban toj glavi što ga boljela! Priđoh mu i čvrsto svezah njegovu glavu platnom a on je još malo zategnu platnom, ne bi li ga bol uminula. Ni slijedećeg dana temperatura nije opadala pa mi kaza: - Aiša, pozovi mi Aliju i Zubejra, neka dođu kod mene. Obojica dođoše. - Neka su ti naši roditelji kurban, ja Resulallah, jesi li htio nešto? - Spremite mi Kaswu, želim ići na Uhud. Kaswa se najednom prenu, kao da se sjetila tih trenutaka. Podiže svoju glavu i pogleda u mezarje. Koliko je samo plakala Kaswa... Svi su govorili samo Kaswa nije mogla govoriti. Drugi su se govorom gajretili a kako Kasva da se oslobodi tereta? Kome je Kaswa mogla reći za svoju bol? Spustila je glavu na užaren pijesak sjećajući se tih trenutaka. Allahov Poslanik je uzjahao Kaswu i otišao na Uhud. Njegov amidža Hamza je bio tamo, čekao ga je... Musaab je bio tamo. Abdullah ibn Džahš je bio tamo. I Enes bin Nadr je bio tamo. Svi su ga čekali... Prošetao je mezarjem na Uhudu i zastao iznad Hamzine glave. Otvorio je ruku, sigurno je činio dovu hz. Hamzi. Ashabi su rekli: - Vidjeli smo kako mu je sva mubarek brada bila u suzama, sigurno se poželio Hamze... Podizao je i spuštao svoju ruku kao da je Rahmet spuštao. Kao da je Rahmet padao sa neba na Uhud. Koliko je samo bio pravedan! Koliko je samo bio pravedan... Njegovu pravednost vidjećete na Mahšeru!
Mnogo je plakao na Uhudu, baš je mnogo plakao Resulullah, sjećala se Kaswa. Toga dana je i ona mnogo plakala... Zatim se vratio. Samo je ćutao. A onda ga ashabi čuše kako govori: - Kamo sreće, reče gledajući na uhudsko mezarje, kamo sreće, da i ja sada ovdje ležim sa vama! Bilo je jasno da se bliži čas njegovog šehadeta. Tako je i bilo...Jedan od znakova je bio i pokušaj jedne jevrejke da ga otruje. Hz. Aiša kaže: - Kada mu se bolest povećala, došle su mi sve njegove žene i rekoše mi : - Zato što si najmlađa, prepuštamo ga tebi ali nam dozvoli da ga zajedno hizmetimo. - U redu, rekoh! Hz. Pejgamber je poslije toga cijelo vrijeme bio kod mene. Poslednje dane je tu proveo. Iz Hasanove sobe je pošao ka mojoj sobi, ali nije mogao hodati pa je rekao: - Neka dođu Alija i Abbas. Oni ga prihvatiše pod pazuh i polahko ga poniješe, dok su njegove mubarek noge klizile po zemlji. Bio je malaksao, otežao a temperatura mu je bila skroz visoka. - Slijedeceg dana, kazuje Ummul-Bišr, bila sam kod njega i kada mu stavih ruku na glavu, ona bijaše vrela kao furina, kao da mu vatra izbija iz čela. Kada bi mu stavili vlažnu oblogu, ona bi se odmah osušila, sve bi para iz nje izbijala, pa ga upitah: - Ja resulallah, kako možeš podnijeti ovolike tegobe i ovu nesnosnu vatru?, pa mi reče: - Mi Pejgamberi smo takvi...naša iskušenja su mnogo veća ali i nagrada kod Allaha je mnogo veća.
Hz. Aiša prenosi da im je tada rekao: - Donesite mi svježe vode sa sedam izvora u sedam ibrika i neka je pospu po meni, možda će mi temperatura spasti. Donesosmo sedam ibrika sa vodom pa smo polahko posipali vodu po njegovom tijelu a kada mu se tijelo ohladilo, on reče: - Dovoljno je! Već se osjećao bolje. Hladna voda mu je za kratko vrijeme splasnula vatru pa je upitao šta radi džema'at a mi rekosmo: - Ja Resulallah, stanovnici Medine neće da idu svojim kućama, svi čekaju pred mesdžidom. Svi su tu: Muškarci, žene, djeca i staro i maldo... Niko ne ide svojoj kući. Ne reče ništa, samo je šutio. Nekako oko akšama tijelo mu se opet upali. Hz. Aiša propovijeda da je tad rekla: - O Poslaniče, glava me mnogo boli! Ah, moja glava! Nasmijao se. Svoj osmijeh nikad nije skrivao. - Aiša, i mene glava mnogo boli; trebao bih ja govoriti: Ah, moja glava!
Kamo sreće da smo toj glavi kurban bili! Kamo sreće da smo, ne jednom, već hiljadu i jednom bili žrtva za njega! Da smo ga barem samo vidjeli... Da smo barem mogli dodirnuti to lice od svjetlosti! Eh, da smo makar prašinu pod nogama njegovim dodirnuli... Slijedećeg jutra uđe hz. Ebu Bekr kod njega. I Abbas je bio sa njim. Upita ih kakvi su haberi, pa mu oni rekoše: - O, Božiji Poslaniče, mnogo je ljudi pred mesdžidom i ne žele se razići svojim kućama. Džema'at te čeka. Ako bi mogao doći, ako bi mogao izaći pred njih... Alejhisselam upita: - Šta želi džema'at? - Žele te vidjeti, rekoše. - Zašto?, upita. - Zato, što se oni, ja Resulallah, plaše tvog preseljenja. Zastao je. - Pa koji je to Pejgamber vječito živio pa da i ja živim kao on? - Zamotaj mi glavu sarukom Fatima, okrenu se Fatimi. Nije bio u stanju ni da sam zavije saruk oko svoje glave. Fatima mu sveza saruk a on jednu ruku stavi na hz. Alijino rame a drugu na leđa Zubejra bin Affana i tako skupa izađoše pa stigoše u mesdžid nakon malo. Zatim se popeo na mimber oko kojeg su se tiskali ashabi.
Mesdžid je bio pun, krcat. Netremice su ga gledali! Upijali su njegove blage pokrete. On skupi svoje široko džubbe oko svoga mubarek wudžuda i sjede na mimber. Zadnji put sjede na ovaj mimber. Nikad se više neće popeti na svoj mimber! Nikad ga više njegovi ashabi ne vidješe na njegovom mimberu, nikad više... Mimberi su ga željni ostali! Mihrabi još uvijek čeznu za njim. I ove oči su ga željne! I srca se tope od čežnje za njim! Ustade na noge, ali bijaše veoma malaksao i umoran. Ashabi mu pritekoše u pomoć. Rukama se oslanjao na njih. Okrenu se džema'atu i reče: - Vrlo sam blizu Kewsera, vrela Kewsera, džennetskog izvora. Biti u njegovoj blizini znači, da se sve veze sa dunjalukom prekidaju. A kad je on to dao svoje srce dunjaluku?
U dnu džamije je sjedio hz. Ebu Bekr. - Aaahhh.... Odjednom ispusti glasan uzdah. Većina još uvijek nije razumjela. A i kako da razumiju mladići? Čudili su se, ko je ovaj starac, što tako glasno plače. Smije li se plakati dok Resulullah govori? Ah, kako je samo plakao Siddik toga dana! On je razumio riječi... Pa zar on nije bio od onih što su sve najbolje shvatili? Dobro ga je razumio Es-Siddik. Dobro je znao da su njegove pripreme za «put» već odavno počele. Odlazio je njegov prijatelj, odlazio je od njega. Siddik se rušio iznutra! - Sačuvajte ruke, jezik i ono što vam je među nogama i bićete pored mene! Ako je narod ispravan i upravitelji će biti ispravni! A ako narod ne bude ispravan i upravitelji će im biti loši. Zatim ih je redom pogledao. - Sa vama ću se sresti na vrelu Kewsera... Počelo je komešanje u džema'atu; sada je već svima bilo jasno. - Mjesto našeg sastanka je na vrelu Kewsera... - Kako ćeš nas tamo prepoznati, o, Poslaniče?, upita jedan ashab, kako ćeš znati da smo to mi? - Prepoznaću vas, prepoznati... Mjesta abdesta će vam sijati toga dana. Tako ću vas prepoznati. Oni su moji! Pustite ih da dođu kod mene!, reci ću. Hoćeš li i nas prepoznati ili ćeš nas otjerati sa vrela Kewsera!? Hoćeš li reći: «Ja vas ne poznajem jer vi mene niste poznavali!» Nebijju moj! Resule moj! Kruno glave moje! Kamo sreće da su mi glavu već sa zemljom pokrili, sa kojom ću biti pokriven! Hoćeš li reći: «Dođite da vas vidim!», ili: «Odlazite! Ne poznajem vas! Nikad vas nisam ni poznavao!», hoćeš li tako reći, hej Nebijj! Ako nas otjeraš, pa kome ćemo ići, kome da idemo, naš Resule!? Ako nas ti otjeraš, pa kome ćemo ići? Kome da se obratimo?! Oni koji ga vole, stalno ga traže...
Hz. Omer, predivni fakih i muhaddis bi šetao Medinom i okolinom a oni što ga nisu poznavali, mislili bi da je on Resul. Znate li šta bi uradili? Spustili bi svoje glave na pijesak i pitali bi, da li je možda ovuda prošla Poslanikova deva?! Željeli su spustiti svoju glavu na to mjesto...
Prekinu govor na mimberu i spusti se jednu stepenicu niže pa reče: - Ko ima nešto svoje kod mene, neka dođe i neka to uzme. Ako sam nekoga udario, neka mi to vrati. Ukaš bin Mesan istupi korak. - Ja Resulallah, imam ja nešto uzeti od tebe! - Reci Ukaš, šta je to? - Jednog si dana jahao na devi sa bičem u ruci i dotakao si njime moja leđa. Želim to da ti vratim, ja Resulallah! - U redu Ukaš, dođi i udari me! Napraviše mjesta da mu skinu ogrtač a Ukaš bin Mesan reče: - Ja Resulallah, u ruci si tada imao bič, njime si me dodirnuo. Volio bih njime da ti vratim! - Idi u kuću moje kćerke, tamo je moj bič, pa ga donesi!, reče hz. Aliji kad ga pogleda. Hazreti Alija ode i donese bič. Šta li je sve rekla hz. Fatima kada je od nje zatražio bič... Ashabi okružiše Ukaša. - Šta to radiš Ukaše!? Zar možeš udariti Resulullaha!? Udari jednog od nas! Svaki od njih je otkrivao svoje tijelo. Jedan ashab je razgolitio svoja leđa i viknuo: - Udari mene Ukaš, udari mene! - Ne! Resulullah je rekao da njega udarim, odvratio je Ukaš, to je njegovo naredenje. U tom je stigao hz. Alija sa bičem u ruci. Resulullah nije mogao stajati na nogama, toliko je bio bolestan. Sjeo je na stepenicu od mimbera pa reče hz. Aliji: - Skini mi ograč sa leđa, neka me udari. Kad idem Allahu, ne želim ići sa tuđim hakkom. Ashabi se uznemiriše. Mnogi su plakali. Neki su pokrivali svoja lica ogrtačima a neki su obarali svoju glavu ka zemlji, samo da ne gledaju taj prizor. Kako da gledau, kad su ga na Bedru i Uhudu štitili da ga mušrička ruka ne dotakne, pa kako da gledaju, da ga jedan od njih udari!? Ukaš se približi Resulullahu. Čim su skinuli Poslanikovo džube, ukaza se znak Nubuwweta između dvije plećke, Ukaš se sav u suzama baci na njega i zagrli ga preko grudi. Jecajući spusti svoje usne na to mjesto, spustio je svoje lice ljubeći biljeg Nubuwweta. - Šta to učini, o Ukaš?, upita ga Poslanik. - Ja Resulallah, kako se može moja ruka dići na tebe? Slomila bi se ta moja ruka! Želio sam samo da poljubim tvoj biljeg Nubuwweta! Ja znam da vatra neće gorjeti usne i obraze koji dodirnu tvoja leđa. Zbog toga je Ukaš sve ovo uradio.
Vidite i sami da toj nauci ništa ne nedostaje a da mi, sa svim našim sistemima, ništa dalje odmakli nismo i da, uopšte, niko nije kadar dalje da stigne.
POSLJEDNJI DANI POSLANIKA MUHAMMEDA S.A.V.S. - nastavak
.....
Ah, ti dani... Ustade Kaswa, podiže svoj vrat, sjećajući se tih trenutaka. Učini joj se kao da ga je nosila na svojim leđima. Na trenutak živnu, ali se brzo snuždi kad shvati da ne nosi hz. Pejgambera na svojim leđima. Kleknu Kaswa. Sjetila se kako ga je nosila za vrijeme hidžre. Sjetila se kako ga je nosila na Oprosnom hadždžu. Sjetila se kako ga je nosila za vrijeme osvojenja Mekke. Opruži glavu na vreo pijesak Kaswa. - Pitajte me štogod!, reče Božiji Poslanik. - Ja Resulallah, ja sam uzeo tri dirhema iz državne kase!, reče jedan ashab. - Zašto si to uradio? Zašto se nisi sjetio Allaha? - Ah...moj nefs, ja Resulallah, stidljivo odgovori ashab. - Zapiši ovo Fatima, pa ćete uzeti od njega i vratiti u kasu!, okrenu se hz. Pejgamber svojoj kćerki Fatimi. - Ja sam mnogo griješan, ja Resulallah!, uzdahnu drugi ashab, bojim se, čini dovu za mene. Poslanik reče: - Neka Allah podigne to sa tebe! Ruke su mu se kao rahmet podizale i spuštale. - Ja Resulallah, zapomaga jedan ashab, ja sam munafik! - Neka Uzvišeni Allah spusti iman u tvoja prsa, kaza Poslanik.
- Vodite me kući!, reče hz.Pejgamber nakon ovog. Više se nije popeo na taj mimber. Taj mimber ga nikad više nije vidio. Svi mimberi čeznu za njim. Ako je ovaj kosmos jedan mimber, i taj mimber čezne za njim. Došao je kući a temperatura mu i dalje bijaše visoka. Uopce se nije žalio. Zajedno sa šehidima, nebijjima, siddicima i salihinima je puno učio jedan ajet. Na trenutak je osjetio da mu je bolje. Krenu na akšam a Medina se uzburka. Govorili su: - Resulullah je ozdravio! Haber se prenosio od usta do usta, od srca do srca, od kapije do kapije... Resulullah je izašao na namaz! Kako se obradovaše Bilal i ostali ashabi! Mesdžid se radovao. Mihrab se radovao. Mimber se radovao. Jedino stanovnici Bakije se nisu radovali, jer su ga se uželjeli... - Koliko će još biti tamo!?, pitali su se.
Poslije akšama se vrati kuči. Pred jaciju osjeti kako mu tijelo opet gori. Ponovo mu se poviši temperatura. Sav se džema'at skupio u mesdžidu, svi su čekali žudeći samo da izađe. Jacijski vakat je izmicao. - Prenesite Ebu Bekru, neka on predvodi namaz!, pršaputa. Hz. Aiša je zakasnila da ovo prenese pa će je kasnije o ovom pitati jedna mudra vjernica, pa kad bi upitana, zašto nije prenijela haber, odgovorila je: - Pobojala sam se da vjernicima neće biti pravo da neko drugi predvodi namaz dok je Poslanik još među nama, pa makar to bio i moj otac. Resulullah je bio u polu-svjesnom stanju, pa otvorivši svoje blagoslovljene oči, prošaputa: - Šta je bilo sa džema'atom? - Čekaju te... - Rekao sam da Ebu Bekr predvodi namaz. Treći put. I Treći put stiže haber do hz. Ebu Bekra. Šapnuše mu na uho da Poslanik nece doći, jer mu se temperatura povisila te da je rekao da on, Ebu Bekr, klanja jaciju namaz kao imam. Siddikova glava klonu. Klonu Siddik... Klonu. «Kako da ja predvodim namaz? Ja ne mogu stajati tamo», mislio je Ebu Bekr. - Ne mogu ja ući u njegov mihrab!, reče Siddik pa upita, gdje je Omer? Rekoše da je tu u blizini. - Omere, molim te, ti pedvodi namaz, pribraniji si od mene. Hz. Omer mu odgovori: - O, Ebu Bekre, tebe je Poslanik izabrao. - Pa kako ću ja predvoditi namaz? Ti si stabilniji od mene. Konačno, u neko doba ustade Siddik i prođe u mihrab.
Džema'at ustade. Da ste samo vidjeli, kako tužno su ustali...glava pognutih a srca slomljenih... Kao da su im tijela bila slomljena. Džema'at je stajao ali da ste samo mogli vidjeti, kako tužno su izgledali... Ebu Bekr donese tekbir... Allahu ekber! Grcao je u suzama dok je učio Fatihu, jedva ju je učio od silnog plača. Kidalo se srce Siddikovo... Mesdžid je jecao. Do njegovog preselenja ostala su još dva dana, samo još da dana. Ustao je na sabahski namaz kad je osjetio da mu je lakše. Osjećao se lakšim pa krenu... - Kuda si pošao, ja Resulallah? - Idem na namaz. Džema'at je bio već poredan u saffove iza Siddika. Podigao je zavjesu i vidio da Ebu Bekr predvodi namaz pa krenu da stane u saff..
Džematlije koje su ga vidjele, uskomešaše se. Siddik se odmah povuče dva koraka nazad, da mu oslobodi mihrab ali Resul rukom dade išaret da nastavi. Klanjao je namaz iza Siddika. Siddik... Čuješ li, o Siddik?! Resulullah je za tobom klanjao namaz, o Siddik! Sada su tamo trojica njih, jedan pored drugog. Allahov Poslanik, do njega Siddik pa Omer. Tojica njih, jedan kraj drugog. Pa zar nije rekao: - Na Sudnjem danu ću prvi ja ustati, sa moje desne strane Siddik a sa lijeve Omer. Zar nije tako rekao? Blago vama, kakvo ste mjesto zauzeli! Lijepog li mjesta! O, vi Medinlije, kako ste u lijepom mjestu! Da smo bar bili zemlja u Medini, da smo barem zemlja bili... Predade džema'at selam i završi jaciju namaz. Okrenu se ka džema'atu a cio džema'at se okrenu ka njemu. Pogleda ih hz. Pejgamber pa reče da je Nubuwwetu došao kraj. Poslanstvo je završeno. - Poslije mene, jedino što će vam ostati, jesu istiniti snovi. Više ništa nije ostalo... Ustao je a jedan od ashaba ga pogleda i vidje da je bijel poput lista iz Mushafa. Ustao je a i cijeli džema'at za njim. Prošeta nekoliko koraka. Desnom rukom podiže zavjesu koja je dijelila mesdžid od njegove kuće. Na prag se još jednom okrenu, jer neke od ashaba više neće vidjeti. Poslednji put se okrenu gledajući svoj džema'at. Poslednji trenutak! Ah, da smo mogli vidjeti taj trenutak... Zadnji put pogleda ashabe a zatim nestade poput otkucaja srca. Kao vjetar nestade! Spusti se perda. Pade zavjesa.
Jedan ashab propovijeda: - Nestao je poput vjetra; u jednom trenutku smo ga vidjeli a već u drugom je nestao. U kući reče: - Doći će vrijeme smutnje. Poput crne noći doći će smutnja. Budite spremni! A zatim, poslednji dan, prenosi hz. Aiša, da ju je upitao: - Šta je sa parama od zekjata koje u bile u kući? Šta si uradila sa njima? - Bila sam zauzeta oko tebe pa ih nisam uspjela podijeliti. - Podijeli ih, podijeli... Neka u mojoj kući ne ostanu pare od sadake i zekjata. Opet mu se stanje pogoršalo. Kako je težak smrtni tren! Ako su tvoje muke ovako teške, pa šta će biti sa nama? Ne znam, da li ćeš biti sa nama, ali znam da si uvijek sa salihinima i znam da su stalno sa muttekijama. Mi nismo od njih, ja Resulallah, ali vjerujemo u Allahovu Jednoću i da si ti Njegov Poslanik I mi te volimo, ja Resulallah, i tvoj Din plaho volimo. Hoćeš li biti pored nas u našim zadnjim trenucima. Mi imamo vjeru i pokorni smo a ti imaš uzvišeno mjesto kod Allaha s.w.t., pa hoćeš li biti sa nama u našim zadnjim trenucima, ja Resulallah!? Još jednom podiže svoju glavu pa upita: - Šta ste uradili sa parama od sadake i zekjata? - Podijelili smo, ja Resulallah. - Elhamdulillah! Pošto sada putujem Allahovoj blizini, ne želim da išta ostane. Fatima je bila tiha, povučena... Prečista hz. Fatima... Kad je vidje tako zabrinutu, pozva je pored sebe. Nešto joj šapnu a ona se još više rastuži. Rastuži se Fatima... Onda je opet pozva Resulullah. - Draga Fatima... I opet joj nešto reče pa se ona blago osmjehnu. Kasije su je pitali: - Fatima, šta ti je rekao? - Prvo mi reče, preseljenje tvoga oca se približilo, pa se ja rasplakah, duša mi se zapali pa kad me vidje onako rasplakanu, rekao je: - Dođi kćeri moja Fatima, dođi... Jesi li mnogo zabrinuta? - Oče, rekoh, kako da ne budem? - Nemoj biti tužna, ti ćeš mi prva iz moje porodice doći. Tako je i bilo. Samo šest mjeseci nakon njegovog preseljenja, prigrlio je svoju Fatimu sebi.
Eh, kad bi i nas uzeo pored sebe! Učio je ajete iz sure Ali-Imran: «Muhammd je samo Allahov Poslanik! Pa ako on umre ili bude ubijen, zar ćete se vratiti stopama svojim»? Mnogo je učio ovaj ajet. Usama reče borcima: - Nemojte ići sa svojih mjesta, Poslanik je mnogo bolestan. Ovo nije važilo za Ebu Bekra, koji je bio u jednom udaljenom mjestu, gdje je bio otišao kada je Poslaniku bilo malo bolje. Svi se sakupiše. Bili su to njegovi posljednji trenuci. Hz. Aiša govori: - Njegova mubarek glava je bila u mome krilu. Donijeli smo jednu posudu sa vodom a on je spuštao svoje prste u nju i kvasio bi svoje mubarek usne koje su se stalno sušile. U jednom momentu uđe jedan ashab sa misvakom u ruci pa Resulullah pogleda u misvak. - Da li želiš misvak, o Poslaniče, upita ga ashab, a on potvrdno odgovori. - Dao mu je misvak, nastavlja hz. Aiša, ali pošto nije imao snage u rukama, ja sam mu pomogla. Očistila sam mu mubarek zube a on na trenutak otvori oči i reče: - Žene i robove lijepo pazite! Ne zapostavljajte namaz! Namaz, namaz, namaz!, ponavljao je.
Od ovog događaja se dalje prenosi u sahih predajama, uđe Džibril unutra. Melek Wahja dođe Poslaniku. - Esselamu alejke, ja Resulallah, reče. Neka je na tebe Allahov spas ja Resulallah! - Jesi li mi došao Džibrile? - Evo me, ja Resulallah! I moj brat je došao sa mnom, ali traži tvoju dozvolu da uđe. Uzvišeni Allah nam je naredio da uđemo samo sa tvojom dozvolom. - Ko je on? - Hz. Azrail a.s. Ako dozvoliš, on bi htio ući, ja Resulallah. - Da li mu je naređeno? - Jeste, ja Resulallah. - Onda ga pozovi neka uđe. Imao je 63 godine...i jedan dio brade mu bijaše pobijelio. Njegovo tijelo uvijek miriše kao misk i znoj njegov je prelijepo mirisao a lice mu je bilo prelijepo. Teško je bilo gledati ga u oči. Kad god bi ušli u prostoriju u kojoj se on nalazio, svjetlost iz njegovih očiju bi se odbijala kao od zidova. Hz. Aiša kaže: - U jednom trenutku vidjeh kao da govori sa nekim... «Kad je tako, onda je u redu»..., shvatila sam da će nas uskoro napustiti. Shvatila sam da se veza sa nama u potpunosti prekinula. Ništa nisam mogla učiniti, trebalo je da preseli. Ponovo ga pogledah. Bijaše podigao prst šehadeta, desni kažiprst, okrenut ka gore, kao da je sa nekim govorio... «Allahu moj, najljepši Prijatelju, dolazim Ti...»! Pogledah, kako svojim prstom nešto išareti. Mubarek pogled podiže ka plafonu i gledao je gore pa mu se pogled tako zaustavi. A onda mu se ruka polahko spusti na posudu sa vodom. Nije govorio, samo su se vidjele suze iz njegovih očiju.
Poslije ovog kao da se sve slomi. Medina kao da se srušila. Sunce iz očiju ashaba toga je dana bilo mračno. Nikad se više sunce nije nasmijalo u Medini. Kako da se smije kada je izgubilo svoju svjetlost. Najljepši od najljepših, hz. Ebu Bekr, uđe unutra. Lice mu mije bilo pokriveno. Hz. Siddik mu se približi i pogleda ga u lice. Sruši se Siddik... Iz očiju mu je lila kiša koja je padala na Vjerovjesnika. Kao kada je plakao na dan Hidžre. Prekri Resulullaha. - Ah, moj Pejgambere, ah, moj Pejgambere, jecao je Siddik. Ah, moj prijatelju! Zagrlio je Resulullaha. Znao je da ga više neće vidjeti pa mu je otkrio lice. - Nemoj da je iko otkrio prekrivač. Između dva stuba se nasloni Siddik, Medina je ovog puta odzvanjala od njegovog plača. I Kaswa... Sjetila se Kaswa tog trenutka. Kaswa, Resulullahova deva. Deva, koju je jahao za vrijeme Hidžre, deva koja ga je nosila za vrijeme Oproštajne hutbe, deva, koju je jahao oko Kjabe onog dana kad su osvojili Mekku.
Kada Allahov Poslanik preseli, hz. Ebu Bekr reče: - Niko ne smije uzjahati Kaswu! Kaswino meso se ne smije jesti! Pustite je neka ide Bakijskom mezarju, neka ide među svoje prijatelje. Sjetila se Kaswa... Udarala je glavom od zida do zida dok je nakon nekoliko dana ne nadoše među mezarjem ashaba. Otišla je Kaswa... Umrla je Kaswa... U kakvom su odnosu bili, to niko od nas ne može razumjeti. Ovo govorim u svoje ime. Kaswa... Kaswa, ti koja si bila jahalica Poslaniku! Draga Kaswa... Prelijepa Kaswa... Kamo sreće da sam bio zrno prašine pod tvojim nogama! Kaswa...
Dr.Nihat Hatipoglu jedan je od najpoznatijih istoričara i teologa danas u Turskoj. Održao je seriju predavanja o vrlinama ashaba i tabiina kao i o životu Poslanika Muhammeda a.s..
IslamBosna.ba - Poslanik Muhammed, s.a.v.s., je bio izvanredan muž, idealan otac i poseban djed. On je bio poseban u svakom smislu.
Prema djeci i unucima se odnosio s velikim suosjećanjem, i nikad nije zanemarivao njihovo upućivanje na pravi put i činjenje dobrih dijela. Volio ih je i postupao s njima nježno, ali im nije dozvoljavao da zanemare stvari bitne za ahiret. Pokazao im je kako živjeti plemenitim životom, i nikada im nije dozvolio da zanemare vjerske dužnosti ili da se razmaze. Njegov najveći cilj je bio da ih pripremi za ahiret.
Enes ibn Malik, r.a., Poslanikov, s.a.v.s., sluga punih 10 godina, je rekao: Nisam vidio nikoga milostivijeg prema porodici od Poslanika, a.s. (Muslim) Poslanik, a.s., je bio čovjek kao i mi, ali mu je Allah podario duboko suosjećanje prema svakom živom biću kako bi uspostavio vezu s njima. Zbog toga je bio pun suosjećanja prema porodici i drugim ljudima.
Svi Poslanikovi, s.a.v.s., sinovi su umrli prije njega. Ibrahim, njegov posljednji sin, umro je dok je bio malo dijete. Poslanik, s.a.v.s., je često posjećivao sina prije njegove smrti, iako je bio veoma zauzet. Ibrahima je njegovala dojilja. Poslanik, s.a.v.s., bi ga ljubio, igrao se s njim prije povratka kući (Muslim). Kada je Ibrahim umro, Poslanikove, s.a.v.s., oči ispuniše suze. Abdur-rahman ibn Avf, r.a., je rekao: O Allahov poslaniče, zar i ti (plačeš)! Poslanik, s.a.v.s., je rekao: Ibn Avfe, ovo je milost. Zatim je dodao: Oko mi samo suzi, a srce tuguje, a mi nećemo ništa reći čime nije zadovoljan naš Gopodar. Uistinu smo mi, Ibrahime, zbog rastanka s tobom, tužni! (Buhari)
Poslanik, s.a.v.s., je u potpunosti imao ravnotežu u odgoju svoje djece. Jako je volio svoju djecu i unučad, ali nikada nije dozvolio da se zbog te ljubavi loše ponašaju. Niko od njih se nije namjerno usuđivao da uradi nešto loše. Poslanik, s.a.v.s., im je skretao pažnju kad pogriješe. To je činio tako što ih je obavijao ljubavlju i dostojanstvenošću. Naprimjer, jednom je Hasan ili Husein, r.a., htio pojesti hurmu koju je neko dao da se podijeli kao milostinja. Poslanik, s.a.v.s., ju je odmah uzeo iz njegove ruke i rekao: Sve što je dato za milostinju nama je zabranjeno. (Ibn Hanbal, Muslim) Dakle, još dok su bili djeca, on ih je učio da raspoznaju zabranjena djela.
Poslanik, s.a.v.s., nije samo grlio svoju unučad, već i djecu iz komšiluka. Osvajao je njihova srca samilošću. Volio je svu djecu.
Volio je i svoju unuku Umamu. Često ju je nosio na leđima, čak ju je stavljao na leđa i dok je klanjao. Kada bi pao na sedždu, spustio bi je, kad bi završio, stavio bi je ponovo na leđa.(Muslim)
Pokazivao je svoju ljubav prema Umami da bi naučio dječake kako se odnositi prema djevojčicama. To je bilo veoma potrebno, jer je samo deceniju ranije bilo društveno prihvatljivo da se ženska djeca živa zakopavaju. Takvo javno ispoljavanje ljubavi prema unuci nikad prije nije viđeno u Arabiji.Poslanik, s.a.v.s., je rekao da islam ne dozvoljava diskriminaciju ni sina ni kćerke. Kako će biti diskriminacije? S jedne strane je Muhammed, a.s., s druge Hadidža, r.a., s jedne Adem, a.s., s druge Hava, s jedne Ali, r.a., s druge Fatima, r.a.. Pored svakog velikog čovjeka je velika žena.
Čim bi Poslanikova, s.a.v.s., kćerka Fatima ušla u sobu, Poslanik, s.a.v.s., bi ustao, uzeo je za ruke i posjeo je gdje je on sjedio. Pitao bi je za zdravlje i porodicu, iskazivao svoju očinsku ljubav i govorio joj ljubazne riječi.
Fatima, r.a., znajući koliko ju je volio, voljela ga je više od sebe same. Plakala je i jecala kad joj je Poslanik, s.a.v.s., rekao da će ubrzo umrijeti. Fatima, r.a., prenosi: Vjerovjesnik, s.a.v.s., mi je prišapnuo da će ga smrt zadesiti u bolesti u kojoj je preselio, pa sam zaplakala. Zatim mi je ponovo prišapnuo i saopćio da ću ja biti prva iz njegove porodice koja će poći za njim, pa sam se nasmijala. (hadis bilježe Buhari, Muslim i drugi). Njen otac ju je volio, a i ona je voljela njega.
Napisao: Fethullah Gulen, utjecajni turski intelektualac koji je je podstakao niz društvenih aktivnosti, uključujući i transnacionalne obrazovne i poslovne susrete, međureligijske dijaloge i multikulturalne susrete.
Izvor: IslamOnline
Prijevod i obrada: IslamBosna
