KAKO SU BOŠNJACI 1737. KOD BANJA LUKE ODBRANILI BOSNU
Bosna i Hercegovina je bila u sastavu osmanskog carstva i najzapadniji dio islamska države, zvane hilafet. Dugo godina su bili Bošnjaci vrijedni i hrabri granièari koji su uspješno odolijevali napadima Austrijanaca, Hrvata, Slovenaca i Madara. Meðutim dugogodišnje borbe su imale i kobne posljedice za naš narod. Ekonomija je slabila, hrane je nedostajalo, sve manje je bilo muškog stanovništva...itd.
Zbog navedenih (i mnogih drugih) razloga su se Bošnjaci 1737. godine prvi put otvoreno suprostavili politici Istanbula u jeku novog turskoaustrijskog rata. Austrijska je vojska tako na više mjesta provalila u sjevernu Bosnu, i Bošnjaci su se odupirali, ali je uskoro iz Istanbula stigla vijest, da se Bosno ne smije braniti, jer je Turska u ratu sa Rusijom, pa je trebalo izbjegavati neprijateljstva sa Austrijom. Unatoè tame je Ali-paša sazvao bosanske prvake u Travnik i prenio im sultanovu poruku. Prisutni su sa ogorèenjem saslušali zapovijest i jednoglasno je odbili. Koliko su bili odluèni u svojoj namjeri pokazuju završne rijeèi zakljuènog dokumenta koji su danijeli: »Bosna se mora braniti pa makar nas svih to stajalo glava i imanja!« Ali-paša, iako je bio stranac, je pristao uz Bosance i tako se po zemlji proširio poziv na vojsku. Fra Nikola Lašvanin je zapisao: »Ðodoše pašini ljudi po svoj Bosni i digoše sve, malo i golemo, ko god može oružje nositi...i skupi se èudna vojska strahovita:\" 1
Bitka kod Banja Luke
Austrije je za novi rat sa Turskom pripremila ogromnu vojsku. S obzirom da su se Bošnjaci odluèili sami suprotstaviti Austrijancima (bez pomoæi Istanbula), oni su oèekivali, kako æe ušetati u Bosnu i savladati prkosne Bošnjake. Pred upad u Bosnu austrijski car Karlo VI. obratio se bosanskom narodu proglasom kojima je pozvao njegovo kršæansko stanovništvo da se pridruži njegovo] vojsci, a muslimanima jamèi liènu imovinsku sigurnost, ali pod uvjetom da ne pružaju otpor i da se dobrovoljno predaju. Svojom imovinom mogu raspolagati i otiæi kuda žele, a oni koji ostanu MORAJU SE POKRSTITI jer im pod Austrijom kao muslimanima nema mjesta.2 Taj je poziv medutim Bošnjake još više razljutio.
Napad na bosanske granice izvršen je sa èetiri strane. Jedna je vojska pošla na Bosanski Novi, drugi na Bužim i Cetin, treæa na Banja Luku i èetvrta na Zvornik. Do prvog sukoba je došlo kod Zvornika gdje je domaæa vosjska izvojevala sjajnu pobjedu, totalno razbivši neprijatelja. U boju su se posebno istakli sarajevski janjièari kojih je bilo 5 bajraka, predvodeni Ahmed-pašom. Ista je sudbina zadesila generala Raunacha i njegovu vojsku koja je napala Ostrovicu kod Kulen-Vakufa. I tu su vrli i hrabri Krajišniki uz pomoæ vojske iz srednje Bosne potpuno porazili austrijsku vojsku. Na bojnom je polju ostalo ležati 611 Austrijanaca, zajedno sa generalom Raunachom. Na bosanskoj strani je medu poginulima bio i zapovjednik Ali-beg Osmanpašiæ. Kad je austrijska vojska kod Bužima i Bihaæa èula šta se desilo sa njihovom vojskom kod Kulen-Vakufa, oni su se smjesta povukli nazad u Hrvatsku.
Za to vrijeme je glavna austrijska vojska napadala Bonja Luku koju je branila tek šaka ljudi sposobnih za odbranu. Austrijanci su iskopali rovove i opkolili grad. Zapovjednik Bonja Luke Mehmed Æatiæ odmah šalje poruku Ali-paši u Travnik o situaciju u gradu i zove u pomoæ.
Ukratko nakon poruke, na Banja Luku krene odred Sarajlija, a za njima cijela bosanska vojska, koja je u drugim dijelovima Bosne porazila Austrijance. Dok su Banjaluèani èekali pomoæ, Austrijanci im uputiše poziv na predaju, što je Bošnjake veoma razljutilo. Neprijatelj je nekoliko dana nemilosrdno tukao grad sa topovima, pa je tako na grad padalo dvevno 1.800 granata. Branioci su se žestoko branili, a povremeno bi izlazili iz tvrdave i napadali neprijatelja. Historièari bilježe da je medu njima bilo i žena. Prilikom jednog takvog upada su Austrijanci zarobili i jednu ženu po kojoj je general Hildburghausen poslao još jednn poziv na predaju, ali i to je bilo uzalud. I dok je grad branlo sve što je moglo stajati na nogama, desilo se nešto što je kod poštenih Banjaluèana izavzvalo duboko ogorèenje. Naime, stariji ljudi, žene i djeca su se zbog žestokog granatiranja sklonili u tvrdavu. To je iskoristio dio kršæanskog stanovništva u gradu koji je poèeo pljaèkati muslimanske kuæe, jer su bili ubjedeni da æe Austrijanci poraziti Bošnjake i uæi u grad.3
Banjaluèki je kadija u najkritiènijim trenucima uradio jednu stvar koja je svojsriena samo junacima Bosne: na bedem je iznio Kur\'an na koji su se svi do zadnjeg zakleli da æe se boriti do posljednjeg èovjeka i da dušman može uæi u grad samo preko njih mrtvih. U to vrijeme je Ali-paša sa vojskom iz Srednje i Istoène Bosne užurbano gazio prema Banja Luci. Marširalo se i danju i noæu, kako 4. augusta sa istoène strane iznenadili austrijsku vojska, što je veoma zbunilo glavnokornandirajuæeg Hildburghausena. Pristigavši pod grad, bosanska vojska se u hodu prestroji u bojni poredak i bila je odmah spremna za okršaj. Njezina neoèekivana pojava na bojnom polju i oduševljenje s kojim je nastupala, utjeralo je neprijatelja strah u kosti!? Austrijska je vojska brojala 16.257 vojnika, od èega 4.345 konjanika. Bošnjaka je bilo izmedu 10.000 i 15.000. Bili su to medutim sve prekaljeni borci, a branili su svoju grudu. Ali-paša je za predstojeæa bitku na desno krilo stavio slavnoh zvornièkog kapetana Mehmed-bega Fidahiæa i sve krajiške kapetane. Ostali su bili na lijevom krilu, dok su bili janjièari u sredini Nakon kratkog predbojnog govora, Ali-paša povede vojska u boj.
Junaštvo Bošnjaka
Boj pod Banja Lukom se zbio 4. augusta a trajao je od podne do zalaska sunca. Bosnci su odmah na poèetku navalili tako silovito da su za tren bile poremeæene sve neprijateljske linije. Istovremeno su iz tvrdave provalili i branioci grada, pa je u redovima Austrijanaca nastao lom i potpuno rasulo. U jeku boja, Mehmed-beg Fidahiæ je sa svojim borcima tako žestoko navalio na neprijatelsku konjicu da ju je u tren oka potpuno razbio. Mnagi su se neprijateljski vojnici ugušili u Vrbasu. Mehmed-beg je uvijek bio u žaru borbe, pa su tako pod njim pala tri konja i onda je gologlav krèio put i sjekao neprijatelja. Kad su ga ranili, odvedoše ga na previjanje, ali on se opet vrati u boj. Velikim junaštvom se istakao i èuveni sarajevski junak Hadži Ahmed Kandelija koji je sam (!) navalio na neprijateljske položaje sa topovima, pri torne napravši pravi pustoš. U zadnjem (petom po redu) jurišu Bošnjaci konaèno poraziše Austrijance koji su poèeli bježati preko rijeke Vrbas. Zbog silnog tereta, æuprija se srušila, tako da su mnogi austrijski vojnici pali u rijeku. Bezbroj ih se ugušilo, a ostali su bježali prema Savi. Iza njih je ostala silna gomila oružja i HRANE Na bojnom je polju ostalo ležati 1.027 Austrijanaca. Ali-paša je unatoè pobjedi poslao svoju vojska da gani neprijatelja i preko Save. Bosanski konjanici su nemilosrdno tamanili neprijatelja, sve dok ovi nisu poèeli vikati: »Ako Boga znate i svece ljubite, nemojte nas više proganjati!\"4 Na to ih Bošnjaci puste da se mirno prebace preko Save i tako spase. Nakon bitke, skupila se bosanska vojska i krenula za Sarajevo, Kad je napokon stigla u Šeher, zapoèelo se slavljem koje je trajalo nekoliko dana. Iz cijelog islamskog svijeta su stizale èestitke hrabrim Bošnjacima koji su cijenili èinjenicu kako je malobrojnija i slabije opremljena bosanska vojska potpuno razvalila evropsku velesilu - Austriju. Zbog ovog poraza Austrije se nije usudila napasti Bosnu još narednih 150 godina.
I još jedna zanimljivost
Neki je pravoslavni pop prije bitke poslao svoju kæerku na drum s nešto hrane da proda vojsci koja je tuda prolazila za Banja Luku. Pri tome ju je upozorio da ne prigovori ako joj ne bi platili i da se ne protivi ako bi je usput neko od vojnika ušèinio. Kad se ova vratila kuæi i isprièala ocu da je sve prodala i da je sve plaæeno, i da je niko nije ni prstom taknuo iznenadeni otac æe na to: »Dok je takve vojske, Švabo Bosnu neæe uzeti, nego æe se vratiti odakle je došao!«
Ma ja naselile Osmanlije hrišćane po Bosni.... 
