Esma bint Ebu Bekr
Živjela je Esma sto godina a da joj nije falio ni jedan zub i bila je sve do kraja života prisebna. Ova vrijedna ashabijka je bila znamenita po mnogo čemu. Otac joj je bio ashab, djed joj je bio ashab, sestra joj je bila ashabijka, njen muž je bio ashab veće časti.
Njen otac je bio bliski prijatelj Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prvi halifa poslije njegove smrti. Djed joj je bio Ebu Atik, otac Ebu Bekra. Njena sestra je majka svih mu’mina Aiša, r.a., čista i kreposna. Njen muž Zubejr ibn Awwam je bio uz Allahova Poslanika. Njen sin bijaše Abdullah ibn Zubejr, r.a., neka je Allah zadovoljan s njim i sa njima svima.
Dovoljno je da je ona kćerka Ebu Bekra…Esma je među prvima primila Islam. U ovoj velikoj blagodati preteklo je samo sedamnaest osoba. Nazvana je “Vlasnica dva pojasa” zbog toga što je pripremila Allahovom Poslaniku i svome ocu na dan Hidžre u Medinu hranu i piće, pošto nije imala čime da priveže hranu i piće za sedlo jahalice, dosjetila se da raspolovi svoj pojas na dva dijela i jednim je privezala kesu s hranom, a drugom polovinom je privezala vodu za sedlo jahalice. Molio je Resulullah da joj Allah podari takva dva pojasa u Džennetu, te je zbog toga prozvana “Vlasnicom dva pojasa.”
Oženio se Zubejr ibn Awwam sa njom u vrijeme kada je bio jako siromašan. Nije imao poslugu koja bi mu pomogla, niti imetka kojim bi zadovoljio bar osnovne potrebe svoje porodice. Imao je samo konja. Za njega nije bilo većeg bogatstva od dobre žene. Ona ga je služila, ona je lično čuvala konja i brinula se za njegovu ishranu, sve dok jednog dana nisu postali jedni od najbogatijih među ashabima.
Pošto joj se pružila prilika za Hidžru iz Mekke u Medinu, bježala je sa duboko urezanim šehadotom u srcu. Taj put za Medinu je pao u vrlo nezgodno vrijeme pred sam porod, ali sve to nije smetalo hrabroj Esmi da podnese sve poteškoće dugog i teškog putovanja. Kada je došla u Kuba, rodila je sina. Ashabi su izgovarali tekbir “Allahu ekber” i zahvaljivali se Allahu, jer je to bilo prvo dijete muhadžirsko koje se rodilo u Medini. Donijeli su ga Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, i stavili su mu ga u krilo. On je izvršio tahnik stavivši mu u usta dio sažvakane hurme, a zatim mu proučio dovu. Esmu, kćerku Ebu Bekrovu, krasila su lijepa svojstva: velikodušnosti, razboritosti, promišljenosti, koja je imao malo ko od ljudi. Bila je plemenita, uzor plemenitosti.
Priča nam njen sin Abdullah: “Nisam vidio plemenitije dvije žene, od tetke Aiše i moje majke Esme, ali njihova plemenitost je različita: što se tiče moje tekte Aiše, ona bi prvo prikupila, pa kada bi sakupila dovoljnu količinu podijelila bi onima koji su bili muhtač. A moja majka ib odmah dijelila, ne bi ništa ostavljala za sutra…”
Esma je bila oštroumna, znala se snaći i u najtežim situacijama. Kada je pošao Ebu Bekr put Medine prateći Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ponio je sobom sav novac kog je tada imao, u iznosu šest hiljada dirhema. Porodici nije ostavio ništa. Pošto je saznao njegov otac Ebu Kuhafe za njegovo putovanje, došao je u sobu i rekao Esmi: “Tako mi Boga, ne samo da smo ostali bez njega, nego smo ostali i bez novaca!” “Djede, ostavio nam je dosta novaca,” rekla je Sma. A zatim je uzela kamenčiće i stavila ih u dolaf u kome se držao novac. Stavila je na njega platno, a zatim uzela ruku slijepog djeda, koji je još uvijek bio mušrik i rekla mu: ‘O djede, vidi koliko nam je ostavio novaca!” Djed je stavio svoju ruku na njih i rekao: “Dobro je kad vam je ovoliko ostavio!” Ovim je htjela smiriti dušu zabrinutog starca, i da joj ne daj eništao od imetka, jer je prezirala da pruži ruku mušriku pa makar to bio i njen djed.
Ako historija zaboravi sve životne scene Esmine, neće je zaboraviti po njenoj razboritosti, promišljenosti, čistoj odlučnosti i čvrstini imana u posljednjem susretu sa svojim sinom Abdullahom. A to se desilo poslije sukoba kojeg je imao poslije smrti Jezida ibn Muawije. Njemu je bio naklonjen Hidžaz, Egipat, Irak, Hurasan i većina šamskih gradova. Ali su Beni Umejje poslali veliku i jaku vojsku pod vodstvom Hadždžadža ibn Jusufa el-Sekafija.
I došlo je do žestoke borbe između dvije zaraćene strane u kojima se Abdullah pokazao jako hrabrim i odvažnim što dolikuje junaku kao što je on. Međutim, njegove pristalice jedan po jedan su ga napuštale pa je pribjegao u mekkanski Harami-šerif. Zatražili su spas on i preostali dio pristalica u orkilju časne Ka’be.
Neposredno pred smrt ušao je svojoj majci Esmi – koja je već bila slijepa, oronula starica. Obratio joj se riječima: “Esselamu alejhki, o majko, i neka je Allahov rahme ti bereket na tebe.” Odgovorila je: “We alejke-s-selam, o Abdullahu! Zašto si mi došao u ove sate dok Hadždžadž gađa tvoju vosjku kamenjem iz katapulta u Haremi – šerfu, kamenjem od koga se tresu mekkanske zgrade?!” “Došao sam da se posavjetujem sa tobom,” odgovori Abdullah. “Tražiš savjet, u čemu?” upita starica. Odgovorio je: “Ljudi su me ostaivli i dovojili se od mene iz straha od Hadždžadža ili iz požude za onim što im on obećava, tako da su me čak i moja djeca i porodica ostavili i sa mnom niko nije ostao – osim malog broja ljudi. A i ova mala skupina, koliko god se borila, neće izdržati više od jednog sata ili dva. A izaslanici Benu Umejjeta pregovaraju i obećavaju mi da će mi dati šta god hoću od dunjaluka samo da odložim oružje i da priznam Abdulmelika ibn Merwana za halifu. Pa šta ti misliš o tome?”
Rekla mu je povišenim tonom: “Kako god hoćeš, o Abdullahu, ti najbolje poznaješ svoje stanje. Ako misliš da si na hakku i da pozivaš u Istinu, strpi se i bori se kao što su se borile tvoje pristalice koji su poginuli u tvojim redovima. A ako si tim sukobom htio dunjalučke interese, teško tebi, upropastio si sebe i svoje saveznike.” “Danas ću sigurno poginuti,” reče Abdullah. “To ti je bolje od svjesne predaje Hadždžadžu i da se igraju sa tvojom glavom dječaci Benu Umejjeta,” dodala je majka. “Ja se ne bojim smrti, nego se bojim da se na meni ne budu iživljavali,” reče Abdullah, a njegova majka dodade: “Nema razloga da se čovjek boji nečeg poslije smrti, jer zaklanoj ovci ne smeta zguljivanje kože.”
Osjetila se radost na njegovom licu, pa joj je rekao: “Allah te blagoslovio, o majko, blagoslovljene su tvoje veličanstvene vrline. Ja sam došao tebi u ovo vrijeme da bih čuo od tebe ono što sam čuo. Allah najbolje zna da ja nisam pokleknuo i On je svjedok da ja ovo ne radim iz dunjalučkih interesea i radi njegovih ukrasa, već to radim u ime Allaha (u ime Istine) da se ne bi poigravalo sa Allahovim zabranama i svetostima…Ja smilim da možeš biti zadovoljna mojom prošlošću. Pa ako ja budem ubijen, ne žalosti se za mnom i prepusti to sve Allahovoj volji.” “Ja bih te žalila ako bi poginuo radi neistine,” odgovori Emsa. “Budi sigurna, o majko, da tvoj sin nije nikada učinio nevaljalo djelo sjvesno, niti prekršio Allahovu odredbu, niti je izgubio povjerenje, niti je svjesno učinio zulum muslimanu ili nemuslimanu. Kod njega nije ništa vrednije od postizanja Allahova zadovoljstva. Ovo ne govorim radi pravdanja sebe. Allah najbolje zna moje stanje, ovo govorim da bih unio sabur u tvoje srce.” “Hvala Allhu koji mi te dao takvog, da je Allah tobom zadovoljan i da sam ja tobom zadovoljna. Primakni sem, moj sinčiću, da osjetim tvoj miris i doatknem tvoje tijelo, jer je ovo posljednji naš susret,” reče Esma.
I prišao je Abdullah svojoj majci i čvrsto je zagrlio ljubeći joj lice i stopala. I ona je primakla glavu svome sinu mirišući ga i ljubeći njegovu glavu, lice i vrat, i raširila je ruke glreći njegovo tijelo. A zatim je sklonila svoje ruke sa Abdullaha govoreći mu: “šta si ovo obuka, Abdullahu?!” “Svoj pancir,” odgovorio je. “Ovo nije odjeća onoga ko želi šehadet, o Abdullahu,” dodade majka. “Ja sam ga obuka, majko, da bih te odobrovoljio i da bih smirio tvoje srce,” reče Abdullah. “Skini ga sa sebe,” reče majka. “Da li ti to daje povoda za oholos i hrabrost i pomaže ti u zamahu a psrečava te u pokretima? Ali obuci umjesto njega dugle hlače tako da priliokm pogibije ne otkriješ sramotne dijelove tijela. “ Skinuo je Abudllah svoj pancir i pritegao svoje hlače, a zatim se zaputio premu Haremu da bi nastavio borbu.
Pri rastanku sa majkom obratio joj se riječima: “Nemoj zaboraviti da moliš za mene, o majko.” I Esma je podigla ruke prema nebu učeći ovu dovu: “Moj Allahu, smiluj mu se zbog dugog ibadeta i silnog plača i jecanja u noćnoj tmini dok su drugi spavali! Moj Allahu, smiluj mu se zbog posta dok je gladovao i žeđi u podnevnim žegama medinskim i mekkanskim. Moj Allahu, smiluj mu se zbog njegova dobročinstva ocu i majci. Moj Allahu, ja svoj hal prepuštam tebi i zadovoljna sam sa onim što si mu odredio, daj mi sange da se strpim, i nagradi me nagradom koju obećavaš za strpljive.”
Sunce nije ni zašlo tog dana, a Abdullah je napustio ovaj kartki i prolazni svijet i vratio se svome Gospodaru.
I nije prošlo nešto više od deset dana od pogibije Abdullaha, a Esma, kćerka Ebu Bekrova, umrje navršivš sto godina a da joj nije nedostajo nijedan zub i da nije bila senilna.
Ja sam svojoj curici nadila ime Esma
radujem se aiši 
