Biografije

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...
Post Reply
User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Biografije

Post by StLouis » 27/07/2007 01:57

Knjizevnici, umjetnici, filozofi, drzavnici, istorijske licnosti i ostale znacajne licnosti.
Ako je moguce, biografije slavnih licnosti popratite ilustracijama. :)

za pocetak


LEONARDO DA VINCI
1452. - 1519.

Talijanski umjetnik, jedan od najvećih renesansnih majstora, slavljen kao slika, kipar, arhitekt, inženjer i znanstvenik. Njegov slikarski rad utjecao je više od stoljeća nakon njegove smrti na talijansku umjetnost. Međutim njegov utjecaj iako je bio najjači u slikarstvu nije ostao samo na tome već se on osjećao i u anatomiji, optici, hidraulici itd., urkatko - u većini grana moderne znanosti. Leonardo Da Vinci rodio se u malom gradu Vinci u pokrajini Toscana nedaleko Fiorentine godine 1452. kao nezakonito dijete Piera, dobrostojećeg fiorentinskog javnog bilježnika i njegove ljubavnice seljanke Caterine. U dobi od sedamnaest godina Leonardo se s ocem seli u Fiorentinu gdje radi u radionici onodobnog velikog umjetnika Verrocchija. U to doba Fiorentina je bila intelektualno i umjetničko središte Italije. Brzo je napredovao u društvu jer je bio zgodan, komunikativan i glazbeno nadaren. Oko 1466. godine Leonardo je postao učenik u radionici Andrea del Verrocchiija, vodećeg fiorentinskog slikara i kipara toga doba.

U Verrocchijevoj radionici Leonardo se upoznao s mnogim načinima rada, od oslikavanja oltara do izrade velikih kipova u mramoru i bronci. Godine 1472. postao je član fiorentinske slikarske gilde, a 1476. još uvijek je bio Verrocchijev pomoćnik. U Verrocchijevu djelu Krštenje Isusa klečećeg anđela na lijevoj polovici slike načinio je Leonardo. Godine 1478. Leonardo je postao nezavisni majstor. Prvi povjereni mu rad, oslikvanja oltara kapelice u fiorentinskoj gradskoj vjećnici nikada nije dovršio. Oko 1482. godine Leonardo je ušao u službu vojvode od Milana, Ludovica Sforze, kada je vojvodi poslao zapanjujuće pismo u kojem je tvrdio kako može graditi minijaturne mostove, te kako poznaje tehniku konstruiranja bombi i pravljenja topova. Uz tvrdio je kako može graditi brodove baš kao i oklopna vozila, kataputle i druge ratne mašine, te da uz to može izrađivati skulpture u mramoru, bronci i glini. U bezbrojnim vojvodinim ratnim poduhvatima služio je kao glavni inžinjer, a istovremeno je bio aktivni arhitekt. U periodu od 1495. do 1497. godine Leonardo da Vinci je radio na svome remek-djelu Posljednjoj večeri. Njegovo obimom najveće djelo bio je monumentalni spomenik Francesca Sforze, Ludovicovog oca, u bronci u dvorištu dvorca Sforzesco. U prosincu 1499. francuske su snage iz Milana istisnule obitelj Sforza. Stoga je Leonardo ostavio kip nedovršen (uništili su ga francuski strijelci koji su ga koristili kao metu) i vratio se u Firencu 1500. godine. Godine 1502. Leonadro je ušao u službu Cesare Borgie, vojvode od Romagne i sina pape Aleksandra VI.

Da Vincijeva kuća u ToscaniKao vođa vojvodinog tima arhitekata i inžinjera Leonardo je nadgledao radove na utvrđenjima unutar papinskih teritorija u središnjoj Italiji. Godine 1503. bio je član komisije koja je odlučivala na kojem će se mjestu smjestiti David, čuveni mramorni kip, rad talijanskog kipara Michelangela, koji je također služio kao inžinjer u ratu protiv Pise. Krajem godine Leonardo je počeo dizajnirati dekoraciju za veliku dvoranu palače Vecchio. Predmet je bio bitka kod Anghiarija u kojoj je Fiorentina pobijedila Pisu. Nacrtao je većinu dekoracija i dovršio skicu djela 1505. godine, ali slikanje nikada nije dovršio. Originalni crtež je uništen u 17. stoljeću tako da su do danas preživljele samo kopije, od kojih je najčuvenija ona Petera Paula Rubensa. Za vrijeme svog tzv. drugog fiorentinskog perioda Leonardo je naslikao nekoliko portreta, ali jedini koji je ostao sačuvan do današnjeg dana jeste čuveni portret Mona Lise. Godine 1506. Leonardo je ponovo u Milanu na poziv francuskog guvernera Charlesa d'Amboisea. Za vrijeme boravka u Milanu francuske su ga vlasti obdarile titulom peintre et ingenieur ordinarie. Naredne godine postao je dvorski slikar kralja Luja XII., koji je tada stolovao u Milanu. Narednih šest godina Leonardo će provesti između Milana i Fiorentine, gdje će često posjećivati svoju polubraću i polusestre skrbeći se za njih.

U MIlanu je nastavio svoje inžinjerske projekte i započeo rad na spomeniku Gian Giacomo Trivulziju, zapovjedniku francuskih snaga u gradu. U periodu od 1514. do 1516. Leonardo je živio u Rimu pod patronažom pape Lea X. Godine 1516. putovao je u Francusku kako bi ušao u službu kralja Franje I. Zadnju godinu svog života proveo je u Château de Cloux, blizu mjesta Amboise, gdje je preminuo 2. svibnja 1519. godine.

Iako je Leonardo naslikao veoma malen broj slika, od kojih je većina ostala nedovršena, on je ipak bio nevjerovatno inovativan i utjecajan umjetnik. U svojim slikarskim začecima njegovi radovi oslanjali su se na one njegovog učitelja Verrocchija. S vremenom Leonardo seMadonna Litta sve više udaljavao od takvog načina rada i u svojim je slikama glavne likove stavljao u prvi plan dok su se u pozadini mogli vidjeti imaginarne ruševine i scene bitaka. Da Vincijev stil inovacije najvidljiviji je na njegovom djelu Posljednja večera u kojem je tradicionalnu temu obradio na posve nov način. Tako umjesto da je 12 apostola prikazao kao 12 zasebnih likova on ih je grupirao u dinamične jedinice po tri lika ističući tako figuru Krista koji se nalazi u središtu slike. Veliki renesansni majstori iz Fiorentine, kao npr. Rafaelo, Andrea del Sarto i fra Bartolommeo učili su od Leonarda.

Image


User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 27/07/2007 01:59

TVRTKO I
(KOTROMANIC)


Bosanski ban, a zatim i kralj. Unuk Stjepana I Kotromanića i Jelisave, kćerke srpskog kralja Stefana Dragutina, sin Vladislava Kotromanovića i Jelene Šubić. Tvrtko I postao je kralj nakon smrti strica Stjepana II Kotromanića (1353.). Nakon što je njegov otac 1354. umro vodila je, uz njega, državne poslove majka Jelena. U prvo je vrijeme Tvrtko bio lojalan vazal hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca, koji je imao za ženu njegovu bratučedu Jelisavu. Uskoro je između njih izbio spor, koji je privremeno izglađen 1357. godine, kada je Tvrtko ustupio Ludoviku mjesto Hum, tobože kao miraz Jelisave. Ludovik je 1363. ponovo proveo rat protiv svog vazala pod izgovorom akcije protiv bosanskog heretika - patatrena, ali se poražen morao povući. Pored toga Tvrtko je vodio borbe s bosanskim feudalcima, te je 1366. godine izbila buna na čelu s Tvrtkovim mlađim bratom Vukom, tako da su Tvrtko i majka Jelena morali napustiti Bosnu. Prognanici su se uskoro vratili uz Ludovikovu pomoć.

Tvrtko se nakon smrti cara Uroša (potkraj 1371.) javio kao pretendent na srpsko prijestolje, ističući srodstvo po tankoj krvi (preko bake) s Nemanjićima. Porazivši takmaca Nikolu Altomanovića stekao je njegove zemlje oko gornje Drine i Lima te sporazumijevajući se sa srpskim knezom Lazarom, okrunio se 1377. u samostanu Mileševo za kralja i prozvao se po tradiciji srpskog vladara Stefana, uzevši titulu kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I (1382.) dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene - kneginje bribirske, da se umiješa u hrvatske poslove. On se priključio hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivan Paližan, braća Horvati), koji su zajedno s mađarskim ustali protiv nove kraljice Ludovikove kćerke Marije. Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost napose na južnu Hrvatsku, povezno s plemeneom njegove majke.

U boju na Kosovu sudjelovala je na srpskoj strani i bosanska vojska kralja Tvrkta I s hrvatskim postrojbama Ivana Paližane. Poslije bitke na Kosovu Tvrkto pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik i otoci Brač, Hvar i Korčula. U intitulaciji on se sada naziva kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Da su njegovi planovi sezali i dalje moglo se naslutiti i iz njegove ženidbe (1347.) bugarskom princezom Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira). Središnji položaj Bosne, Tvrtkove rodbinske veze i feudalno rasulo u Hrvatskoj i Srbiji omogućilo je Tvrtku da okupi pod svojom vlašću dobar dio Hrvata i Srba. Daljnje okupljanje nasilno je prekinulo tursko prodiranje.


Image

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 27/07/2007 02:02

BOB MARLEY


Sin Jamajcanke i kapetana britanske armije, Robert Nesta Marley, rodio se u februaru 1945. godine u gradu St. Anns. Sa sedamnaest godina snima svoju prvu singl - plocu "Judge Not" saradjujuci sa mentorom Joe Higgsom u Ken Khouri's Federal studiju u Kingstonu, a godinu kasnije oformljuje Wailerse u postavi: Peter Tosh, Bunny Livingston, Junior Braithwaite i Beverly Kelso. "Simmer Down", njihov ska orijentisan singl, prodan je u 80,000 primjeraka za Clement Coxsone Dodds' Studio One, prvom studiju uopste otvorenom na ostrvu. Nakon toga izdaju jos jedan singl "Rude Boy"za ovaj studio, a nakon toga Marley stvara svoju izdavacku kucu koja propada nakon sest izdanja. U medjuvremenu grupu napustaju Kelsou i Braithwaite, a Marley se pridruzuje majci u Delaware, US i radi u fabrici auta. Dan prije nego sto ce otici u US, 10. oktobra 1966. godine se ozenio Ritom Anderson, koja je u to vrijeme bila clan grupe Soulettes, a kasnije ce postati clan I-Threes i solo izvodjac. Da bi izbjegao ucesce u Vijetnamu, nakon tri godine, vraca se na Jamajku, ponovo udruzuje sa Toshom i Wailerom i snima sa Leslie Kongom, ostrvskim top producentom, a poslije i sa Lee Perryem koji mu je pomogao da stvori osobit stil.

Boreci se za ucenja jamajkanske folk legende Marcus Garveya, Marley i prijatelji postaju odani rastafarijanci.

Godine 1969. Marley izdaje album "Soul Revolution" i osniva novu izdavacku kucu "Tuff Gong" koja biljezi dosta lokalnih hitova (najveci uspjeh je dozivjela pjesma "Trenchtown Rock" koja govori o najgorem kingstonskom getu), a 1970. godine izlaze albumi "African Herbsman" i "Rasta Revolution" tematski obojeni rastafarijanizmom.

Braca Carlton - bubnjevi i Aston - bas Barrett su u medjuvremenu popunili novu postavu Wailersa i snimili prvi album "Catch A Fire" 1973. godine koji je od bitnog znacaja za Marleya jer je zvuk sofisticiraniji i slozeniji nego na ranijim radovima. Album je bio upakovan kao rock album i pusten na trziste dozivio je veliki uspjeh. Bend je stigao u UK aprila 1973. godine na turneju i pojavio se na televiziji. Jula iste godine nastupil su zajedno sa Bruce Springsteenom u Max's Kansas City klubu u New Yorku. Poslije promotivne kampanje i uspjeha prvog albuma objavljuju sljedeci album "Burnin'"koji je oznacavao povratak borbi i ukorenjenom pristupu pobune. Jedna od najboljih pjesama "I Shot The Sheriff" ce postati kasnije medjunarodni hit nakon sto je obradi poznati rock/blues gitarist Eric Clapton (njegova izvedba ce stici na mjesto broj 9 engleske top liste avgusta 1974.).

Sredinom 1974. god. oformice se nova postava Wailersa koju su cinili Marley, braca Barret, Bernard 'Touter' Harvey na klavijaturama i prateci vokali I-Three (Rita Marley, Marcia Griffiths i Judy Mowatt), dok su se Tosh i Livingston usmjerili na stvaranje solo karijere. Ova postava, sa kasnijim dodacima, ce definisati takozvani medjunarodni reggae zvuk koji su Bob Marley & The Wailers svirali sve do Marlyeve smrti 1981. godine. Uticaj Bob Marleya se sirio, ne samo kao muzicara vec kao i simbola uspjeha takozvanog Treceg svijeta. On je krcio sebi put ka svjetskoj afirmaciji i 1975. izdao odlicni "Natty Dread" LP, na kojem su se nasle neke od najboljih Marleyevih pjesama medju kojima je i "No Woman No Cry" kao i "Lively Up Yourself". Njegov prvi uzivo album ("Live") sa Lyceum koncerta je takodje pusten ove godine.

Marley kao govornik jamajkanskih masa - pjesme su mu cesto bile pune socijalnih i politickih komentara - bio je meta politickih bandi. Na njega je izvrsen atentat 3. decembra 1976. godine kada je grupa ljudi provalila u njegov dom uoci koncerta koji je on trebao da odrzi za vladajucu lijevo orjentisanu PNP partiju predvodjenu Michael Manley. On se pojavio na koncertu "One Love One Peace" i odmah poslije otisao u izgnanstvo u Majami na 18 mjeseci.

Slijedili su studijski albumi "Vibration"(1976) i "Exodus"(1977) koji su mu donijeli status velike zvijezde, vrhunski priznatog muzicara. Tada je njegov prvi singl "Jamming" bio plasiran medju deset najprodavanijih u Velikoj Britaniji, a uslijedila je i serija od sedam koncerata u Rainbow dvorani u Londonu.

Marleyev povratak kuci je bio trijumfantan. Ispred 20,000 ljudi na kingstonskom nacionalnom stadiumu pridruzio se Manleyu i politickom rivalu Edward Seaga sa simbolickim rukovanjem na koncertu koji je komemoracija posjete cara Etiopije Haile Selassie,vodje rastafarijanskog pokreta, Jamajci 12 godina ranije.

Iznenadjujuce romantican album "Kaya" 1978 debituje na cetvrtom mjestu britanske top liste, a britanski punkeri su otkrili da reggae muzika izrazava isti protest koji su i oni pokusali da izraze, sto dovodi do simbioze skinheada i rasta koja naravno nece potrajati dugo ali ce znaciti jos jedan korak ka etabliranju Marleya kao izvodjaca i autora medju bijelim stanovnicima Britanije. Slijedi novi singl "Punky Reggae Party" i 1979. godine album "Survival" sa najkriticnijim pogledom na svijet i politiku do tada. Najveci uspjeh je dozivio u Africi, a pjesmu "Zimbabwe" su izvodili mnogi drugi africki bendovi.

U jednom od istinskih hramova americke crnacke muzike "Apolo Theater"-u u Harlemu u New York-u 1980. godine nastupio je sa Wailersima, a odmah potom dobio jos jedan poziv da nastupi na proslavi dana nezavisnosti Zimbabvea.

Ovaj dio njegove internacionalne karijere i uspjele evropske turneje je zakljucen konroverznim albumom "Uprising".

U ljeto 1980. godine izgubio je snagu tokom izvodjenja koncerta na Medison Square Gardenu i zavrsio u bolnici. Prije tri godine odstranjen mu je nozni prst koji je bio zahvacen rakom, ali cinilo se da se bolest prosirila. Ljekari u klinikama SAD i Njemacke nisu mogli pobijediti tumor na mozgu po nekim izvorima i zbog toga sto je vjerovao da crpi snagu iz rastafarijanizma i mislio da moze da pobijedi bolest bez klasicnog medicinskog tretmana. Dr Josef Issels, cuveni specijalista koji ga je lijecio, je vidio da vise nema nade i 3. maja prestao sa lijecenjem. Umro je 11. maja 1980. godine u Majamiju kada je isao da posjeti majku.

Bob Marley, veliki rasta, ziva legenda reggae muzike i njen najuspjesniji predstavnik svojom smrcu oznacio je veliki gubitak za muziku, a za Jamajku do danas nenadoknadiv.


Image

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 27/07/2007 02:07

Image


William Shakespeare

rođen je 1564. god. u Stratfordu na Evonu, kao treće i najstarije muško dijete od osmero djece Džona i Marije Šekspir, rođene Arden.

Obrazovanje Šekspira, u odnosu na druge savremenike, nije bilo veliko. Vjerovatno je osnovna znanja stekao u mjesnoj školi, gdje je bilo dobrih učitelja humanističkih nauka, no misli se da ovu školu nije završio jer je morao da pomaže ocu kad su poslovi pošli rđavo. U 18. godini oženio se Anom Hatevej i stekao troje djece. Nakon njezine smrti odlazi u London.

Sa dolaskom u London počinje njegovo vezivanje za pozorište; do kraja života ono će biti njegov hljeb i njegova opsesija. Prvo je postao glumac, a zatim i onaj koji dotjeruje tuđe tekstove, što mu je omogućilo da upozna tehniku dramskog pisanja i dalo ideje da i sam piše. Učestvovao je u stvaranju pozorišta Glob. Njegov književni rad obuhvata 20 godina (1592-1612) . Za to vrijeme napisao je knjigu sa 154 soneta, 2 narativne poeme i 36 drama.

Veoma cijenjen kao dramski pisac, član najbolje pozorišne družine u Londonu, i suvlasnik pozorišta koje je svakog dana sem nedjelje davalo predstave, Šekspir je, u vidu nagrade, stekao lijep imetak i 1612. povukao se u svoj rodni gradić. Živio je još četiri godine, u miru, u krugu svoje porodice, u novoj kući koju je prije toga kupio, a pokatkad su mu dolazili drugovi, pjesnici i glumci iz Londona. Umro je tu, u Stratfordu, 1616, u 53-oj godini života, i sahranjen je u mjesnoj crkvi Sv. Trojice, u blizini oltara. Iznad groba postavljena je, 1623., spomen-bista, sa latinskim natpisom:

" Po mudrosti Nestor; po genijelnosti Sokrat; po umjetnosti Vergilije. Zemlja pokriva, narod tuguje, a Olimp ga ima."

Leonid Breznjev
Posts: 5302
Joined: 04/11/2006 03:32
Location: Kamenskoje

Post by Leonid Breznjev » 27/07/2007 03:09

Image

Khalil Gibran

Libanonski pjesnik i slikar Kahlil Gibran (Gibran Kahlil Gibran) rodio se 6. prosinca 1883. u Bšareji, stotinjak kilometara od Bejruta, u sjevernome Libanonu, kraju cedrova, koji se u Starome zavjetu spominje oko 103 puta. Mati mu je bila kći maronitskoga svećenika, pripadnika monofizitske kršćanske crkve, u kojoj se sirijski, ili aramejski - jezik kojim je govorio Krist- upotrebljava u bogoslužju.

Pošto je 1869., četrnaest godina prije Gibranova rođenja, bio otvoren, s izvođenjem Verdijeve Aide , Sueski kanal, stotine tisuća ljudi - koji su prije toga trgovali devama i konjima, držali svratišta za putnike, vodili mnogobrojne karavane - ostalo je bez posla. To je izazvalo nezapamćen egzodus arapskoga stanovništva u Australiju, Afriku, Južnu Ameriku, SAD...

Taj veliki val odnio je i Gibranovi obitelj u Boston, u SAD, kad mu je bilo samo 12 godina. Nakon dvogodišnjega školovanja u tome gradu, vraća se u Bejrut, gdje se upisuje na medicinu i usavršava u arapskome jeziku.

Iz Bejruta, preko Grčke, Italije i Španjolske, odlazi u Pariz (1901.- 1903.), gdje izlaže crteže, o kojima sam Auguste Rodin veli da se mogu usporediti s likovnim djelima drugoga velikog pjesnika i slikara, Williama Blakea.

Gibran je sam ilustrirao, kao i Blake, svoje mnogobrojne knjige, crtajući, nadahnut Leonardom i Michelangelom, ljudska tijela u položajima kad najsnažnije izražavaju dušu koja teži jedinstvu sa sobom i sa svijetom.

U nadahnutom predgovoru knjizi Twenty Drawings by Kahlil Gibran (Random House, New York, 1974.) kritičarka Alice Raphael ovako označuje osnovne vrijednosti Gibranove umjetnosti: "Prosvjetljiva ljepota oblikuje njegovo djelo: njemu ideja biva lijepa ako je istinita, osjećaj biva istinit ako je zbiljski. On ima jedinstvenu moć da u prikazivanju ljepote i istine bitno odvoji od nebitnoga. On se pridržava jednostavna načina u prikazivanju ideje, što je blisko duhu slikara rane renesanse, premda je umjetnost mnogih stoljeća sudjelovala u oblikovanju njegovih snaga; ali je on u svojim stavovima jednostavan, gotovo nagonski jednostavan. Odista, on se može opisati kao intuitivan umjetnik - kao tip umjetnika u kojega je osjećaj poput čudesnih rašalja što ga dovode do ležišta zlatnih dragocjenosti i koji ne smućuje njegov duh intelektualnim pojmovima o tome što i kako treba da stvara." I malo dalje: "Gibranova je umjetnost simbolička u najdubljem značenju te riječi jer je ukorijenjena u onim osnovnim istinama koje su temeljne za sva stoljeća i za sva iskustva. On osjeća smisao zemlje i njezinih plodina, čovjeka kao krajnjeg i savršenog cvijeta i kroza sve svoje djelo izražava međuovisnu jedinstvenost čovjeka i prirode." (Ova ocjena, naravno, neće zvučati pretjerano samo ako Gibranovo slikarstvo uvijek povezujemo s njegovim književnim radom, koji je neusporedivo superiorniji.)

No, uskoro je iz Europe bio pozvan u SAD, gdje mu je od sušice umrla sestra Sultana, a mati mu pala u krevet pogođena istom teškom bolešću. Uto, premine mu i polubrat Petar. Sestra mu Marijana slučajno preživi boljeticu, koja mu pomori obitelj. Najposlije, nakon petnaest mjeseci bolovanja, umrije mu i mati.

Odgojen u predajama maronitske crkve, nasljednice antiohijske (čiji se svećenici smiju ženiti), i, s druge strane, utopljen u moru islamske civilizacije, Gibran je ubrzo zabacio religijski formalizam predačkih vjerovanja, sinkretizirajući, malo-pomalo, obje tradicije. Podjednako je strasno čitao Bibliju, spise sv. Augustina, Buddhine propovijedi, Zarathustru, Konfucija, Voltairea, Rousseaua, Nietzschea, Jeffersona, Emersona i Lincolna. Zainteresiran je za kršćansku i islamsku filozofiju i teologiju. Na njega utječu Avicenna, Averroes i Gazali. Jednom je napisao: "Nema pjesme bliže mome vjerovanju od Avicennina Silaska duša ... U toj sublimnoj pjesmi stari mudrac utjelovljuje najviše nade što ih je rodio ljudski duh i znanje, najdublje vrelo imaginacije stvoreno u ljudskome mišljenju."

U životu su mu žene imale dominantan utjecaj, o kojem veli: "Sve što zovem svojim ja dugujem ženama, još od djetinje dobi. Žene su otvorile prozore mojih očiju i vrata mojega duha. Da nije bilo žene-matere, žene-sestre, žene-prijateljice, ostao bih spavajući među onima koji vedrinu svijeta mute svojim hrkanjem."

Nekoliko žena, s kojima se najprisnije družio, ostavilo je potresna sjećanja na njega, kao Barbara Young, a dnevnički zapisi Mary Haskell i njezina pisma pjesniku, kao i njegova njoj, provijavaju i danas onom vrstom ljubavne čežnje koja se ne može utažiti nikakvim dodirom, čežnje koja smisao otkriva u samome svojem postojanju. Mnoge su žene prošle kroz Gibranov život, ali su dvije ostavile u njemu trajan trag. Na prvoj svojoj izložbi mističnih slikarija, 1904. u Bostonu, susreo se sa svojom budućom dobročiniteljkom i prijateljicom, koja će mu ostati privržena do kraja života. Kao 21-godišnjak, omalen, krhak - punačkih usnica ispod crnih brkova i duševnih smeđih očiju - upoznao se, naime, sa 31-godišnjom Mary Haskell, kćerju pripadnika osiromašenoga južnjačkog plemstva. Gibran ju je poslije opisao kao “anđelku ( she-angel ) koja me vodila prema sjajnoj budućnosti i koja mi popločava put k intelektualnom i financijskom uspjehu”. Dijelom svojega skromnog prihoda opskrbljivala ga je dvije godine u Parizu, i, po povratku, smjestila ga u stan u Greenwich Villageu, u New Yorku, u kojem je boravio od 1911. do smrti. Taj jednosobni stan, koji je on nazvao pustinjačkom izbom (hermitage), pretvorio se, s vremenom, u stjecište pisaca i umjetnika, osobito arapskih književnika emigranata. Bila mu je životna suputnica 20 godina. Bogata korespondencija, poslije objavljena u knjizi Ljubljeni prorok ( Beloved prophet, 1972.), iscrpno oslikava njihovu duboku vezu koja je obuhvaćala žarku međusobnu ljubav, i, poslije, intelektualno i emocionalno suživljavanje, sve do samoporicanja. Gibran joj je, nakon mnogo godina zajedničkoga života, ponudio brak, ali je ona, svjesna da je mnogo starija od njega, to odbila, te su se rastali. Mary se potom udala za južnjačkog aristokrata J. Florancea Minisa, 1926.

Poslije toga upoznao se s novom obožavateljicom, Barbarom Young, mladom nastavnicom engleskog jezika, koja je nastojala postati pjesnikinjom. Toliko je bila opčinjena njime da je, poslije njegove smrti, ostatak života posvetila predavanjima i člancima o njemu, a 1945. izišla joj je i biografska knjiga Taj čovjek iz Libanona ( This Man from Lebanon ).

Kahlil Gibran pisao je i na arapskom i na engleskome, te se u njegovim spisima proniču zapadnjačka i istočnjačka civilizacija, sve do stilskih i misaonih tananosti. Najveći dio arapskoga pjesništva napisao je još u ranoj mladosti. Ali, za razliku od značajnih arapskih pjesnika i mistika prošlosti - koji su smatrali zadatkom dubokoga pjesničkog života da se služe kompleksnim pjesničkim jezikom, s izrazima kojih se značenje može utvrditi tek kad se prouče debeli rječnici i rijetke enciklopedije - Gibran je u svoje pjesništvo unio, premda stiliziran, svakidašnji govor naroda. Djelomično se i time može rastumačiti njegova neobična popularnost diljem arapskoga svijeta, i među najpriprostijim ljudima.

Napisao je mnoga djela, među kojima su najvrednija Luđak, Pijesak i pjena, Isus, sin čovječji, Zemaljski bogovi, Prorokov vrt, Nimfe iz doline, Pobunjeni duhovi, Suza i osmijeh, Slomljena krila, Gospodarev glas, Autoportret, Duhovne izreke itd.

No, spis Prorok donio mu je 1923. međunarodnu slavu.

Mary Haskell, u svojem dnevniku, 7. rujna 1920. bilježi: "Danas je Kahlil donio početak Proroka. Kako je Almustafa čekao dvanaest godina brod grimiznih jedara ... "Mislio sam" - rekao je Kahlil - "da ime Almustafa upotrijebim tek na samom početku knjige. A dalje, recimo, "on". Almustafa na arapskom znači nešto posebno, izabrani ili ljubljeni , kao i nešto između to dvoje. Raspravljao je o tome da li da upotrijebi frazu "odabrani i ljubljeni" iza imena. Kad sam ga zamolila da izostavi "zemlju uspomena" , Kahlil je rekao: "Sve što sam napisao ovdje napisao sam imajući mnoge stvari na umu. Svaka je stvar simbol čovjekova života kao cjeline, te je "zemlja uspomena" naša povijesna prošlost. Život nas nosi od naše velike prošlosti prema našoj većoj budućnosti ..."

To je poema o čovjeku koji se, nakon povratka iz preporodne samoće - kakvu su iskusili Buddha, Krist i Muhamed - i prije negoli nestane iza obzora ovoga svijeta, obraća onima među kojima je živio i koji ga prepoznaju tek u trenutku kad ga gube, kao nedostatak sebe samih, pa dakle i kao mogućnost i nadu sebe samih.

Kahlil Gibran često je bio nazivan mističkim pjesnikom. U tome ima istine. No, kako se u izrazima mistik , mističan , danas čuje pogrdan prizvuk, smatram da bi, u ovom slučaju, valjalo presresti tu vrstu odbojnosti. Počnimo od tvrdnje da je on težio integraciji svih svojih duhovnih aspekata. Njegova je teza da je čovjeku moguće ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Njegova je vizija, u tom smislu, mistička.

G. C. Happold, u djelu Mysticism, A Study and on Anthology , ovako definira bit mističkog iskustva: "Misticizam je poput velikoga obrasca nalik na fugu, u kojem je svaki dio isprepleten s drugim, pri čemu katkad jedna, a katkad druga tema prevladava, ali koje sve skupa tvore jedinstvenu cjelinu. Vidjeli smo da on ima tri međusobno povezana aspekta, koje smo nazvali misticizmom znanja i razumijevanja, misticizmom ljubavi i jedinstva i misticizmom djelovanja. U njemu su sadržane i četiri vizije koje su u međusobnom odnosu: vizija jedinstva, vizija bezvremenosti, vizija jastva (različitog od onoga što je sadržano u iskustvu) i vizija ljubavi, koja obuhvaća sve što postoji.

Ako se prihvati svjedočenje ne samo velikih pionira duha, nego i onih manjih koji su stekli nešto od istoga tog iskustva, i uhvatili nešto od iste vizije, najvjerojatnije je da će se upravo tu, više nego igdje drugdje, naći pouzdana otkrivačka sinteza.

Mistična stanja, dakle - jer su, u svojoj čistoći, stanja neizdiferencirane svijesti na razini Prvotne Imaginacije - nemaju intelektualnog sadržaja. Budući da se zbivaju u vremensko-prostornim uvjetima, dakle, imaju svojstvo da bezlično ( imageless ) stanje čiste svijesti prevedu u intelektualnu viziju i da mu pomognu da se izrazi. Raspravljali smo o tim prijevodima intelektualne vizije s obzirom na izraze što su ih zadobivali u raznim religioznim sustavima i na raznim dijelovima zemaljske kugle.

Kad razmatramo te uvide - koji su međusobno povezani i koji se razvijaju jedan iz drugoga - kakva se slika stvarnosti iz njih pomalja? To je slika univerzuma kao dinamičkog objavljenja Duha. U njemu nema ničega što ne bi bilo Duh, “sjeme nad sjemenima”. Mi to dinamičko objavljenje Duha iskusujemo i vidimo u prostorno-vremenskom okviru. Mi se uključujemo u evolutivni proces koji sadrži elemente slijeda ( succession ) i širenja ( expansion ). Evolutivni je proces, dakle, objavljenje Duha u bezvremenskoj sadašnjosti. Viša svijest to više napreduje u procesu evolucije što god više odstupa od slijeda ( succession ). Biti potpuno svjestan, to znači pobjeći iz vremena, iz širenja ( expansion ), iz odvojenosti, iz protuslovlja. Rast, gibanje i mijena promeću se u stalnost, mir i potpunost ..."

Ali, to monističko viđenje više je putokaz nego cilj koji je moguće postići. Gibran zna da je čovjekovo patuljasto jastvo stvarnost koja najčešće sanja o svojem orijaškom jastvu. Čovjek je čovjeku, dakle, najviši zadatak. Kako mogu željeti da budem jedno s drugim - pita se on - ako u sebi nisam jedno? Kad u sebi nisam jedno, moja želja da s drugim budem jedno samo je želja da drugoga pokorim. Ali, pokoravajući drugoga, bivam pokoravan onim sobom s kojim nisam jedno. A zar i moja želja da u sebi budem jedno nije želja mene-jednoga da pokorim sebe-drugoga? Tako ja, obično, sebe razaznajem kao ono što porobljava i kao ono što je porobljavano. Tako sam ja koji ovo razaznajem onaj koji porobljava i koji je porobljavan. Kako da budem slobodan od ovoga? Je li moja želja da budem slobodan od ovoga samo želja mene koji porobljava da konačnim porobljavanjem ukine onoga koga porobljava? Je li moja želja da budem slobodan od ovoga samo želja mene porobljavanoga da ono što porobljava ukine samo sebe tako što će me potpuno porobiti? Itd.

Gibranu se, dakle, i čovječja sloboda i porobljavanje često ukazuju kao jedno. On pravu slobodu vidi uvijek kao težnju, a nikad kao ispunjenje. Dakle, ja nisam drugo, veli on, do to dvoje, od kojih je svako ubilačko ili samoubilačko. Ali, odakle onda u meni, i u drugima oko mene, i u drugima prije mene, snaga da ukinem vrijeme a da ipak ne budem mrtav? Kad se ne usuđujemo da je prizovemo, ili kad nismo sposobni da je prizovemo, mi je oponašamo. Magijsko je jedinstveno jer je jedno. Ali kako do jednoga kad smo u sebi dvoje? Ako se ne može, ili ne smije, prevladavati dvojstvo, onda se još više umnožava. Tako počinje znanost, mnogoznalost, erudicija. Erudicija je, obično, zamjena za gubitak životnoga središta, posvećenog mjesta monističkog samozacjeljenja dvojstva.

Dvije osnovne činjenice - uči nas dalje Gibran - koje poput tajanstvenih međa označuju početak i kraj našega života, rođenje i smrt, nisu obuhvaćene našim iskustvom, o njima ja , ako ih ispituje prema sebi, ne može ništa kazati. Ono o tome može govoriti samo ako uzme u obzir drugoga, ili ako sebe razmatra kao drugo, što je u očitoj protivurječnosti s njegovom pravom potrebom, tj. s potrebom, u biti demijurškom, da se živi kao cjelina. Ali, kad razmatra samo sebe, ja ne može iskusiti ništa drugo nego to da nikad nije postalo niti da će ikad prestati postojati, i svoju predodžbu o vlastitoj vječnosti izvodi iz te činjenice. Nijedan dokaz o svojoj konačnosti izveden iz drugoga ne može oboriti taj neposredni doživljaj o nenastalnosti i o nepropadljivosti u čovjeku, a sve oko njega pokazuje mu da je njegova predodžba iluzorna i lažna. Tako je sve što možemo izvesti iz ispitivanja osnova vlastitoga iskustva u protivurječnosti s onim što stječemo ispitivanjem činjenica vanjskoga svijeta. Tvrdimo li rođenje i smrt, ili nerođenost i neumrlost, ne možemo ocijeniti valjanost ili nevaljanost tih tvrdnja, nego samo pokazati ili smjer ili podrijetlo svoje misli, dakle svoje želje.

U svojem, već klasičnom, djelu Varijacije religioznog iskustva (The Varieties of Religious Experience, str. 299-301) William James piše, želeći, radi jasnoće izlaganja definirati pojmove, te iznosi četiri temeljne značajke mističkoga:

"1. Neizrecivost. Najzgodniji među znacima kojima određujem stanje duha kao mistično jest negativan. Njegov sadržaj izravno veli da se odupire izrazu, da nikakav odgovarajući izvještaj o njegovu sadržaju ne može biti iskazan riječima. Iz toga slijedi da se njegova vrijednost mora izravno iskusiti; ona se ne može priopćiti ni prenijeti drugima. U svojoj su osobitosti mistička stanja sličnija stanjima osjećaja nego stanjima intelekta. Onomu tko nije imao stanovit osjećaj ne može se objasniti u čemu je njegova kvaliteta ili vrijednost. Čovjek mora imati muzikalan sluh da bi saznao vrijednost neke simfonije; čovjek mora sam biti zaljubljen da bi razumio stanje ljubavnikova duha ...Mistik tvrdi da se većina nas odnosi prema njegovim iskustvima na potpuno neprikladan način.

2. Spoznajna vrijednost. Premda toliko slična stanjima osjećaja, mistička se stanja doimaju onih koji ih iskusuju kao stanja znanja. To su stanja uvida u dubine istine, nedosežljiva diskurzivnom intelektu. To su prosvjetljenja, otkrivenja, puna značenja i važnosti ... i, kao po pravilu, ona stvaraju neobičan osjećaj da moraju biti autoritet za budućnost ...

3. Prolaznost. Mistička stanja ne mogu dugo trajati. Osim u rijetkim slučajevima, traju pola sata, ili, najviše, sat-dva, te se čini da je to granica preko koje blijede u običnoj danjoj svjetlosti. Često se, kad iščeznu, njihova kvaliteta može samo nesavršeno obnoviti u sjećanju; ali, kad se iznova pojave, mogu se prepoznati; i od jedne do druge njihove pojave stječe se osjećaj neprekidnoga razvitka, u kojem se ćuti unutrašnje bogatstvo i važnost.

4 . Pasivnost ... kad se uspostavi osobita vrsta svjesnosti, mistik osjeća kao da ga je vlastita volja očekivala, a katkad, doista, kao da ga je ščepala i zgrabila neka viša sila ...

Uvijek ostaje neko sjećanje na ta četiri stanja, kao i dubok osjećaj njihove važnosti. Ona počinju mijenjati unutarnji čovjekov život čim se pojave ..."

Sva ta mistička iskustva, očita u Gibranovu djelu, teško bi se mogla nazvati kršćanskima, ili islamskima, u ortodoksnom smislu. U najmanju ruku, barem što se tiče njihova ispovijedanja, on nije nimalo držao do formalne religioznosti predaka, što mu je, u stanovitim krugovima, pribavilo glas heretika.

Unatoč tome, bio je "bogotražitelj", vrlo sličan velikomu grčkom piscu Nikosu Kazantzakisu, koji je tvrdio da je najviša čovjekova dužnost da spasava boga (a ne obratno), da bude salvator dei , misao koju je razvio u golemome spjevu od 33.333 stiha, Odiseji (1938.).

Je li Gibranov san o Bogu izraz osobne sudbine? Znamo, njegovi su odnosi s ocem bili, u najmanju ruku, teški. Bio je to slabo školovan seljak, prznica, često trešten pijan, u grdnim svađama s majkom, ženom obrazovanom i povučenom. Znao bi ga i fizički napasti kad bi - umjesto da se bavi “pametnijim” poslom - uzeo papir, olovku i stao crtati. Sklanjajući se od agresivnog oca u majčino krilo, kojem je bio, na stanovit način, privržen i kao odrastao čovjek, Gibran se počeo zanositi mitom o vječnom ocu, "milostivom Bogu", kojega je tražio u vlastitim grudima. Karakteristično je da to nije bio autokratski patrijarhalni otac oličen u židovskome i kršćanskom Jahvi i islamskome Allahu, nego bog uopće, posvemašnja tvorevina ukorijenjena Gibranova, pomalo ženskoga, panteizma.

Gibran često, u raznim oblicima, iznosi jednu od temeljnih svojih ideja, tj. da je čovjekovo jastvo, u najboljem slučaju, samo predstupanj većega jastva koje, katkad u povijesti, doseže poneki pojedinac, te se može smatrati konačnom svrhom evolutivnoga procesa ljudskoga roda. Misao je, očito, srodna s Nietzscheovim stavom da je čovjek samo predstupanj nadčovjeka, kao i s učenjem Teilharda de Chardina: "Biće, kao beskrajna plima, ovladati će brujanjima bića. Unutar smirenoga oceana, ali kojega će svaka kaplja biti svjesna da ostaje osobno-sama, završit će izvanredna avantura svijeta. Sanja svake mistike naći će puno i pravedno zadovoljenje. Erit in omnibus omnia Deus ( Bog će biti sve u svemu )."

No, da bi se stupilo na put toga zbivanja, istodobno nadosobnog i osobnog, potrebno je, po Gibranovu mišljenju, da čovjek razobliči sva svoja utočišta u kojima se nagonski skriva da bi izbjegao svoj krajnji, eshatološki, zadatak.

U Proroku je vizija oca svepomiritelja najvidljivija. Ali, Prorok nije samo religiozno-mistički spis. Za moderna čitaoca - čak i bez ikakvih religioznih sklonosti - djelo ima izrazito sekularnu važnost. U prvom redu, ono je iscrpan inventar ključnih stanja koja leže, otkrivena ili zapretena, u unutrašnjosti gotovo svakoga čovjeka. Gibran zna da je čovjek drama i njezina pozornica. Ali, kad se duša skrije iza maske jednoga njezina glumca, on joj pokazuje da je ona i antagonist. I, tako, dok lice razabire naličje, ni jedno ne ostaje neizmijenjeno. Čovjek biva vlastiti iskupitelj.

Iako svojevrstan brevijar, spis ne propisuje moralna pravila. Dapače, pravila su nepoželjna. Gibran traga za mogućnošću da se dostigne istinska sadašnjost, koju ne bi zarobili zidovi nemogućega raja vječnosti ni zlatno doba prošlosti. Premda rođen i odgojen u ozračju kršćanstva i islama, dviju religija koje svoje soteriološko ispunjenje vide onkraj groba, u kojem se završava rijeka vremena pojedinca i onkraj kojega počinje vječnost, zla ili dobra, po zaslugama, on se malo zanima za tu vrstu eshatologije. Novo je - a ujedno karakteristično za sve velike mističke uvide prošlosti - u njegovoj vrsti religioznoga doživljaja to što on gleda u Bogu funkciju čovjeka, a u čovjeku funkciju Boga, slično kao Meister Eckhardt, Jakob Böhme ili Angelus Silesius, pa čak i Ivan od Križa. Bez obzira na psihološko tumačenje toga fenomena, on ima značajnu antropološku važnost. Što se tiče samoga Gibrana, taj mu doživljaj omogućuje da izbjegne polje prividno tragičnoga, faustovskoga, naprosto tako što se trudi da svako "ono tamo" doživi kao "ovo ovdje", da svako jučer ili sutra prizove u svoje danas. I tako, ono što mnogi drugi uviđaju sukcesivno, on gleda simultano, što njegovoj misli daje neobičnu probojnost. On je sve što govori, i ništa od onoga što govori ne stoji mu nasuprot.

Gibranova religioznost, dakle, nije institucionalna; ona je strogo osobna, nije iz druge ruke i utemeljena je na doživljaju koji je on izravno iskusio.

Bez sumnje, to mu je dalo legitimaciju da modernom svijetu - razjedinjenom vjerskim sustavima, socijalno i politički, svijetu u kojem se znanstveni i tehnološki napredak ostvaruje na štetu mnogobrojnih ljudskih moći - ponudi viziju prividne jednostavnosti: njezino prihvaćanje zahtijeva odricanje od mnogih ideala civilizacije. Već i sama ideja da se, u ovom diskurzivnom stoljeću, obrati ljudima stilom starih religioznih reformatora naoko je anakronizam.

U djelu Prorok možemo susresti različite aspekte vlastite ličnosti i prepoznati svoju potrebu da ih pomirimo u sebi, a da pritom ostanemo posve ravnodušni na Gibranov religiozni zanos, na isti način kao što se trijeznimo ponirući u ledene izvore Upanišadi ili Božanstvene komedije , a da, za to, ne moramo biti ni hinduisti ni kršćani. Jer, to je još jedan dokaz da su mistička iskustva međusobno mnogo sličnija od religioznih sistema od kojih su morala posuditi raznovrsne jezike da bi se izrazila.

Kahlil Gibran umro je, kao 48-godišnjak, u petak 10. travnja 1931., u 23 sata, u bolnici St. Vincent's Hospital, na uglu Sedme avenije i Jedanaeste ulice u New Yorku. Autopsija je pokazala da je umro od "ciroze jetre i početne tuberkuloze jednoga plućnog krila".

21. kolovoza 1931. njegovi su posmrtni ostaci preneseni brodom u Bejrut, gdje su dočekani uz vojne počasti. Sprovod koji se kretao prema njegovoj rodnoj Bšareji ovako je opisao A. C. Harte u listu The Christian Century : "...više je to nalikovalo na trijumfalni ulazak nego na pogreb. Zvon crkvenih zvona i opća atmosfera ponosa osobito su se isticali. Naišao sam bio na jednoga rođaka koji me poveo do mjesta gdje je nekoć bila kućica u kojoj se Gibran rodio. Dijelovi zidova još postoje. Starješine toga mjesta odlučile su da ga pretvore u muzej i spomenik."

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 27/07/2007 03:14

Image

George Byron

George Gordon Noël Byron ili kraće - lord Byron rođen je 22. siječnja 1788. godine u Londonu u ulici Holles. Od rođenja Byron je hrom na jednu nogu. Njegov otac John Byron vukao je porijeklo od stare normanske obitelji, a čiji je nastariji poznati član Ralph de Buron, zajedno s Williamom Osvajačem došao u Englesku. Byronov otac prvi se puta oženio 1778. godine s Lady Conyers, markizom od Camarthena i s njom imao dvije kćerke. Mlađoj je bilo ime Augusta. Lady Conyers, prva supruga Byronova oca, umire dvije godine nakon poroda. Druga supruga Johna Byrona bila je Catherine Gordon od Gighta. Ona je bila potomak Jamesa I Škotskog te stoga pretjerano tašta i pomalo histerična žena. Iz njenog braka s Johnom Byronom rodio se Geroge Gordon Noël Byron.

Od 1790. do 1794. godine Byron boravi u Aberdeenu. Tada se javljaju prve tegobe s deformiranom nogom. U petoj godini veoma strastveno zaljubljuje se u djevojčicu Mary Duff. U desetoj godini naslijedio je titulu lorda i posjed Newstead Abbey. Mladić Byron od 1801. do 1805. godine školovao se u Harrowu. Tu se zaljubio u nećakinju Margaret Parker, a zatim u Mary Anne Chaworth. Zar mislite da bih ja ikada mogla išta osjećati prema tom šepavom dječaku, izjavila je ona jedne večeri svojoj dadilji. Te njezine riječi, koje je Byron iz prikrajka čuo, ostavile su dubok trag u njegovoj psihi. Desetak godina kasnije na Ženevskom jezeru Byron u pjesmi San (The Dream) govori o toj svojoj ranoj ljubavi.

Nakon završetka školovanja u Harrowu od 1805. do 1808. godine Byron studira u Cambrigeu na Trinity Collegu. Godinu dana prije završetka školovanja Byron objavljuje zbirku Sati dokolice (Hours of Idleness), prepravljenu verziju mladenačke zbirke Juvenile Poems. Byronu je tada 18 godina. Zbirku je potpisao pseudonimom Maloljetnik (A Minor). Knjiga je doživjela oštre kritike tadašnjih kritičara. Godine 1809. Byron postaje član Gornjeg doma. Iste godine kao odgovor na loše kritike upućene njegovoj prvoj zbirci Byron piše satiru Engleski pjesnici i škotski kritičari (English Bards and Scott Reviewers). U lipnju odlazi na put po Portugalu, Španjolskoj, Grčkoj, tadašnjoj Albaniji i Bliskom istoku. U Janini (Grčka) počinje pisati Childea Harolda. Prilikom odlaska iz Engleske u newstadskoj opatiji priredio je pijanku na kojoj je kao pehar služila lubanja nekog odavno preminulog fratra. U stihovima namijenjenim toj lubanji Byron hamletovski naglašava da je mrtvacu draži dodir usana nego dodir crva.

Dvije godine kasnije Byron se vraća u Engesku gdje je stigao dan nakon smrti svoje majke, 2. kolovoza 1811. Iste godine nastaju Natuknice iz Horacija (Hints from Horace) i Minervino prokletstvo (Course of Minerva). Mladi se lord 1813. godine upoznaje s Annom Issabelle (Annabelle) Milabanke i prosi je prvi put. Godinu dana kasnije objavljenja su mu djela: Gusar (The Corsair), Oda o padu Napoleona Bonapartea (Ode on the Fall of Napoleon Bonaparte) i Lara. Byronova popularnost zahvaljujući tim djelim vrtoglavo raste. U Londonu se te godine u jednom danu prodalo 13.000 primjeraka Gusara. Iste godine Annabella prihvaća Byronovu bračnu ponudu. Sljedeće godine (1815.) Byron se ženi svojom izabranicom. U studenome iste godine na svijet dolazi Augusta, Byronova kćerka. Neposredno nakon njezina rođenja Byrona napušta supruga optužujući ga zbog incestuozne ljubavi s polusestrom Augustom.

Godinu dana nakon zaključenja braka (1816.) Byron se razvodi od supruge i pod pritiskom javnosti 25. travnja napušta Englesku te odlazi u Švicarsku. Na Ženevskom jezeru sreće P.B. Shelleya koji tamo boravi sa svojom nevjenčanom suprugom Mary Godwin i njezinom sestrom Jane Clairmont. Ona je još u Londonu čeznula za Byronom te mu je iste godine rodila kćerku Allegru. Byron se nakon toga nastanio u Veneciji gdje se prepušta čarima razuzdanog života tog grada. Tamo Byron vodi ljubav s 22-godišnjom kćerkom mletačkog trgovca, a zatim i s Margheritom Cogni. Ona je bila prekrasna, nepismena i strahovito ljubomorna žena, supruga nekog pekara. Godine 1817. Byron je u Ferrari, a već sljedeće godine ponovo u Veneciji. Tu u travnju 1819. upoznaje svoju veliku ljubav; 16-godišnju groficu Teresu Guiccioli, rođenu Gamba, udanu za 60-godišnjeg grofa Guicciolija. Iz Venecije Byron odlazi u Ravennu. Godinu dana kasnije (1820.) Byron piše tragediju Marino Faliero i poemu Danteovo proročanstvo (The Prophercy of Dante) koju posvećuje Teresi Guiccioli.

Sljedeće godine Byron odlazi iz Ravenne u Pisu. Grof Guiccioli u međuvremenu se usprotivio ljubavi svoje supruge i Byrona, a nakon čega se i razveo od nje. Kako je sva obitelj Gamba pripadala karbonarima Teresa je Byrona uvela u njihov krug. Zbog svoje privrženosti i suradnje s karbonatima Byron je protjerana iz Pise te je 1822. godine, u rujnu, prešao u Genovu. Iste godine pored ostalih djela, nastaje Viđenje strašnog suda (The Vision of Judgement) - parodija na istoimenu pjesmu Byronova suvremenika Roberta Southeya koji u uvodu svoje pjesme A vision of Judgement (1821.) traži od engleske vlade da zabrani Byronove knjige, a Byrona naziva osnivačem i pogalvarom sotonske škole. Nakon 14. srpnja 1823. Byron iz Geneve kreće u Grčku i 4. kolovoza iskrcava se u Cefaloniji kako bi se pridružio grčkim ustanicima. Umrijet ćemo ovdje ili marcijalno ili močvarno, pisao je tada Byron. Tu je proveo pet mjeseci, a zatim se u Missolughiju pridružio vođi grčkog ustanka Maurocordatu.

Godine 1824. Byron piše XV. i XVI. pjevanje Don Juana i pjesmu Na današanji dan navršavam 36-u godinu. (On this Day I Complete My Thirtysixth Year). Pjesma je napisana 22. siječnja, a već 19. travnja Byron umire od groznice koju je dobio desetak mjeseci ranije. Byronovo tijelo prenešeno je u Englesku. Pokopan je u Hucknellu, malom selu blizu Newstead Abbeya. Njegova polusestra Augusta na grob mu je postavila ploču sa sljedećim natpisom:
Pod ovim lukom
Gdje mnogi njegovi preci
I njegova majka počivaju
Pokopani
Snivaju ostaci
GEORGEA GORDONA NOËLA BYRONA.
Lord Byron od Rochdatea
U grofoviji Lancaster
Autor hodočašća Childea Harolda
Rođen je u Londonu dana
22. siječnja 1788.
Umro u Missolughiju u Zapadnoj
Grčkoj dana
19. travnja 1824.
U plemenitom poduhvatu
Da ponovo uspostavi put drevnoj slobodi
I proslavi je.
-
Njegova sestra plemenita
AUGUSTA MARY LEIGH
U njegovu uspomenu ovu ploču postavi.

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 27/07/2007 03:18

Image

LAV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ
1828. - 1910.


Ruski književnik i mislilac te jedan od najvećih svjetskih novelista. Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je u mjestu Jasna Poljana u pokrajini Tula kao četvrto od petero djece. Njegova obitelj bila je plemićkog porijekla. Naime, titulu grofa njegovim precima dodjelio je u XVIII. stoljeću osobno Petar Veliki. Tolstojevi roditelji umrli su dok je još bio dijete pa su ga stoga odgojili i za njega se brinuli rođaci. Možda i zbog toga njegov život obilježen je brojnim ljubavnim vezama stoga ćemo u ovoj biografiji najveću pažnju posvetiti upravo tom aspektu njegovog života.

Polazeći u prikaz njegovog sentimentalnog života kronološkim redom zapažamo da je već u svojoj osmoj godini vatren i osjetljiv, upoznao nježnost i gorčinu ljubavi. Bila je to ljupka devetogodišnja Sonječka Kološin. Pored nje, plavuše baršunastih očiju, osjećao je duboku radost i savršenu sreću. Kad je bio daleko od nje dovoljna mu je bila i sama pomisao na nju pa da mu se oči napune suzama. Kasnije je osjetio ljubav prema maloj Ljubovi Isljenjevoj koja je stanovala u susjedstvu. Divio joj se mnogo, ali je bio strašno ljubomoran kada je ona poklanjala svoju pažnju drugome. Jednog dana, vidjevši je kako s balkona razgovara s nekim dečkom u bijesu ju je udario tako snažno da je pala s balkona. Zbog toga je Ljubova šepala više godina. Ono što je zanimljivo jeste da će mu ona kasnije postati punica. U svojoj 18. godini počinje patiti zbog svoje ružnoće - širokog nosa, debelih usana i sivih malih očiju. U prisustvu žena postaje stidljiv i zbunjen. Ali aristokratsko porijeklo i mogućnost kretanja po mondenskim skupovima davalo mu je privilegije da upozna ženski svijet poput Don Juana. U to vrijeme često je zamišljao da je zaljubljen, bilo je dovoljno samo da sretne neku ženu. Prvo je bio zaljubljen u Aleksandru, sestru svoga prijatelja, zatim u jednu udanu ženu, a nakon toga u nasmijanu Zinaidu, prijateljicu svoje sestre Marije. Mada je bio osjetljiv prema ljepoti Zinaide cijenio je njenu blistavu inteligenciju, humor i sklonost ka poeziji. Najviše je volio s njom voditi duge i beskrajno strasne razgovore. Međutim stvarnost nije bila tako uzvišena. Razdiran snažnom i vatrenom senzualnošću prepustio se porocima. Udvarao se damama, a spavao je sa sobaricama. Tako je zavolio mladu i lijepu šesnatestogodinšnju sluškinju. Naslutivši tu avanturu njegova tetka je otjerala tu malu ljubavnicu, koja je propala i ubrzo umrla tragičnom smrću.

Obuzdavši svoja čula pisao je u svom dnevniku: Treba gledati na društvo žena, kao na neprijatan dio društvenog života i držati se što dalje od njih. Tko nam u stvari otkriva senzualnost, neosjetljivost, lakomislenost i mnoge druge poroke ako ne žene. No, nije dugo trajao povučeni život. Često ga je prekidao periodima vesele razuzdanosti i neurednim životom, odlazeći na doze zadovoljstva kod svog brata Sergeja, čija je kuća uvijek bila puna lijepih Ciganki. Tako je otkrivao porok po porok. Prvo alkohol, a zatim kocku na kojoj će izubiti veliki dio posjeda i nekoliko kuća. Ona će ga držati godinama. Boraveći zimi u Moskvi i Petrogradu najčešće je završavao svoje večeri kod Cigana, s prijateljima i djedom svoje buduće žene. Napuštajući balove i šarmantne djevojke, odlazio je u krčme po predgrađima Petrograda. Krčme pune Ciganki, šampanjca, svađa, polupanih čaša, glazbe i pjesama koje su bile za Tolstoja nezaboravne. Tu upoznaje voljenu Kaću - inače pjevačicu koja mu se nije skidala s krila. Ako se može vjerovati njegovom dnevniku - samo dva dana poslije njegove zakletve kako više neće ići k ženama, nije mogao odoliti. 20. XII. 1850; loš dan; bio sam kod Cigana. 28... kod Cigana; 29. zaista živim kao pravi gad... Uvečer pišem pravila života, a zatim odlazim kod Cigana! Vrativši se balovima i mondenskim skupovima, uobražava da je zaljubljen u jednu ženu iz visokog društva, i to u kneginju Ščerbotovu. Iz tog vjerovanja, nešto kasnije, nastati će Priča jučerašnjeg dana.

U vrijeme dok je bio u vojsci kao topnik na Kavakazu, stari Kozak Jepuška, pijanica kod koga je stanovao, nalazi mu nježnu divljač - tatarske djevojke. Ubrzo je pokazao velik interes za njih. Svakodnevno ih poziva u svoj šator. Tako je sreo Marenjku. Ona je postala Marija u njegovom romanu Kozaci. Toliko se zagrijao da je odustao od svog najomiljenijeg hobija - lova, samo kako bi mogao s njom dugo šetati. Iako je bio zaljubljen nije pomišljao ovu idilu uresiti brakom. Kako je često premještan tako se rađaju mnogobrojne ljubavne avanture. Za vrijeme boravka u Pjatigorsku upoznaje Teodorinu koja se u njega zaljubljuje. Ona me strašno uzbuđuje, zapisao je. Romansa započeta prije šest tjedana završila je kao i mnoge prije nje. Vrativši se u Moskvu prepušta se mnogobrojnim zadovoljstvima glavnog grada. Jedan njegov suborac, zapisao je: Nestajao bi na jedan ili dva dana, a zatim bi se vratio kao zabludjeli sin, namrgođen, oslabio, pokajnički. Pričao bi sve: kako je bančio, kockao, vodio ljubav... Ukratko čudan tip...

Bilo je dana kada se predavao manje bezazlenim razonodama i odlazio u javne kuće. Poslije jedne takve noći u orgijanju uz lošu glazbu, sir, rakiju, dernjavu i djevojke, postavio je sebi pravilo - nikad više neće prekoračiti prag krčme ili javne kuće. Jednog dana posjetio je svoju prijateljicu iz djetinstva, Ljubovu Isljenjevu, koju je prije 20-ak godina u napadu ljubomore bacio s balkona. Bila je udana i imala je tri prekrasne kćerke. Kako je volio djecu igrao se s njene tri djevojčice: Večerali smo kod Ljuboške, sada, Bersove. Djeca su nas posluživala za stolom. Kako su te djevojčice ljupke, vesele! A zatim smo se šetali i igrali preskakanja. Šest godina kasnije jedna od tih ljupkih djevojčica, desetogodišnja Sonja, postaće njegova supruga. U Moskvi je imao flert sa sestrom svog prijatelja, Aleksandrom. Bila je udana i postala kneginja Aleksandra Obelenska. Susret s njom ostavio je snažan dojam. Nastavili su flert, ali sada već mnogo strasnije. Vrativši se u svoje rodno mjesto Jasnu Poljanu rađa se idila koja će dugo potrajati, s Valerijom - prvom susjedom. Imao je ozbiljne namjere oženiti se s njom. Sve to nije mu smetalo da nekoj od bezbrojnih seljanki na njegovom posjedu da znak da dođe u sjeno, jer ga je više nego ikad mučila pohotljivost. I s Valerijom je prekinuo, ne baš elegantno - jednim pismom i bijegom u Pariz. Tamo posjećuje pripadnike, tada mnogobrojne, ruske kolonije gdje upoznaje mladu kneginju Livov. Jedno vrijeme zanosi se ženidbom s njom. Ali redaju se poznanstva: gospođica Fitz-James, čije su ga noge obarale; pa jedna umiljata dama s velikim grudima... Volio je lutati ulicama Pariza gdje je jednom prilikom sreo ženu koja ga je do te mjere uzbudila da ju je pratio satima. U Ženevi upoznaje kćerke svog rođenog djeda, Elizabetu i Aleksandru Tolstoj. Aleksandra, stara 39 godina imala je lijepe oči, topao glas, prefinjen ukus, izvanrednu učtivost i takt dvorskih ljudi; ukratko sve osobine koje je Tolstoj cijenio. Bila je u prisnoj vezi s Dostojevskim i Turgenjevim. Ovo prijateljstvo ubrzo se pretvorilo u jednu jaku sentimentalnu vezu. U to vrijeme, po engleskom receptu, bilo je normalno da se netko zabavlja s rođenom tetkom. Pored nje je, kad god bi to bilo potrebno, zaboravljao lakomislenu Valeriju.

Ah kad bi Aleksandra bila deset godina mlađa, sigurno bih se oženio. - zapisao je u svoj dnevnik. Dosta dugo ostati će prijatelji i četo će se dopisivati. U Ženevi je imao kraće sentimentalne veze s izvjesnom Engleskinjom Dorom i jednom bucmastom i veselom sluškinjom. Mondenska i seoska zadovoljstva ipak nisu mogla prikriti prazninu njegova života. Sve češće je bio opsjednut mislima o ženidbi. Nakon dugih i čestih odlazaka kod nekadašanje ljubavi iz djetinstva - Ljubuške, Tolstoj (sada već ozbiljan grof u srednjim godinama) s ugledom poznatog pisca očarava njezine već odrasle kćerke. Sve su bile lijepe. Najstarija, pravilnih crta lica, hladne ljepote, samouvjerena, inteligentna i zainteresirana za književnost zvala se Liza. Sonja je bila bez sumnje najljepša i veoma nadarena za umjetnost. Najmlađa Tanja, još je bila na granici djetinjstva i ozbiljnosti. U prvo vrijeme, pažnju je poklanjao Lizi, tako da su i ona i njeni roditelji bili uvjereni da Tolstoj dolazi zbog nje.

Željeznička stanica AstopovKasnije je Tolstoj otkrio svoje simpatije prema Sonji. Tako će doći i do prosidbe. Saznavši da grof traži Sonjinu ruku Liza je briznula u plač i bijesno je savjetovala sestri da ga odbije. Ne slušajući je Sonja, sve sretna, ipak je pristala. Na Sonjinim zarukama Liza je teška srca zagrlila svog, budućeg šogora. Pred vjenčanje, na Sonjino inzistiranje da pogleda njegov dnevnik Tolstoj je bez ikakvog otpora pristao. Mlada i naivna, ne poznavajući život, pod perom tog čovjeka od 35 godina koji će za koji dan postati njen suprug otkriva najbrutalniju i najgrublju stranu njegovog života. Najviše ju je pogodilo što je njen zaručnik daleko od oličenja junaka iz legende koju je ona sebi stvorila, tijekom posljednja tjedna prije braka doživljavao s nekom seljankom vražije seksualne strasti. Njena ljutnja prerasla je u neizvjesnost kada se na dan vjenčanja mladoženja nije pojavljivao. Sa zakašnjenjom od nekoliko sati stigao je i brak je sklopljen. Može se reći da je u to vrijeme njihova ljubav bila jaka i obostrana. Međutim jedna tako snažna ljubav morala je platiti svoj danak ljubomori. Sonja je neprekidno mislila na žene koje je Lav volio ili poznavao prije nje. Naročito je mrzila Aksinju, kojoj je dao jednog sina, seljanku koja je tri godine bila ljubavnica njenog supruga. Jednog dana ju je prepoznala među seljankama koje su bile pozvane da izmjene pod u kući. Krv joj je uzavrila i nastale su scene koje je Tolstoj mrzio iz dna duše. Pomisao na muževljevu nevjeru s Aksinjom, ili nekom drugom seljankom, proganjala ju je. Prerušavala se u seljanku, navukla maramu na oči i išla za njim cestom kako bi vidjela da li će je pozvati da pođe s njim u šumarak.

Sonjina mlađa sestra Tanja često je dolazila na njihovo imanje. U to vrijeme, koje se može nazvati vremenom Tolstojeva stvaralaštva, Tanja je imala velikog utjecaja. Pisac je volio dugo pričati s ljupkom Tanjom. Slušajući je pisac je mislio na Natašu Rostovu iz njegovog budućeg romana Rat i mir. Bilježio je njena osjećanja, pokrete, kratku prošlost. Kad je Sergej, stariji Tolstojev brat ponudio ruku Tanji, Sonja se naročito radovala jer je bila ljubomorna na svoju sestru čije je društvo njen muž i previše volio. U to vrijeme imao je jednu šarmantnu sekretaricu koja mu je mnogo pomagala u njegovu radu, ali na Sonjino inzsitiranje da je otpusti Tolstoj je popustio kako se ne bi prepirao. Koliko god je Sonja bila ljubomorna, Tolstoj je bio još više. Ona još uvijek relativno mlada, srela je nekadašnjeg obožavatelja - mladog poručnika Polivanova, koji je bio veoma nestrpljiv. Erupcija bolesne Tolstojeve ljubomore dostigla je vrhunac, ljubomora se graničila sa sujetom. Kako su godine njihova braka prolazile oni su se sve više međusobno udaljavali. Oboje su se osjećali odvojenim i usamljenim. Tolstoj joj nije imao što prebaciti ali je sve manje tražio njeno društvo. U to vrijeme hvata ga manija bježanja od svoje supruge. Sonja sada već u godinama, majka trinaestoro djece, biva sve nervoznija. Pored ove histerične žene Tolstoj će ipak ostati samo zahvaljujući djeci. Ipak pred kraj života pobjeći će od nje i završiti na nekoj maloj ruskoj seoskoj željničkoj stanici Astopov, svoj veoma buran život 7. studenog 1910. godine zbog upale pluća. Sonja će tada primiti telegram u kojem će pisati samo: Umro Tolstoj. U bivšem Sovjetskom Savezu objavljena zbirka njegovih djela sadrži 90 svezaka.

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 27/07/2007 03:20

Image


BOGART HUMPHREY
1899. - 1957.



Humphrey Bogart rođen je 25. prosinca 1899. u New Yorku u imućnoj obitelji. Bogartov otac bio je liječnik, a majka Maude Humphrey bila je međunarodno priznata ilustratorica. Među njezinim najpoznatijim ilustracijama bila je slika Bogarta kako Bebe Melon. Naime, početkom stoljeća tvrtka Melon proizvodila je dječju hranu. Bogart je bio model koji su rabili na svojim proizvodima. Odrastao je kao tvrdoglav i buntovan mladić. Godine 1918. bio je udaljen s akademije Philips zbog, kako je on to nazivao mladenačke veselosti. Zatim je otišao u mornaricu, ali tu kratku karijeru obilježili su samo dugi boravci u brodskom zatvoru. Na kraju je odlučio raditi u kazalištu. Nakon 2. svjetskog rata započeo je karijeru preko obiteljskih veza. Susjed mu je bio kazališni producent, a njegova supruga glumica te su mu bili neka vrsta pristupnice. Počeo je s malim ulogama kao mladenački zavodnik. Prve kritike koje je dobio bile su prosječne i bolne po Bogarta.

Godine 1926. stupio je u brak s glumicom Helen Menken. Vjenčao ih je gluhonijemi župnik. Helen je tada bila velika filmska zvijezda. Brak je trajao manje od godinu dana. Dvije godine kasnije (1928.) oženio se s Mary Philips. Godine 1936. Bogart na Broadwayu glumi u predstavi Okamenjena šuma, a prema kojoj je kasnije snimljen film u kojem je Bogart igrao glavnu ulogu. To mu je pomoglo da se s 36 godina preseli u Hollywood gdje mu je Jack Warner (Warner Bros.) ponudio ugovor za 650 USD na tjedan. U studiju je ostao narednih 15 godina.

Uskoro ga je i druga supruga napustila, a Bogie (što mu je bio nadimak) se oženio još jednom i ovaj put opet glumicom - Mayo Meto. Taj brak je bio buran, bile su česte i tuče, a Mayo je u alkoholiziranom stanju čak nekoliko puta i pucala na supruga. U svojoj 43-oj godini susreće Lauren Bacall, 19-godišnju manekenku. Kada ju je upoznao još je bio u braku s Mayo. Godine 1945. rastavio se i nakon jedanaest dana vjenčao se s Lauren. Bio mu je to četvrti brak. Nakon četiri godine (1949.) Lauren ostaje u drugom stanju i rađa sina Stevena. Bogartov sin dobio je ime po ulozi koju je Bogart tumačio kada je upoznao Lauren u filmu Imati ili nemati. Tri godine kasnije (1952.) Bogie ponovo postaje otac - na svijet dolazi Leslie.

Godinu dana ranije (1951.) Bogart dobiva Oscara za ulogu u filmu Afrička kraljica. Pedesetih godina Humphrey osniva vlastitu tvrtku Santana pictures, a koja dobiva ime po Bogartovoj jahti. Bogie je volio more, četrdesetpet vikenda u godini provodio je na jahti. Godine 1956. dobio je rak i bolovao godinu dana. Preminuo je 14. siječnja 1957. godine. Pokopan je na groblju u Beverly Hillsu iako je izrazio želju da mu se pepeo prospe na moru gdje je bio njegov duhovni dom.

Posmrtni govor održao je Bogiejev prisni prijatelj John Houston: Imao je najveći mogući dar: talent. Cijeli svijet to priznaje. Dobio je sve što je tražio od života, i više. Ne treba ga žaliti. Nas treba žaliti jer smo ga izgubili. On je nezamjenjljiv. Nikad neće postojati netko kao on.

Najpoznatiji filmovi: Malteški sokol, Blago Sierra Madre, Afrička kraljica, Otok Largo, Casablanca.

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 27/07/2007 03:22

Image


MARTIN LUTHER
1483. - 1546.



Njemački teološki i vjerski reformator, začetnik protestantske reformacije. Njegova vjerska reformacija duboko je utjecala na političke, ekonomske, obrazovne i jezičke prilike u svijetu što ga je učinilo jednom od krucijalnih figura europske povijesti. Martih Luther rođen je 10. studenog 1483. godine u mjestu Eisleben. Osnovno i srednje obrazovanje Martin Luther stjecao je u Mansfeldu, Magdeburgu i Eisenachu. Godine 1501. u dobi od 17 godina upisao se na sveučilište u Erfurtu. Njegov otac Hans Luther, porijeklom iz seljačke obitelji, bio je rudar u rudniku bakra u podrčju Mansfelda.

Martin Luther namjeravao je studirati pravo, što je bila očeva želja, ali u ljetu 1505. napušta studij, prodaje knjige i pristupa augustinskom redu u Erfurtu. Ta je odluka iznenadila njegove prijatelje i zgrozila njegovoga oca. Kasnije će taj svoj potez Luther objašnjavati rekacijom na neke događaje iz svog života koji su ga učinili svjesnim prolaznosti života. U samostanu je promatrao pravila koja se nameću novacima ali nije našao vlastiti mir kako je očekivao. Ipak 1507. godine je zaređen, a Lutheru je ponuđeno da studira teologiju kako bi postao profesor u nekom od novoosnovanih sveučilišta koje su utemeljili redovnici. Godine 1508. postavljen je u službu Johanna von Staupitza, vice-generala augustinskog reda, na novom sveučilištu u Wittenbergu (osnovano 1502.). Diplomirao je teologiju 1509. i vratio se u Erfurt, gdje je boravio do 1911. godine.

U studenome 1510., zbog poslova svoga reda, posjetio je Rim gdje je obnašao dužnosti uobičajene za svećenika-gosta i bio šokiran raskošnim i razuzdanim životom rimskog svećenstva. Godine 1511. postao je profesor biblijske egzegeze u Wittenbergu. Iako još uvijek nesiguran u vlastiti spas Luther je postao aktivni propovjednik, učitelj i administrator. Negdje u vrijeme proučavanja Novog Zavjeta u pripremama za svoja predavanja počeo je vjerovati kako kršćani nisu spašeni zahvaljujući vlastitim naporima već darom božije slave, koju oni prihvaćaju u vjeri. U to vrijeme razgranalo se trgovanjem indulgencijama (oprostima). Duboko ogorčen takvim načinom davanja oprosta Luther je 31. listopada 1517. na vrata crkve u Wittenbergu izvjesio na javnu raspravu svojih 95 teza o indulgencijama, dogmama i uređenju crkve. Zanimljivo je spomenuti da prethodno opisani događaj Luther nijednom riječju nije spomenuo ni u jednom svom djelu iako je tim događajem obilježen početak vjerske reformacije. Lutherov proglas je izazvao veliko zanimanje javnosti i veoma brzo je preveden na njemački jezik (izvorno ga je Luther napisao na latinskom jeziku) te proširen diljem Njemačke. Rasprava o oprostu brzo se pretvorila u napad na papinstvo, a zatim i na čitavu tradicionalnu crkvenu organizaciju. Unatoč nalogu pape (1518.) da se opravda pred njegovim izaslanikom, kardinalom Cajetanom (Tommaso de Vio) ostao je čvrsto pri svojim tezama.

Kada je 1920. papa osudio njegovo učenje Luther mu je odgovorio s tri spisa (An den christlichen Adel deutscher Nation; Von der babylonischen Gefangenschalf der Kirche i Von der Freiheit eines Christenmensehen), u kojima je iznio vlastite osnovne koncepcije: spas kršćaninu donosi vjera u Kristovu žrtvu iskupljenja, a ne dobra djela koja čini; izvor istine u religiji nije tzv. sveta predaja nego Sveto pismo; Crkva nije posrednik između čovjeka i Boga, jer unutarnju religioznost daje neposredno sam Bog. U svojim istupima težio je i ka jeftinijoj crkvi. Pored stavova koje je zastupao njegovoj popularnosti doprinijela je i njegova elokvencija jer je njegovao humorističan, grub i vulgaran stil. Krajem 1520. godine Luther javno spaljuje papinu bulu, a u siječnju 1521. papa ga je zauzvrat ekskomunicirao svojom bulom Decet Romanum Pontificem. Car Karlo V, kao izvršitelj papinske ekskomunikacije pozvao je Luthera da dođe na sabor u Worms (u travnju 1521.) kako bi tu Luther opozvao svoje učenje. Luther se pojavio na saboru ali je odbio opozvati svoje učenje tvrdeći kako ne može ići protiv svoje savjesti pa je protiv njega i njegovih sumišljenika izrečena kazna progona iz države (Reichsascht). Tada mu je njegov simpatizer saski knez-izbornik Fridrich pružio tajno utočište u dvorcu Wartburg. U Wartburgu Luther počinje prevoditi Novi zavjet s originalnog grčkog na njemački jezik, što je bio njegov doprinos stvaranju jedinstvenog njemačkog književnog jezika. U to doba Lutherov radikalizam počinje iščezavati te on sve više zalaže za miran razvitak i nenasilna sredstva, a službenim osloncem Reformacije proglašava kneževu feudalnu vlast.

Oženio se 1525. godine Katharinom von Bora, bivšom časnom sestrom. Brak je bio uspješan, a supruga mu je postala važan oslonac u životu. Na vjerskom planu međutim Luther je doživljavao sukobe i unutar svoga pokreta te se tako razišao s revolucionarnim Münzerom, kao i sa drugim velikim reformatorima svoga vremena - Eramzom Roterdamskim i Zwinglijem. Luther je oštro istupio i protiv anabaptista tražeći za njih progon i smrtnu kaznu. Njegov vjerni pristaša bio je Melanchthon koji je bio njegov zastupnik na saboru u Augusburgu 1530. godine, a na koji Luther nije mogao doći jer je prognan. Godinu dana ranije, 1529., Luther je objavio svoju najpopularniju knjigu - Mali katekizam, u kojoj objašnjava teologiju evangeličke reformacije jednostavnim i slikovitim jezikom. Godine 1532. Luther prevodi Stari Zavjet s originalnog hebrejskog na njemački. Iste godine djelo je i objavljeno. U međuvremenu njegov se utjecaj raširio diljem sjeverne i istočne Evrope. Razlog tome lbio je taj što je branio nezavisnosti vladara od crkvenog nadleštva (kasnije će taj njegov stav biti intepretiran na načine suprotne njegovoj prvotnoj namjeri). Kada je 1525. planuo Seljački ustanak u krajevima gdje su kneževi i plemići bili mahom katolici Luther je pokušao posredovati svojim autoritetom. Međutim kada je ustanak zahvatio i protestantska područja izrazito oštro je istupio protiv ustanika i čak pozivao da pobunjenike treba daviti, klati, tajno i javno, tko gdje može, kao što se bijesni psi moraju ubijati.

Do 1537. godine Lutherovo zdravlje bilo je ozbiljno načeto. Istovremeno sve ga više zabrinjava preporod painskog utjecaja, kao i oni potezi koje je on smatrao pokušajem Židova da iskoriste konfuziju među kršćanima i ponovo otvore pitanje Isusova poslanstva. Smatrajući i sebe odgovornim za nastalu situaciju napisao je oštru polemiku protiv Židova, kao i polemike protiv papinstva i radikalnog krila reformista - anabaptista. U zimu 1546. godine Luther je zamoljen da razriješi spor između dva mlada grofa koja su vladala u području Mansfelda, gdje se rodio. Iako star i bolestan, krenuo je na put, razriješio spor i umro 18. veljače 1546. u Eislebenu.

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 27/07/2007 03:24

Image


KATARINA II VELIKA
1729. - 1796.



Ruska carica Katarina II Velika rođena je 2. svibnja 1729. kao njemačka kneginja Sofija Fredericka u mjestu Ščečin (današnja Poljska). Otac buduće carice bio je visoko rangirani časnik pruske vojske i princ od Anhal-Zerbsta Christian August. Majka Johanna Holstein-Gottorp potjecala je iz ugledne njemačke plemićke obitelji. Put preobrazbe Sofije Fredericke u Katarinu započeo je kada je ruska carica Jelisaveta proglasila svog nećaka Petra Ulricha od Holstein-Gottropa (kojem će promijeniti ime u Petar Fedorovič) svojim nasljednikom i odlučila mu pronaći suprugu. Izbor je pao na Sofiju Fredericku koja se neobično svidjela ruskoj carici. Brak je uglavljen i 1744. mlada kraljevna s majkom putuje u Rusiju. Budući car bio je psihički i emotivno nezrela osoba. Odratao je bez majke, a njegov otac nije previše mario za sina. Petrovu su pozornost zaokupljale djetinjaste igrice, a zemlju kojom je trebao vladati mrzio je. Bio je uvjereni luteran i volio je sve što je prusko. Pruski kralj Fridrik II bio je njegov junak.

U okviru priprema za brak Sofija Fredericka počela je učiti ruski jezik i proučavati pravoslavlje na koje je morala preći kako bi postala supruga ruskog cara. Tom činu promjene vjere njezin se otac duboko protivio. Buduća carica na pravoslavlje je prešla 28. lipnja 1744. i tim je činom postala velika vojvotkinja Katarina Aleksejevna. Godinu dana kasnije vjenčali su se Katarina i Petar. Kako je brak odmicao Katarina se osjećala sve usamljenijom u braku. Veliko je zadovoljstvo nalazila u čitanju djela Platona i Voltairea. U trenucima kada su bili zajedno budući car veliko je zadovoljstvo nalazio u tome da Katarini priča kako se i koliko divi drugim ženama. Nesređeni brak u kojem, uza sve, još nije bilo djece zabrinjavao je caricu Jelisavetu. Stoga je zapovijedila da se Petar podvrgne liječničkim pregledima. Otkriveno je da bi mala kirurška intervencija omogućila Petru da ima normalne seksualne odnose. Operacija je obavljena i 20. rujna 1754. rođen je sin kojem je carica Jelisaveta dala ime Pavle. Carica je dala premjestiti malog Pavla u svoje odaje gdje će boraviti sve do njezine smrti. Nakon rođenja sina, kojeg joj nije bilo dopušteno vidjeti šest mjeseci, Katarina je postala krajnje sumnjičava i oprezna. Povukla se u sebe i nije se odveć družila s ljudima.

Tako je bilo sve dok ruska vojska u bici s Prusima kod Zorndorfa nije zarobila ađutanta pruskog kralja grofa Schwerina. Zarobljenik je dopraćen u Rusiju i smješten u kuću nedaleko Carske palače. Kao pratnja sa zarobljenim grofom u St. Peterburg je došao i mladi ruski časnik, poručnik Gregorij Orlov, junak u bici kod Zorndorfa. Susret Katarina i Orlova bio je posve slučajan. Katarina se upravo žestoko posvađala sa suprugom i sva u suzama istrčala iz carskih odaja susrevši Orlova koji će čekao na primanje kod cara. Iako potresena svađom opazila je mladog zgodnog časnika i prva iskra buduće ljubavi zapaljena. Ljubavnu vezu s Orlovim trajati će 13 godina, a iz te veze roditi će se drugi Katarinin sin Aleksej. Veza Katarine i Orlova okončati će se 1762. kada se Katarina odbije udati za Orlova. No, prije toga Orlov će pomoći Katarini uspeti se na ruski tron. Na Božić 1761. umire carica Jelisaveta i započinje vladavina cara Petra III. Jedan od njegovih prvih poteza bilo je prekidanje ratnih sukoba između Rusije i Prusije. Mladi car potpisuje mirovni sporazum prema kojem će sve okupirane teritorije Rusija vratiti Prusiji. Istovremeno šalje pismo pruskom kralju u kojem ga uvjerava u svoje prijateljstvo. Fasciniran Prusijom pokušao je u rusku vojsku uvesti stegu nalik onoj u pruskoj vojsci pa čak dao izraditi i odore za ruske vojnike nalik pruskima. To je izazivalo nezadovoljstvo u vojsci. Obznanivši akt kojim izjednačuje pravoslavlje i protestantizam zamjerio se i Ruskoj pravoslavnoj crkvi.

Počele su se širiti i glasine da se Petar, sada kada više nema carice Jelisavete, namjerava riješiti Katarine i učiniti svoju ljubavnicu životnom družicom. Katarina je čula ove glasine i uz pomoć braće Orlov i njihovih prijatelja te princeze Daškove (sestre careve ljubavnice) skovala zavjeru i nakanila preuzeti vlast. Dana 27. lipnja 1762. jedan od zavjernika, kapetan Pasek, je uhvaćen. U pijanom stanju rekao je nekoliko uvredljivih opaski na račun cara i odmah je uhićen. Ostali zavjerenici uplašili su se da će Pasek sve priznati ako bude podvrgnut mučenju i odlučili su stupiti u akciju. Nedugo potom u ranu zoru, brat Grigorija Orlova, Aleksej pomogao je Katarini išuljati se iz carskog ljetnikovca. Oko osam sati ujutro stigli su u stožer Ismailovske regimente. Katarina je izašla iz kočije, stupila pred vojnike i obratila im se: Došla sam tražiti vašu zaštitu. Car je naredio da me uhite. Bojim se da me želi ubiti. Vojnici su krenuli ljubiti Katarininu ruku nazivajući je svojom spasiteljicom i netom poslije položili su prisegu vjernosti Katarini.

Potom su se svi uputili ka vojarni u Semenovsku gdje su vojnici s veseljem dočekali Katarinu i počeli je slijediti. Povorka se uputila ka kazanskoj katedrali gdje su već čekali crkveni velikodostojnici. Katarina je pristupila crkvenom oltaru i dala prisegu kao nova carica Rusije. Kada su zvona zazvonila narod je burno pozdravio novog državnog poglavara. Katarina se potom uputila u Zimsku palaču gdje su članovi Senata i Sinoda čekali da joj prisegnu na odanost. Tijekom noći tiskan je proglas koji je podijeljen ljudima i u kojem, sada Katarina II, objašnjava razloge za preuzimanje vlasti. U proglasu je Katarina optužila svog supruga za nepravedan mir s pruskim kraljem, ponižavanje ruske vojske te pokušaj zatiranja pravoslavne vjere u Rusiji. Čuvši da se Katarina proglasila caricom Petar III se, s manjim djelom vojske koja mu je ostala vjerna, povukao na utvrđeni otok Kronstadt. Katarina se potom s vojskom uputila ka Kronstadtu. Međutim kada se Katarinina vojska približila Konstadtu Petar III potpisao je abdikaciju. Po caričinom naređenju bivši je car odveden na obližnje imanje u selu Ropša gdje će boraviti pod nadzorom. Nekoliko dana poslije Katarina je trijumfalno umarširala u St. Peterburg popraćena zvonjavom zvona s gradskih crkvi, topovskim salvama i klicanjem naroda. Ubrzo je primila vijest da je Petar ubijen, navodno se posvađao sa stražarima.

Spomenik Katarini II u St. PeterburguBorba za vlast je okončana i bilo je vrijeme da se Katarina posveti problemima koju su duboko izjedali rusko carstvo. Na prvom zasjedanju Senata na kojem je nazočila bila je nemalo iznenađena zatečenim. Veći dio vojske bio je daleko od svojih domova i vojska nije primila plaću osam mjeseci. Tim povodom zapisala je: Flota je bila u rasulu, vojska u neredu, utvrde su se urušavale... Državni proračun imao je deficit od 17 milijuna rubalja. Istovremeno nitko nije točno znao koliki su državni prihodi. Ljudi su se žalili na korupciju i nepravdu. Od nekud se moralo početi, Katarina je postavila pitanje: Koliko gradova ima Rusija?. Nitko u Senatu nije znao odgovor. Predložila je da pogledaju zemljovid Rusije, ali nije bilo zemljovida. Potom je Katarina izvadila pet rubalja iz svoje torbice i poslala činovnika kupiti zemljovid Rusije. Činovnik se vratio i pobrojani su gradovi. Prionula je na posao i radila od ranog jutra do kasne večeri. Kako je Rusija bila primarno poljoprivredna zemlja odlučila je prvo unaprijediti tehnike poljoprivrednog uzgoja. Poslala je stručnjake da prouče tlo i predlože odgovarajuće usjeve za sjetvu na određenim poljoprivredno obradivim površinama. Zemljoposjednicima je omogućila da nauče moderne poljoprivredne tehnike i kupe potrebne strojeve koji su se već koristili u Engleskoj. Ohrabrivala je uvođenje novih proizvodih metoda ovaca i goveda te se zalagala za veći uzgoj konja. Uskoro je uočila kako je broj postojećih radnika premalen te je u stranim novinama, prvenstveno Njemačkim, dala tiskati oglase kojima se pozivaju naseljenici u Rusiji. Odaziv je bio odličan, tisuće Nijemaca krenulo je put Rusije.

Poslije poljoprivrede okrenula se rudarstvu i poslala geologe da obave geološka isptivanja. U tu svrhu utemeljila je i prvu rudarsku školu u Rusiji. Početkom 1762. donijela je odluku prema kojoj je svatko mogao osnovati tvornicu bilo gdje u Rusiji. Nije prošlo dugo i Rusija je razvila široku paletu industrije. Vodila je računa o policentričnom razvoju zemlje pa je tako utemeljil tvornice tekstila u okolici Moskve, tvornice lana smjestila je u području Jaroslova, a tvornice kože i svijeća u predjelu središnje Volge. Ukupan broj tvornica za njezine vladavine povećao se sa 984 na 3161. Nije se zaustavila na tome, ponovno je pozvala strane stručnjake, uglavnom iz Engleske. Dovela je admirala Knowlesa da gradi brodogradiliša i ratne brodove. Radnike iz čeličane u Tuli poslala je u Englesku da proučavaju izradu barometara, termometara i matematičkih instrumenata kako bi stečeno znanje kasnije primijenili u Rusiji. Dovela je obrtnike iz Njemačke, Austrije i Francuske da unaprijede carsku proizvodnju porculana. Ukinula je izvozne carine te povećla izvoz drveta, konoplje, lana, sirove kože, krzna i željeza. Nakon potpisivanja sporazuma iz Kyakhte 1768. trgovački karavani putovali su kroz Rusiju u pravci i iz pravca Mandžurije. Rusija je izvozila krzno, kožu i lan u Kinu, a uvozila vunu, svilu, duha, srebro i čaj. Početkom 1765. tri četvrtine državnog duga je podmireno, a deficit državnog proračuna prešao je u suficit. Prema dekretu iz 1764. zapovijedila je svim guvernerima da odrede točan cenzus, svoje provincije ucrtaju u mape i izvijeste o razvoju poljoprivrede i trgovine. Naređeno im je da grade i popravljaju ceste i mostove, nadziru požare i osiguraju da sirotišta i zatvoru budu odgovarajuće upravljani.

Kada je središte grada Tvera izgorjelo ustanovila je posebno povjerenstvo za ponovnu izgradnju spaljenog gradskog središta. Plan koji je tada donešen služio je kao model za izgradnju svih budućih ruskih gradova. Model je glasio je: glavna ulica podijeljenja je u dva velika četverokuta. U jednom su četverokutu smještene administravine zgrade, a drugi je namijenjen za trgovine. Kako bi se smanjio rizik od vatre, sve sporedne ulice morale su biti dugačke 75 stopa, a grad je sam po sebi imao promjer od 2.6 milje. Na red je došlo i obrazovanje te je 1786. objavila Školski statut prema kojem je svaki grad koji je bio provincijsko središte morao imati veću školu sa 6 učitelja, a svi manji gradovi morali su imati manju školu s 2 učitelja. Kako bi povećala broj visokoboraznovanih kadrova odobrila je veći broj studija u inozemstvu. Nije zapostavila ni zdravstvo koje je također bilo u lošem stanju. Dala je utemeljiti i medicinsku školu u kojoj su se obučavali liječncii, kirurzi i apotekari koji su poslije radili u ruskim provincijama. Kada je 1775. napravila reorganizaciju provincija zapovijedila je da svaki glavni grad provincije mora imati bolnicu, a da svaki okrug koji broji između 20.000 i 30.000 stanovnika morao je imati liječnika, kirurga, pomoćnik kirurga i pomoćnog liječnika. U Rusiju je dovela i škotskog liječnika Thomasa Dimsdalea koji je objavio rad na temu cijepljenja protiv malih boginja. Kako bi postakla i druge da se cijepe sama se dobrovljno dala cijepiti tako da su njezin primjer slijedili i drugi. Kupila je kuće u Moskvi i St. Peterburgu koje su služile kao bolnice u kojima je Dimsdale cijepio stanovništvo.

U rujnu 1773. Katarina je prekinula ljubavnu vezu s Orlovim i poslala ga na pregovore s Osmanlijama te započela vezu s mladim 28-godišnjim časnikom Aleksandrom Vasilčikovim. Ova je veza trajala oko godinu dana da bi se Katarina potom bacila u zagrljaj novom ljubavniku, također časniku ruske vojske Gregoriju Potemkinu. Veza je pukla jer je Potemkin Katarini sve češće nametao svoj politički svjetonazor, a carica nije dopuštala da njezin ljubavni život utječe na vladanje zemljom. Stoga je poslala Potemkina na ratište u Poljsku, a potom na crnomorske obale. Potemkin je ubrzo shvatio da je izgubio caričinu naklonost, ali je odlučio da od sada on Katarini 'namješta' ljubavnike. Prvi u nizu tih ljubavnika bio je Petar Zavadovski, ali ta je romansa trajala tek nekoliko mjeseci. Poslije njega slijedio je Simon Zorić, časnik u husarskim postrojbama, ali ni ta veza nije bila duga vijeka, svega 11 mjeseci. Okončana je kada je izazvao na dvoboj Potemkina i bio ranjen te je time izgubio caričinu naklonost. Nakon njega slijedio je Ivan Rimski-Korsakov kojeg je carica zatekla u strasnom zagrljaju s jedne grofice što je označilo kraj i ove veze. Naredniljubavnik Aleksandar Lanskoj bio je najmlađi Katarinin ljubavnik iza O Katarini II snimani su filmovi i tv serijenjega je Katarina gajila gotovo pa majčinske osjećaje, što je i otvoreno pokazivala u svojim pismima barunu von Grimmu. Veza je trajala oko pet godina i prekinuta je 1784. kada je Lanskoj pao s konja i od posljedica toga pada nešto kasnije preminuo. Na njegovu je grobu dala sagraditi crkvu. Tek osam mjeseci nakon njegove smrti Potemkin je smio Katarini predložiti novog ljubavnika - Aleksandra Ermolova. Poslije Ermolova novi ljubavnik bio je Aleksandar Dimitrijev-Mamanov koji je nakon četiri godine veze s Katarinom zatražio od nje da se oženi Darijom Šerbatovom. Carica je to odobrila i darovala bračnom paru posjed. Posljednji Katarinin ljubavnik bio je Plato Zubov koji je s njom ostao sve do njezine smrti.

Pratio ju je glas žene koja je često mijenjala muškarce, ali samo su dva muškarca imala ključan značaj u njezinu životu - Gregorij Orlov koji joj je pomagao doći na vlast i Gregorij Potemkin koji joj je osigurao značajne vojne pobjede i nove ljubavnike. Zahvaljujući Potemkinu Rusija je Osmanlijama preotela Ukrajinu i Krim te se time Katarinino carstvo protezalo od Baltičkog do Crnog mora. Nešto kasnije slabljenje Osmanlijskog carstva omogućiti će joj da Rusiji priključi i Gruziju. Na drugoj strani s Austrijom i Prusijom razdijelila je Poljsku. Prije konačne podijele Poljske na poljsko prijestolje dovela je svog bivšeg ljubavnika Stanisława Poniatowskog s kojim je imala petogodišnju ljubavnu vezu i rodila drugo dijete, kćerku Anu. Osim ljubavnih veza s muškarcima je održavala i živu korespodenciju, naročito s pruskim vladarom Fridrikom II, te Voltaireom, Diderotom, d'Alembertom i barunom von Grimmom. Gajila je i veliko divljeno prema Petru Velikom te je angažirala francuskog umjetnika Etiennea Falconeta da izradi kip Petra Velikog. Taj kip se i danas može vidjeti u St. Peterburgu. Voljela je svoje ime povezivati s njegovim rečenicom: Petro Primo - Catherina Secunda.

Katarina nije bila samo strastvena u ljubavi već je bila i strastvena kolekcionarka umjetnina. Povećala je Carsku umjetničku kolekciju s nekoliko desetaka radova na zbirku od 3926 predmeta, a osnovala je u St. Peterburgu čuveni muzej Hermitage (1765.). Nakon smrti Voltairea i Diderota otkupiti će njihove knjige te će tako (uz ostale knjige) broj knjiga u Carskoj knjižnici u končanici povećati s nekoliko stotina na 38 tisuća. I sama je bila umjetnička duša pa je napisala i nekoliko opera, a pod stare dane pisala je priče za unučad. Preminula je 17. studenog 1796. u mjestu Carskoje selo nakon 34 godine provedene na ruskom prijestolju. Povijest ju je zapamtila kao Katarinu Veliku, titula koja joj je nuđena za života, ali ju je ona odbila riječima: Ostavljam naraštajima koji dolaze da nepristrano sude o onome što sam učinila.

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 27/07/2007 03:25

Image


VOLTAIRE
1694. - 1778.



Francuski književnik, povjesničar i filozof. Voltaire ili pravim imenom - François Marie Arouet - rođen je 21. studenog 1694. godine. Pohađao je jezuitsku gimnaziju, počeo studirati pravo ali je uskoro napustio studij. Kao talentiran pisac epigrama, duhovit kozer i satiričar, zarana je ušao u mondene pariške salone. U tom krugu, veselo i bezbrižno provodeći život, kod Voltairea se rano razvila težnja za nesputanim, slobodnim odnosima kao i skeptički pogled na svijet.

Zbog uvrijede regenta Filipa Orleanskog bačen je u tamnice Basteille, gdje je proveo godinu dana. U tamnici piše tragediju Oedipe, a već njena prva izvedba učinila ga je popularnim. Tada se već o njemu govorilo kao nasljedniku francuskih književnika Corneillaa i Racinea. U periodu od 1717. - 1726. godine u Parizu doživljava velike književne uspjehe. Slavljen je na dvorovima i među narodom kao prvi pjesnik Francuske, ali je zbog svađe s vitezom Rohanom (koji je naredio svojim lakejima da izbatinaju Voltairea) morao napustiti Francusku. Godine 1726. odlazi u Englesku gdje se upoznaje s filozofskim idejama Popea, Newtona, Lockea i Shaftesburyja. U Engleskoj se posebno oduševljava visokim mjestima koje tamo zauzimaju umjetnici, filozofi i učenjaci. Kasnije će u svakoj prilici isticati kako su u Engleskoj Locke i mnogi drugi obnašali značajne državne funkcije i uživali veliko poštovanje, dok su u Francuskoj pisci živjeli od bijedne milostinje koju su primali od kraljeva i dvorjanika, a filozofi su se gotovo stalno nalazili pod policijskom prismotrom. U to vrijeme napisao je i filozofsko djelo Letters philosophiques sur les Anglais koje je pariški sud proglasio skandaloznom knjigom koja sablažnjava, koja je u suprotnosti s religijom i s uvažavanjem vlasti, pa je naredio da bude spaljena.

U Engleskoj objavljuje ep La Henriade u kojem prikazuje vjerske ratove iz vremena francuskog kralja Henrika IV, a koji je istodobno spjev protiv religijskog fanatizma. Godine 1733. piše duhovito-frivolni ep o Ivani Orleanskoj - La Pucelle pun malih erotičnih scena u kojima se ugrožava djevičanstvo glavne junakinje. Nakon što su spaljena Letters philosophiques sur les Anglais, boravak u Parizu mu je opet onemogućen i on odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Boravak u Cireyu je najplodnije razdoblje Voltaireova stvaranja. Tu se desetak godina bavi povijesnim, filozofskim i prirodnoznanstvenim studijama (Éléments de la philosophie de Newton; Traité de Métaphysique, Discours sur l'homme), piše svoje čuvene tragedije (Zaire, Alzire, Mérope, Mahomet), a dopisuje se i s Fridrikom Velikim.

Godine 1744. vraća se opet u Pariz gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i povjesničarom Ljudevita XV. Obasipan milostima dvora i kurtizana piše libreto za operu La princesse de Navarre, koja mu je donijela veću slavu među aristokracijom nego njegova najbolja umjetnička djela, premda ju je sam nazvao sajamskom lakrdijom. Međutim uskoro zbog svoje slobodoljubne i sarkastične prirodepada u nemilost, ovaj puta kraljeve ljubavnice i nekadašnjeSpomenik Voltairu u Parizu svoje zaštitnice markize de Pomapadour. Njoj su spletkalorši prepričali neke Voltaireove šale na njezin račun i mora se ponovo seliti iz Pariza. Na poziv Fridrika Velikog odlazi u Potsdam, u dvorac Sans-Souci, gdje susreće svoje zemljake, prosvjetitelje Maupertuisa i Lamettriea i gdje igra ulogu duhovnog savjetodavca Fridrika Velikog. Prisno prijateljstvo s kraljem-prosvjetiteljem, s kojim je često u šetnjama i večerama duhovito razgovarao ikoji je tražio da Voltaire ispravlja njegove spise, uskoro je međutim ohladnjelo. Nakon Fridrikovih progona (u Frankfurtu je bio zatvoren oko mjesec dana) koje je Voltaire sarkastično nazvao tipičnim njemačkim gostoprimstvom, neko se vrijeme smiruje na imanju Ferney. Do tog vremena (Voltaire je napustio Potsdam 1753.) i neposredno nakon toga nastali su njegovi romani Zadig (1747.), Microméga (1752.) i Candide (1759.). U tom razdoblju piše pamflete i pisma, ogorčeno se bori protiv fanatizma Crkve i brani nevino osuđene (slučaj Calas). Svoje borbene antiklerikalne rasprave piše pod pseudonimima: rabin Akiba, Aleksej, arhiepiskop Novogorski, opat Basin i njegov nećak, Duhovnici pruskog kralja i sl.

Godine 1778. vraća se trijumfalno u Pariz, obasipan cvijećem i aklamacijama čitavog grada. Za vrijeme izvođenja njegove tragedije Iréne njegova je bista na otvorenoj bini ovjenčana lovorovim vijencem. Tri mjeseca kasnije, 30. svibnja, umire. Prvo je sahranjen potajno kako bi se izbjegle demonstracije, a 1791. godine revolucionari njegovo tijelo prenose u Panthéon. Voltaire se cinično rugao čitavoj Europi, nadmoćnim kraljevima, svećenicima, filozofima koji su vjerovali da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svijetova, nadriliječnicima s titulama akademika, ali ne manje i sebi i svojim mladenačkim zanosima i bezumljima. Bio je strastveni protivnik Crkve, borac čiji je radikalni poklič Uništite bestidnicu! (Éerasez l'infâme!) snažno odjeknuo čitavim stoljećem. Voltaire je ipak, ostajući nedosljedni deist, smatrao kako su Bog i religija potrebni: Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti. Voltaireova paradoksalna pozicija ogleda se i u ostatku njegova života i djela: mrzio je kraljeve i moćnike, a dobar dio života proveo je na dvorovima i bogatim apanažama; prezirao je plemiće i izrugivao se posjednicima, a kupovao je imanja diljem Francuske; borio se zajedno s enciklopedistima, a ostao je neprijatelj materijalizma.

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 27/07/2007 03:27

Image


PABLO RUIZ Y PICASSO
1881. - 1973.



Španjolski slikar, keramičar, inovator i skulptor, općenito smatran najvećim umjetnikom 20. stoljeća. Bio je jedinstven kao izumitelj oblika te kao izumtelj stilova i tehnika i majstor različitih medija, te jedan on najplodonosnijih umjetnika u povijesti. Stvorio je više od 20.000 umjetničkih djela. Pablo Ruiz y Picasso rođen je u mjestu Málaga 25. listopada 1881. godine u građanskoj obitelji. Njegov otac bio je učitelj José Ruiz Blasco, a majka María Picasso y Lopez. Picasso je svoju prvu sliku naslikao već s 9 godina (1890.). Tada su ljudi već pomišljali da će slikarstvo obilježiti njegov život. Bili su u pravu. Smrt sestre Conchite, koju je odnijela difterija 1895. ostavila je u njemu duboki trag. Videći da se stanje sestre pogoršava on se zavjetuje kako će se okaniti slikanja ukoliko sestra izmakne smrti. Tada se nalazi u strašnoj dilemi: s jedne strane želi da mu sestra ozdravi, s druge gotovo priželjkuje njenu smrt kako se ne bi odrekao svoje strasti - slikanja.

Sa 16 godina upisao se u školu Lijepih umjetnosti (Real Academia de Bella Atres de San Fernando) u mjestu La Curina u Španjolskoj. Dvije godine kasnije njegov otac je odustao od slikarstva ali je nastavio podržavati sina za kojeg su svi tvrdili da je genij. Sve do 1898. služio se očevim prezimenom Ruiz kada se potpisivao na slike. Nakon 1901. godine služi se majčinim djevojačkim prezimenom Picasso. Picassov genije manifestirao se još u ranoj mladosti - s 15 godina priredio je brilijantu izložbu. Između 1900. i 1902. Picasso u tri navrata putuje u Pariz, da bi se konačno 1904. tamo preselio. U Parizu se iskazao kao umjetnik te je sklopio ugovor prema kojem je slikao za mjesečnu plaću pd 150 zlatnih franaka što i nije bilo velik novac. Boemski život na ulicama Pariza fascinirao ga je. Tada su na njega snažan utjeca imali francuski slikari Paul Gauguin, Edgar Degas i Henri de Toulouse-Lautrec. Njegova slika Plava soba prikazuje utjecaj posljednja dva rečena slikara kao i njegovu evoluciju ka tzv. Plavom periodu. Tako nazvanom jer različiti oblici plavoga nekoliko narednih godina dominiraju u njegovim radovima. Izražavajući ljudsku mizeriju na njegovim slikama iz tog perioda moguće je vidjeti slijepce, prosjake, alkoholičare i prostitutke. Neki kritičari vjeruju kako slike iz Plavog perioda izražavaju njegov strah od smrti, siromaštva i bolesti.

Uskoro nakon što se nastanio u Parizu u ruiniranoj zgradi znanoj pod imenom Bateau-Lavoir, Picasso susreće Fernande Oliviera, prvog od mnogih svojih prijatelja koji će utjecati na teme, stil i raspoloženje njegovih radova. Ta sretna veza bila je razlog da Picasso promijeni svoje boje iz plavih u ružičaste i crvene, godine 1904. i 1905. nazivaju se stoga Ružićastim periodom. Nadahnuće je tada nalazio u cirkusu koji je posjećivao nekoliko puta u tjednu. Kritičari vjeruju da je ovaj period vrijeme ostvarenja vlastitih težnji i sreće u osobnom životu te su stoga slike rađene u svjetlijim bojama. U ljeto 1906. godine za vrijeme Picassovog boravka u mjestu Gosol u Španjolskoj, ušao je u novu fazu - protokubizam, koju karakteriziraju utjecaji grčke, iberijske i afričke umjetnosti. Godinu dana kasnije (1907.) pada u depresiju i psihički oboljeva. Nadahnut francuskim postimpresionističkim umjetnikom Paulom Cézanneom, godine 1908. Picasso i francuski slikar Georges Braque slikaju krajolike u stilu koji su kasnije kritičari nazvali - mala kocka, što je vodilo ka terminu kubizma. Zanimljivo je da su neki od njihovih radova iz tog perioda toliko slični da ih je teško razlikovati. Ova suradnja između Picassa i Braquea potrajala je sve do 1911. godine. Njih dvojica su razvili prvu fazu kubizma, zvanu analitički kubizam. Picassove omiljene teme bila su: glazbala, mrtva priroda i njegovi prijatelji. Jedan od najčuvenijih portreta njegovih prijatelja je onaj Daniel Henry Kahnweilera. Nakon analitčikog kubizma Picasso prelazi na drugu fazu kubizma - sintetički kubizam. Ova druga faza kubizma dekorativnija je, a boje igraju veću ulogu, dok oblici ostaju isfragmentirani i ravni.

Za vrijeme 1. svjetskog rata Picasso se nastanio u Rimu radeći kao dizajner. Tu susreće i ženi se s Olgom Koklovom. Oko 1917. godine načino je nekoliko portreta u realističkom stilu. Riječ je o portretu svoga sina i brojnih prijatelja. Nekoliko slika u kubističkom duhu ranih 1930.-ih izražavaju prikriveni erotizam i Picassovo zadovoljstvo svojom novom ljubavi Marie Thérése Walter, koja je 1935. na svijet donosi kćerku Madu. Marie Thérése, koju je često portretirao dok je spavala, također je bila model za čuvenu sliku Djevojka ispred zrcala. Nakon Francovog napada na mjesto Guernica u Baskiji 26. travnja 1937. u vrijeme španjolskog građanskog rata Picasso odlučuje naslikati sliku koja će opisati taj događaj. Slika je dovršena za manje od dva mjeseca. Guernica je izložena u Španjolskom paviljonu u Parizu na izložbi EXPO 1937. godine. Tu nije riječ o portretu, Picasso je ovdje iskazao svoje osjećaje crtajući bika, umirućeg konja, palog ratnika, majku i mrtvo dijete, ženu zarobljenu u zgradi u plamenu i lika koji drži lampu. Unatoč kompleksnosti njegova simbolizma i nemogućnosti konačne interpretacije djela Guernica je napravila golem utjecaj na njegovo portretiranje ratnih užasa. Od 1938. do 1981. slika je bila izložena u njujorškom muzeju Moderne umjetnosti, da bi konačno bila vraćena u madridski Prado muzej. Godine 1992. slika je premještena u novi gradski muzej - Reina Sofia umjetnički centar. U doba 2. svjetskog rata smrt je tema mnogih njegovih djela.

Za vrijeme njegova života Picassovi su radovi izlagani na bezbrojnim izložbama. Najneobičnija je bila svakako ona iz 1971. godine u Louvreu koja je priređena u čast njegova 90-og rođendana. Prije njega nijedan živi umjetnik nije u Louvreu imao izložbu svojih djela. Godine 1980. održana je velika retrospektiva njegovim djela u muzeju Moderne umjetnosti u New Yorku. Picasso je preminuo u svojoj vili Notre-Dame-de-Vie pored mjesta Mougins 8. travnja 1973. godine u dobi od 92 godine. Iako se baš to danas mnogo ne spominje, i možda baš zato, spomenimo da je Picasso bio član Komunističke partije Francuske, kojoj je pristupio u listopadu 1944. godine. Razlog ovog čina objasnio je ovako: Postao sam komunist jer se naša stranka trudi više nego bilo koja druga naučiti kako izgraditi svijet u kojemu će ljudi jasnije razmišljati, biti slobodniji i sretniji. Dok čekam vrijeme kad ću moći ponovo u Španjolsku, Francuska komunistička partija je moja domovina. Godine 1950. nagrađen je Staljinovom nagradom za svoj angažman u Pokretu mira za koji je dizajnirao amblem golubice. Zahvaljujući tom angažmanu Picasso je dobio dosje u FBI-u. U tom dosjeu Picassa nalazi se i stavka od 15. lipnja 1950. godine koja ga optužuje za špjunažu u korist Sovjetskog Saveza.

Život i djelo majstora modernog slikarstva bili su ispunjeni ženama. Dovoljno je pogledati datume kada su nastala njegova djela: ona se uvijek podudaraju s periodima oduševljenja... Sa svakim novim ljubavnim iskustvom zapažamo da njegova umjetnost napreduje, da se pojavljuju nove forme, novi slikarski jezik, poseban način izražavanja kojem bi se moglo dati žensko ime. To su riječi Jamiea Sabartésa, Picassova prijatelja, a kasnije od 1935. godine njegova tajnika i ministra unutarnjih poslova. Njegova prva ljubav zove se Belle Fernande (Lijepa Fernanda). U to je doba on još samo Katalonac koji živi na rubu gladi u skupini ruševnih atelja na trgu Emile Godudeau (tzv. Bateau-Lavoir) u Parizu. Fernande Olivier susreće 1903. godine za olujnog dana. U grubi raznobojni nered Picassova ateljea ona je ušla kako bi se sklonila od kiše, magnetski privučena Pablovim pogledom, a iz njega izašla tek 1912. godine. Nakon Fernande na redu je Marcelle Humbert, prekrasana pratilja Marcoussisa, kubističkog slikara poljskog porijekla. Idila traje sve do 1914. godine kada je vezi kraj. Nakon Marcelle kroz Pablov život žene prolaze veoma brzo. Bila je tu jedna dama iz Čilea, zatim Neka Paquerette, pa Iréne... Krajem veljače 1917. Picasso u Rimu susreće pravu djevojku. Ona je plesna zvijezda, lijepa, inteligentna, otmjena, kćerka carskog generala. Picasso se zaljubio u Olgu Kolokovu. Njih dvoje u brak stupaju 1918. godine. Godine 1921. Olga mu rađa sina. No, s vremenom Olga stavlja veto na neke Picassove prijatelje i duge raspojasane noći. Ona želi potpunu odanost sebi i njihovom sinu. Raskid je na pomolu unatoč 16 godina bračnoga života. Autobiografija Alice Toklas (inspiracije pisaca i slikara te Picassove stare prijateljice), koju ona čita naglas pred Pablom i Olgom kap je koja preljeva čašu. Olga ne podnosi podsjećanje na Fernandu. Naglo napušta sobu. Sve je gotovo. Ipak, Picasso nije nikada dobio razvod.

Godine 1932. Picasso se povlači u okolicu Pariza, nedaleko Gisorsa u dvorac koji je nedavno kupio. U njegov život tada ulazi nova žena: Marie-Thérese Walter. Smireno bogatstvo oblina te žene koja je istodobno i skulptor i statua kod Picassa su inspiracija za nekoliko skulptura i mnogobrojne slike koje su gotovo studije volumena. Po drugi puta postaje otac, ovaj puta kćerke krštene kao Maria od Bezgrešnog začeća prozvana Maya. Godine 1937. vraća se u Pariz i pronalazi novu ljubav, "Jugoslavenku" Doru Maar, divlju djevojku, kako su je prozvali u Cafe de Flore u pariškom kvartu Saint-Germain-des-Pres. Ona je pozamašna i lijepa s dugačkom kosom. Štoviše Dora je umjetnica. Bavi se fotografijom. Umoran od Marie-Thérese organizira da se rivalke susretnu u njegovu ateljeu. Sučeljavanje se izrađa u krikove i uvrede. To je kraj veze s Marie-Thérese. Kasnije, Picasso će scenu evocirati riječima: To je bilo jedno od mojih najdragocjenijih iskustava. Pred samu okupaciju Francuske Picasso je umoran od Dore Maar te kao i njene prethodnice biva odbačena. Otvara se era slikarice Françoise Gilot. Picasso ima 62 godine, a ona samo trećinu njegove životne dobi. Veza traje sve do 1954. kada Françoise napušta Picassa s dvoje njihove djece (sinom Claudeom rođenim 1947. i kćerkom Palmom rođenom tri i pol godine kasnije). Picasso tada viče za njom: Nijedna žena ne napušta čovjeka kao što sam ja! Prije nego ponovo stupi u brak na kratko se zabavlja sa izvjesnom Sylvette David. U lipnju 1955. na velikoj retrospektivnoj izložbi u pariškom Muzeju dekorativne umjetnosti jedan porter prepun svjetlosti pobuđuje pozornost - portret Madam Z. Riječ je o Jacqueline Roques, prodavačici u trgovini keramike u Vallaurisu na jugu Francuske. Ona će postati druga zakonita Pablova supruga. Vjenčali su se 1961. kada je Picasso imao 80 godina. Kada je Pablo Picasso umro 1973. godine u dobi od 91 godine ostavio je bogatstvo procijenjeno na 260.000.000 USD. Četiri godine kasnije Marie-Thérese se objesila. Njegova druga supruga Jacqueline ubila se 1986. godine. Sin Paulo kojeg je Picasso neprestano smatrao niškorisnim umro je od alkohola i droge u 54 godini. Njegov unuk Pablito popio je lužinu pet dana poslije pokopa Picassa, monstruma genijalnosti koji će još dugo obuzimati ljudsko pamćenje.

Sve do Staljinove smrti Picasso je uživao velik ugled u komunističkom pokretu. Međutim nakon njegove smrti komunistički list Les Lettres françaises poslao mu je telegram zahtijevajući Staljinov crtež. Picasso je Staljina nacrtao onako kako je i inače slikao svoje slike što je izazvalo burne reakcije u komunističkom pokretu. Pa su mu, između ostalog, prigovarali da navedeni crtež ne odražava ljubav koju radnička klasa osjeća prema neprežaljenom Staljinu te da ne prikazuje njegovu moralnu, duhovnu i intelektualnu osobnost. No, napadi na njega nisu ga potakli da kritizira Partiju. Picasso je odgovarao kako su estetske stvari predmet za raspravu i kako je pravo Partije da ga kritizira, no da on u tome ne vidi nikakvo političko pitanje. I nakon Hruščovljeva raskrinkavanja Staljina Picasso je nastavio odbijati sve one koji su htjeli preispitivali njegova politička uvjerenja riječima: A radnici, imaju li još tvornice u svojim rukama, a seljaci jesu li još vlasnici svoje zemlje? Onda je sve drugo sekundarno - jedina stvar koja je bitna je spasiti Revoluciju.

Leonid Breznjev
Posts: 5302
Joined: 04/11/2006 03:32
Location: Kamenskoje

Post by Leonid Breznjev » 27/07/2007 03:32

Svako jutro kada se probudim osjetim izuzetnu radost - radost što sam ja Salvador Dali - i pitam se, "Što će novo i lijepo ovaj Salvador Dali danas postići?" - Salvador Dali.


Salvador Dali


1904: 11. svibnja rođen je Salvador Felipe Jacinto Dali u Figuresu, u Španjolskoj, u opstini Girona, u Kataloniji. Sin bilježnika Salvadora Dalia y Cusia i Felipe Domenech.
1910: počinje Dalijevo obrazovanje u osnovnoj školi Hrišćanske braće
1917: slikanju i chiaroscuru ga uči profesor Juan Nunez. Prva izložba u roditeljskom stanu.
1919: prva javna izložba u gradskom kazalištu u Figuresu. Dali ima samo 15 godina.
1922: Dali upisuje San Fernando Academy of Fine Arts u Madridu. Upoznaje Federica Garcia Lorcu i Luisa Bunuela. Izlaže slike u studentskom umjetničkom predstavljanju u Dalmau Gallery u Barceloni. Eksperimentise sa kubizmom.
1925: prva samostalna profesionalna izložba u galeriji Dalmau u Barseloni
1926: prvo putovanje u Brisel i Pariz, gdje je posjetio Pikasa i Miroa. Izbačen je sa Akademije jer je odbio pristupiti ispitu, rekavši da zna više od profesora koji ga treba ispitati.
1928: njegov drugi posjet Parizu, Miro ga upznaje sa grupom Dadaista i Nadrealista.
Nadrealističke godine
1929: sarađuje sa Luisom Bunuel na kratkom filmu Un Chein Andalou. Susreće Galu Aluard i njenog supruga francuskog pjesnika Paula Aluarda. Ona će postati njegova ljubavnica , muza i inspiracija. Izložba u Cirihu. Dalijeva prva samostalna izložba u Parizu u Goeman galeriji.
1931: naslikao je "Postojanost pamćenja".
1936: pojavljuje se na naslovnici Time-a povodom izložbe o Fantastičnoj umjetnosti, dadaizmu i nadrealizmu u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku. Naslikao je Jesenji kanibalizam i Mekanu konstrukciju sa kuhanim grahom: nagovještaj građanskog rata.

1939: izbačen iz grupe nadrealista jer ne podržava njihove političke motive.

1941: retrospektivna izložba sa Miroom u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku.
1942: objavljena je beletristička biografija, Tajni život Salvadora Dalia u Njujorku.
1946: animirani filmski projekt, Destino, za Walt Disney, ali nikada dovršen. Izrađuje kulise za sekvencu sna u Alfred Hitchcockovom filmu Spellbound. Slika Iskusenje Sv. Antonija.
1951: slika Rasprsnuće rafaelovske glave i Isus Svetog Ivana .
1954: izdaje “Dalijevi brkovi” sa fotografom Philippeom Halsmanom. Izložbe u Veneciji, Milanu i Rimu gdje, između ostalog, prikazuje vodenim bojama ilustrovanu Danteovu Božansku komediju.
1956: Posljednja večera je izložena u Nacionalnoj galeriji u Wasingtonu.
1965: slika nekoliko ilustracija za izdavanje nove Biblije. Napravio je prvu važniju skulpturu Danteovo poprsje.
1974: započinju Dalijevi zdravstveni problemi. Otvoren je Teatro Museo Dali u Figueresu u Španiji.
1981: Dalijeva "Umjetnost u draguljima" prodana japanskim ulagačima za 3.9 miliona dolara.

1983: prva veća izložba njegovog rada u Španiji, u Madridu i Barseloni. Završava svoju posljednju sliku "Lastavičji rep".
1984: otvaranje dobrotvorne organizacije Gala- Salvador Dali u Figueresu. Dali preživio požar u dvorcu Pubol sa teškim opekotinama, slijede operacije
1985: Dali se pridružuje kampanji za pripremu Barselone za Olimpijske igre 1992. Daje prava na korištenje slike Cosmic Athlete za reklamne postere
1988: Dali poklanja sliku Rođenje božice Jordiu Pujolu . Prva izložba Sovjetskom savezu, u Moskvi
1989: Dali umire od prekida rada srca u Figueresu 23.januara. Pokopan je po svojoj željiu u kripti muzeja Tatro u Figueresu, Španija. U oporuci je svu svoju imovinu i umjetnička djela ostavio Španiji.


Image

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 27/07/2007 03:38

Image


MAK DIZDAR


Osnovnu školu završio je u Stocu, potom odlazi u Sarajevo gdje 1936. stječe gimnazijsku maturu te prvom zbirkom (Vidovpoljska noć) ulazi u javni život. Njegov je stariji brat Hamid, pripadnik književnoga naraštaja profiliranoga zbornikom buntovnih stihova "Knjiga drugova" (1929) tada urednik sarajevskih novina i časopisa "Gajret", za koje i Dizdar pocinje pisati. Nakon rata, dijelom provedenoga u ilegali, prvo ostaje vezan uz novine kao urednik lista "Oslobođenje" i poduzeća Narodna prosvjeta, a onda se profesionalno posvećuje književnosti te uređuje časopis "Život" (1964-71).

Cjelina Dizdareva pjesništva, pa i njegov razvojni luk, obično se razmatra iz perspektive zaključne, krunske zbirke "Kameni spavač" (1966). Premda je od njegova prvoga pravoga pjesničkoga nastupa, sredinom 1950ih, do pojave te zbirke riječ o razmjerno kratkomu razdoblju, proces sazrijevanja, kreativnoga pročišćenja Dizdarevih preokupacija trajao je očito mnogo dulje. Kritika je doduše gotovo sve do "Kamenoga spavača" dvojila znači li nastojanje da zgušnjavanjem forme modernizira svoj izraz tek površinsku igru ili korjenite promjene. Pjesnička matrica u kojoj se socijalnim slikama s natruhama ekspresionističkoga ideograma Dizdar javio bila je ne samo prevladana nego i socrealističkim pojednostavljenjima posve obezličena. U jednome je kritičkom tekstu (1959) i sam branio motive socijalne lirike koja se stavljala u "službu čovjeka", naglašavajući pritom kriterij "umjetničke istine", a kada je 1956. na pjesničkoj smotri, gotovo usputno, pročitao pjesmu "Gorčin", u njoj je tražio nit koja od problema vodi do utjehe i spokoja. Pjesma se bavila kanonskom temom socijalističkoga realizma - vojnikom, ali na nekonvencionalan način i u nepretencioznoj, stilskoj i oblikotvornoj jednostavnosti. U komentaru uz njezinu skoru antologizaciju pjesnik objašnjava kako se osjeća, "..opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse", pa u "spavaču ispod kamena" prepoznaje sebe, no još nije siguran, "da je na putu skidanja plašta s njegove tajne". Gorčin je tek anticipacija konačne autorske sinteze što počiva na krstjanskoj tradiciji, njezinu jezičnome i misaonome sklopu kao ključnome među bosanskim kulturnim slojevima.

Tragajući za srednjovjekovnom kulturom, od koje je ostalo tek malo više od legende, Dizdar je u povijesni raspon hrvatskoga književnoga izraza vratio njegove davne bosanske aktere u izvornoj zapitanosti. Držeći se njezinim legitimnim baštinikom, on pokazuje kako ta kultura, sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom, nije izgubila kontinuitet turskim nastupanjem kada su s povijesne pozornice sišli bosanski kraljevi i velmože. Drugi sloj Dizdareva introspektivnoga poniranja u bosansku tradiciju počiva na kulturnoj matrici formiranoj u doba turske uprave. U zbirci "Koljena za Madonu" (1963), koja razrađuje senzualni nacrt poeme "Plivačica" (1954), izbija poetski izraz panerotizma, karakteriziran orijentalno, ali generički zapravo lociran u adžamijskome (alhamijado ) kompleksu. (Riječ je o knjizevnosti pisanoj arabicom hrvatskim jezikom, koja datira u Bosni od XVI. stoljeće, a obuhvaćala je raznolike žanrove: nabožni, didaktični, satirični pa do petrarkističkih suzvučja "Hrvatske pjesme" nepoznatoga Mehmeda iz 1588.) Stihovi Ahmeda Vahdetija, koji je u XVI. stoljeće živio u Visokome i pjevao o "duši zaljubljenog" kao kaplji "apsolutne ljepote" mogli bi se držati motom Dizdarove ljubavne poezije.

Mnogo je važniji od evidentnoga studijskoga zanimanja bosanskom tradicijom (u člancima i dnevničkim zapisima; sastavio je i antologije "Stari bosanski epitafi", 1961, "Stari bosanski tekstovi", 1969) Dizdarov neposredni osjećaj zavičajnika: njegova je poezija moderna po izvornosti i dubini jezičnoga, povijesnoga pamćenja. Koliko god je i sam naglašavao "čisti jezik" kao točku opstanka nepokorive supstancije koju iz tradicije crpi i u nju smješta i svoj pjesnički subjekt, za razumijevanje njezina povijesnoga ritma morao je konstruirati analognu sintaksu. Dok je u zbirci "Okrutnosti kruga" (1960) ispitivao efekte gnomskoga kazivanja i , učinke paradoksa, izraz "Kamenoga spavača" umirio je lirskom digresivnošću. Zbirka je podijeljena u četiri ciklusa (Slovo o čovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji, Slovo o slovu), što i kompozicijski korespondira s uporišnom kategorijom riječi u krstjanskoj tradiciji, odnosno njezinom zaokupljenošću Ivanovom Apokalipsom. Dizdareva je Bosna definirana stećcima, ali i svojom stigmom, na pitanje o njezinoj biti pjesnički subjekt odgovara: prkosna je od sna (Zapis o zemlji). Bosni je, kaze pjesnik u komentaru "bilo suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na njučeka, ali da je ne dočeka". Obrađujuci dakle mudrosti i predodžbe o čovjeku, i sam je pjesnik poput svojih starih povjerenika iz epitafa između nade i sumnje. U epiloškoj "Poruci" on stoga čeka onoga što kako kaže "mora doći", ispovijedajući da se na njegove pohode "davno navikao" i prispodobljujući mu "noćnu rijeku". Univerzalnu potku njegova pjesništva, motiv rijeke - pjesma "Modra rijeka" u iznimnoj recepciji gotovo se stopila s anonimnom tradicijom- povezuje s konkretnim: prolaznost jest neupitna ali postaje smislena kada je prepoznata. Pjesnik je velika i time jednostavna pitanja zaodjenuo u ljepotu arhaičnoga jezika, izvornoga po sadržaju i autorskom obliku, pridavajući mu snagu tajanstvenoga, unutrašnjega otkrića i oslobođenja. U doba kad je to pjesništvo s krugovaškim naraštajem obnovilo zanimanje za baštinu, otkrio je neočekivan i produktivan trag.

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 27/07/2007 03:42

ORHAN PAMUK


Ferit Orhan Pamuk (Istanbul, 7. srpnja 1952.), turski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2006.

Biografija

Školovao se na istanbulskom Robert Collegeu, nakon čega na tehničkom sveučilištu upisuje studij arhitekture kako bi udovoljio želji svojih roditelja da postane gra evinar ili arhitekt.

Ipak, nakon tri godine odustaje od arhitekture te se odlučuje u potpunosti posvetiti pisanju. Godine 1976. završava studij novinarstva, a 1985. odlazi u New York. gdje na Sveučilištu Columbia, kao gostujući znanstvenik, boravi sljedeće tri godine.

Stvaralački rad

Pamuk aktivno počinje pisati 1974. godine. Već za prvi roman, 'Dzevdet-beg i njegovi sinovi' osvaja prestižnu nagradu Milliyet Press. Njego povijesni roman Bijeli zamak tako er osvaja mnoge nagrade, od kojih je najvažnija Independent Award for Foreign Fiction koju dobiva 1990. godine. Književni kritičar New York Timesa tada je napisao: Nova je zvijezda zasjala na istoku – Orhan Pamuk. Upravo se u to vrijeme Pamuk počinje odmicati od striktnog naturalizma, karakterističnog za njegove dotadašnje uratke. Mjesto u pop kulturi 1990. godine osigurava mu roman 'Crna knjiga', jedno od najkontroverznijih i najčitanijih djela u povijesti turske književnosti.

Nakon samo dvije godine, piše scenarij za film Skriveno lice, dok njegov četvrti roman Yeni Hayat (Novi život) po objavljivanju 1995. godine postaje senzacija i najbrže rasprodan roman u povijesti Turske.

Vrhunac Pamukove me unarodne slave označio je izlazak romana Zovem se Crvena, 2000. godine. Misterij, romansa, filozofska promišljanja te radnja smještena u 16-stoljetni Istanbul elementi su koji krase ovaj reprezentativni uradak svjetskog postmodernog stvaralaštva.

'Crvena' je prevedena na 24 jezika, a 2000. godine osvaja najunosniju književnu nagradu, IMPAC Dublin Award.

Njegov zadnji roman, Snijeg iz 2002. godine propituje konflikt islamizma i zapadnjaštva u suvremenoj Turskoj, a New York Times ga proglašava jednim od najboljih romana 2004. godine.

Samo godinu dana kasnije objavljuje memoarski putopis 'Istanbul', a 2005. osvaja prestižnu 25.000 eura vrijednu njemačku književnu nagradu, Peace Prize of the German Book Trade, kao priznanje za svoje književno stvaralaštvo u kojem se Europa i islamska Turska me usobno prihvaćaju. Ljudska izgubljenost uzrokovana gubitkom identiteta uslijed sukoba islamskih i europskih vrijednosti motiv je koji prožima cjelokupno Pamukovo stvaralaštvo. Riječ o teškim i uznemirujućim djelima, kompleksne i intrigantne fabule te duboke razrade likova.


Godine 2005. skupina ultranacionalističkih odvjetnika diže tužbu protiv Orhana Pamuka. Povod su njegove izjave u vezi s armenskim genocidom (1915-1917) i masakrom 30.000 Kurda u Anatoliji.

Sve su optužbe odbačene 22. siječnja 2006. godine, nakon čega je književnik priznao da mu je namjera bila skrenuti pažnju javnosti na problem slobode govora u suvremenom društvu.


Image

sibelius
Posts: 314
Joined: 10/07/2007 01:29

Post by sibelius » 27/07/2007 15:54

Arthur Schopenhauer


Artur Šopenhauer (22. februara godine 1788. u Gdanjsku – 21. septembar godine 1860. u Franfurtu na Majni) nemački filozof idealist, klasični predstavnik pesimizma; učio da je volja osnova svega, Kantova "stvar po sebi", suština sveta koji je samo predstava. Volja je večito nezadovoljena, i zato je život beskrajna patnja a ovaj svet najgori mogući svet. Cilj svega je nirvana (budizam). Glavno delo mu je Svet kao volja i pretstava. Do većeg uticaja došao tek pred kraj života i posle smrti. Ostala dela prevedena kod nas: Metafizika lepog, Metafizika polne ljubavi, O stilu i pisanju, O geniju i dr.

Šopenhauer je rođen u Gdanjsku 22. februara godine 1788. Otac mu je bio trgovac poznat zbog svoje obdarenosti, osorljivosti, nezavisnog karaktera, i zbog svoje ljubavi prema slobodi. Kad je Arturu bilo pet godina, otac mu se iz Gdanjska preselio u Hamburg, jer je Gdanjsk aneksijom Poljske godine 1793. izgubio svoju slobodu. Tako je mladi Šopenhauer odrastao usred poslovnog i finansiskog života. Mada je napustio ubrzo trgovačku karijeru u koju ga je otac bio uvukao, ipak je ona ostavila tragova u njemu, koji su se ogledali u izvesnoj sirovosti manira, u realističnom držanju duha, u poznavanju sveta i ljudi. To ga je učinilo antipodom onim kabinetskim ili akademskim filosofima što ih je on tako prezirao. Otac mu je umro, misli se od svoje vlastite ruke, godine 1805. Baba sa očeve strane bila je umno bolesna.

»Karakter ili volja (kaže Šopenhauer) nasleđuju se od oca, a intelekt od majke.« Njegova majka imala je intelekta — ona je bila jedna od najomiljenijih spisateljki romana svoga vremena — ali je imala temperamenta i zle ćudi. Bila je nesrećna u životu sa svojim prozaičnim mužem; i posle njegove smrti, ona je usvojila slobodnu ljubav, i krenula u Vajmar kao najpodesnije mesto za takav način života. Artur Šopenhauer gledao je na to kao Hamlet na drugi brak svoje majke. Njegove svađe sa majkom donele su mu najveći deo onih poluistina o ženi kojima je začinjena njegova filosofnja. Jedno njeno pismo osvetljava stanje njihovih odnosa: »Ti si dosadan i nesnosan, i meni je veoma teško da živim sa tobom. Sve tvoje dobre osobine pomračilo je uobraženje da si suviše pametan i učinilo ih nepodesnim za svet, prosto zato što ne možeš da savladaš svoj bes da znaš sve bolje no druti. Time ogorčavaš ljude oko sebe.« Zato su rešili da žive odvojeno; on je mogao da je samo posećuje u njenoj kući, i da bude jedan gost među drugima; na taj način mogli su da učtivo saobraćaju jedno sa drugim kao stranci, umesto da se mrze kao rođaci. Gete, koji je podnosio gospođu Šopenhauer zato što mu je dopuštala da je posećuje sa svojom Hristijanom, još je više zategao odnose između majke i sina kad je majci saošptio da će joj sin postati slavan čovek; mati još nikad nije čula da ista porodica može imati dva genija. Naposletku, kad su svađe došle do vrhunca, mati gurne svoga sina i takmaca niza stepenice; a naš filosof na to joj ogorčeno izjavi da će njeno ime biti poznato potomstvu samo po njemu.

Šopenhauer je ubrzo ostavio Vajmar; i mada mu je majka živela još dvadeset i četiri godine, on je nikad više nije video. Čini se da je Bajron, koji se takođe rodio godine 1788, imao sličnu nevolju sa svojom majkom. Možda zbog te okolnosti su obojica postali pesimisti.

Međutim, Šopenhauer je završio svoje gimnazijske i univerzitetske studije, i naučio je više nego što su mu ovi instituti dali. Doživeo je svoj susret sa ljubavlju i sa svetom, i posledice toga uticale su na njegov karakter i njegovu filosofiju. Postao je sumoran, ciničan i podložan sumnji. Bio je opsednut melanholijom i zlom voljom. Svoje lule držao je pod ključem i rezom, a svoj vrat iikad nije poveravao brijačevoj britvi. Uvek bi legao nakon što bi pištolje stavio nastranu pored svoje postelje — svakako da se njima posluži ako bi naišli provalnici. Graju nije mogao da podnosi: »Ja već odavno mislim (piše on) da kvantitet graje koju svako s lakoćom može da podnosi stoji u obrnutoj srazmeri prema njegovim duhovnim snagama, i da se otuda može posmatrati kao slučajna mera tih snaga.« Graja je za njega jedno mučenje za inteligentnog bića. Tako preterana upotreba živih snaga »u kucanju, udaranju i zabijanju svakodnevno me je mučila kroz ceo moj život.« On je imao bezmalo paranoičnu ideju o svojoj neshvaćenoj veličini. Pošto su mu uskraćeni uspeh i slava, on se okrenuo u sebe i rastakao je svoju sopstvenu dušu.

Nije imao ni majke, ni žene, ni deteta, ni porodice, ni otadžbine. »Bio je apsolutno usamljen, bez ijednog prijatelja — a između jednog i nijednog čitava je beskrajnost.« Nacionalističkim groznicama svoga vremena bio je još manje pristupačan nego Gete. Godine 1813. pao je isprva toliko pod uticaj Fihteovog entuzijazma za jedan oslobodilački rat protiv Napoleona da je mislio na dobrovoljačku službu, i stvarno kupio ratnu opremu. Ali, kasnije se predomislio; mislio je da je »Napoleon najzad samo snažno i nesmetano izrazio isti nagon za samoodržanjem i istu žudnju za životom koju osećaju svi smrtni ljudi, ali je moraju utušivati.« Mesto da ide u rat, on je otišao na selo i napisao svoju doktorsku tezu iz filosofije.

Posle svoje disertacije O četvorostrukom korenu stava dovoljnog osnova (1813.), Šopenhauer je sve svoje vreme i svu svoju snagu posvetio radu koji će biti njegovo majstorsko delo — Svetu kao volji i pretstavi. Svoj rukopis magna cum laude poslao je izdavaču; tu je delo, pisao je, koje nije samo podgrejavanje starih ideja, nego jedan izvanredno koherentan sistem originalnih misli, »u najvšpem stepenu jasan, razgovetan, i ne bez lepote«; »to će biti jedna od onih knjiga koje docnije postaju izvor i potstrek stotinama drugih knjiga.« Mnogo godina kasnije, Šopenhauer je bio toliko uveren u svoje rešenje glavnih problema filosofije da je hteo da nosi pečatni prsten sa slikom sfinge koja se strovaljuje u ponor, kao što je obećala da će to učiniti kad se odgonenu njene zagonetke.

Pored svega toga, knjiga je jedva privlačila pažnju; svet je bio isuviše siromašan i iscrpen da bi pored siromaštva i iscrpljenosti čitao knjige. Šesnaest godina posle objavljenja dela izdavač je saopštio Šopenhaueru da je veća polovina izdanja prodata kao makulatura. U odeljku »O onom šta ko pretstavlja« u Aforizmima mudrosti o životu, on navodi, s očevidnom aluzijom na svoje majstorsko delo, dve Lihtenbergove napomene: »Takva dela su ogledala; ako u njih gleda kakav majmun, ne može iz njih da gleda nikakav apostol«; i »kad se sukobe glava i knjiga, ječi praznina; da li je to svaki put u knjizi?« S tonom uvređene sujete, Šopenhauer dodaje: »Što više neko pripada potomstvu - drutima rečima, čovečanstvu uošpte - sve je više tuđ svome vremenu; pošto njegovo delo nije specijalno posvećeno ovome, dakle pošto ne pripada njemu kao takvom, nego samo ukoliko je deo čovečanstva, otuda i ne nosi prisnu lokalnu boju: zato se lako može dogoditi da ono ne obrati pažnju na takvo delo.

Šopenhauer je sebe svega toliko uneo u to jedno delo da su svi njegovi kasniji radovi samo komentari tog dela; on je postao talmudista svoje sopstvene Tore. Godine 1836. objavio je veću raspravu O volji u prirodi, koja je, donekle prerađena 1844, ušla u prošireno izdanje Sveta kao volje i pretstave. Godine 1841. izišla su Oba osnovna problema etike, a 1851. dve sadržinom bogate sveske Parerga i paralipomena (doslovno: Sporedni radovi i dopune), koje su i na engleski prevedene kao Ogledi. Za ovo svoje najpopularnije i mudrošću i duhovitošću ispunjeno delo Šopenhauer je, kao celokupan honorar, dobio deset besplatnih primeraka.

Pošto je ostavio Vajmar, samo jedna avantura pomela je monotoniju njegove istraživačke usamljenosti. Nadao se da će moći da predaje svoju filosofiju na nekom od velikih nemačkih univerziteta; godine 1822. mu se za to pružila prilika, kad su mu dopustili da se u Berlinu habilituje kao privatni docenat. Svoja predavanja stavljao je namerno u one iste termine u koje je tada i moćni Hegel stavljao svoja. Šopenhauer je očekivao da će studenti njega i Hegla posmatrati očima potomstva; ali, čitao je pred praznim klupama. Odrekao se predavanja, i osvetio se ljutim napomenama protiv Hegla koje unakažuju kasnija izdanja njegovog glavnog dela. Godine 1831. u Berlinu je izbila kolera; izbegli su i Hegel i Šopenhauer; ali, Hegel se vratio suviše rano, zarazio se, i umro za veoma kratko vreme. Šopenhauer se zaustavio u Frankfurtu na Majni, gde je ostao do smrti.

Kao osetljiv pesimista, klonio se pokušaja da svoje izdržavanje zaslužuje perom. Bio je nasledio jedan deo očeve radnje, pa je živeo u skromnoj udobnosti od prihoda koje je dobijao od tog dela. Svoj novac ulagao je s umešnošću neobičnom za jednog filosofa. Kad je poslovno društvo u kojem je imao svoj deo palo pod stečaj, i drugi poverioci bili sporazumni da budu podmireni sedamdesetprocentnim podmirenjem, Šopenhauer je uporno tražio punu isplatu, i dobio ju je. Imao je dovoljno sredstava da uzme pod kiriju dve sobe; u njima je stanovao trideset godina, sa svojim kudrovom, kao jedinim drugom. Malom psu dao je ime Atma (bramanski izraz za »Svetsku dušu«); ali, varoški vragolani zvali su ga »mladi Šopenhauer«. Večerao bi obično u »Engleskom dvoru«. Svaki put kad bi počeo da jede stavio bi preda se na sto jedan dukat; posle jela metnuo bi ga opet u džep. Naposletku, jedan nesumnjivo neuzdržljiv konobar zapitao ga je šta znači ta nepromenljiva ceremonija. Šopenhauer je odgvorio da se tajno zavetovao da će u sanduče u koje se stavlja milostinja ubaciti dukat čim prisutni engleski oficiri prestanu da govore samo o konjima, ženama i psima.

Univerziteti nisu ništa zabeležili o njemu i o njegovim delima da se kao obistini njegovo tvrđenje kako se svaki napredak u filosofiji vrši izvan akademskih zidova. »Ništa nemačke naučnike nije vređalo jače nego Šopenhauerova različnost od njih«, kaže Niče. Ali, Šopenhauer se postepeno navikavao da bude strpljiv; bio je uveren da će ga, mada kasno, ipak priznati. I naposletku, polagano, priznanje je došlo. Ljudi srednjih klasa — advokati, lekari, trgovci — našli su u njemu filosofa koji im je pružao ne samo pretenciozan metafizički žargon, nego razumljiv pregled pojava aktuelnog života. Evropa koja je izgubila veru u ideale i napore 1848. godine dočekala je gotovo sa klicanjem tu filosofiju koja je izražavala očajanje od godine 1815. Napad nauke na teologiju, socijalističko optuživanje zbog siromaštva i rata, biološko naglašavanje borbe za opstanak, — svi ti činioci pomogli su najzad da se raširi Šopenhauerova slava.

On još nije bio suviše star da uživa u svojoj popularnosti: požudno je čitao sve članke koji su o njemu napisani; molio je svoje prijatelje da mu šalju svaku štampanu napomenu koju mogu naći — a on će platiti poštarinu. Godine 1854. Vagner mu je poslao jedan primerak svog dela Prsten nibelunga, sa nekoliko popratnih reči kojima odaje priznanje Šopenhauerovoj filosofiji muzike. Veliki pesimista preobrazio se u svojoj starosti u optimistu; posle jela svirao bi istrajno u flautu, i blagodario bi vremenu što ga je oslobodilo vatre njegove mladosti. Sa svih strana dolazili su ljudi da ga pohode; i o svom sedamdesetom rođendanu, godine 1858, bio je pretrpan čestitkama sa svih strana sveta.

Ovaj preobražaj nije došao prerano: ostalo mu je da živi još dve godine. 21. septembra 1860. seo je da doručkuje, i činilo se da se nalazi u najboljem zdravlju. Sat vremena kasnije našla ga je gazdarica kako još sedi za stolom, ali mrtav.

*

Post Reply