Khalil Gibran
Libanonski pjesnik i slikar Kahlil Gibran (Gibran Kahlil Gibran) rodio se 6. prosinca 1883. u Bšareji, stotinjak kilometara od Bejruta, u sjevernome Libanonu, kraju cedrova, koji se u Starome zavjetu spominje oko 103 puta. Mati mu je bila kći maronitskoga svećenika, pripadnika monofizitske kršćanske crkve, u kojoj se sirijski, ili aramejski - jezik kojim je govorio Krist- upotrebljava u bogoslužju.
Pošto je 1869., četrnaest godina prije Gibranova rođenja, bio otvoren, s izvođenjem Verdijeve Aide , Sueski kanal, stotine tisuća ljudi - koji su prije toga trgovali devama i konjima, držali svratišta za putnike, vodili mnogobrojne karavane - ostalo je bez posla. To je izazvalo nezapamćen egzodus arapskoga stanovništva u Australiju, Afriku, Južnu Ameriku, SAD...
Taj veliki val odnio je i Gibranovi obitelj u Boston, u SAD, kad mu je bilo samo 12 godina. Nakon dvogodišnjega školovanja u tome gradu, vraća se u Bejrut, gdje se upisuje na medicinu i usavršava u arapskome jeziku.
Iz Bejruta, preko Grčke, Italije i Španjolske, odlazi u Pariz (1901.- 1903.), gdje izlaže crteže, o kojima sam Auguste Rodin veli da se mogu usporediti s likovnim djelima drugoga velikog pjesnika i slikara, Williama Blakea.
Gibran je sam ilustrirao, kao i Blake, svoje mnogobrojne knjige, crtajući, nadahnut Leonardom i Michelangelom, ljudska tijela u položajima kad najsnažnije izražavaju dušu koja teži jedinstvu sa sobom i sa svijetom.
U nadahnutom predgovoru knjizi Twenty Drawings by Kahlil Gibran (Random House, New York, 1974.) kritičarka Alice Raphael ovako označuje osnovne vrijednosti Gibranove umjetnosti: "Prosvjetljiva ljepota oblikuje njegovo djelo: njemu ideja biva lijepa ako je istinita, osjećaj biva istinit ako je zbiljski. On ima jedinstvenu moć da u prikazivanju ljepote i istine bitno odvoji od nebitnoga. On se pridržava jednostavna načina u prikazivanju ideje, što je blisko duhu slikara rane renesanse, premda je umjetnost mnogih stoljeća sudjelovala u oblikovanju njegovih snaga; ali je on u svojim stavovima jednostavan, gotovo nagonski jednostavan. Odista, on se može opisati kao intuitivan umjetnik - kao tip umjetnika u kojega je osjećaj poput čudesnih rašalja što ga dovode do ležišta zlatnih dragocjenosti i koji ne smućuje njegov duh intelektualnim pojmovima o tome što i kako treba da stvara." I malo dalje: "Gibranova je umjetnost simbolička u najdubljem značenju te riječi jer je ukorijenjena u onim osnovnim istinama koje su temeljne za sva stoljeća i za sva iskustva. On osjeća smisao zemlje i njezinih plodina, čovjeka kao krajnjeg i savršenog cvijeta i kroza sve svoje djelo izražava međuovisnu jedinstvenost čovjeka i prirode." (Ova ocjena, naravno, neće zvučati pretjerano samo ako Gibranovo slikarstvo uvijek povezujemo s njegovim književnim radom, koji je neusporedivo superiorniji.)
No, uskoro je iz Europe bio pozvan u SAD, gdje mu je od sušice umrla sestra Sultana, a mati mu pala u krevet pogođena istom teškom bolešću. Uto, premine mu i polubrat Petar. Sestra mu Marijana slučajno preživi boljeticu, koja mu pomori obitelj. Najposlije, nakon petnaest mjeseci bolovanja, umrije mu i mati.
Odgojen u predajama maronitske crkve, nasljednice antiohijske (čiji se svećenici smiju ženiti), i, s druge strane, utopljen u moru islamske civilizacije, Gibran je ubrzo zabacio religijski formalizam predačkih vjerovanja, sinkretizirajući, malo-pomalo, obje tradicije. Podjednako je strasno čitao Bibliju, spise sv. Augustina, Buddhine propovijedi, Zarathustru, Konfucija, Voltairea, Rousseaua, Nietzschea, Jeffersona, Emersona i Lincolna. Zainteresiran je za kršćansku i islamsku filozofiju i teologiju. Na njega utječu Avicenna, Averroes i Gazali. Jednom je napisao: "Nema pjesme bliže mome vjerovanju od Avicennina Silaska duša ... U toj sublimnoj pjesmi stari mudrac utjelovljuje najviše nade što ih je rodio ljudski duh i znanje, najdublje vrelo imaginacije stvoreno u ljudskome mišljenju."
U životu su mu žene imale dominantan utjecaj, o kojem veli: "Sve što zovem svojim ja dugujem ženama, još od djetinje dobi. Žene su otvorile prozore mojih očiju i vrata mojega duha. Da nije bilo žene-matere, žene-sestre, žene-prijateljice, ostao bih spavajući među onima koji vedrinu svijeta mute svojim hrkanjem."
Nekoliko žena, s kojima se najprisnije družio, ostavilo je potresna sjećanja na njega, kao Barbara Young, a dnevnički zapisi Mary Haskell i njezina pisma pjesniku, kao i njegova njoj, provijavaju i danas onom vrstom ljubavne čežnje koja se ne može utažiti nikakvim dodirom, čežnje koja smisao otkriva u samome svojem postojanju. Mnoge su žene prošle kroz Gibranov život, ali su dvije ostavile u njemu trajan trag. Na prvoj svojoj izložbi mističnih slikarija, 1904. u Bostonu, susreo se sa svojom budućom dobročiniteljkom i prijateljicom, koja će mu ostati privržena do kraja života. Kao 21-godišnjak, omalen, krhak - punačkih usnica ispod crnih brkova i duševnih smeđih očiju - upoznao se, naime, sa 31-godišnjom Mary Haskell, kćerju pripadnika osiromašenoga južnjačkog plemstva. Gibran ju je poslije opisao kao “anđelku ( she-angel ) koja me vodila prema sjajnoj budućnosti i koja mi popločava put k intelektualnom i financijskom uspjehu”. Dijelom svojega skromnog prihoda opskrbljivala ga je dvije godine u Parizu, i, po povratku, smjestila ga u stan u Greenwich Villageu, u New Yorku, u kojem je boravio od 1911. do smrti. Taj jednosobni stan, koji je on nazvao pustinjačkom izbom (hermitage), pretvorio se, s vremenom, u stjecište pisaca i umjetnika, osobito arapskih književnika emigranata. Bila mu je životna suputnica 20 godina. Bogata korespondencija, poslije objavljena u knjizi Ljubljeni prorok ( Beloved prophet, 1972.), iscrpno oslikava njihovu duboku vezu koja je obuhvaćala žarku međusobnu ljubav, i, poslije, intelektualno i emocionalno suživljavanje, sve do samoporicanja. Gibran joj je, nakon mnogo godina zajedničkoga života, ponudio brak, ali je ona, svjesna da je mnogo starija od njega, to odbila, te su se rastali. Mary se potom udala za južnjačkog aristokrata J. Florancea Minisa, 1926.
Poslije toga upoznao se s novom obožavateljicom, Barbarom Young, mladom nastavnicom engleskog jezika, koja je nastojala postati pjesnikinjom. Toliko je bila opčinjena njime da je, poslije njegove smrti, ostatak života posvetila predavanjima i člancima o njemu, a 1945. izišla joj je i biografska knjiga Taj čovjek iz Libanona ( This Man from Lebanon ).
Kahlil Gibran pisao je i na arapskom i na engleskome, te se u njegovim spisima proniču zapadnjačka i istočnjačka civilizacija, sve do stilskih i misaonih tananosti. Najveći dio arapskoga pjesništva napisao je još u ranoj mladosti. Ali, za razliku od značajnih arapskih pjesnika i mistika prošlosti - koji su smatrali zadatkom dubokoga pjesničkog života da se služe kompleksnim pjesničkim jezikom, s izrazima kojih se značenje može utvrditi tek kad se prouče debeli rječnici i rijetke enciklopedije - Gibran je u svoje pjesništvo unio, premda stiliziran, svakidašnji govor naroda. Djelomično se i time može rastumačiti njegova neobična popularnost diljem arapskoga svijeta, i među najpriprostijim ljudima.
Napisao je mnoga djela, među kojima su najvrednija Luđak, Pijesak i pjena, Isus, sin čovječji, Zemaljski bogovi, Prorokov vrt, Nimfe iz doline, Pobunjeni duhovi, Suza i osmijeh, Slomljena krila, Gospodarev glas, Autoportret, Duhovne izreke itd.
No, spis Prorok donio mu je 1923. međunarodnu slavu.
Mary Haskell, u svojem dnevniku, 7. rujna 1920. bilježi: "Danas je Kahlil donio početak Proroka. Kako je Almustafa čekao dvanaest godina brod grimiznih jedara ... "Mislio sam" - rekao je Kahlil - "da ime Almustafa upotrijebim tek na samom početku knjige. A dalje, recimo, "on". Almustafa na arapskom znači nešto posebno, izabrani ili ljubljeni , kao i nešto između to dvoje. Raspravljao je o tome da li da upotrijebi frazu "odabrani i ljubljeni" iza imena. Kad sam ga zamolila da izostavi "zemlju uspomena" , Kahlil je rekao: "Sve što sam napisao ovdje napisao sam imajući mnoge stvari na umu. Svaka je stvar simbol čovjekova života kao cjeline, te je "zemlja uspomena" naša povijesna prošlost. Život nas nosi od naše velike prošlosti prema našoj većoj budućnosti ..."
To je poema o čovjeku koji se, nakon povratka iz preporodne samoće - kakvu su iskusili Buddha, Krist i Muhamed - i prije negoli nestane iza obzora ovoga svijeta, obraća onima među kojima je živio i koji ga prepoznaju tek u trenutku kad ga gube, kao nedostatak sebe samih, pa dakle i kao mogućnost i nadu sebe samih.
Kahlil Gibran često je bio nazivan mističkim pjesnikom. U tome ima istine. No, kako se u izrazima mistik , mističan , danas čuje pogrdan prizvuk, smatram da bi, u ovom slučaju, valjalo presresti tu vrstu odbojnosti. Počnimo od tvrdnje da je on težio integraciji svih svojih duhovnih aspekata. Njegova je teza da je čovjeku moguće ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Njegova je vizija, u tom smislu, mistička.
G. C. Happold, u djelu Mysticism, A Study and on Anthology , ovako definira bit mističkog iskustva: "Misticizam je poput velikoga obrasca nalik na fugu, u kojem je svaki dio isprepleten s drugim, pri čemu katkad jedna, a katkad druga tema prevladava, ali koje sve skupa tvore jedinstvenu cjelinu. Vidjeli smo da on ima tri međusobno povezana aspekta, koje smo nazvali misticizmom znanja i razumijevanja, misticizmom ljubavi i jedinstva i misticizmom djelovanja. U njemu su sadržane i četiri vizije koje su u međusobnom odnosu: vizija jedinstva, vizija bezvremenosti, vizija jastva (različitog od onoga što je sadržano u iskustvu) i vizija ljubavi, koja obuhvaća sve što postoji.
Ako se prihvati svjedočenje ne samo velikih pionira duha, nego i onih manjih koji su stekli nešto od istoga tog iskustva, i uhvatili nešto od iste vizije, najvjerojatnije je da će se upravo tu, više nego igdje drugdje, naći pouzdana otkrivačka sinteza.
Mistična stanja, dakle - jer su, u svojoj čistoći, stanja neizdiferencirane svijesti na razini Prvotne Imaginacije - nemaju intelektualnog sadržaja. Budući da se zbivaju u vremensko-prostornim uvjetima, dakle, imaju svojstvo da bezlično ( imageless ) stanje čiste svijesti prevedu u intelektualnu viziju i da mu pomognu da se izrazi. Raspravljali smo o tim prijevodima intelektualne vizije s obzirom na izraze što su ih zadobivali u raznim religioznim sustavima i na raznim dijelovima zemaljske kugle.
Kad razmatramo te uvide - koji su međusobno povezani i koji se razvijaju jedan iz drugoga - kakva se slika stvarnosti iz njih pomalja? To je slika univerzuma kao dinamičkog objavljenja Duha. U njemu nema ničega što ne bi bilo Duh, “sjeme nad sjemenima”. Mi to dinamičko objavljenje Duha iskusujemo i vidimo u prostorno-vremenskom okviru. Mi se uključujemo u evolutivni proces koji sadrži elemente slijeda ( succession ) i širenja ( expansion ). Evolutivni je proces, dakle, objavljenje Duha u bezvremenskoj sadašnjosti. Viša svijest to više napreduje u procesu evolucije što god više odstupa od slijeda ( succession ). Biti potpuno svjestan, to znači pobjeći iz vremena, iz širenja ( expansion ), iz odvojenosti, iz protuslovlja. Rast, gibanje i mijena promeću se u stalnost, mir i potpunost ..."
Ali, to monističko viđenje više je putokaz nego cilj koji je moguće postići. Gibran zna da je čovjekovo patuljasto jastvo stvarnost koja najčešće sanja o svojem orijaškom jastvu. Čovjek je čovjeku, dakle, najviši zadatak. Kako mogu željeti da budem jedno s drugim - pita se on - ako u sebi nisam jedno? Kad u sebi nisam jedno, moja želja da s drugim budem jedno samo je želja da drugoga pokorim. Ali, pokoravajući drugoga, bivam pokoravan onim sobom s kojim nisam jedno. A zar i moja želja da u sebi budem jedno nije želja mene-jednoga da pokorim sebe-drugoga? Tako ja, obično, sebe razaznajem kao ono što porobljava i kao ono što je porobljavano. Tako sam ja koji ovo razaznajem onaj koji porobljava i koji je porobljavan. Kako da budem slobodan od ovoga? Je li moja želja da budem slobodan od ovoga samo želja mene koji porobljava da konačnim porobljavanjem ukine onoga koga porobljava? Je li moja želja da budem slobodan od ovoga samo želja mene porobljavanoga da ono što porobljava ukine samo sebe tako što će me potpuno porobiti? Itd.
Gibranu se, dakle, i čovječja sloboda i porobljavanje često ukazuju kao jedno. On pravu slobodu vidi uvijek kao težnju, a nikad kao ispunjenje. Dakle, ja nisam drugo, veli on, do to dvoje, od kojih je svako ubilačko ili samoubilačko. Ali, odakle onda u meni, i u drugima oko mene, i u drugima prije mene, snaga da ukinem vrijeme a da ipak ne budem mrtav? Kad se ne usuđujemo da je prizovemo, ili kad nismo sposobni da je prizovemo, mi je oponašamo. Magijsko je jedinstveno jer je jedno. Ali kako do jednoga kad smo u sebi dvoje? Ako se ne može, ili ne smije, prevladavati dvojstvo, onda se još više umnožava. Tako počinje znanost, mnogoznalost, erudicija. Erudicija je, obično, zamjena za gubitak životnoga središta, posvećenog mjesta monističkog samozacjeljenja dvojstva.
Dvije osnovne činjenice - uči nas dalje Gibran - koje poput tajanstvenih međa označuju početak i kraj našega života, rođenje i smrt, nisu obuhvaćene našim iskustvom, o njima ja , ako ih ispituje prema sebi, ne može ništa kazati. Ono o tome može govoriti samo ako uzme u obzir drugoga, ili ako sebe razmatra kao drugo, što je u očitoj protivurječnosti s njegovom pravom potrebom, tj. s potrebom, u biti demijurškom, da se živi kao cjelina. Ali, kad razmatra samo sebe, ja ne može iskusiti ništa drugo nego to da nikad nije postalo niti da će ikad prestati postojati, i svoju predodžbu o vlastitoj vječnosti izvodi iz te činjenice. Nijedan dokaz o svojoj konačnosti izveden iz drugoga ne može oboriti taj neposredni doživljaj o nenastalnosti i o nepropadljivosti u čovjeku, a sve oko njega pokazuje mu da je njegova predodžba iluzorna i lažna. Tako je sve što možemo izvesti iz ispitivanja osnova vlastitoga iskustva u protivurječnosti s onim što stječemo ispitivanjem činjenica vanjskoga svijeta. Tvrdimo li rođenje i smrt, ili nerođenost i neumrlost, ne možemo ocijeniti valjanost ili nevaljanost tih tvrdnja, nego samo pokazati ili smjer ili podrijetlo svoje misli, dakle svoje želje.
U svojem, već klasičnom, djelu Varijacije religioznog iskustva (The Varieties of Religious Experience, str. 299-301) William James piše, želeći, radi jasnoće izlaganja definirati pojmove, te iznosi četiri temeljne značajke mističkoga:
"1. Neizrecivost. Najzgodniji među znacima kojima određujem stanje duha kao mistično jest negativan. Njegov sadržaj izravno veli da se odupire izrazu, da nikakav odgovarajući izvještaj o njegovu sadržaju ne može biti iskazan riječima. Iz toga slijedi da se njegova vrijednost mora izravno iskusiti; ona se ne može priopćiti ni prenijeti drugima. U svojoj su osobitosti mistička stanja sličnija stanjima osjećaja nego stanjima intelekta. Onomu tko nije imao stanovit osjećaj ne može se objasniti u čemu je njegova kvaliteta ili vrijednost. Čovjek mora imati muzikalan sluh da bi saznao vrijednost neke simfonije; čovjek mora sam biti zaljubljen da bi razumio stanje ljubavnikova duha ...Mistik tvrdi da se većina nas odnosi prema njegovim iskustvima na potpuno neprikladan način.
2. Spoznajna vrijednost. Premda toliko slična stanjima osjećaja, mistička se stanja doimaju onih koji ih iskusuju kao stanja znanja. To su stanja uvida u dubine istine, nedosežljiva diskurzivnom intelektu. To su prosvjetljenja, otkrivenja, puna značenja i važnosti ... i, kao po pravilu, ona stvaraju neobičan osjećaj da moraju biti autoritet za budućnost ...
3. Prolaznost. Mistička stanja ne mogu dugo trajati. Osim u rijetkim slučajevima, traju pola sata, ili, najviše, sat-dva, te se čini da je to granica preko koje blijede u običnoj danjoj svjetlosti. Često se, kad iščeznu, njihova kvaliteta može samo nesavršeno obnoviti u sjećanju; ali, kad se iznova pojave, mogu se prepoznati; i od jedne do druge njihove pojave stječe se osjećaj neprekidnoga razvitka, u kojem se ćuti unutrašnje bogatstvo i važnost.
4 . Pasivnost ... kad se uspostavi osobita vrsta svjesnosti, mistik osjeća kao da ga je vlastita volja očekivala, a katkad, doista, kao da ga je ščepala i zgrabila neka viša sila ...
Uvijek ostaje neko sjećanje na ta četiri stanja, kao i dubok osjećaj njihove važnosti. Ona počinju mijenjati unutarnji čovjekov život čim se pojave ..."
Sva ta mistička iskustva, očita u Gibranovu djelu, teško bi se mogla nazvati kršćanskima, ili islamskima, u ortodoksnom smislu. U najmanju ruku, barem što se tiče njihova ispovijedanja, on nije nimalo držao do formalne religioznosti predaka, što mu je, u stanovitim krugovima, pribavilo glas heretika.
Unatoč tome, bio je "bogotražitelj", vrlo sličan velikomu grčkom piscu Nikosu Kazantzakisu, koji je tvrdio da je najviša čovjekova dužnost da spasava boga (a ne obratno), da bude salvator dei , misao koju je razvio u golemome spjevu od 33.333 stiha, Odiseji (1938.).
Je li Gibranov san o Bogu izraz osobne sudbine? Znamo, njegovi su odnosi s ocem bili, u najmanju ruku, teški. Bio je to slabo školovan seljak, prznica, često trešten pijan, u grdnim svađama s majkom, ženom obrazovanom i povučenom. Znao bi ga i fizički napasti kad bi - umjesto da se bavi “pametnijim” poslom - uzeo papir, olovku i stao crtati. Sklanjajući se od agresivnog oca u majčino krilo, kojem je bio, na stanovit način, privržen i kao odrastao čovjek, Gibran se počeo zanositi mitom o vječnom ocu, "milostivom Bogu", kojega je tražio u vlastitim grudima. Karakteristično je da to nije bio autokratski patrijarhalni otac oličen u židovskome i kršćanskom Jahvi i islamskome Allahu, nego bog uopće, posvemašnja tvorevina ukorijenjena Gibranova, pomalo ženskoga, panteizma.
Gibran često, u raznim oblicima, iznosi jednu od temeljnih svojih ideja, tj. da je čovjekovo jastvo, u najboljem slučaju, samo predstupanj većega jastva koje, katkad u povijesti, doseže poneki pojedinac, te se može smatrati konačnom svrhom evolutivnoga procesa ljudskoga roda. Misao je, očito, srodna s Nietzscheovim stavom da je čovjek samo predstupanj nadčovjeka, kao i s učenjem Teilharda de Chardina: "Biće, kao beskrajna plima, ovladati će brujanjima bića. Unutar smirenoga oceana, ali kojega će svaka kaplja biti svjesna da ostaje osobno-sama, završit će izvanredna avantura svijeta. Sanja svake mistike naći će puno i pravedno zadovoljenje. Erit in omnibus omnia Deus ( Bog će biti sve u svemu )."
No, da bi se stupilo na put toga zbivanja, istodobno nadosobnog i osobnog, potrebno je, po Gibranovu mišljenju, da čovjek razobliči sva svoja utočišta u kojima se nagonski skriva da bi izbjegao svoj krajnji, eshatološki, zadatak.
U Proroku je vizija oca svepomiritelja najvidljivija. Ali, Prorok nije samo religiozno-mistički spis. Za moderna čitaoca - čak i bez ikakvih religioznih sklonosti - djelo ima izrazito sekularnu važnost. U prvom redu, ono je iscrpan inventar ključnih stanja koja leže, otkrivena ili zapretena, u unutrašnjosti gotovo svakoga čovjeka. Gibran zna da je čovjek drama i njezina pozornica. Ali, kad se duša skrije iza maske jednoga njezina glumca, on joj pokazuje da je ona i antagonist. I, tako, dok lice razabire naličje, ni jedno ne ostaje neizmijenjeno. Čovjek biva vlastiti iskupitelj.
Iako svojevrstan brevijar, spis ne propisuje moralna pravila. Dapače, pravila su nepoželjna. Gibran traga za mogućnošću da se dostigne istinska sadašnjost, koju ne bi zarobili zidovi nemogućega raja vječnosti ni zlatno doba prošlosti. Premda rođen i odgojen u ozračju kršćanstva i islama, dviju religija koje svoje soteriološko ispunjenje vide onkraj groba, u kojem se završava rijeka vremena pojedinca i onkraj kojega počinje vječnost, zla ili dobra, po zaslugama, on se malo zanima za tu vrstu eshatologije. Novo je - a ujedno karakteristično za sve velike mističke uvide prošlosti - u njegovoj vrsti religioznoga doživljaja to što on gleda u Bogu funkciju čovjeka, a u čovjeku funkciju Boga, slično kao Meister Eckhardt, Jakob Böhme ili Angelus Silesius, pa čak i Ivan od Križa. Bez obzira na psihološko tumačenje toga fenomena, on ima značajnu antropološku važnost. Što se tiče samoga Gibrana, taj mu doživljaj omogućuje da izbjegne polje prividno tragičnoga, faustovskoga, naprosto tako što se trudi da svako "ono tamo" doživi kao "ovo ovdje", da svako jučer ili sutra prizove u svoje danas. I tako, ono što mnogi drugi uviđaju sukcesivno, on gleda simultano, što njegovoj misli daje neobičnu probojnost. On je sve što govori, i ništa od onoga što govori ne stoji mu nasuprot.
Gibranova religioznost, dakle, nije institucionalna; ona je strogo osobna, nije iz druge ruke i utemeljena je na doživljaju koji je on izravno iskusio.
Bez sumnje, to mu je dalo legitimaciju da modernom svijetu - razjedinjenom vjerskim sustavima, socijalno i politički, svijetu u kojem se znanstveni i tehnološki napredak ostvaruje na štetu mnogobrojnih ljudskih moći - ponudi viziju prividne jednostavnosti: njezino prihvaćanje zahtijeva odricanje od mnogih ideala civilizacije. Već i sama ideja da se, u ovom diskurzivnom stoljeću, obrati ljudima stilom starih religioznih reformatora naoko je anakronizam.
U djelu Prorok možemo susresti različite aspekte vlastite ličnosti i prepoznati svoju potrebu da ih pomirimo u sebi, a da pritom ostanemo posve ravnodušni na Gibranov religiozni zanos, na isti način kao što se trijeznimo ponirući u ledene izvore Upanišadi ili Božanstvene komedije , a da, za to, ne moramo biti ni hinduisti ni kršćani. Jer, to je još jedan dokaz da su mistička iskustva međusobno mnogo sličnija od religioznih sistema od kojih su morala posuditi raznovrsne jezike da bi se izrazila.
Kahlil Gibran umro je, kao 48-godišnjak, u petak 10. travnja 1931., u 23 sata, u bolnici St. Vincent's Hospital, na uglu Sedme avenije i Jedanaeste ulice u New Yorku. Autopsija je pokazala da je umro od "ciroze jetre i početne tuberkuloze jednoga plućnog krila".
21. kolovoza 1931. njegovi su posmrtni ostaci preneseni brodom u Bejrut, gdje su dočekani uz vojne počasti. Sprovod koji se kretao prema njegovoj rodnoj Bšareji ovako je opisao A. C. Harte u listu The Christian Century : "...više je to nalikovalo na trijumfalni ulazak nego na pogreb. Zvon crkvenih zvona i opća atmosfera ponosa osobito su se isticali. Naišao sam bio na jednoga rođaka koji me poveo do mjesta gdje je nekoć bila kućica u kojoj se Gibran rodio. Dijelovi zidova još postoje. Starješine toga mjesta odlučile su da ga pretvore u muzej i spomenik."
