oridjidji wrote:KO IMA VOLJE NEK PROCITA...
Sta Islam zahtijeva od muslimanskih vojnika, a kako to Isis i neke druge teroristicke organizacije tumace vidimo i sami...
Kad se prica na temu bliskosti selefijskog tumacenja vjere i podvarijacija tog pravca u Islamu, kao sto je vehabizam ili ono sto je djelimicno proisteklo iz toga jer ima pojedine dodirne tacke sa tim pravcem poput Tekfirija, postoji veliko raslojavanje upravo prema nacinu kako upotrebljavaju jedan segment Islama, a to je tekfir ili proglašavanje muslimana nevjernikom onda kada isti zanegira ono sto je temelj islama, to jest ono sto je propisano Kur`anom ili ono sto je potvrđeno sunnetom tj. praksom poslanika s.a.v.s. tj. mutevatir hadisima ili neoborivim hadisima oko kojih postoji složnost islamske uleme ili koncenzus. To nije nesto nepoznato Islamu, ali nacin na koji se primjenjuje upravo odvaja normalno od nenormalnog, tj. one koji ga primjenjuju na nacin na koji Islam zapovjeda i na nacin na koji to Islam brani, tako da su ovi prvi u okvirima vjere, a drugi zbog pretjerivanja u tome koje ruse granice Islama i izlaze sami iz njega.
Pošto se selefizam razvio naslanjajući se na hanbelijski mesheb, u doba kada je islamsko carstvo napadnuto od strane Tatara i kada se uzrok raspada carstva trazio i među samim muslimanima, taj pravac Islama čiji je začetnik Ibn Tejmije ponjeo se revizionistički prema muslimanima, nastojeci da ozivi praksu vracanja muslimanima izvorima svoje vjere i njenim temeljima. Tada nastaje jedan težak period smutnje i međusektaškog optuživanja za uzroke sloma carstva, gdje se zbog novih praksi u vjeri i nacinima njene interpretacije, tekfirom tj. proglasavanjem muslimana nevjernicima pokusalo vratiti korijenima tj. profiltrirati muslimansko tkivo od svih zabluda koje su pojedine sekte sa svim raslojavanjima od umjerenog, normalnog, dozvoljenog do nenormalnog i zabranjenog prelazile. Postoji podjeljenost u interpretaciji toga perioda, pa se uspjesi Ibn Tejmije mogu smatrati polovicnim bez obzira sto je kraj njegovog zivotnog puta skoncan na jedan ruzan nacin. Isti je umro u zatvoru zbog jedne od svojih fetvi vezano za razvod od zene koja je bila u sukobu sa konsenzusom tadasnje uleme. Zbog toga poslje svoje smrti nije ukopan u zajednicko muslimansko groblje.Ocito je i on potpao pod tekfir tadasnje uleme. Neko ce reci da su njegovi rezultati bili kontraproduktivni jer su produbili podjeljenost izmedju nekih frakcija u Islamu, npr. izmedju Sunnita i Siija ili umjerenih Sufija i onih ekstremnih pravaca koji su zglajzali na stranputicu. Ali elem on je bitan da bi se razumila priroda nastanka selefizma. Sve se to prostorno razvijalo na prostorima danasnje Iraka, Sirije i Egipta , gdje je cesto boravio Ibn Tejmije. Najvise svog vremena je proveo u Siriji i Damasku.
Ono sto je interesantno, mnogi muslimanski pokreti i organizacije su se upravo djelimicno oslonili na njegovo ucenje, upravo zbog izazova koji su pratili islamsko drustvo tj. drzavu. Kada se krenulo raspadati osmansko carstvo, ucenje Ibn Tejmije koje nikada nije zamrlo u potpunosti, pocelo se vracati na scenu. Jedan od najpresudnijih momenata je bio kada je Muhammed ibn Abdul Vehab, vjerski reformator, poducavan u Basri, vratio u rodni Nedžd i polako usao u sukob sa ulemom tada, upravo jer je prigrlio selefizam kao normu svoga dijelovanja, ono sto je interesantno, gdje god je dosao upao je u raskol sa tadasnjom ulemom, medjutim susret sa Muhammedom Bin Saudom, vladarom tadasnje Darije koja je bila u unutrasnjosti arabijskog poluostrtva i taj vjersko-politicki tandem tada stupa na scenu, ubrzo nakon toga nastaje sukob Sauda sa ostalim plemenskim drzavama i nastaje prva saudijska drzava u unutrasnjosti ostrva. Medjutim sa smrcu Muhammeda ibn Abdul Vehaba ambicije Sauda se sire na Hidzaz tj. pojas zapadne Saudijske Arabije koji obuhvata i dva sveta grada u Islamu Meku i Medinu i tada dolazi do bjesnih među muslimanskih ratova koji nisu bili prvi ratovi te prirode u historiji Islama. Tekfir postaoje prvo vjersko-politicko sredstvo prije sablji koji je na novo razarao prilike u osmanskoj drzavi. Upravo tu prvu Saudijsku drzavu su prekratile Osmanlije. Tada se izrodila saudijska verzija selefizma poznata kao vehabizam, koja se sa stvaranjem nove države Sauda reinkarnirala i raširila cijelim arabijskim poluostrvom sa pronalaskom nafte i jačanjem te države i na ostale zemlje svijeta.
Međutim u drugim zemljama, poput Egipta, najvise kroz pera islamskih knjizevnika Mevdudija, Nedevija i Sejd Kutba, interpretacija islama dobila je oblik selefizma, iako pomenuti nisu bili selefije, njihova pisanja dobila su takav obris, pogotovo jer su sva ta pisanja bila potaknuta vjersko-politickim prilikama u Egiptu. Upravo se kroz to knjizevno-vjersko-politicko djelovanje pomenutih izrodilo i pretjerivanje u tekfiru. Recimo Sejd Kutb je imao vaznu rolnu u Muslimanskom Bratstvu ciji je clan demokratski izabrani predsjednik Egipta Mursi kojeg su opet povezali sa radikalizmom i optuzili za pokusaj uvodjenja serijata u Egipat.
Recimo u Indiji takodjer postoji jedan slican pravac selefizmu u Islamu, jednako ostar zove se deobandizam.
Upravo se da primjetiti da su prilike koje su vladale oko njih, gradili i odnos tih muslimana prema tumacenju islamskog vjerovanja i toga ko je vjernik i ko ne, prema tome tekfir je postao vjersko-politicko sredstvo zloupotrebe.
Demokratija je donjela novi izazov, pa se zbog toga sto je ona suprotna islamskom zakonu i kao takva nametnula muslimanima iznad zakona kojim su se oni vodili , otvorila nove polemike o tome da li je musliman koji zivi u demokratskim drzavama musliman ako podrzava, bira, vlada se i sprovodi zakon koji nije islamski. Dok su jedni konsenzusom se usaglasili da je musliman koji zivi u sredinama u kojima nema islamskog zakona musliman ogranicen (ne)mogucnostima i da on treba i mora da zivi u skladu sa islamskim zakonima prema mogucnostima koje ima, ali isto tako i da postuje drustvo u kojem je, kao i zakonske principe (misljenje vecine islamske uleme od istoka do zapada), drugi su otisli u pretjerivanje i takve ljude progasili nevjernicima ukoliko biraju takvu vlast, podrzavaju je, vladaju po tim zakonima ili sprovode taj zakon cime su sebe udaljili od idzme svih muslimana i odveli van okvira islama. Problem nije samo u tome sto su ovi zadnji poznatiji kao tekfirije, ljude poput nas muslimana Bosne proglasili nevjernicima radi toga, vec sto su otisli u drugu krajnost, pa su ohalalili oduzimanje nasih zivota, casti, imovine, do te mjere su obezvrijedili nasu krv, cast, imovinu, vjeru, da nas zbog toga i ubijaju najcesce terorom koji su izabrali kao svoje vjersko politicko sredstvo. Recimo za njih je IZBIH nevjernicka institucija.
Najcesce ovi pokreti imaju veze sa aktuelnim desavanjima u svijetu, prvi su misionari militarizma i terorizma, imaju imidz selefija, parcijalno dijele principa tekfira sa selefijama, ali sami nisu selefije iako im je vanjski imidz isti, principi im se upravo razlikuju prema nacinu na koji interpretiraju islamsko vjerovanje, tekfir i pravila o odnosu prema muslimanima i nemuslimanima koji izvode iz toga. Spomenuo sam neke od njihovih principa.
U proslosti Islama, tekfirije bi se mogli usporediti sa haridzijama, prvom sektom koja se pojavila medju muslimanima i koja je ubila treceg i cetvrtog pravovjernog halifu tj. druga i zeta poslanika Muhammeda a.s. tj. Osmana r.a. i njegovog amidzica Aliju r.a. jer su izuzetno kruti i imaju vlastitu interpretaciju Islama koja nije u okvirima Islama i rusi postulate nase vjere. Kud vise upravo su oni jedne od najboljih poslanikovih ucenika Islama i njegovih vjernih pratilaca poput pomenutih halifa proglasili nevjernicima i ubili i pridonjeli stvaranju smutnje i razdora medju muslimanima tada. Oni sebe smatraju najboljih muslimanima i najvjerodostojnijim, a ciljano kao Isil provociraju sumnju i namecu svoje nove vrijednosti muslimanima, provocirajuci pricu o njihovoj ispravnosti i ispravnosti njihovih odluka. Na primjeru Isila to se najbolje vidi u njihovom propagandnom materijalu, poput krvolocnih ubistava koje opravdavaju hadisima koje izvlace iz cijelina i argumentuju svoje cinove. Recimo kada su zapalili jordanskog pilota, iako je u Islamu zabranjeno kaznjavati i ubijati ljude vatrom, oni su iz mora hadisa koji govore o tome, izvukli jedan u kome se govori ukoliko vas neko napadne necim, tim necim mu mozete uzvratiti i kazniti. Umjesto da to izazove revolt muslimana prema Isilu, to je isprovociralo teoloske rasprave o tome medju jednim dijelom uleme, a i obicnog puka iako je jasno da je to protivno Islamu.
Nema potrebe govoriti o tome kako terorizam nije nacin borbe u Islamu, ma koliko ga neko pokusao opravdati. Islam ima i svoj kodeks ratovanja i terorizam mu je protivan. Slika je samo pokazala neke od osnova toga kodeksa.
Nasim obavjestajnim strukturama savjetujem da zakucaju na vrata IZ BiH i od nasih islamskih autoriteta koji su upoznati sa ovom tematikom, traze poduku o Tekfirijama i njihovoj ideologiji jer savremeni islamski terorizam jednostavno ide ruku pod ruku s njima. Smjesno je da jedan Galijasevic biva vecim ekspertom od nekoga ko o ovome fenomenu puno vise zna jer se kontinuirano vec godinama bori da se ta vjersko-ideoloska svita ne rasiri u BiH.
Evo vam par primjera retorike tekfirija:
https://www.youtube.com/watch?v=xXiMmTGVeOU
https://youtu.be/1YL5AaOL80A