BiH Film u 2005

[repeater]

Filmska 2005.: Tokom prošle godine domaći režiseri su prebacili normu i stigli do svijeta

Danis u Parizu, Grbavica u Berlinu

Ova filmska godina počela je s medijskom halabukom oko Go Westa, a završila uspjehom Deblokade i filma Grbavica

Piše: Ahmed Burić

Tako je to, nekako, u filmskom svijetu: kad se oko nekog filma počnu ispredati priče "kako producent čeka povoljan trenutak da plasira film" ili kad se "još čekaju nova muzička rješenja", to je obično način da se kaže da nijedan veliki svjetski festival nije uzeo film, niti mu je zagarantirana distribucija u evropskim kinosalama. Istina, neki od dosadašnjih uspjeha bosanskohercegovačkih filmova (prvenstveno Tanovićeve Ničije zemlje i Žalicinog Gori vatra) toliko su razmazili ovdašnju javnost i medije da se neuspjehom računa sve što nije nagrada sa prestižnog svjetskog festivala, što je, uglavnom, apsurd. No, krenimo redom.

Glumci i producenti Prvi završen film, Dobro uštimani mrtvaci Benjamina Filipovića, imao je dosta elemenata da bude sjajna komedija: pristojan scenario, relativno iskusnog reditelja, solidnu glumačku ekipu predvođenu zvijezdom Lazarom Ristovskim, jake koproducente (Čedomir Kolar, Dunja Klemenc), ali sve je ostalo negdje u međuprostoru između, uglavnom, neubjedljive glume i nemogućnosti da se lokalni humor barem malo univerzalizira. Bez obzira na salve mogućih uvreda koje se svaki put sruče na leđa nekoga ko dirne u neprikosnovenost ovdašnjih pedagoških autoriteta, valja reći i to da se - što se filma tiče - uglavnom ne pogriješi kad se pozove neko dokazan iz susjedstva (Mirjana Karanović, Rade Šerbedžija, već pominjani Ristovski), dok se ovdašnjim "favoritima" često zna dogoditi da, blago rečeno, omanu.

S Go Westom, dugoočekivanim debijem dobitnika Felixa Ahmeda Imamovića, stvar je drugačija. Taj film je imao nesreću da ga je još prije prikazivanja nepismena desnica - otjelotvorena u novokomponovanom ein folk-ideologu Fatmiru Alispahiću i neuspjelom pokušaju ovdašnje Magde Goebbels, Arduani Pribinji-Kurić - pokušala diskvalificirati na svaki način. To je, očigledno, rezultiralo jednom vrstom autorske rezignacije i zamora koji se u filmu vide, ali tu ne treba biti prestrog. U tom se filmu, pored raznih problema (a glavni se tiču psihologizacije karaktera, jer niti Srbi u Kifinom Selu liče na junake iz Muppet showa, niti je u jednom liku moguće sastaviti baš sve mane ovdašnjih naroda, niti se u jednom filmu može reći sve o jadu nekog prostora) vidi autorski pečat, osobni izraz koji će, nadamo se, evoluirati i stići do onog nivoa koji je (neoprezno!?) prorican Imamoviću nakon Felixa. Go West ima svoj život, obilazi svijet, i to je, zasad, najvažnije.

Pored ova dva filma, rađena su još dva dugometražna igrana, i mora se reći da je to visok prosjek kad je poratna BiH u pitanju. Za Krovni talas Jasmina Durakovića najbolje je ne govoriti ništa dok se ne pojavi pred gledaocima, ali čini se da je i tu (vidi početak teksta) došlo do problema sa "postprodukcijom" i rađenjem "nove muzike". Ali, da ne ostanemo uskraćeni za učešće na jednom velikom festivalu, prošle se sedmice pobrinuo Berlinale, koji je u svoj glavni program uvrstio Grbavicu Jasmile Žbanić, dirljivu priču o silovanoj majci i kćeri, koju publika i novinari još nisu vidjeli. Biti u takvom društvu velika je stvar i tu ne treba previše zapitkivati za razloge prijema Grbavice u Berlinu, među kojima mora biti i malo političkih. Unatoč svemu, bitno je da se neće raditi "nova muzika" (kakva god bila!?) i da su svojim vlastitim produkcijskim snagama uradili tako veliku stvar. Dodamo li svemu i uspjeh omnibusa Lost&Found u okviru kojeg - pored još pet reditelja iz regije kojima se obećava budućnost - je i film Rođendan, autorsko-producentski rad Deblokade, koju uz Jasmilu uspješno vodi Damir Ibrahimović.

Sličan slučaj samonikle upornosti i autentične poetike stigao je s filmom Sasvim lično Nedžada Begovića, dirljivoj i antipatetičnoj priči o okruženju. Valja napomenuti i da se trenutno radi sjajan dokumentarac u produkciji ADR-a i Kanala Arte. Radi se o naslovu Muslimani zapada i kršćani istoka koji su napisali novinar Mesut Y. Tufan i Jacques Debs, široj publici znan kao koproducent BBC-jeve serije Veliki pisci. Film je baziran na pričama iz BiH, Kosova, Albanije i Turske i u njemu se pojavljuje nekolicina našoj publici poznatih ličnosti, kakvi su naprimjer Mustafa ef. Cerić, književnik Faruk Šehić ili albanski disident Fatos Lubonja.

Balkansko kolo Na kraju ove godine, jedna stvar je definitivno jasna: u okviru zamršenog pojma kakav je bosanski film, klanovske podjele imaju sve manje smisla. Nacionalne kinematografije su logikom tržišta apsolutno prevaziđena stvar (skoro da nema evropskog filma koji nije rezultat suradnje nekolicine kuća ili državnih filmskih fondova), a male sredine, kakva je objektivno naša, nemaju kadrove i resurse da bi radili velike stvari. Zato, treba otvoriti vrata dobronamjernim suradnicima i u procesu stvaranja dokazati ono što je na platnu već dokazano: da je poetika novog filmskog talasa bitno šira stvar čak i od geografskog pojma koji je određuje kao bosansku. Ili, da se brutalno izrazimo - da nam duh nije provincijski, ako već okruženje jeste.

Završimo ovu panoramu filmom Pakao Danisa Tanovića, koji je snimljen u Parizu, u kojem su bezmalo svi glumci francuski, kakva je, uostalom, i tema. Najveća zamjerka kritičara ovome djelu upućena je iz registra da je sve u filmu francusko, a on ipak nije francuski. Takve zamjerke su zaista preblizu nacionalnom čistunstvu, ali i s njima se u Evropi još uvijek može nakraj, pogotovo ako ste istrenirani u krvavom balkanskom kolu. Tanović to jeste i to je prednost njegovog filma u odnosu na ostatak francuske produkcije.

Stoga, oprezno i u filmskoj 2006. godini. Ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe, kaže stara poslovica. Slavljenje sumnjivih uspjeha po ovdašnjim medijima i busanje u prsa uvijek je i samo pokriće za vlastitu frustraciju, ili još gore, instrument zamazivanja očiju publici koja, čim vidi film (za šta nikako nije kriva!), zaboravi kako su novci dijeljeni i koliko ih je i kako potrošeno na neki film. Sistem klanova i favoriziranja uvijek istih ljudi će, nadamo se, ostati zaboravljen, iako već predugo traje. Neke produkcije - poput, recimo, kuće XY - već funkcioniraju na zdravim osnovama. Stoga, treba poželjeti da takav način pravljenja i finansiranja filmova postane praksa. Da se ne pravi "nova muzika" , a producenti budu zauzeti time da krajnji proizvod pred gledaocima izgleda što bolje, a ne odgovorima na idiotska pitanja tipa "šta morate imati u frižideru, a šta pored njega."