Mislim da je ovo odlican prilog i analiza dogadjaja od gosp. Gojka Berica
Izvor:
http://www.oslobodjenje.com.ba/index.ph ... &Itemid=46
DANAS I OVDJE
Piše: Gojko BERIĆ
04/08/05
Olujna vremena
Službena Hrvatska je na nogama. Razlog tome je pompezno obilježavanje desete godišnjice vojno-redarstvene akcije “Oluja” kojom je označen kraj fantomske Republike Srpske Krajine. Knin će sutra, 5. avgusta, ponovo biti mjera hrvatskog patriotizma.
Medijski trubači već danima bude naciju iz ljetne obamrlosti, podsjećajući je na “blistavu pobjedu hrvatskog oružja”. Koliko vidim, mitomanija nije zabranjena ni u toj zemlji. Tako, recimo, “Vjesnik” ističe da su Britanci nedavno priredili veliki pomorski spektakl u čast istorijske bitke kod Trafalgara, koja se odigrala prije 200 godina, i da su saveznici impresivnom paradom u Moskvi proslavili šezdesetu obljetnicu pobjede nad fašizmom. Sasvim je dakle razumljivo, piše taj list, da se i Hrvatska sjeti svoje “pobjede nad velikosrpskim imperijalizmom”.
I dok ovih dana Hrvatskom odjekuju pobjednički bubnjevi, poraženi Srbi zvone crkvenim zvonima, pale svijeće i služe liturgije. Oglasio se i predsjednik Srbije Boris Tadić. On je u dva navrata pozvao vlasti u Hrvatskoj da se odrede prema zločinima u “Oluji” u kojoj je, navodno, ubijeno 1.200 srpskih civila. Da bi u srbijanskoj javnosti prikupio za sebe bar nekoliko novih poena, Tadić je uporedio “Oluju” sa Srebrenicom. Stjepan Mesić mu je odgovorio u svom stilu: “Dečko, oladi!” Izgleda da su svi konji iz Tadićeve ergele osedlani srpskim nacionalizmom. Osim što je svako poređenje “Oluje” i Srebrenice naprosto besmisleno i drsko, ono Tadića predstavlja kao trgovca mrtvim dušama. A to baš i nije neko časno zanimanje.
Nema sumnje, Hrvatska je bila napadnuta od strane JNA i četničkih formacija iz Srbije. Ta činjenica je ključna za razumijevanje svega što je na ovim prostorima uslijedilo. Istina je takođe da je Tuđman bio opsjednut Hrvatskom bez Srba. Previše je važnih svjedoka, autentičnih dokumenata i neporecivih činjenica koje to potvrđuju. Isto tako je istina da je Tuđman u tome imao podršku većine Hrvata, koji su Srbe doživljavali kao “remetilački faktor” u novostvorenoj državi. To što fanatični čuvari Tuđmanovog lika i djela tvrde suprotno, ne dobacuje dalje od običnog blefa. Svako ko se zatekao u Hrvatskoj neposredno nakon dolaska HDZ-a na vlast mogao je da vidi da je počelo plansko “čišćenje” Srba, najprije masovnim otpuštanjem s posla i zastrašivanjem ustaškom ikonografijom, a ubrzo i surovijim metodama. O tome je nedavno u intervjuu “Feralu” uvjerljivo govorio profesor Pravnog fakulteta u Splitu Nikola Visković. “Oluja” je bila samo posljednji čin tog plana, kada je za samo nekoliko dana Hrvatsku napustilo oko 250 hiljada Srba.
Lično, nemam nekog velikog razumijevanja za njihovu sudbinu, a pogotovo nisam spreman da nad njihovim stradanjem lijem krokodilske suze. Nije li ih Ivan Aralica, “hrvatski Dobrica Ćosić” na vrijeme upozoravao da će u slučaju oružane pobune stradati prije nego što im Milošević pritekne u pomoć. Umjesto da poslušaju tog šovinistu, oni su zgrabili puške doturene po nalogu Beograda, izabrali za vođu lokalnu policijsku budalu Milana Martića i krenuli da ruše vlastitu, međunarodno priznatu državu Hrvatsku. Stigla ih je teška, ali neizbježna kazna.
Krajinski Srbi nisu znali ono što su znali Tuđman i Aralica: da su oni Miloševiću deveta rupa na svirali i da je upravo on njihov grobar. Poznata je epizoda iz razgovora Stjepana Mesića i Bore Jovića, koji su dogovarali susret dvojice gospodara rata u Karađorđevu u proljeće 1991. godine, dva ili tri mjeseca prije nego što je buknuo sukob u Hrvatskoj. Na Mesićevu primjedbu da nema smisla da se zbog Krajine ratuje, Jović je rekao: “Slušaj, Srbi su vaši podanici, ako hoćete i na kolac da ih nabijete, to je vaša stvar.” Iza svega je stajao dogovor o “humanom preseljenju stanovništva” i razmjeni teritorija: Posavina za Krajinu, a hrvatski Srbi za bosanske Hrvate. Milošević je u ovu trampu ukalkulisao i izgon Albanaca sa Kosova.
“Oluja” je imala presudne vojne i političke implikacije po Bosnu i Hercegovinu. Oslobođen je Bihać, Banja Luka je bila u panici i pred padom, ali je Klinton spriječio Karadžićev i Mladićev poraz. Da američki predsjednik nije tako postupio, protekli rat bi imao svog pobjednika i ova zemlja bi danas vjerovatno bila bolja nego što jeste. Uslijedili su mirovni pregovori, koji su završeni Dejtonskim sporazumom. Nekoliko desetina hiljada hrvatskih Srba našlo je utočište u Republici Srpskoj, na predratnim adresama protjeranih Bošnjaka i Hrvata. Dobili su i državljanstvo Bosne i Hercegovine. Nažalost, u njihovim glavama se ništa nije promijenilo. Frustrirani vlastitom nesrećom, za koju su i sami krivi, pristali su da budu u prvim redovima nacionalističkog pokreta u tom entitetu.
Izgleda da se na Balkanu ništa nikad ne završava.
Molim za vase forumasko uvazeno misljenje?
