Bez posvete
Kažu, u nekom selu
živio plašljiv pas,
Od svake kavge
taj vješto je bjež'o,
U gazdinom skutu
često tražio spas,
Samo je na komšijsku
djecu rež'o.
Nikad na lancu,
nije bio držan hrđavo,
Stari gazda - ko dijete,
volio ga jako,
Izdašnu porciju
od ručka mu dav'o,
Ništa nije moglo
krenut naopako.
Rasan nije bio,
tako selo bar priča,
Lijana s proplanka
i pudlice plod ,
Jedinstvena legura
lukavstva i kiča,
I patricijski i plebejski
je prezir'o rod.
Al, kad je selo
vukova čopor nap'o,
Došlo tamanit' kokoši,
ćurke i ovce,
Postade on prvi
i najokrutniji kapo,
Zalud preklinj'o gazda,
nudio novce.
Kada site zvijeri,
krvlju namirene,
Zamakoše lijeno
u šumarka tminu,
Zakevta štene,
nesta ćudi povampirene,
Pred motikom,
brzo strugnu u tuđinu.
Stigao je, visoka čela
a repa podvijena,
Vidio avion, brod i metro,
čuda razna,
Od gladi spasila ga
neka pogurena sjena,
Bajatog mu hljeba dade,
kakva kazna.
Lut'o je ulicama mrkim,
zamet'o trag,
Klonio se mačora
i pacova oštra zuba,
Kad spazi na starcu,
znani pogled blag,
Pogleda ga tužno i zacvili
- teška sudba.
Sad farmeru dobrom
u hrani drži stranu,
Novi gazda izdašan je,
ali eto-nema kuja,
Čuva ovce,
krišom jebe ženu klokanu,
I čeka da zapuše
novog vjetra oluja.
Čuli ga da u tami gunđa,
oj željo pusta,
Eh da sam vuk ili bar lija,
a ne ker,
Kako bi' opet
ovcom sladio usta,
Baš bi život bio dobar,
ovo nije fer!