putujucidzindas wrote:
Ja sam npr. njegov plač prije doživljavala kao - njemu je sad mnogo teško, bez obzira što ja ne vidim zbog čega i on treba da bude pored mene i da zna da sam ja uvijek tu.
Ja još uvijek doživljavam ovako. Ali zaista mislim (valjda ću imati priliku uvjeriti se sa drugim djetetom) da to nema veze što je prvo djete. To je jednostavno splet raznoraznih okolnosti.
Prvo i osnovno - moje djete nije toliko zahtjevno i sa njom je lako, ona nikad ne plače do iznemoglosti, vrlo je strpljiva i nagodna. I kad počne plakati što joj recimo uzmem igračku ili nešto, brzo je uspijem zabaviti nečim drugim. Jedino glad ne podnosi i tu bi plakala dok je ne nahranim.
Drugo - ja želim da svom djetetu pružim ono što ja nisam dobila od svoje mame. Da ne bude pogrešno shvaćeno - ja sam imala divno djetinjstvo, moja me mama pazila i mazila, i uvijek bila za mene tu za sve što mi treba. Ona je za mene najbolja mama na svijetu i vjerujem kad bi se radilo neko objektivno ocjenjivanje da bi pokupila najveće ocjene i u odgojnom i svakom drugom smislu. Ali ono što je meni falilo je upravo ta utjeha. Moja mama je vrlo realna i trezvena žena, koja ne živi u oblacima, a ja sam sasvim drugi tip, zadubim se u oblak sad pa sad. Kad god mi je bilo teško od nje sam dobivala podršku u smislu da mi stvar predstavi onakvu kakvu jeste, čak i u gorem svjetlu, i da mi kaže ti to možeš i moraš uraditi. Evo najbanalniji primjer, kad sam se borila sa neplodnošću i kad su mi dijagnosticirani začepljeni jajovodi i predložena operacija ja sam pala i rekla ja ne znam kako ću to, užasna mi je pomisao na anesteziju i buđenje iz nje, odvratna mi je bolnica i ležanje i zaplakala sam. Ja nisam mislila da neću otići na operaciju, jednostavno sam se htjela izjadati. A mama mi je rekla - nema tu šta teško, ako želiš djete ići ćeš na operaciju, suze ti neće pomoći. Meni je trebao neko da me zagrli i kaže, normalno da ti je teško, uredu je da plačeš. ali možeš ti to, izborila si se i sa težim stvarima u životu. E zato ja ne mogu da se otmem ovom da ne doživljavam njen plač kao da joj je nešto jako teško.
Ne mislim da ću razmaziti svoje djete, ja imam postavljena pravila koja još uvijek uspjevam ispoštovati, ne dira me plač kad joj nedam daljinski, ali itekako me dira plač kad se probudi u noći i traži me - to ne doživljavam kao hir, već kao potrebu za mnom. Zna se desiti da zaplače sat nakon što sam legla, uzmem je i stavim kraj sebe i ona više ne zaplače do jutra. Nemam problem što ću je naučiti da spava sa mnom, ne mislim da će zbog toga biti razmažena, ili se neće naučiti redu, nislim da će samo imati jako dobar oslonac, kako se ono kaže, savijte što bolje gnjezdo u početku kako bi se sutra kad ode uvijek rado vratilo njemu. Ali isto tako ne mislim da su majke koje ne rade ovako manje osjećajne, manje dobre. Moja mama nije radila ovako, a zaista mislim da je najbolja i najosjećajnija mama na svjetu. Svaka mama radi onako kako misli da je najbolje za djete, ali i za nju. Ja uživam spavati sa svojom bebom, volim njen miris, volim kad me "zagrli" i tako zaspe. Ionako ću za koju godinu morati kucati na vrata njene sobe i moliti je da provodi vrijeme sa mnom. Bar dok sam na porodiljskom iskoristiću priliku da obje uživamo.
I da, ja još uvijek peglam sve, uspijem ja sebi objasniti da je to glupost, ali ruka mi neda da složim neispeglano u ladicu ili joj obučem. Znam da za to u medicini ima tačan naziv.
na nalazu uzv kukova velikim slovima napisao NE DUBAK! NE HODALICA!
