MaD_ProfessoR wrote:Jednom rukom je stvorio sve osim Adema a.s.
a samo njega je stvorio od blata sa Svoje dvije ruke, time ukazavši na njegov položaj, čast nad ostalim stvorenjima i namjestištvo koje mu je namijenio na Zemlji.
"Tumačeći kur‘anske riječi o tome kako je Bog oblikovao Adema “sa obje Svoje ruke”, Molla Sadra Shirazi zaključuje kako se Adem u tom smislu javlja poput knjige koju ispisuju “Dvije Ruke” božanske Moći, ispisujući njen sadržaj na primordijalnom ademovskom licu u smislu netaknute, makrokozmičke knjige Prirode (Liber mundi, Qur’‘an al-afaq) i mikrokozmičke, sveto/povijesne knjige Povijesti (Liber revelatus, Qur’‘an al-anfas). Adem kao “Knjiga ispisana sa obje Ruke Božije” samo je vanjsko očitovanje vidljivog, kontingentnog, stvorljivog bitka naslova, znakova i simbola onog unutarnjeg sadržaja kojeg u sebi smiruje Qur‘an kao sukus preegzistentnih, pritajenih, virtualnih realiteta svijeta zamišljenog, imaginalnog Bitka (alwujud al-dhihni), koji nije drugo doli muhammedanska primordijalna, prvostvorena, metafizička narav i “osobnost”. Stoga Molla Sadra, kao i Ibn‘Arabi, povlači jasnu razliku između Muhammeda kao unutarnjeg Adema i Adema kao vanjskog Muhammeda; ili, pak, razliku između Adema kao Knjige vidljivih, očitujućih svjetova i Muhammeda kao samog kur‘anskog univerzuma još neočitovanih metafizičkih znakova, simbola i pritajenih realiteta predvječnog Bitka. (8) Zato što je Adem oblikovan sa obje Božije Ruke, i stoga što on istodobno predstavlja unutarnjeg Adema, duhovnu ili noetičku čovječiju Zbilju (al-insan al-kamil, koji jest Muhammed u smislu preegzistentnog Ahmeda), i stoga što je on izravno u baštinu primio nadahnuće Duha Božijega, založbu nadahnuća božanske naravi, on je iznad melekutske Naravi. Urođenim, metafizički ucijepljenim znanjem o stvarima, on zadobiva prinadležnost božanskog halife na Zemlji, upravitelja i čuvara svih očitujućih svjetova. Snagom primanja znanja o stvarima svijeta, Adem zadobiva sveobuhvatnu (jam’‘iyya), jedinstvenu i neusporedivu narav u kontekstu naravi svekolikog božanskog stvaranja. (9) Snagom takve naravi, koja mu istodobno priskrbljuje mogućnost znanja o svim stvarima svijeta i o sebi samome, Adem zadobiva moć vladanja nad svjetovima i nad sobom samim. Štaviše, znanje o sebi samome, o svojoj duši i svojoj primordijalnoj prirodi, daje mu neistrošiv predujam o spoznaji njegovog jedinog Gospodara: “Ko spozna sebe (svoju dušu), taj spoznaje i svoga Gospodara.” Kada Adem uspije preklopiti te dvije spoznaje, onu o sebi i onu drugu o svome Gospodaru, tad postaje istinski, zbiljski Adem (Adam haqiqi), idealni čovjek (Insan kamil), čovjek kao takav. Takovrsno preklapanje ova dva vida spoznaje, ili postignuće najvišeg vida samospoznaje, ima svoju paradigmu u duhovnoj činjenici ili duhovnom događaju preegzistentnog saveza, kada Adem kao metafizički Adem (Adam ruhi), istodobno kao rodoslovnik ljudske vrste, njena jedinka i cijeli ljudski rod koji je u tom času bio virtualno smiren u njemu, prepoznaje svoga Gospodara kada ga upita: "Nisam li Ja Gospodar vaš?”, i kada Adem u vlastito ime i u ime cijele ljudske vrste, u ime svakog pojedinačnog Adema, izusti ono preegzistentno “Da!” u imaginalnom svijetu, svijetu simbola i arhetipova (‘‘alam al-mithal, ‘‘alam al-malakut). (10)
Suhrawaradi al-Maqtul veoma precizno portretira lice i osobnost preegzistentnog, metafizičkog Adema (Adam ruhi, Adam haqiqi), Adema iz “vremena” preegzistentnog saveza (al-mithaq), predstavljajući ga kao Anđela ljudske vrste (rabb al-naw’‘ al-insani), Anđela objave i spoznaje, ili poistovjećujući ga sa Desetom Inteligencijom, sa Džibrilom, čija duhovna sudbina je slična duhovnoj sudbini preegzistentnog, rajskog Adema, jer se uz ime i jednog i drugog dovodi pojam zaostalosti u vječnosti ili pojam unatražnog pada u vječnosti (taakhkhor fi-l-azal). Preegzistentni Adem, kod Suhrawardija, je sami anđeoski identitet Džibrila kao Desete Inteligencije koja je “pala sa trećeg na deseto mjesto”, a Deseta Inteligencija, melek Džibril kao anđeo ljudskoga roda, je rodoslovnik ljudske vrste, ezoterijski, metafizički, duhovni Adem (Adam haqiqi), koji u svom takovrsnom identitetu predstavlja rodoslovnika ljudske civilizacije, a ta činjenica je Suhrawardiju i promicateljima šiijske duhovnosti poslužila kao posvjedočenje o tome da je antropologija/adamologija islama, kao stanovita anthropologia spiritualis, izravno izvedena iz angelologije, kao i o tome da je čovjekova primordijalna narav iz svog predrajskog aiona temeljito anđeoska narav ( Adam samawi,Anthropos angelos). (11)"
Prof. dr. Rešid Hafizović