Baština: Franjevacki samostan Fojnica

[Fair Life]

Baština: Franjevacki samostan Fojnica

Povijest u raspadu

Ukoliko se hitno ne nade novac za obnovu knjižnice samostana u Fojnici, riskira se propast više od 40.000 knjiga. Kao i prije nekoliko stoljeca, tako za njih i danas brinu samo oni koji su od pamtivijeka medu najvažnijim cuvarima povijesti u BiH - franjevci.

Pise: Belma Becirbašic

Prijatelj jednog fratra imao je respektabilnu kolekciju knjiga. Fratar mu rece jednog dana: "Ostavi ti njih u samostan, mi cemo ih paziti i cuvati". Prijatelj odmahnu glavom: "Ne dolazi u obzir, da ste vi znali cuvati knjige, ne bih ih ja imao ovoliko".

Ovu anegdotu fratri vole prepricavati svaki put kada novi posjetitelj ude u biblioteku Franjevackog samostana u Fojnici: oduševljenost novalije je tolika da se fratri boje da nikada nece izici. Ili da ce, kad izade, krišom odnijeti koju knjigu. Iskreno, bojazan je utemeljena. Preko 40.000 knjiga, medu kojima oko 12.500 naslova starih preko cetiri stoljeca, jednostavno vam opiju oci i ocaraju toliko da imate želju da barem jedna od njih bude vaša. Nakon fascinacije videnim prizorom ubrzo slijedi zbunjenost i nerazumijevanje: knjige su nabacane jedna preko druge, od poda do stropa, odnosno do dva i pol metara visine. Prašnjave su, vlažne, u raspadu…

Od nedavno se spomenuta anegdota prepricava i pri spomenu Gavrila Grahovca, federalnog ministra kulture koji je, kako prenose fratri, u jednom intervju izjavio da su franjevci krivi za "takav prizor".

U kutijama i gajbama

"Da, krivi smo, ako ništa zbog toga što smo slijepo vjerovali izjavama vlade da ce biti pomoci", kaže gvardijan fojnickog samostana fra Mirko Majdandžic. Naime, obnova dijela samostana u kojem se nalazila biblioteka zapoceta je uz obecanja koja su dolazila sa svih strana. S vremenom, kako se gradnja zakomplicirala, tako je bilo sve manje podrške. Knjige su prenesene u kartonima u drugu, neuslovnu prostoriju i sada, kako kažu fratri, pocivaju "u kutijama i gajbama u kojima ne mere ni krompir stajati". Iako su fratri zahvalni i na dosadašnjoj pomoci, ne kriju cinjenicu da knjigama prijeti "istrhuljenje".

"Knjige su kao ljudi, svaka treba da ima svoj prostor, da diše kako bi opstala… Ponekad pomislim da smo ponajviše krivi što smo uopšte stoljecima cuvali sve ovo. Možda bi neki i više voljeli da nismo, jer ocigledno bi tako svima bilo lakše", ironican je gvardijan.

Samostan se danas pretvorio u najvecu riznicu bosanske povijesti: od cuvene Ahdname, dokumenata pisanih bosancicom, životopisa, inkunabula, filozofsko-teoloških djela, djela bizantskih povjesnicara, te starih bosanskih pisaca poput Matije Divkovica, arhivskih novina i hronika, muzejske zbirke, numizmaticke kolekcije, pinakoteke do brojnih drugih vrijednih kolekcija.

U ocuvanju tog nepreglednog i neprocjenjivog blaga ogleda se vjerovatno sva vjernost franjevaca ovoj zemlji. "Mi smo i tokom rata bili rijetki koji su ostajali u BiH, gdje god je postajala i najmanja šansa za opstanak. Mi, fratri, nismo krvno vezani, ali uvijek smo prenosili taj mentalitet s koljena na koljeno. Jedino mi više od 700 godina živimo ovdje bez prekida. I ako neko održava kontinuitet ove Bosne sa srednjovjekovnom Bosnom, to smo mi. Ostali su svi nastajali, živjeli, vladali, propadali...", reci ce Tomislav, jedan od fratara koji je preuzeo ulogu hronicara, koju takoder vec stoljecima njeguju franjevci. Redovno zapisuje dogadaje u zemlji, župi, samostanu. Zabilježen je tako cak i dolazak ekipe našeg magazina koju su fratri ugostili kao puke posjetitelje i "putnike".

Kao i sve posjete fratrima, tako ni naša nije mogla proci bez da se na stol iznesu, kako i sami kažu, "svi najljepši plodovi božje bašte", koje fratri spravljaju u samostanu: domaca corba, domaca šljiva i vino, domace slatko pecivo…

"Nemojte vi sada pricati kako se kod nas dobro jede. Jer mi jedemo oskudno. Ovo što sad ima na trpezi, samo je kad gosti dodu. Zato mi volimo posjete", kažu sa smijehom fratri, dodajuci da se u mnogim starim knjigama pogrešno povlaci paralela "najeo sam se k'o da sam bio kod fratra".

U samostanu živi dvanaest franjevaca, medu kojima su i cetiri casne sestre. Pored redovitih obaveza koje obavljaju, citanje im je jedna od nezaobilaznih. Ima jedno pravilo kod franjevaca: "Kad kupiš sebi knjigu, cuvaš je dok si živ a kad umreš, ostaviš je samostanu".

Nije ni cudo da su franjevci stoljecima uspjeli prikupiti toliko knjiga. Kako prije njih u BiH gotovo i nije bilo školovanih ljudi, fratri bi odgajali nadarenu djecu u samostanu a potom ih slali na školovanje u inostranstvo, ponajviše u Italiju i Ugarsku. Tada bi oni kupovali knjige i donosili ih nazad. Biblioteke su vremenom rasle, a njihova raznolikost - 23 razlicita tematska podrucja - posljedica je raznolikog interesovanja fratara za medicinu, glazbu, filozofiju, slikarstvo, nauku…

24 miliona minuta

Fratri su još davno otkrili tajnu uz pomoc koje bi se odškolovana djeca potom vracala u Bosnu. Prije odlaska stavljali bi šaku bosanske zemlje u kožnu vrecicu i objesili im je kao lancic oko vrata.

"Jedan od razloga otvaranja velikog broja škola upravo je bio zadržavanje kadra. Tako je prvi carski rez u Bosni napravio fratar, pa je prvi diplomirani muzicar isto fratar, a tu su i prve škole… Danas, od 320 franjevaca koliko nas ima u BiH, dobar dio odlazi na pomladak. Vjerovatno smo po mladima, najjaca franjevacka zajednica u Evropi", kaže gvardijan, kojeg fratri spominju kao živi dokaz da su franjevci uvijek u trendu: vozi motor, svira gitaru…

Došao je u samostan prije dvije godine, gotovo tri decenije nakon što je kao brucoš slucajno fulao autobus iz Busovace koji ga je trebao odvesti na upis u Medicinsku školu u Zenicu. Sutradan je vec promijenio mišljenje te negdje na tom "putu sudbine", kako ce ga nazvati, otišao u svecenike.

Dok nas vodi prema mjestu gdje se sada polako ciste knjige, govori kako je ponosan što je gvardijan jednog ovakvog samostana. "Ne treba gledati kao da je ovo naše, mi smo samo pohranili knjige, ovo je jedna kulturna baština koja pripada svima. Na to nisu zaboravili samo ovdje vec i vani. Tako je nedavno propao projekat vrijedan 20 miliona dolara od japanske vlade, ciji su strucnjaci strahovali od toga da ce se time zapostaviti drugi narodi na ovim prostorima", kaže gvardijan.

U meduvremenu, franjevci nanovo ostaju jedini cuvari ove književne riznice. Tako je nekadašnji zvonar samostana i jedan od njegovih najstarijih "stanara", poceo prije dvadeset dana da cisti knjige: cetkicom po sredini svaki list, u tri poteza.

Zatekli smo ga kako briše prašinu sa Svetog pisma iz 1650. godine, štampanog u Parizu, na grckom i latinskom. Objašnjava nam: ako su za cišcenje jedne stranice potrebne tri minute, onda je za cišcenje 40.000 knjiga odnosno oko 8 miliona stranica, potrebno 24 miliona minuta.

Dakle, jednom covjeku, kad bi dan i noc radio, trebalo bi punih 45 godina da ocisti sva djela koja se nalaze u Franjevackom samostanu u Fojnici.

[Kaktusssss]

U Fojnici sam bio jedno vrijeme na samom pocetku rata, tako da sam imao mogucnosti sve to da vidim i svojim ocima.

[Kaktusssss]

Franjevačka provincija (redodržava) Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekinuto djeluje u ovim prostorima od srednjeg vijeka. Franjevci su došli u Bosnu 1291. godine i tu su trajno ostali. Ta se godina uzima za početak njihove nazočnosti na bosanskom tlu, premda su oni i ranije zalazili u ove krajeve, odnosno već od sredine 13. stoljeća. Tako je provincijal "provinciae Sclavoniae" (Hrvatske) u svojstvu papina izaslanika 1248. god. posjetio Bosnu. Franjevci su došli u Bosnu kao iskorjenitelji nauka "bosanskih krstjana", zamijenivši dotadašnje misionare dominikance, koji su također radili na suzbijanju istog nauka.

Bosanska vikarija i provincija Bosna Srebrena

Radi uspješnijeg naviještenja Evanđelja i suzbijanja nekatoličkog naučavanja, smatralo se potrebnim organizirati zasebnu franjevačku zajednicu na tlu Bosne. Na tome je radio tadašnji vrhovni poglavar Franjevačkog reda fra Gerald Odonis u suradnji s bosanskim banom Stjepanom II. Kotromanićem. God. 1339-1340. uspostavljena je Bosanska vikarija (koja je nižeg ranga od provincije), a na njezino čelo postavljen je fra Peregrin Saksonac, koji se svojim radom izuzetno potvrdio, te je postao utjecajan na banskom dvoru, a kasnije je imenovan i biskupom.

Prvi samostan podignut je, zahvaljujući također i zauzetosti bana Stjepana, u Milima kod Visokog, vjerojatno početkom četrdesetih godina 14. stoljeća. Samostan je podignut uz crkvu posvećenu sv. Nikoli, koja je postala krunidbenom i grobnom crkvom bosanskih vladara. Uskoro su po Bosni počeli nicati novi samostani, među kojima su se osobito isticali oni u Sutjesci, Olovu, Srebrenici (odatle naziv provincije Bosne Srebrene), Fojnici, Kreševu itd. Vikarija se, zahvaljujući sve intenzivnijoj djelatnosti franjevaca, pod konac 14. stoljeća prostorno proširila od Apulije u južnoj Italiji pa sve do Crnoga mora. Ona je u prvoj polovici 15. stoljeća samo na tlu Bosne imala više od trideset samostana, koji su mahom osnivani u gradskim naseobinama.

U prvoj polovici 15. st. sve je više prisutna turska opasnost. Turci upadaju i pljačkaju pojedina područja prostrane Vikarije, koja je inače bila razdijeljena na kustodije kao manje upravne jedinice. Tada se neki dijelovi odvajaju i pokušavaju osamostaliti. Najprije je to učinila kustodija sv. Katarine u Apuliji (1446), a približno u to vrijeme odvojilo se i ugarsko područje te je osnovana Ugarska vikarija, a potom su to učinili šezdesetih godina 15. st. i samostani s područja Dubrovačke republike i Dalmacije. Kako su Turci, nakon osvojenja Bosne (1463), sve više zauzimali hrvatska područja, to je sve težom postajala komunikacija franjevaca pod turskom vlašću i onih u drugim dijelovima Vikarije. To je bilo razlogom da je došlo do zadnje podjele Vikarije 1514. godine na Bosnu Srebrenu (pod turskom upravom) i Bosnu-Hrvatsku (na slobodnom području). Obje vikarije su 1517. godine izdignute na rang provincija (redodržava). Nakon osvojenja Bosne od strane Turaka, franjevci i dalje nastoje djelovati prilagođavajući se novim prilikama. Na temelju ahd-name, dobivene od sultana Mehmeda II. E1 Fatiha (1463), imali su određena jamstva za vlastiti opstanak i djelovanje u Bosni. Premda taj dokument nije uvijek jednako poštivan od strane turskih lokalnih vlasti, on je ipak odigrao važnu ulogu u vrijeme četiristoljetne turske uprave.

Turska je tijekom 16. st. proširila svoju vlast na Slavoniju, Srijem, Banat i na južnu ugarsku sve do Budima. Kako se tamošnje svećenstvo povlačilo pred turskim osvajanjima, bosanski su franjevci preuzimali pastorizaciju katolika i u tim područjima. Na taj način proširivala se i provincija Bosna Srebrena.

Godine 1623. statistička slika provincije Bosne Srebrene izgledala je .ovako: 17 samostana, 73 župe, 11 kapelanija, 335 franjevaca (od toga 53 klerika), te 300.000 katolika. Godine 1675. bilo je 19 samostana i 375 franjevaca.

Velike promjene u Provinciji dogodit će se pod konac 17. stoljeća. Uzrok tomu bit će rat između Austrije i Turske. Tijekom rata velika se većina hrvatskog katoličkog pučanstva s bosanskohercegovačkog područja iselila u prekosavlje i Dalmaciju, a s njima i brojni franjevci kojima su samostani porušeni i popaljeni. Računa se da je tada više od 100.000 Hrvata katolika iselilo iz Bosne i Hercegovine, dok ih je na svojim ognjištima ostalo samo 17.000. mnogi su se samostani tada ugasili.

Provincija se početkom 18. st. protezala na teritoriju triju država. Došlo je do procvata Provincije u izvanbosanskim područjima. No došlo je do novih cijepanja Provincije. Najprije su se osamostalili dalmatinski samostani 1735. godine (današnja provincija Presvetog Otkupitelja). Do nove podjele došlo je 1757. godine kada su se odvojili prekosavski samostani Bosne Srebrene. Tada je provincija Bosna Srebrena ukinuta i na njezinu teritoriju formirana kustodija Sv. Križa u Bosni i provincija sv. Ivana Kapistrana u prekosavlju. No 1758. godine dokinuta je ova odluka i Bosni je vraćen raniji status i naziv Bosna Srebrena. Nakon te zadnje razdjelbe Provincija je svedena u granice današnje Bosne i Hercegovine. Zadnja podjela provincije Bosne Srebrene dogodila se sredinom 19. st. točnije 1847. godine kada je uspostavljen Hercegovački vikarijat, koji je 1852. godine postao kustodijom a 1892. proglašen provincijom.

Godine 1882. franjevci Bosne Srebrene objedinjuju svoje srednje školstvo (do tada su se kandidati za Red školovali u više samostana) u Kreševu, a od 1883. godine u Gučoj Gori. Od god. 1900. đaci se školuju u novoizgrađenoj zgradi Gimnazije u Visokom. Godine 1905. otvorena je ujedinjena bogoslovija u Livnu, koja je premještena u Sarajevo u samostan sv. Ante. Godine 1942. bogoslovija je preselila u novoizgrađenu zgradu na Kovačićima u Sarajevu, gdje je u školskoj godini 1944/45. otvoren Teološki fakultet hrvatskih franjevaca. Ta je zgrada 1947. godine oduzeta te je bogoslovija ponovno premještena u samostan sv. Ante na Bistriku. Godine 1968. sagrađena je nova zgrada Teologije na Nedžarićima (Sarajevo). Tu je djelovala do svibnja 1992. godine kada su je zauzeli četnici. Studenti i profesori morali su prebjeći u Hrvatsku. U Samoboru kod Zagreba nastavljen je studij do ožujka 1997. godine kada su se ponovno vratili na Nedžariće (Sarajevo) gdje i danas djeluju.

Franjevci su stoljećima bili gotovo jedini pastoralni kler u Bosni. U turskom periodu, kada je bilo najteže, živjeli su i djelovali u naglašenoj povezanosti sa svojim hrvatskim pukom. S njim su dijelili sve nevolje života. Zbog takve bliske suživljenosti, u narodu su nazvani "ujacima", kako ih i danas po pojedinim mjestima katolici često oslovljavaju.

Provincija Bosna Srebrena danas ima svoje samostane i u Hrvatskoj (Podsused kod Zagreba), u Jugoslaviji (Beograd), na Kosovu (Đakovica). Pastoralno djeluju u Hrvatskoj, Jugoslaviji, Albaniji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, Austriji, Francuskoj, Italiji, Americi, Venezueli, i Africi.

Posvećujući veliku pozornost duhovnom i vjerskom odgoju svoga puka, franjevci su bili uvjereni da pisana riječ u tome može imati odsudno značenje. Samo je to moglo potaknuti fra Matiju Divkovića da napiše i objelodani 1611. god. svoja djela "Nauk krstianski" i "Sto čedesa", a 1616. i svoje "Besiede". On je prvi pisac iz Bosne koji je objelodanio jedno djelo na narodnom (hrvatskom) jeziku i time je postao rodonačelnikom bosanskohercegovačke književnosti. Njega su u 17. i 18. stoljeću slijedili u spisateljskom radu mnogi franjevci kao npr. Ivan Bandulović, Pavao Posilović, Stjepan Matijević, Ivan Ančić, Lovro Šitović, Filip Lastrić, Marko Dobretić, Bono Benić, Nikola Lašvanin, Marijan Bogdanović i mnogi drugi. Devetnaesto stoljeće dalo je takoder nekoliko zapaženih franjevačkih pisaca između kojih se izdvajaju Augustin Miletić, Marijan Šunjić, Ivan Franjo Jukić, Blaz Josić, Martin Nedić, Grga Martić i dr. Prvih desetljeća dvadesetog stoljeca po svom se istraživačkom i spisateljskom radu ističe povjesnik Julijan Jelenić. O kulturnoj i duhovnoj slici franjevačke zajednice govore i bogate knjižnice triju samostana (Fojnica, Kr. Sutjeska i Kreševo) u kojima se čuvaju djela s područja teologije, filozofije, književnosti, medicine, prirodoslovlja, povijesti... od kojih su neka tiskana ubrzo nakon Gutenbergova iznašašća tiska. Najveći broj inkunabula na tlu BiH čuva se upravo u tim samostanima.

Godine 1945. obustavljeno je izlaženje vjerskih listova i časopisa. Ipak pet godina kasnije franjevci pokreću stručnu reviju Dobri pastir (četvrt stoljeća kasnije nazvat će se Nova et Vetera) te popularni kalendar pod istim imenom. Franjevački provincijalat izdaje službeno informativno glasilo Bosna Srebrena od 1942. godine. Godine 1971. pokrenuti su revija Jukić i Bilten Franjevačke teologije. godine 1983. pokrenut je list Svjetlo riječi koji izlazi jedanput u mjesecu. Za vrijeme progonstva u Samoboru pokrenut je časopis Bosna Franciscana. Franjevci su izdali i ne mali broj knjiga, a izdavačka djelatnost postaje sve opsežnija i bogatija.

[Kaktusssss]

Hmmm vidim da sam jedan od rijetkih koji psjecuje ovaj podforum....
Evo jos nesto interesantno vezano za Fojnicu i samostan.
Et' pa bujrum, Fojnica je udaljena sat vremena voznje od Sarajeva.
FRA ANDjEO ZVIZDOVIC (1420? - 1498, Fojnica): Bio je kustos Vikarije bosanskih franjevaca u vrijeme prodora sultana Mehmeda II na celu ogromne turske vojske u Bosnu 1463. godine. Pod tim udarom bivaju unistene preko noci sve politicke i duhovne institucije Bosanskoga kraljevstva. Tada se susrecu sultan Mehmed, kao osvajac i novi gospodar zemlje, i fra Andjeo Zvizdovic, kao predstavnik svoga naroda. Rezultat toga susreta 24. svibnja 1463. na Milodrazu kod Brestovskoga jest ahdnama, carska povelja, kojom se bosanskim katolicima, uz obecanje lojalnosti, garantira sloboda vjere. Stvarnost, naravno, nije bila idilicna kao svecani ton carske ahdname, no ipak je taj ugovor izmedju sultana i fratra bio kroz vijekove temelj ocuvanja identiteta bosanskih katolika--Hrvata. Autenticni prijepis ahdname cuva se u franjevackom samostanu u Fojnici.

[Prf]

45km od sarajeva

prekrasan gradic

unazad par mjeseci svaki sam vikend u fojnici

samostan je vrlo interesantan kao i zbirka koja postoji


klima i priroda su prica za sebe-pravi odmor za pobjeci iz sarajeva i vreve

[dawud]

Nepoznato a jako interesantno a k tomu još kod nas u BOSNI.
http://www.sarajevo-x.com/clanak/040226011