[b][color=brown][size=117]Odlomci izlaganja na sastanku pisaca u Sarajevu, koji je organizirao francuski kulturni centar "André Malraux" - krajem septembra 1999. godine.[/size][/color][/b] wrote:Biti na Balkanu
Evropski knjizevni susreti naziv je manifestacije sto ju je u bosanskoj prijestolnici organizirao Francuski kulturni centar André Malraux. Skup literata iz zemalja Balkana i ostatka Evrope otvoren je 26. oktobra u sarajevskom Domu policije i ocekuje se kako ce o knjizevnosti, kritici, stripu, nacionalizmu... do drugog oktobra razgovarati desetine najznacajnijih intelektualaca ciji je rad na bilo koji nacin povezan sa balkanskom zbiljom. Medju njima je i italijanski profesor, rodjeni Mostarac i jedan od najprevodjenijih pisaca iz bivse Jugoslavije, Predrag Matvejevic, koji je Danima ustupio dijelove svoga izlaganja, za koje je u Sarajevu vladalo, za knjizevna druzenja netipicno veliko interesovanje.
Pise: Predrag Matvejevic
Iza svake podjele ostalo je nesto nerijeseno i nedo- vrseno. Iz nerijesenosti ili nedovrsenosti radjalo se nesto sto je trajalo krivo ili se razvijalo naopako. Razne posebne "istine" - srpska, bugarska, grcka takodjer, hrvatska, albanska, muslimanska, katolicka, pravoslavna itd. - smatrale su se svaka za sebe jedinstvenom i pravednom. Tako se relativizirala Istina o Balkanu, na njemu samom i izvan njega.
Dio posla, ponekad najvazniji, stalno je ostajao neobavljen. Bivao je odgodjen za neko drugo, "povoljnije" vrijeme. Ono je pak kasnilo ili uopce nije stizalo. Dogadjaji se nisu uspijevali zakljuciti i izvesti do kraja - stvarali su nedovrsena razdoblja i nepotpunu proslost. Sakatu povijest.
Na balkanskim prostorima trajanju proslosti nije uvijek dano da postane historijom. Ono se, unatoc tome, proglasavalo historijskim. Krnja svijest o historiji radjala je i poticala razna tumacenja proslosti. Nacionalna historija odabire ona koja joj izgledaju najpovoljnija, zaobilazeci pritom objektivnost ili zanemarujuci vrijednosti. Na prostoru gdje proslost preplavljuje historiju dogadjaji se odvijaju sami po sebi ili se pak gubi kontrola nad njima.
Prokletstvo pauka
Ideologizirana svijest pravi vlastite scenarije proslosti, navodeci pristalice ili podanike da ih prihvacaju i da u njih vjeruju. Oslanja se vise na mit nego na stvarnost, poistovjecuje mit s pobjedom nad mitom. Cak i "utemeljujuci dogadjaji" postaju plijenom stanovite naracije ili fikcije te, kao takvi, tesko mogu ponuditi osnovu pozitivnim pothvatima.
Narodi koji su kasno postajali nacijama, pogotovo nacionalnim drzavama, dugo zive stanovitu dvojnost u sebi samim: ponasaju se i kao narod i kao nacija. Tesko je odrediti pouzdana mjerila identifikacije u takvu slucaju, cak i tamo gdje se sluzimo manje ili vise istim jezikom: dokle smo jedno a odakle drugo, sto smo u danoj prilici vise a sto manje, kad i kako smo oboje u isto vrijeme. Terminologije koje su se rabile u raznim razdobljima (pleme, zajednica, etnija, narod, narodnost, nacija, nacionalnost itd.) nosile su i same u sebi dio slicnih nesporazuma.
Hibridi proslog i historijskog cesto izrastaju zajedno ili se umjetno spajaju. Stvaraju prepreke novim procesima ili narednim postupcima. Pamcenje koje narastaji nastoje sacuvati suocava se s pamcenjem od cijih se posljedica valja cuvati. Nasljedje koje smo nastojali spasiti nosi u sebi i dijelove nasljedja od kojeg se treba spasavati. Opasnost koja se javlja u takvim prilikama predocio je jedan od najboljih poznavalaca Balkana (Jovan Cvijic) metaforom "pauka", u znamenitoj studiji Balkansko poluostrvo, pisanoj na pocetku dvadesetog stoljeca na francuskom i srpskom jeziku: "Kao pauk, ljudi pletu oko sebe mrezu od istorijskih predrasuda, od nacionalnih sujeta, od izvitoperenih nacina zivota, i ona ih moze duhovno izolovati od ostaloga sveta i uciniti da postanu arhaicni... Narodni instinkti iz ranijih istorijskih perioda, i oni najdublji primitivni, koji su dotad bili uspavani, pocnu se buditi..." To se upozorenje srpskoga znanstvenika pokazalo prorocanskim: "pauk" je premrezio velik dio nasega prostora, poluotoka koji, po cuvenoj izjavi, "proizvodi vise historije nego sto je moze konzumirati". Na kojem je pocivala "kolijevka evropske kulture".
Sredisnji dio Balkana nije se susreo s Renesansom, osim na obalama kojima je gospodarila Venecija, i u samostalnom Dubrovniku, koji je bio izlozen jakim utjecajima zapadne jadranske obale. Prosvjetiteljstvo je kasnilo na cijelu poluotoku, razlikovalo se od jedne sredine do druge ostajuci gotovo posvuda liseno svjetovnosti i osobito laiciteta. Nacije su se stvarale sa zakasnjenjima i zastojima, nastojeci zauzeti sto vise prostora za vlastitu drzavu, zanemarujuci pritom interese ili prava susjeda. Nacionalni programi, cak i oni koji su bili bitni i pozitivni u vlastitim okvirima, prihvacani su u najblizem susjedstvu kao prijetnje ili zavjere.
Pokusaji stranih sila da srede situacije, odrede ponasanja ili ucrtaju granice, poticani njihovim vlastitim interesima i ciljevima, izazivali su nezadovoljstvo onih koji su se osjecali prikracenim i neuslisenim. Historiju Balkana "regulirali su" medjunarodni dogovori, ostavljajuci uvijek za sobom stanovit broj nerijesenih pitanja, kadrih da proizvedu nove dogadjaje, opet nedovrsene ili sporne. Nalikovali su na igru u kojoj se ulog stalno povecava ili smanjuje, povlaci ili prenosi s jednog partnera na drugog. Mir u Pozunu (Pressburgu, danasnjoj Bratislavi) predao je Napoleonu, zajedno s Venecijom, zapadnu jadransku obalu i "ilirske provincije". Becki je kongres, kao sto je poznato, prepustio Austriji da zaposjedne sve to sto je bilo na ovom teritoriju pod zezlom propaloga cara, odbijajuci pritom da pritekne u pomoc Srbiji, ciji je ustanak gusila otomanska sablja. Berlinski kongres bio je prilicno sklon knezevini Srbiji na stetu Bugarske, omogucujuci pritom Turskoj da se jos stanovito vrijeme zadrzi u Bosni. Balkanski ratovi okoncali su se vise primirjima nego stvarnim mirom. Versajski mir je favorizirao francusku saveznicu Srbiju i potvrdio drzavu Srba, Hrvata i Slovenaca, potonju Jugoslaviju, ne vodeci pritom racuna o ostalim nacionalnostima na slavenskome Jugu, zanemarujuci pogotovo male susjedne narode. Jalta je pokusala podijeliti interesne zone na dva dijela, trazeci simetriju tamo gdje je nije moglo biti. U tom je nizu i Dejtonski sporazum, koji je efikasno zaustavio rat u Bosni i na Kosovu, ali danas vise nije produktivan ni dovoljan. Na sahovskoj ploci svaki potez figure mijenja tako cjelokupnu poziciju i otvara igru u drugom, ponekad neocekivanom pravcu.
Djelimicna sjecanja
Panoramu Balkana karakterizira upravo nestabilnost prizora i proturjecja koja se cesce uvecavaju nego sto se potiru. Oklijevam da izaberem tocku s koje bih krenuo. Izlozena s raznih strana, na istoku gdje joj je granica ostala nacionalno neodredjena, prema Moldaviji, i na zapadu gdje je, u Transilvaniji, ostala brojna madjarska nacionalna manjina, Rumunjska je prozivjela jednu za drugom dvije diktature, fasisticku i staljinisticko-komunisticku. Sudbina Bugarske, izmedju zaostale monarhije i republike sovjetskoga tipa, u ponecem je slicna; opteretili su je po vrhu odnosi s turskom etnickom skupinom i pokusaji, najcesce nesretni, da se rijesi njezin polozaj cak i po cijenu "humanoga preseljenja". Bugari su, kao i Srbi i Crnogorci, gledali prema Rusiji i cesto vapili za njezinom pomoci ili podrskom. Premalo su znali o ruskoj patnji i previse ocekivali. Njihova je naklonost bila u osnovi cista, i to ne samo kad je rijec o pravoslavnim Juznim Slavenima nego i Hrvatima, Slovencima, Bosancima, pogotovo u daljim razdobljima nase povijesti. Tesko je reci kako je u postojecim okolnostima takva veza mogla dati vise. Valjalo bi najprije mijenjati same okolnosti, za sto nije bilo moci.
Novija povijest Grcke, koja nije bila dovoljno jasno formulirana na Jalti, obiljezena je posljedicama Otpora i kolaboracije u Drugom svjetskom ratu, pokusajem komunistickog prevrata i vlascu pukovnika fasistickog profila. Ni tu nisu izostali sporovi oko granica, ne samo na Cipru, praceni osjecajem gubitka, kojem grcko sjecanje na proslost daje posebna obiljezja.
Opterecena mnogobrojnim nedacama, izvrgnuta pritiscima na morskoj obali i rubu kontinenta, podijeljena na vise nacina, cak i po plemenskim tradicijama, Albanija je bila dugo odvojena od svijeta i podvrgnuta jednoj od najokrutnijih diktatura u svijetu.
Turski, rumelijski dio prozivljavao je na marginama vlastite drzave sudbinu propaloga carstva, izlozen s jedne strane balkanskim potresima, s druge - grcevima onkraj Bosfora, gdje su se dugo smjenjivale volja tiranije i zelja za demokratizacijom.
O Juznim Slavenima, njihovom zblizavanju i uzajamnom suprotstavljanju, govorio sam potanje na drugim mjestima.
U takvim situacijama dogadjaji ostaju, kao sto je receno na pocetku, isprekidani ili nedovrseni. Stvaraju proslost koja je i sama nepotpuna i djelomicna. Nedostaju joj oblici koji se daju odrediti i usporedjivati. Bezoblicno trajanje ne moze se lako uskladiti s mjerilima historije. U groznicavim pokusajima da se to ipak nekako postigne, stvaraju se parahistorijske pripovijesti, zasnovane na neprovjerljivim izvorima i apokrifnim podacima. Takav se posao lako opravdava cinjenicom da su dijelovi pojedinacnih historija poticani najcesce tudjom historijom, onom koju proizvode drugi, jaci i utjecajniji.
Ponos i predrasude
Gledanja na Balkan uvjetovana su, uza sve ostalo, spomenutim involucijama. Prilazi mu se kao prostoru na kojem je najvise prisutan Istok i njegovi obicaji ili pak gdje su ostavili najvidnije tragove islam i otomanska vladavina. Pritom se cesto apstrahiraju mnoga druga razgranicenja, geografska ili pak historijska u najuzem smislu rijeci. Uz rub Mitteleurope, gotovo svim bizantskim obiljezjima pripisuje se balkanski karakter, zanemarujuci cinjenicu da su ona prisutna, osobito u gradnji i umjetnosti, i na zapadnoj jadranskoj obali (Venecija, Ravenna, itd.). U samoj Grckoj susrecemo se s posebnim pogledima na Balkanski poluotok - kao izvorni prostor, razlicit od svoje okoline, koji cuva, unatoc stranim pustosenjima, svoje drevne oblike, kojima je pravoslavlje utisnulo svoj pecat (ni tu nije tesko uociti, kao i na drugim mjestima, manju ili vecu mjeru nacionalne pristranosti). U Bugarskoj zatjecemo stanovito pristajanje na Balkan pod uvjetom da ga se lisi islama i turskih tragova. Slican je slucaj i s Rumunjskom, gdje dio romanski orijentirane inteligencije unosi u rezignaciju stanovitu dozu ironije.
Na zapadnom dijelu poluotoka, nacionalizmi s klerikalnim crtama, neskloni istodobno i pravoslavlju i islamu, odaju zelju za "bijegom s Balkana". To ih ne ometa da se dice prvenstvom svojih knezevina i kraljevina, osnovanih upravo s ovu stranu balkanskih i parabalkanskih medja. I pravoslavni nacionalisti, kao i katolicki, isticu svoju ulogu u zastiti Evrope od islamske opasnosti - sto im je u nedavnom ratu posluzilo kao izlika za obracun s muslimanskim juznoslavenskim narodom u Bosni, s kojim dijele zajednicko porijeklo.
Ti nesporazumi na samu Balkanu prenose se i uvelicavaju izvan njegovih granica, stvarnih i izmisljenih. U otporu prema takvim duhovnim stanjima cinilo mi se cesto razumnim izjaviti: Balkanac sam i time se ponosim.
Pretjerano uzdizanje najblizeg zapadnog okruzja, koje ne krije uvijek stanovit prezir prema primitivnim "balkanskim susjedima", tesko moze otrpjeti kriticki ispit. Madjarski esejist Istvan Bibo pruzio nam je u prvoj polovici dvadesetoga stoljeca neumoljiv opis naravi u srednjoevropskom prostoru, na koje su se, na zalost, ugledale tastine stanovite politike i inteligencije, ne samo u Juznih Slavena: "uskogrudni i nasilni karakter nacionalizma", "mrznja jedne zajednice prema drugoj", "histerije koje suzavaju intelektualne horizonte", "teznja nerealnosti", "besmislene i neshvatljive jezicne prepirke", "arhaicka otkrica", stvaranje konfuznih teorija i filozofija "koje truju zivot zajednice", "kaoticna retorika i misao, zasnivane na krivim kategorijama", "neodgovornost u velikim evropskim pitanjima, simulacije s posebnom sklonostima prema predstavi i paradi", "zaokupljenost nacionalnoscu, koja ne pridonosi oslobadjanju individue".