Alain Prost o Ayrtonu Senni
«Iskreno, veoma mi je teško govoriti o Ayrtonu, i ne samo zbog toga što više nije sa nama. Bio je tako drugačiji, tako potpuno različit od bilo kojeg drugog vozača – bilo koje osobe – koju sam ikada poznavao...»
Govoreći sada, više od četiri godine nakon pogibije Ayrtona Senne (1998. op.a.), Alain Prost se nalazi u (ne)zavidnoj poziciji. Dvojac će zauvijek ostati vezan jedan za drugog, neosporivo najbolji vozači svoje generacije. U raspravi o Senni, Prost ne može pobijediti i on to zna. Istupi li samo sa blagim i lijepim riječima neki će reći da je pričao potpuno drugu priču dok je Ayrton bio živ; postupi li suprotno – napast će ga kako se samo usudio kritikovati ikonu koja nije u stanju da se brani.
«Zato sam oduvijek odbijao govoriti o njemu», kaže Prost. «Kada je poginuo, rekao sam tada, osjećao sam da je dio mene također umro, jer su naše karijere bile tako vezane jedna za drugu. I zaista sam to i mislio, ali znam da neki ljudi misle da to nije bilo iskreno. Jedino što mogu učiniti jeste biti što je moguće iskreniji.»
Još od samog početka F1 karijere Ayrtona Senne, 1984., njegove ambicije su jasno bile usmjerene na Prosta. Na neki način to je bilo i neizbježno, jer Ayrton je bio čovjek izuzetnih aspiracija, onaj koji se morao dokazati najboljim u svemu, a Alain se u to vrijeme nalazio na prijestolju. Njihov prvi susret pokazao je u kojem smjeru će se razvijati njihov odnos tokom godina.
«Sjećam se toga veoma dobro. U proljeće 1984., otvoren je novi Nurburgring i održavana je Grand Prix utrka vozača sadašnjice i prošlosti, u Mercedesovim cestovnim automobilima. Došao sam u Frankfurt zakazanim letom iz Ženeve, a Ayrton je trebao sletjeti pola sata prije, pa me je Gerd Kremer iz Mercedesa zamolio da ga dovezem na stazu. Putem smo pričali i bio je veoma prijatan. Zatim smo došli na stazu i trenirali u automobilima. Bio sam na poleu, a Ayrton je bio drugi – nakon toga više nije pričao sa mnom! Činilo se smiješnim u to vrijeme. Kasnije u utrci sam poveo – i on me izgurao sa staze nakon polovine kruga. Tako da je to bio dobar početak...»
Iste godine, 1984., Senna je ostvario svoju prvu pobjedu u F1, sa Toleman-Hartom koji uopće nije bio konkurencija najboljim bolidima. U Monaku, pak, kišilo je, a kada je utrka prekinuta nešto prije polovine odvežene distance, Senna, tada debitant, bio je upravo na putu da pretekne Prosta u McLarenu za vodstvo.
«Izgledao je dobro od početka, iako nikada ne možete zasigurno reći kada se radi o momku iz malog tima. Odvezao je odličnu utrku u Monaku, no tada je monokok bio mnogo manje čvrst nego danas te je bilo sasvim moguće da se slab bolid pokaže jako dobrim u vlažnim uvjetima. Naravno da je kod sviju nas tada kotirao visoko, ali sa dozom zadrške obzirom da se mnogi mladi vozači isprva čine dobrim, a nakon što se pridruže vrhunskom timu izgledaju sasvim obično. Uvijek postoje neke sumnje sve dok vozač ne dospije u brz bolid. Sa Ayrtonom, pak, bilo je poprilično jasno da je posjedovao specijalni talenat.»
«Još nešto što ljudi trebaju imati na umu jeste to da je prije 15 godina u F1 bilo mnogo više dobrih vozača nego što je to danas slučaj. Sigurno da se Ayrton pokazao dobrim od samog početka, ali sve do Monaka nije pokazao ništa zaista izuzetno. Monako je bio prava stvar: nakon toga svi su ga otkrili i pričali o njemu. Bez toga moglo mu je trebati nešto više vremena, ali impresivno je da je izgledao tako dobro u doba kada je bilo mnogo vrhunskih vozača...»
II: Prost o Senni
«Svejedno, izuzev toga prva godina nije bila toliko loša. U nekoliko navrata bio je dosta oštar i beskompromisan sa mnom, ali nismo ustvari imali nekih drugih problema. I ustvari, izvinuo mi se za to što se desilo u Portugalu.»
Dvojac je imao nevjerovatnu sezonu 1988.; Prost je osvojio više bodova od Senne (105, sa sedam pobjeda i sedam drugih mjesta naspram 94 i osam pobjeda i tri treća mjesta), ali Ayrton je odnio vozački naslov sa 90 bodova naspram 87, zbog pravila od «11 najboljih rezultata» koje se primjenjivalo u to vrijeme.
«Na kraju 1988. bio sam veoma zadovoljan zbog tima – bili smo prvi i drugi u šampionatu i zaista nisam bio mnogo uzrujan neosvajanjem titule; imao sam već dvije do tada, pa to nije bio problem.»
«Za 1989, pak, bio sam zabrinut Hondom. Mislim da je moj najveći problem bio u tome što nikada nisam sa njima imao odnos kakav je Ayrton imao. Od početka sam osjećao da je to nešto što nije bilo pod mojom kontrolom. Ne bih mnogo mario da su jednostavno preferirali jednog vozača naspram drugog u timu – no, uvijek su mi otežavali situaciju jer smo Senna i ja imali veoma različit stil vožnje.»
«Nikada nisam razumio zašto je Honda toliko bila na njegovoj strani. Nisam mislio da je u pitanju bilo brazilsko tržište naspram francuskog ili išta slično. Bila je to više stvar čovjeka. Radio sam opet sa Hondom prošle godine (1997.) – ovaj put kao vlasnik tima, i pogodilo me iznova: mislim da Japanci jednostavno rade drugačije. U timu, uvijek favoriziraju nekog u odnosu na ostale. Čuo sam da se to govori i o njihovim timovima u moto-sportu.»
«Da vam dam primjer. U jednom momentu u 1988., posljednjoj godini korištenja turbo motora, zatražio sam neke specifične promjene na motoru koje će pogodovati mom vozačkom stilu i radili smo na tome dva dana na Paul Ricardu. Na kraju tog testa bio sam veoma sretan – ali na narednoj utrci, sedmicu kasnije, uopće nisu koristili tu strategiju za moj motor.»
«Onda smo otišli na Francuski GP – na Ricardu – i odjednom je motor bio upravo onakav kakav sam želio! Shvatate šta želim reći? Ayrton i ja dvije sezone smo zajedno vozili za McLaren-Hondu i na obje VN Francuske ja sam bio na pole-positionu i odnio pobjedu. Svi su govorili, 'Oh, Prost vodi pred domaćom publikom' i slično. No, uopće nije bilo tako; jednostavno na tim utrkama imao sam nešto što mi je dozvoljavalo da se borim...»
«Shvatite me, ovo nije protiv Ayrtona, ok? Ayrton je bio veoma brz i u kvalifikacijama je bio mnogo bolji od mene – mnogo posvećeniji, isto kao što mislim da sam i ja postupao kada sam bio mlađi vozač u timu, protiv Nikija.»
«Pred 1989. imao sam večeru u golf klubu u Ženevi sa tadašnjim šefom Honde, gospodinom Kawamotom i četvero drugih ljudi. I priznao je da sam upravu i da je Honda više za Ayrtona nego za mene.»
«Rekao je, 'Želiš znati zašto guramo Sennu toliko? Pa, ne mogu biti 100% siguran.' Ali jasno mi je stavio do znanja da su inžinjeri više voljeli Ayrtona jer je on bio više samuraj, a ja kompjuter.»
«Tako da je to bilo objašnjenje i bio sam veoma sretan nakon toga, jer sam bar vrlo dobro znao da nešto nije bilo uredu. Dio mog problema bio je taj što je Ayrton bio tako prokleto brz, a nije bilo lahko znati koliko je to bilo do njega, a koliko mu je Honda pomagala. Tako da sam nakon ove večere sa Kawamotom mislio 'Pa, barem nisam glup – nešto se zaista dešavalo i sada znam kakva je situacija'.»
III: Prost o Senni
Bilo kako bilo, situacija se nije poboljšavala. Naprotiv. 1989., krhka veza Prosta i Senne potpuno se raspala, a ništa bolja nije bila ni ona između Alaina i McLarena.
«Do tada nikad nisam imao nikakvih problema sa bilo kim u McLarenu, ali '89. je bila drugačija. Ugovor mi je isticao krajem godine, ali ne i Ayrtonov. Ron je znao da budućnost njegovog tima leži sa Hondom, a samim tim i sa Sennom. Jako se trudio da me ubijedi da ostanem, ali u suštini znao je da ne može zadržati obojicu i rekao sam mu u julu da odlazim na kraju sezone. Mišljenja sam da nije bio fer prema meni '89. Još uvijek smo veoma dobri prijatelji i uprkos svemu, i dalje McLaren smatram svojim timom. Ali Ron zna moje osjećaje iz tog perioda.»
«U to vrijeme, bio sam potpuno nemotiviran. Nakon svega što sam učinio sa timom i za tim mislim da nisam trebao bit tretiran onako kao što je to bio slučaj. Ali na kraju krajeva, Ron je samo pokušavao progurati svoj tim na čelo i naravno da to mogu i pomalo razumjeti.»
U Imoli se, pak, desila jedna od možda najvećih intriga u historiji moto-sporta. Senna i Prost su se kao i obično kvalificirali kao prvi i drugi, sekundu i po ispred ostalih i Ayrton je predložio da ne ugrožavaju svoje šanse borbom u prvom zavoju, Tosa, u prvom krugu: koji god stigne prvi tamo, zadržaće vodstvo. Alain se složio s tim. Na startu, Senna je poveo i u Tosi Prost je ostao iza njega prema dogovoru.
No, Gerhard Berger je imao ozbiljan udes i utrka je prekinuta. Nakon ponovnog starta, Prost je poveo – ali u Tosi Senna ga je pretekao za vodstvo.
«Nakon toga, govorio je kako to nije bio start – već ponovljen start te da sporazum zato nije vrijedio. Kao što sam rekao, imao je vlastita pravila i nekada su ona bila... recimo čudna. Na kraju krajeva bila je to Ayrtonova ideja i ja nisam imao problema s tim. Poslije toga, odlučio sam da je gotovo; nastaviću raditi s njim, što se tehničkih stvari tiče, ali kada se radi o našem ličnom odnosu to je bilo to. Atmosfera u timu postala je veoma loša naravno.»
«Dok smo stigli u Monzu, vodio sam u šampionatu sa oko 10 bodova. Ali ta utrka je stvarno bila najniža tačka između McLarena i mene. Senna je imao dva bolida, sa 20 ljudi oko sebe, a ja sam imao samo jedan bolid sa možda četiri ili pet mehaničara koji su radili za mene. Bio sam potpuno sam, u jednom dijelu garaže i to je možda bio i najteži vikend u cijeloj mojoj karijeri. Tada je već Honda bila zaista protiv mene i bilo je teško boriti se za šampionat u takvoj situaciji. U praksi, Ayrton je bio skoro dvije sekunde brži od mene – ok, kao što sam rekao, definitivno je bio bolji u kvalifikacijama od mene, ali dvije sekunde? To je bila smijurija.»
U utrci, pak, Senna je odustao, a Prost pobijedio. Pred dvije posljednje utrke sezone 1989., Suzuku i Adelaidu, Alain je vodio sa 16 bodova. Tada je McLaren-Honda u suštini funkcionirala kao dva različita tima koja su igrom slučaja vođena iz istog boksa. Još jednom dva crveno-bijela bolida bila u prvom redu, Senna je znao da mora pobijediti, a Prost je jasno stavio do znanja da mu se ne namjerava sklanjati sa puta.
«Rekao sam i timu i novinarima, 'Nema šanse da mu više ostavljam otvorena vrata.' Često smo pričali o prvom zavoju i prvom krugu, i Ron je uvijek govorio kako je najvažnija stvar da ne udarimo jedan drugog, da trebamo misliti na tim. Što se mene tiče, Senna je uvijek mislio na sebe i to je bilo to. Naprimjer, na startu VN Britanije te godine, da se na ulazu u Copse nisam pomjerio tri ili četiri metra sudarili bismo se i oba McLarena bi odmah bila vani. Takve stvari su se prečesto dešavale i bio sam sit toga.»
«Što se tog incidenta u šikani tiče, da, znam da svi misle da sam to uradio namjerno. Ali ja samo nisam ostavio otvorena vrata i to je sve. Nisam htio utrku završiti tako – vodio sam od starta i želio sam pobijediti.»
«Imao sam dobar bolid; u poređenju sa Ayrtonom bio sam veoma loš u kvalifikacijama i potpuno sam se koncentrirao na utrku. Na zagrijavanju bio sam gotovo sekundu brži od njega i imao sam poprilično samopouzdanja za samu utrku čak i kada me počeo sustizati.»
«Očigledno, nisam ga želio preblizu, ali htio sam da bude dovoljno blizu kako bi oštetio gume; moj plan bio je da onda u posljednjih deset krugova vozim snažno. Kao što znamo, pokušao me preteći – i način na koji je to pokušao za mene je bio nemoguć jer je u zoni kočenja išao mnogo brže nego što je to običaj.»
«Nisam mogao vjerovati da je to pokušao u tom krugu jer je bio tako daleko na ulazu u šikanu. Kada gledate u retrovizor i čovjek je 20 metara iza vas, nemoguće je procijeniti i nisam uopće shvatio da me pokušava preteći. Ali u isto vrijeme pomislio sam, 'Nema šanse da mu ostavim ni metar prostora. Nema šanse'. Pustio sam gas, kočio – i skrenuo.»
IV: Prost o Senni
Godinu dana kasnije, dvojac je iznova bio u Suzuki, i još jednom su odlučivali o šampionatu. Ovaj put Alain je morao pobijediti. Iako više nisu bili u istom timu, situacija između njih nimalo se nije poboljšala. Senna je izjavio da je bolje da Prost ni ne pokušava proći ispred njega u prvom zavoju: 'Ako pokuša, neće uspjeti...' Kasnije, pri 240km/h McLaren se zabio u zadnji kraj Ferrarija.
«Pa, šta se ima reći o tome? Pričali smo o tome nakon što sam se povukao i priznao mi je – kao i novinarima – da je to uradio namjerno. Objasnio mi je zašto je to učinio. Bio je bijesan na predsjednika FIA-e Balestrea jer nije pristao promijeniti raspored na startu kako bi on mogao startati sa lijeve strane i rekao mi je da je bio odlučio da će me izgurati ukoliko dospijem ispred njega u prvom zavoju.»
«Ono što se desilo u Japanu 1990. je nešto što nikada neću zaboraviti jer nije samo Ayrton bio umiješan. Neki od ljudi iz McLarena, mnogi zvaničnici i mnogi iz medija odobrili su ono što je učinio, a to nisam mogao prihvatiti. Iskreno, zamalo sam se povukao nakon te utrke.»
«Uvijek sam govorio da on mene nije želio pobijediti, metaforički rečeno, htio me uništiti – to je bila njegova motivacija još od prvog dana. Čak i u onoj utrci Mercedesovih automobila, još 1984., shvatio sam da nije bio zainteresiran pobijediti Alana Jonesa ili Kekea Rosberga ili bilo koga drugog – već mene, samo mene, iz nekog razloga.»
Ta situacija ostala je ista sve do kraja Prostove vozačke karijere. No, na podiju u Adelaidi 1993., Alainovoj posljednjoj utrci, dvojac se našao u zagrljaju i kao da, tada kada mu Alain više nije bio rival, Ayrton nije vidio razloga za neprijateljstvo. Prost je ostao iznenađen gestom.
«Da, bio sam iznenađen, ali i pomalo razočaran da budem iskren. Ovo će vam reći nešto o Ayrtonu. Na prethodnoj utrci u Japanu, bio sam drugi. Dok smo odlazili sa podija prema press konferenciji rekao sam mu, 'Ovo bi mogla biti posljednja utrka gdje smo zajedno na press konferenciji i mislim da bismo ljudima trebali pokazati nešto lijepo – možda rukovati se ili nešto slično'. Nije mi odgovorio, ali nije rekao ni ne, pa sam pomislio da se možda složio. Stigli smo na press konferenciju – i nije me htio čak ni pogledati.»
«Zapravo, mislio sam da bismo u Australiji možda mogli razmijeniti kacige, posljednje kacige u kojima smo se natjecali jedan protiv drugog – ali nakon Japana, zaboravio sam na to, jer se on nije činio zainteresovanim za bilo kakvo pomirenje.»
«Onda smo otišli u Adelaidu i opet završili kao prvi i drugi. Već na putu prema podiju počeo je malo pričati sa mnom i pitao me 'Šta ćeš sada raditi?' Bio sam veoma iznenađen! 'Ne znam još uvijek', rekao sam. 'Bićeš debeo', rekao je i nasmijao se. Onda je na podiju stavio ruku oko mene, rukovao se i sve. Zašto? Zato jer je tada to bila njegova ideja i pod njegovim uvjetima. Ok, u svakom slučaju, bilo je lijepo. Ali to je bio Ayrton – bilo je uredu ukoliko je to njegova ideja, ako ne, zaboravite na to.»
Kasnije će Senna priznati bliskom prijatelju da je tek nakon Prostovog povlačenja potpuno shvatio koliko je njegove motivacije zaista proizilazilo iz borbe sa ovim rivalom. Samo nekoliko dana prije smrti, na snimanju kruga Imole za Elf, iznenadio je sviju spontanim gestom: 'Poželio bih dobrodošlicu svom prijatelju Alainu – svima nam nedostaješ...' Prost je ovime bio dirnut.
«Zapravo, pričali smo dosta često telefonom nakon što sam se povukao. Zvao me nekoliko puta, obično da pričamo o sigurnosti; želio je da nastavim biti uključen u to i složili smo se da razgovaramo o tome u Imoli. Tog vikenda je pričao, pričao i pričao, o sigurnosti i bio je mnogo mekši nego inače – za mene, potpuno se promijenio 1994. Činio mi se nekako prizemljenijim, bez one nekadašnje žestine.»
V: Prost o Senni
«Imali smo jedan razgovor u petak i vidio sam ga opet u nedjelju ujutro – nakon fatalne nesreće Rolanda Ratzenbergera. U to vrijeme bio sam sa mnogim ljudima u Renaultovom motorhomeu. Znate kakav je Ayrton inače bio – iz garaže bi pravo otišao u motorhome, ali tog jutra bio sam veoma iznenađen jer je bio usred svih tih ljudi, što obično nikada ne bi napravio, samo da bi došao do mene. Popričali smo i zaista se trudio biti fin i prijateljski raspoložen.»
«Zatim sam ga nakratko vidio u garaži. Nisam mu želio smetati, ali znao sam da je želio pomoć, da je trebao nekoga. To je bilo očigledno. Trebali smo opet pričati naredne sedmice...»
Sennin pogreb obavljen je u Sao Paolu, četiri dana kasnije i Prost je bio jedan od brojnih vozača koji su prisustvovali. To nije bila naročito teška odluka za donijeti, osim u jednom pogledu.
«Znao sam da želim ići, ali Ayrton i ja smo imali takvu zajedničku prošlost da nisam zaista znao kako će to Brazilci vidjeti: da li će biti uzrujani ako dođem, uzrujani ako ne dođem ili šta? Dan nakon nesreće bio sam u Parizu i nazvao me dobar prijatelj Jean-Luca Lagaderea (šefa Matre). Njegova žena bila je Brazilka i tražio sam njegov savjet. 'Imam spremnu kartu', rekao sam, 'ali šta misliš da bih trebao napraviti?' Rekao mi je da definitivno trebam ići, da bi Brazilci to željeli. Nije me niko morao tjerati – zaista sam želio ići – a on me dodatno ubijedio. I sada znam da bih žalio do kraja života da nisam otišao.»
«Nije bilo nikakvog neprijateljstva prema meni u Sao Paolu – naprotiv. Još uvijek sam sve vrijeme u kontaktu sa Ayrtonovom porodicom; dan nakon sahrane njegov otac pozvao me na farmu i dugo smo pričali. Viđam i njegovu sestru jako često, pomažem koliko mogu fondaciji.»
«Ayrton je zasigurno bio daleko najbolji vozač protiv kojeg sam se ikada natjecao. Bio je bez premca najposvećeniji vozač kojeg sam ikada vidio. Iskreno, mislim da je najbolji vozač ikada, u smislu primjenjivanja inteligencije, Niki Lauda, ali ukupno gledajući Ayrton je zaista najbolji. Bio je veoma uspješan u svemu što mu je bilo važno, u svemu što je zacrtao da postigne.»
«Ustvari, mislim da nije nemoguće da bismo s vremenom postali prijatelji. Dijelili smo zaista mnogo i jedno se nikada nije promijenilo – čak i kada je naš odnos bio u najgorem stanju – a to je poštovanje koje smo gajili jedan prema drugome kao vozačima. Mislim da nijedan od nas nije mnogo mario o ostalima. I bilo je prilika kada smo se zaista zabavljali. Ne prečesto, ali...»
«Bio je jednostavno čudan. Sjećam se, 1988. morali smo prisustvovati Geneva Motor Showu za Hondu; to je svega oko 40 km od moje kuće pa sam ga pitao da prvo svrati kod mene na ručak, pa bismo se zajedno tamo odvezli. Došao je u moju kuću – i spavao dva sata! Jedva da je progovorio.»
«Onda, nakon ručka, izašli smo na šetnju i još uvijek se jasno sjećam našeg razgovora. Volio sam pričati s njim: nekada je to moglo biti dosadno ukoliko je neprestano pričao o nečemu, ali obično je bilo fascinantno. Da, mislim da bismo i postali prijatelji na kraju. Onda kada više nismo bili rivali sve se promijenilo.»
«Danas kada se osvrnem na te dane pomislim, 'Bože, šta je to bilo? Zašto smo prolazili kroz sve to?' Nekada se to činilo kao loš san. Možda zato što smo obično bili toliko ispred ostalih da su problemi među nama bili neizbježni, ali zašto je morali postati tako otrovno – zašto smo morali tako živjeti? Imao sam običaj reći ljudima, 'Vi ste fan Ayrtona Senne? Dobro, to je uredu – ali molim vas nemojte mene mrziti!' Bilo je isto i sa novinarima.»
«Pritisak je bio ogroman... Kada bismo sve to morali ponovno proći, mislim da bih rekao Ayrtonu, 'Slušaj, najbolji smo, pustimo sve ostale!' Sa mnogo inteligencije, mogao je to biti tako dobar san. Ipak, i ovako kako je ispalo, bila je to fantastična priča, zar ne? I mislim da nam na neki način, malo od toga danas nedostaje.»
Nevjerovatan spoj dva razlicita svijeta za koji sam iz godine u godinu sigurniji da se vise nikada nece desiti, da F1 nikada vise nece biti takva vrsta pravog, pravcatog gladijatorstva, ne zato sto mozda romantiziram meni najdraze godine F1, vec zato su danas, vise nego ikada, vise u igri novci i visi interesi, zato sto su vozaci postali pijuni, a ne heroji... tuzno je to, ali mi je u isto vrijeme nevjerovatno drago da se sjecam tog perioda i da sa osmijehom od uha do uha iznova gledam snimke iz tih godina 
