ANTONIUS MAGNUS- Prijedorski

[bh.tornjak]

Otvaram ovu temu s namjerom da se javnost upozna sa stradanjima prijedorcana...pisano rukom i po sjecanju jednog od prezivjelih PRIJEDORSKIH LOGORA SMRTI.
ako moderacija smatra da ovoj temi nije mjesto ovde,molio bi da je "premjeste" na odgovarajuce "mjesto"

pa da pocnemo:
(objavljeni tekstovi nece biti postavljani hronoloskim redom):

Zašto pišem ?




Hamburg, april 2012 ........
I pitaju me prijatelji, poznanici, rođaci, nepoznati ljudi sa Facebook-a, dobronamjernici, dušebrižnici, zašto pišem ove stravične, tužne, bolne priče. Jedna me prijateljica pita, kako se piše, kad te u grlu steže ? To pitanje postavljam i samom sebi : treba li prizivati duhove mračne prošlosti, vraćati najružnije snove i noćne more na svjetlost dana ? A odgovor je samo jedan : treba i mora ! Ne pišem iz sadizma, da bih dragim ljudima koji ovo čitaju, natjerao suze na oči, nisam mazohista, da bih samog sebe mučio, naprotiv, pišem da bih sebe olakšao i svoj bol i patnju, koja me već 20 godina pritišće i za dušu ujeda, sa drugima podjelio. Ovo je moj vid psiho-terapije. I pišem u ime onih kojih više nema i ne mogu svoju priču ispričati.I pričat ću i pisat ću sve dok bude ušiju koje će me slušati i očiju koje će ovo čitati i glava koje će ove priče razumjeti. Pišem i iz pijeteta prema ubijenim i nestalim, jer su zaslužili da ih se sjetimo. I pišem u nadi da se ovo nikad više neće ponoviti. I ma kako ove pričice turobne bile, brutalno i zastrašujuće zvučale, to nisu priče mržnje, nego priče upozorenja....A ovaj moj odgovor, zašto pišem, završio bih riječima jedne drage prijateljice, koja u dalekoj Australiji, na pitanje da li je stvarno sve tako bilo, odgovara:"
Ne, nije, lažu......bilo je mnogo gore !"



welcome to hell

Vrata pakla nas širom otvorena dočekaše tog 4. jula '92.

113 Ljubijaca i dvojica "uljeza" - Gordan i Rizo postase novi stanari logora Omarska.


Mjesec dana kasnije napuštamo Omarsku u različitim pravcima - Trnopolje ili Manjaca.
Nekompletni.

Uzeir Alagic, Irfan Alic, Milanko Bjekic, Ilija Biletic, Čarapa Zdravko Cavlovic, Veriga Komljenovic, Nedjeljko Komljenovic, Drago Kukavica, Stipo Kukavica, Juro Bugarin Gavranovic, Drago Petrovic, Fikret Sarajlic, Mehmedalija Sarajlic, Miro Solaja, Ognjen Solaja, Mato Tadic, Fehim Vejzovic, Smail Zahirovic .... Gordan i Rizo nisu nastavili putovanje.

Zvonko Tokmadzic preživio Omarsku - preminuo na kapiji Manjace.

Nedo Ilisinovic preživio Keraterm, Omarsku, Manjacu - ubijen prvog dana po povratku u Ljubiju. Ubica - imenom i prezimenom : Ljuban Pejic! Nikad optužen, nikad osuđen!

Počivali u miru, dobri moji ....

[bh.tornjak]

Od izvora dva putića

Keraterm, 4. juli '92
Dva prepuna autobusa logoraša iz Ljubije. Napuštamo logor Keraterm.
Krećemo. Još uvijek ne znamo kud nas puti vode. Nazad kućama u Ljubiju ili u pakao, poznat i pod imenom Omarska.


Raskrsnica puteva - desno je put kuće, lijevo put za Omarsku.

Mi Ljubijci smo oduvijek bili lijevo orijentisani. .....

[JoseMujica]

Anto od Bosne Tomić ljudina

pratite ga na FB...čovjek piše iz duše

[bh.tornjak]

Konvoj spasa

Ljubija, avgust 92'

Treći dan po izlasku iz logora Trnopolje. Treći dan kod kuće u Ljubiji. Na slobodi. Slobodi ? Po hiljaditi put se proklinjem, psujem ludu glavu, zašto se vratih i Ljubiju ? Šta li sam ovdje očekivao ? Čemu sam se nadao ? A, bio sam na spisku za konvoj i izlazak iz ovog pakla. S tugom i samoprijekorom razmišljam o konvoju koji danas, 21.8.1992. godine odlazi iz Trnopolja na slobodnu teritoriju. Bez mene.

Prvog dana po dolasku iz logora, dočekaše me moje komšije. Ne baš svi, samo oni dobronamjerni. Mujo, žena mu Fevza i djeca. Grle me k'o najrođenijeg. Gledam Muju, nekako sa sramom u očima, imao bih mu nešto reći, a snage za to nemam. O njegovom nećaku, 17 mu je godina bilo. Keraterm. Mislim se, možda već zna, možda mu je neko već rekao. Srećom, Mujo ne pita ništa.

Ne pita me ni Borka za svog muža, Kukija. Ne pita glasno, ali u očima joj upitnik k'o kuća. I strah u očima od mog odgovora. Smiješim joj se. Živ je, prebačen na Manjaču. Osmjeh joj ozari lice. I to je nešto. Živ je. Nada....

I Sead, Suzana, Selmica i Dado su tu, u odboru za doček. Petogodišnji Dado, koji je odrastao na mojim koljenima, krije se iza mame Suzane. Ne prepoznaje ovaj ćelavi skelet presvučen kožom. Ne čudim se, ne prepoznajem ni ja sebe samoga.

Prilazi mi i Murgo, sedamdesetogodišnji lokalni šeret. Miluje me po glavi svojim rukama bez prsta. Prste je izgubio u nekom drugom, davnom ratu. Očekujem da kaže neku budaleštinu, vic. Ništa, ovaj put nema vica, drhtava usta ostaju nijema, ali govore više nego bilo koje izgovorene riječi.

I Mara je tu. I Joso i Kata, Vlado i Ruža, Jozefina,Franc. K'o u domu staraca, onih mlađih nema. Pozdravljaju, raspituju se. Hiljade pitanja a malo lijepih odgovora. I dok se pozdravljam sa ovima, vidim da nam prilazi i stari Franjo, ljubijski namćor br. 1 . Staje na pola puta, nešto mu se zasvjetluca u oku, okreće se i odlazi nazad. I meni je teško suzdržati suzu : zar je moj izgled mogao otkraviti i tvrdo Franjino srce ?

Iza prozorskih zavjesa, primjećujem komšiju Boru. Ne izlazi, ne pozdravlja me. A, možda me nije prepoznao, tek smo 20 godina susjedi.

Iz haustora izlazi uniformisani komšo Ljuban. Ni on me ne pozdravlja. Gleda me podozrivo, mrko. Podrugljivo mi dobacuje :" Komšo, otkud ti ? Nešto si mi smršavio, nema te pola. " Nešto mu, k'o žao što sam se prepolovio. Ili mu je žao da se i ova polovica živa vratila kući ?

Zanemarujem ovu posljednju dvojicu. Radujem se ponovo vidjeti sva ova draga lica oko mene. Među svojim sam komšijama. Kod kuće sam. Napokon.

Pozdravljanje je završeno. Vrijeme je za akciju. Cijeli komšiluk, i staro i mlado, sa kantama i kanisterima , odlazi na izvor po vodu. (Struje već odavno nema, vodovod ne radi.) Na dnevnom je redu moje kupanje.

Ostajem sa Murgom pred zgradom (nešto me noge slabo služe a ni za nosanje kanistera nisam baš u formi). Murgo je zadužen za loženje vatre u kolektivnom šparetu ispred zgrade. Češka se po ćelavoj glavi i postavja hipotetsko pitanje: " Koliko li će vode trebati da se sapere sva ta tromjesečna prljavština sa tebe ?"

A ja se pitam, koliko će vode Sanom proteći dok sa sebe ne sperem svu svoju bol, tugu, jad......sve one strahove, patnje i debele naslage gorčine.....

A konvoj spasa je otišao iz Trnopolja bez mene. U pratnji konvoja je bio i moj dugogodišnji prijatelj Darko Mrđa.

Darko Mrđa je tokom 1992. godine bio pripadnik tzv. "interventnog voda", specijalne policijske jedinice bosanskih Srba u gradu Prijedoru u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Zajedno sa drugim pripadnicima interventnog voda, lično je učestvovao u izvođenju, čuvanju, sprovođenju, streljanju i ubistvu više od 200 nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama 21. avgusta 1992. Samo 12 muškaraca je preživjelo taj pokolj. Složio se da će surađivati s Tužilaštvom, a njegovo izjašnjavanje o krivici je pomoglo da se utvrdi istina o zločinima počinjenim nad nesrbima. Osuđen je na 17 godina zatvora.

I još jedanput sam pobjegao sa lopate.

[bh.tornjak]

Nasko

Ah meraka u jutarnje sate. Uobičajeni, dugogodišnji ritual. Uz prvu jutarnju, crnju od noći i 5-6 cigareta, prelistavam malo po facebooku. Svako jutro.

Jutros naiđoh na jednu fotografiju koju je postavio Nasko. Nasko je onaj Prijedorčanin iz Divljih jagoda što ubija boga u bubnjevima. Lijepa, nova fotografija.

A meni pred oči dolazi jedna druga slika, koje se sjetim svake Nove godine (a i češće).



1. januar, tamo neke davne godine pred rat. Mjesto zbivanjakafe "galerija" ili kratko "kod Asafa", kako se uobičajeno zvalo. Najomiljeniji prijedorski kafić.

U kasnim večernjim, prvojanuarskim satima dolazim u Galeriju. Da se ne bi šta propustilo, radi uroka a i da bi se šta popilo. Pa nije svaki dan Nova godina. A i rođendan mi je. Sva moja raja je sigurno već tamo.

A tamo urnebes. Dupke puno, kao da se cijeli Prijedor preselio tamo. Ja sam, izgleda, posljednji gost, Asaf zaključava vrata za mnom.

Nalazim mjesto za šankom, gurkam se uz Naska. A za šankom uobičajena slika, svi su tu, nema izostanaka - gomila Ganića je tu, Jadranko, kumovi Adnan i Slavko, mali Jadro, Hadžija. Iz jednog ćoška mi mašu Zorana, Mile, Nešo i Zoka. Kroz gužvu se probija Dado R., čestita mi rođendan. I ja njemu. Za njim dolazi i Dado M., moj radni kolega. I treći Dado, Dado D. nam se priključuje. Po dobrom, starom običaju, kad se trojica imenjaka sretnu na jednom mjestu, jedan od njih časti pićem. Piće nam donosi četvrti Dado, konobar Dado H.



I ostali konobari - Koba, lijepa Alma, Samir i Sanja - izginuše od posla. Alkohol teče potocima, raspoloženje i atmosfera na nivou a i moje društvo. U toku večeri (noći) mi se pridružuju i Edo, Perica, Senada, Sabko.... Pijanka, uz pjesmu, čestitanja i ljubakanje je potrajala do jutarnjih sati. Kad i kako se otišlo kućama, nikad nije tačno utvrđeno.....



I gorka mi posta ova jutarnja kafa, dok se prisjećam te noći :



vlasnika Galerije Asafa više nema - ubijen u Omarskoj

Slavko, danima zvijerski mučen i ubijen u Omarskoj. Bolje sudbine nije bila ni cijela njegova obitelj

Slavkov kum Adnan (i otac mu Omer) ubijeni u Omarskoj

Hadžija, ubijen i spaljen u Partizanskoj

Jadranko, svakodnevno prozivan i "ispitivan" u Omarskoj

Ganić, polomljen u Keratermu

i Zoran P. je doživio istu sudbinu u Keratermu

konobar Koba je bio čuvar u Trnopolju ("Trnopoljske priče")

i Nešo je bio u Omarskoj (priča "Nebojša")

Dado M. - na dušu mu ide 240 Korićanskih žrtava

Dado D.- "zvijerski ubijen od muslimanskih ekstremista" (tako saopštiše na Radio Banja Luci). Ubijen je u banjalučkoj Gospodskoj ulici (priča "Lijepa Alma")

Dado H. je izbjeglica u Švedskoj, Edo je u Americi, Perica u Njemačkoj.

Nasko i dalje udara po bubnjevima



A ja ? evo, kafu pijem, pušim, pišem. A nešto me steglo....

[bh.tornjak]

Anto od Bosne Tomić ljudina

pratite ga na FB...čovjek piše iz duše

Bravo @Mujice

to je Anto od Bosne Tomic

...a tema je i otvorena da se njegova sjecanja sire,citaju da se ne zaborave....i da ne nikada i nikome ne ponove...

[bh.tornjak]

Decembar

Poneki među nama vole buđenje ranog proljeća, drugi više vole djevojke u ljetnim haljinama, dok treći imaju jesen u sebi. A ja sam oduvijek najviše volio decembar
Kiša, snijeg, vjetrovi, bljuzgavica, hladnoća - halali ! Ništa mi nije smetalo. Volio sam decembar. U stvari - produženi decembar.
Taj lijepi mjesec je počinjao tamo negdje oko desetog - plata u Rudniku. A svaka se plata proslavljala svečano. I tečno. A to je bilo samo zagrijavanje za predstojeće decembarsko-januarske svečanosti.

Svake prve subote poslije decembarske plate, redovno su održavane "redute" ljubijskog FK Rudara. A Rudar se voli i slavi. Veselo i tečno !

Par dana kasnije , na red je dolazio Nikoljdan. Među rajom je uvijek bio neko, ko je poštovao i slavio ovu "posnu" slavu. Za ovu priliku su se klali "nemasni" praščići a i alkohol (u velikim količinama) je bio nemasan i posan.

E, nakon toga je u Ljubiju dolazio najveći i najznačajniji praznik u godini - značajniji i od Nove godine, 1. maja, Bajrama, Božića i Vaskrsa zajedno - Dan rudara !

Rudarska bi dječica na taj dan dobila paketiće a tate i mame bi još danima slavile taj veliki dan za rudare. Svečano i tečno. Uz jedno rudarsko "Sretno"!

A multietnička Ljubija nije nikad pravila razlike između vjerskih i državnih praznika. Slavio se i katolički Božić. Svečano i tečno.

Lijep li je ovaj decembar !

Između svih ovih svečarskih, prazničkih dana, proslavljale su se i kojekakve godišnjice, rođendani, vjenčanja. Svečano i tečno.

Već se podobro "utrnulo" a slijedećim praznicima, slavama i svetkovinama se još nije vidio kraj. Kraj godine i slijedeći veliki događaj - Nova godina. Jedinu zamjerku sam imao, da su Nova godina i moj rođendan padali na isti dan. Problem sam riješio tako da je rođendansko slavlje prebačeno na slijedeći dan.

I taman se malo došlo do daha, kad ono opet Božić ! Pravoslavni. A red je red. Svečano i tečno.
A mi u Ljubiji smo bili i multikalendarski opredijeljeni. Slavili smo i srpsku Novu godinu. Više tečno nego svečano.

(Između pravoslavnog Božića i ove druge Nove godine, pala je još jedna plata , koju smo u zdravlju i veselju svečano obilježili.)

A pošto nismo imali srca ostaviti na cijedilu prijatelje i radne kolege - slavili smo i Dan vozača. Red je red.

Odužio se ovaj "decembar", ali preostala je još jedna proslava koja se nikako nije smjela propustiti. Završna ( i jedna od najljepših) svečanost je bila Muzička nova godina. Muzišari, koji su nam uljepšavali sve ove prethodne blagdane, uz igru i pjesmu, slavili su zadocnjelu Novu godinu krajem januara. A red je red. Svečano i tečno !

I tu bi bio kraj slavljeničko-prazničkom raspoloženju. Za proslavu Kineske nove godine nije se više imalo snage. A i do februarske plate je preostalo previše dana.



O, kako sam volio decembar.

[bh.tornjak]

Nestali
(Povodom Međunarodnog dana nestalih osoba)

Može li mi neko pametan objasniti, kako to nestaju ljudi ? Gdje nestaju, na koji način ?
Da li su se izgubili negdje na putu, zalutali u mraku, pojela ih maca ili je to bila neka viša sila ?
Mogu razumjeti da se u nekom gradu u toku godine izgubi jedna ili dvije osobe ili pet, ma i deset ali ne kontam kako, konkretno u Prijedoru, u roku od samo par mjeseci "nestane" preko 3000 ljudi, djece, žena, staraca. Bestragom nestali, vihorom zavijani, mrakom progutani da im se ni za kosti ne zna.

A zna se !
Mi znamo. MI, koji smo nosali bijele trake na rukavu, mi, sa one druge strane žice, mi, koji smo pobjegli sa lopate.
A znate to i vi (čak i bolje). Vi, koji ste nas prognali, tukli, zatvarali, pljačkali, ubijali.
A znate to i vi , koji ste sve to ćutke gledali i odobravali.

E, sad je dosta:

Ma bagro jedna ovozemaljska, pokušajte biti ljudi bar jednom u životu, bar ovaj put, ako to već niste bili devedesetih. Progovorite već jednom ! Govorite, gdje su ti "nestali", kako su "nestali" i ko im je "pomagao" u nestajanju!
Olakšajte svoju dušu (ako je imate), olakšajte boli obiteljima "nestalih", dozvolite i pomozite da ti "nestali" konačno nađu svoj smiraj i da se nakon toliko godina na dostojanstven način sahrane.
Hvala vam reći neću, ni prihvatiti izlike o "poganim vremenima", ni šuplje priče "ko nam to učini" vam pomoć neće.
Ako vjerujete u tog boga u kog se kunete, ako se možete pogledati u ogledalo bez grižnje savjesti, ako iole pripadate ljudskoj rasi, učinite taj korak, sperite bar dio ljage sa svojih imena i naroda svoga !
A za nestale sam siguran da su u nekom drugom, boljem svijetu, jer od ovog goreg nema.

Počivali u miru !

[bh.tornjak]

Ramo




Ramo pravi najbolje tulumbe na svijetu. I baklave. I hurmašice.



Ramo je, inače, moj dobar prijatelj. Ili još bolje rečeno - moj shok.




Rodio se Ramo negdje u vrletima Šarplanine. Veselo, sretno i lijepo djetinjstvo. I sve tako do sedme godine života. Poziv za školicu. Ni to ne bi bio problem, da se u školici nije učilo na makedonskom jeziku. A mali Ramo do tada nikad nije ni čuo riječ na makedonskom a kamoli izgovorio. U Raminom selu se odvajkada pričalo samo na albanskom jeziku.



I tako, nauči Ramo i taj svoj prvi strani jezik. Završi uspješno tu malu školicu, pa nakon toga i srednju. Na makedonskom.



I taman što je završi, stiže Rami novi poziv i učenje slijedećeg stranog jezika. Srpski. JNA.



Prođoše i tih 15 mjeseci vojnikovanja, povratak kući. A tamo posla, perspektive, budućnosti ni za lijeka. I opet, put pod noge, čitanku u šake pa uči slijedeći jezik. Slovenija.



Provede Ramo i tamo par godina, nauči slovenački, zaradi par dinara. Ali, nije Rami Slovenija nikako za srce prirasla. Putešestvije se nastavi.



Ramo svoj teško zarađeni novac uloži u otvaranje pekare i slastičarnice. U Bosni. I opet uči strani jezik. Bosanski. Savlada Ramo i to.

A pos'o kren'o k'o halva. 'Em pekara i slastičarna, 'em poslovi po zborovima i feštama po okolnim mjestima. Upozna tako Ramo svoju novu domovinu uzduž i poprijeko. I zavoli. A zavoliše i Bosanci svog Ramu.



A onda, dođoše jednog dana po Ramu. Odvedoše ga da još bolje upozna Prijedor i okolinu. Upozna tako Ramo i Keraterm, Omarsku (do posljednjeg dana), proširi svoje vidike i na Manjači. A usput nauči Ramo još jedan jezik - jezik mržnje (i osjeti na svojoj koži).



I uz mnogo sreće, Ramin životni put se ne zaustavi tamo. Nakon raspuštanja logora Manjača, nađe Ramo put do Hamburga, Njemačka. I opet - uči njemački.



Naučio Ramo, al' kaže : " Školje mi na vrh gljave."



(Rekoh li već da Ramo pravi najbolju tulumbu na svijetu ? )

[bh.tornjak]

Zadnji dan




Trnopolje, august 92'

Logor Trnopolje. Klima u logoru se poboljšava. Dolaskom inozemnih novinara i Međunarodnog crvenog križa, životni uslovi se mijenjaju u našu korist, Skida se bodljikava žica oko logora a i naziv se mijenja- sad je to Sabirni centar. "Sabrani" smo i mi iz Keraterma i Omarske. "Dobrovoljno". Dozvoljene su i posjete. Dolaze nam prijatelji, familija. Donose nam hranu, odjeću, cigarete ( meni najvažnije). Dolaze i žene iz Ljubije. Muškarci su, uglavnom, po logorima. Traže, raspituju se za svoje najmilije. Odgovaram, pomažem u traženju koliko mogu. Jedino što ne mogu je reći za ubijene. Lažem:" Ne znam za njega" ili :" odveden je na Manjaču". Nemam snage reći bolnu istinu. Reći će im neko drugi, nadam se.


Poslije par dana, logorom se provlače glasine. Puštaju nas kućama ( ko je još ima). Ostale preuzima Crveni križ i odvodi "na sigurno". Nemam strpljenja čekati .Hoću kući. Pitam Peru Ćurguza, šefa lokalnog Crvenog krsta. Kaže :" Dobrovoljni davaoci krvi sa 10 davanja krvi mogu napustiti Centar." Poručujem ocu da mi donese karticu davaoca. Kartica dolazi ali dolazi i do izmjene propisa- 20 davanja krvi. Imam 14. Nedovoljno, ništa od izlaska. Ali, pojavljuje se nova mogućnost, nova nada za napuštanje logora. Srpski vojnici sa ratišta mogu izvesti logoraše na slobodu.

Jedan vojnik iz Ljubije, Marko "Mornar" Panić, dolazi svakodnevno i odvodi jednog po jednog logoraša kućama. Slobodni. Kako im zavidim. Trećeg dana dolazi Marko u pratnji svog brata Bore. Boro je slobodan par dana , prije odlaska na ratište. Došao je po mene!!! Odlazimo do Slobodana Kuruzovića, komandanta "Centra". Poznaje me osobno, bio sam prijatelj njegove kćerke. Ne prepoznaje me, ignoriše me. Bori kaže:" Dođi sutra." Boro dolazi i sutradan. Ponovo kod Kuruzovića. Potpisujem kojekakve potvrde. I najvažnije- zahtjev za dobrovoljno napuštanje republike srbske. I dobrovoljno ostavljanje sve imovine. Potpisujem. Dobrovoljno. Potpisat ću sve, samo što dalje odavde. Zahtjevi se moraju ovjeriti u Prijedoru. Ostajem još jedan dan u Trnopolju. Ali sutra izlazim. Sigurno!!!

Ostatak dana koristim da se izopraštam sa prijateljima. Raduju se, sa trunkom zavisti, sa čežnjom u oku. Predveče sjedim ispred Doma sa prijateljima. Oni ostaju, ja sutra izlazim. Moje zadnje veče u zatočeništvu. Mojim mukama je došao kraj. Konačno.

Našoj grupi prilazi jedan stražar. Od ovih prijedorskih više nemamo straha. Ovi su miroljubivi. I ovaj je jedan moj poznanik, Mile. Sjeda među nas. Smrdi na alkohol. Pijan je. Pita me, gdje sam bio, u kom logoru, zašto. Provocira. Kažem mu da izlazim sutra. " To ti misliš ", kaže i pijano se smije :" ustaše ne puštamo." Ustaje, prilazi mi, vadi pištolj. Ljudi oko mene se izmiču, što dalje od nadolazećih nevolja. Ostajemo sami. "Nikud ti nećeš", govori Mile, gura mi cijev pištolja u usta. U prvi mah, ledi mi se krv u žilama od straha. "Gotovo je", mislim se. Moj posljednji dan u logoru. U životu. A onda , onda je nešto prepuklo u meni, sve mi je bilo svejedno. I život i smrt i kuća i rat. Dosta mi je bilo svega. Izvukao sam cijev iz usta, opsovao Mili majku četničku, okrenuo se i krenuo prema Domu. U svakom trenutku sam očekivao pucanj, ali ništa. Muk i tišina su me dopratili do ulaza.

Sutradan sam stigao u Ljubiju. Živ. Naizgled živ.

PS: Marko Panić je u nerazjašnjenim okolnostima poginuo u Ljubiji.

Boro Panić je u nerazjašnjenim okolnostima nestao na ratištu.

Mile, još uvijek pijan, šeta se Prijedorom.

[bh.tornjak]

Wellness a' la Omarska




Omarska, juli '92

Ljudi moji, da li je ovo moguće ? Vijest se širi brzinom požara. Stražari su izdali naredbu : "Spremajte se za kupanje !"

Glasine se šire, hiljade "provjerenih" informacija stiže do nas:

Logor se raspušta, puštaju nas kućama ( ma, kojim kućama, malo ko je od nas još ima ), idemo u razmjenu, u logor dolaze strani promatrači, preuzima nas Crveni križ......


Hm, to bi moglo biti. Kupanje, brijanje , šišanje. Možda nas i našopaju, nadamo se. Naredbu o brijanju, neko od stražara poprati komentarom : "Nećemo četnika ovđe." Smijeh sa obje strane. Konačno se možemo nečemu zajedno nasmijati.

U svakom slučaju, nešto se dešava. Osjećamo nekakvu promjenu u zraku. (Ili je želimo osjetiti ?) Bilo kako bilo, bar ćemo ubiti ovu svakodnevnu monotoniju i saprati malo ove dugomjesečne prljavštine sa sebe.

Nakon dugog čekanja, i "žica" dolazi na red za kupanje. Stražari nas izgone iz hangara. "Kupaonica" se nalazi iza hangara, na livadi pored Bijele kuće.

Postrojavamo se kako najbolje znamo i umijemo u redove. Po mogućnosti, što dalje od uklete Bijele kuće, uroka radi.

Kupanje je kolektivno. Skidamo se do gola. Poneki koriste priliku i za pranje veša, kupaju se obučeni. Gledam oko sebe - gomila ružnih, mršavih muških skeleta. "Manekeni Aušvica ", neko reče. Opet smijeh. Tako nam malo treba za vedro raspoloženje. A vicevi, što su morbidniji, bolje "pale".

I kupanje počinje:

Na livadi nas 500-600 logoraša, oko nas stražari koji sa užitkom promatraju predstavu i dvojica stražara sa pomahnitalim vatrogasnim crijevom u rukama ispred nas. Ova dvojica , na jedvite jade, drže crijevo i polijevaju nas. Voda iz šlauha, pod punim pritiskom, obara na zemlju prve redove "kupača". A mi, k'o djeca, uz ciku i vrisku, radujemo se i uživamo u svakoj kapi vode koja padne na naša prljava, ošugana, mršava tijela. Padamo pod pritiskom vode, dižemo se. Trljamo se, pokušavamo skinuti gornje slojeve prljavštine i smrada sa sebe.

Nakon desetak minuta, zabava se završava. Oblačenje u prljavu odjeću i povratak u još prljaviji hangar. Ali, lijepo je bilo osjetiti tračak normalnog života, zrno slobode. Bilo nam je bolje nego na Copacabani......

Noć poslije kupanja

Moja "osmorka" je dobro prošla, bili smo negdje u sredini rupe kupača. Osjetili smo malo manje vode na svojoj koži, ali smo svi ostali "zdravi". Čistiji i nismo mnogo više, ali smo nenačeti. Oko nas, sa svih strana se čuje šmrcanje, kašljanje i bolno jaukanje od zadobijenih povreda zarađenih od jakog pritiska vode iz vatrogasnog crijeva.

Nedaleko od moje grupe, vidim jednog starca. Kašlje, stenje, previja se od bolova, drhti .Na sebi ima samo poderanu potkošulju. Žao mi ga. Skidam sa sebe pulover i dajem mu ga. Preživjeću nekako. Imam ja još i kožnu jaknu. Bezimeni, nepoznati starac me gleda sa nevjericom ali ipak uzima pulover i oblači ga.

Pulover mu nije pomogao. Povrede od kupanja, prehlada, neuhranjenost i stare povrede od batinanja, učinile su svoje. Staroga zatičemo slijedeće jutro mrtvog. I nije bio jedini kojeg je kupanje prethodnog dana ubilo.

Prije nego ga odnose na hrpu preminulih i ubijenih prethodne noći , Profesor, koji je bio smješten pored ovog starca, molećivo me pita da uzme moj pulover. Meni je svejedno, ionako ga ne bih više obukao. Profesoru se ne gadi. Sav sretan ga uzima i oblači.

Slijedeća noć, prozivka. Na listi prozvanih je i Profa. Njegovi bivši učenici, stražari u logoru, se silno obradovaše što ga ponovo sretoše, sa radošću i uživanjem ga pozdraviše kundacima pušaka, kablovima, bezbol palicama. Profa je bio dobar matematičar, ali nije računao na ovoliko ludilo i mržnju svojih dojučerašnjih učenika. Još jedan naivac na dugoj listi ubijenih.

A moj zeleni pulover ponovo promjeni vlasnika. Drago, moj ljubijski komšija ga skide sa profesora i obuče. Drago nije vjerovao u vradžbine i loše predznake. I preživi Drago slijedeću noć i još par dana Omarske. Otišao je u zelenom puloveru i na Manjaču, preživio par neuspješnih razmjena i na kraju se, živ, skrasio u Norveškoj. Ipak nije bilo do pulovera.

Pred nama, preživjelim kupačima , bio je slijedeći izazov - šišanje i brijanje.

Četnici u Omarskoj nisu bili poželjni.

[bh.tornjak]

Volarić




Zvuči kao vic a nije vic :



Navodno, doveli ratnog zločinca, masovnog ubicu pred suca u haški Tribunal, pa ga ovaj pita, zašto je optužen.

Zloćo mu odgovara :" Zbog ubistva."




Sudac :" A koliko si ih ubio ?"

"Sedam."



Sudac :" Šta sedam, sedam hiljada, sedam stotina ?"



"Sedam ljudi", odgovara optuženi.



Sudac :" Pa nisi ti za Tribunala, to je slučaj za općinski sud."



E, upravo se tako ponaša i bosansko-hercegovačko zakonodavstvo, tužilaštvo, sudstvo, političari, mediji a izgleda i obični puk. Ukoliko se ne radi o senzacionalnih par hiljada ubijenih, ako nije pronađena maovna grobnica sa barem milion žrtava, k'o da se nije ni dogodilo. Da se ne zamaramo sitnicama.

I ma kako to tužno i ružno zvučalo, čak i u tako tužnim, teškim situacijama i događajima, obavezno je prebrojavanje krvnih zrnaca. Koliko je ubijenih Bošnjaka, koliko Hrvata, da nije među žrtvama bio i koji Srbin ?



A o ostalima nigdje ni spomena. Kao da nisu ni postojali, ništa im se desilo nije, rat ih je mimoišao.



A nije !



Po prijedorskim logorima smrti, među zatočenicima i žrtvama, bio je i veliki broj Albanaca i Roma. Al' koga briga, to su bili "samo" Šiptari i Cigani.



Jedan događaj iz prijedorskog kraja ostaje nezabilježen, nevažan. Na karti zločina, nigdje se ne spominje Volarić. Jer, bili su to samo Cigani. (Iako su se svi stanovnici ovog malog sela izjašnjavali kao Bošnjaci a na romskom ni "dobar dan" nisu znali reći).



A šta se to zbilo u Volariću ?



27. jula 1992. godine, na putu Ljubija - Šurkovac, "nađeno" je 12 leševa u raspadanju (žicom povezani). Pobijeni Bošnjaci sa Mataruškog brda.

Po naredbi kriznog štaba iz Ljubije, trebalo ih je ukopati. Izvršioci - "dobrovoljci", jedanaest muškaraca iz obližnjeg Volarića. Devetorica su kopala grobnicu, dok su dvojica pravili tezgare za prenošenje raspadnutih posmrtnih ostataka.



Kad su završili sa kopanjem groba i njih devetorica su pobijena. Od zvijeri u jugoarmijskim uniformama, sa četničkim obilježjima. Imena ubica su opštepoznata, ali teško da će se neko i počešati, jer ....



27. jula 2014. u Volariću neće biti komemorativnog obilježavanja ovog gnusnog zlodjela, neće se pojaviti ni novinari, ni vrli nam se predstavnici vlasti i političari neće uputiti ka Volariću (đe je taj jebeni Volarić ?). Jer, bilo ih je samo devet... a bili su i Cigani.



Ipak, neko će ih se sjetiti, položiti cvijeće na grob, pustiti suzu, izmoliti El Fatihu.



Počivajte u miru, "Cigani" moji...

[bh.tornjak]

Omarska, juli '92.



Zorom ranom smo istjerani iz restorana gdje smo probdjeli noć. Ponovo na pistu. Stampedo, borba za što bolje pozicije na pisti. Uspijevam se izboriti za najbolje mjesto, zid hangara. Uz zid hangara je najbolja hladovina, može se sjesti i nasloniti na njega (ukoliko nam dopuste da sjedimo) a i podalje smo od zvijeri.



Nebo je nagovještavalo još jedan vreo dan. 40° C u hladu (a hlada nema). Pakao. Ali, vrućina ima i svojih dobrih strana - i stražari su apatični, mrzovoljni, bezvoljni, izbjegavaju svaku aktivnost, iz duboke hladovine prate svaki naš pokret, "paze" na nas.



Oko 9 sati počinje podijela "ručka" u rudničkom restoranu. Danas su "Mujini" iz upravne zgrade prvi na redu. Grupe od po 30 logoraša trče u restoran i nakon 4 minute se opet trčeći vraćaju sa ručka.



Oko 11 sati je "pista" na redu. Postrojavamo se u grupe. Konačno, komanda pada :"Ajde, ulazi sad, brže, brže !" Utrčavamo u upravnu zgradu, na ulazu nas dočekuju dvojica stražara, požuruju nas pendrecima. Izbjegavam udarac (svaki put to doživljavam kao malu pobjedu). Skrećem lijevo, par koraka, pa desno. U restoranu sam.



Na liniji nam jedan logoraš dijeli kruh. Osmina štruce, 100 grama, tvrd k'o kamen, šest dana star (gdje li ga prave ovako tvrda i stara, pitam se ? ). Pružam ruku, uzimam zdjelicu... nečega. Osjetim dodir na ruci, dižem pogled i onda šok....Zdjelu sa hranom sam dobio od moje prijateljice iz nekih boljih prijedorskih dana.



EDNA



Drago biće, dobra prijateljica, s kojom sam proveo toliko lijepih trenutaka, dana, godina. Moja Edna. "Edna", šapućem i produžavam, nema se vremena za više. Sjedam za jedan stol, okrenut prema liniji i Edni. I Edna traži moj pogled, tračak nade i razumijevanja. Gledamo se. Srce mi puca od tog pogleda ranjene srne u kojima je bila skupljena sva tuga ovoga svijeta.



Dok kusam vrelu, vodnjikavu supicu, bacam pogled prema Edni. Pričamo. Tiho, bez riječi, pogledima. Ni najmanje mi se ne sviđa to što joj vidim u zamagljenim očima. Nečujno vrištim, bol, tuga. Edno moja.



Vrijeme za naš današnji ručak je isteklo, vraćamo zdjelice, postrojavamo se i istim putem istrčavamo na pistu. Još pod utiskom viđenog u restoranu i susreta sa Ednom, na izlazu dobijam pendrekom preko leđa.



Ponovo na svojim mjestima na pisti, liježem na tvrdi beton, natapam ga suzama. Edna.



Par minuta kasnije se smirujem, sjedam i jedem ostatak onog komadića tvrdog kruha. Pored mene Karanfil i Braco raspravljaju šta smo to imali za ručak. Ne mogu se složiti da li je bio grah, riža ili kupus. iznalaze kompromis - isto kao i jučer.



Konačno, nešto poslije 12 sati, pista je nahranjena. Zadovoljni smo, danas je "dobra" smjena stražara, dozvoljeno nam je sjedenje, nit nas tuku, nit se iživljavaju nad nama. U miru grickamo ostatke "ručka".



Jedan od stražara u prolazu, gledajući nas kako jedemo, sa smješkom na licu nam dobacuje : "Prijatno vojsko !" Mrzovoljno, kroz zube horski odgovaramo "Hvala".



A negdje iz prvog reda se ču :"Hvala, bujrum !"



Muk, tišina. 500 logoraških duša na pisti se zaledilo. Greška Rizo ! Golema greška !

Svih nas 500 zatočenika je u djeliću sekunde shvatilo da je Rizo izgovorio pogrešnu riječ . Znao je to i Rizo, ali bilo je kasno.



"Ma, kome ti bujrum, majku ti jebem balijsku " vrisnu stražar na Rizu i psovke poprati kundakom po Rizinoj glavi. I nastavi sa psovkama i udarcima. Nakon par sekundi stražar dobi pojačanje. Još 5-6 stražara se sjatiše oko nemoćnog Rize koji je ležao na pisti.

Udarci vojničkih čizama, pendreka, kablova i kundaka i Rizinih jauka, vriskova i vapaja odjekuju Omarskom. Zarivam glavu u beton, pokrivam glavu rukama, ne mogu gledati ni slušati divljanje zvijeri nad nemoćnim Rizom.



Nakon par minuta "igranka" je završena. Rizo ne pruža više nikakav otpor, ne vrišti, ne miče se. malo kasnije, četiri "dobrovoljca" odnose Rizu na "odlagalište" iza Bijele kuće.



Rizo, dobra merhametli duša bosanska, nikad više neće nikome moći poželjeti "bujrum".

[Tvrtko II Kotromanić]

pratim...

[Gojeni H]

Beton.

Hvala mu sto se sjeca.

Mozda bi temu trebalo prebaciti na pdf Historija i spojiti sa Prijedor 92: Ostace istine dvije, jedna da niceg bilo nije.

[bh.tornjak]

Beton.

Hvala mu sto se sjeca.

Mozda bi temu trebalo prebaciti na pdf Historija i spojiti sa Prijedor 92: Ostace istine dvije, jedna da niceg bilo nije.

mislim da je bolje da ovo ostane zasebna tema.....

[bh.tornjak]

Crtice iz haške sudnice





Šest sati unakrsnog ispitivanja. Šest branilaca optuženih ratnih zločinaca protiv mene samoga.



....nakon jednog bolnog pitanja o mom zvijerski ubijenom prijatelju Adnanu, nešto me u grlu steže, grcam, jecam, suze potocima cure niz lice, ne mogu dalje.... Sudija prekida suđenje, pravi pauzu.



Na izlazu is sudnice me dočekuje sudski psiholog. Šveđanka. Al' ono pravo Šveđanka, k'o iz slikovnice (ili iz porno filma).

Visoka, plava, rasna, dugih nogu za skijanja, sočnih, rumenih usnica a dva velika, obla atributa u dubokom dekolteu ka nebu okrenuta.



Na lošem bosanskom me pita, da li mi treba sredstvo za umirenje. Odbijam.

Sjeda pored mene, tiho mi nešto priča na nekoj mješavini švedsko- englesko - njemačko - bosanskog jezika. Ne razumijem al' lijepo zvuči. Naslanjam glavu na njeno rame. Ugodno mi slušati njeno monotono šaputanje i milovanje po kosi.



Glava mi lagano pada na njene atribute. Punim plućima upijam opojne mirise švedskih fjordova.



I na trenutak zaboravljam sve Krkane, Mrđe, Sikirice, Došene i Meakiće ovog svijeta.



Kako bi život mogao biti lijep.

[bh.tornjak]

Ne pitaj me




Ne pitaj me. Ništa me ne pitaj i ne govori ništa. Neću biti dobre volje slijedećih dana. Nije mi do pjesme i veselja, vica i zabave. Nije to samo radi moga poganoga karaktera, nije ni do ovih nesnosnih vrućina, ni do otkazanog godišnjeg odmora.



Dođu mi, tako, neki dani, obično krajem jula. Svake godine. U stvari, cijeli juli. Ni maj ni juni nisu bili bolji a ni u avgustu se ne očekuje bolje raspoloženje.




Sjećanja me more. I neka tupa bol u grudima. I ono kad te u grlu guši. Ono, kad svjetlucanje u oku u potok preraste. Ono nešto, što ti dušu razdire, a nije do tebe.



Pogani dani prošlosti su pred nama. A mene se tiče. Svaki dan, svi zajedno i svaki posebno, na svoj način.



284. Brojka. A nije brojka, to su 284 nevine duše, koje odlaze na svoje posljednje putovanje. Među njima i Havinih šest sinova, Suadin babo i braća Krupići i brojni Duratovići i........



Kolektivna dženaza u prijedorskoj općini. 284 (ovaj put). A Tomašica još dupke puna. Čeka.



A mene se tiče. Moji prijatelji, poznanici, komšije, radne kolege. Hambarine, Rizvanovići, Bišćani, Zecovi, Čarakovo, Skela.



Zemlja na njihovim grobovima se neće još ni sleći a već slijedeće tužno sjećanje - Keraterm, "trojka". 240 ubijenih zatočenika, logoraša. Tek tako ubijenih, iz obijesti. Ili po nečjem naređenju ili želji ? Ubijeni u jednoj noći. Moji prijatelji i sapatnici.



A samo par kilometara dalje, u Briševu, masakar nad nedužnim stanovnicima ovog sela. Starci, žene, djeca. 68. Moje komšije, prijatelji, poznanici, radne kolege.



Srećom, ništa od ovih događaja nisam u živo doživio. Ja sam bio u paklu. U Omarskoj.



I nakon dvadeset i nešto godina, još uvijek osjetim miris smrti u nosnicama. I miris spaljenih ljudskih tijela na Petrovdanskoj lomači. Osjetim i miris raspadnutog, crvavog Glumčevog tijela. Mrtav a živ.



I čujem još i danas vriske mučenih, polumrtvih logoraša, sjetim se Uzeira i Mire, Ognjena, Verige, Lopeza, Čarape, Mate, Nede, Fehe, Ilije, Milanka, Irfe, Gordana i Rize. Krici sa piste, iz "žice", iz "petnaestke", Bijele kuće još uvijek odjekuju u ušima.



I pred očima mi zidovi garaže umrljani krvlju kuma Slavke i posljednji pogled na Adnana i Omera. I Edna, jedna od zatočenih žena, djevojaka, Edna mi dođe u san. I ona je "nestala" iz Omarske posljednjih dana jula. Ponekad navrate i Nizo, Asaf, Zgog, Mato i mnogi drugi znani i neznani, tek toliko da me podsjete. A ne moraju, sjetim se ja često na njih.



A ti, ne pitaj me ovih dana ništa, ne mogu ti reći, stisklo me nešto. I uradi nešto za mene, molim te:

Otiđi na dženazu, posjeti Keraterm i Trnopolje, zapali svijeću u Briševu, pusti balon u Omarskoj.



Ja to još uvijek ne mogu učiniti, ne bi to ovo malo moje duše izdržalo. Jebaji ga, takav sam.



A proći će i ovaj juli i avgust će proći. Ma, sve će proći, kažu - biće bolje.



Jašta će, sve će proći, al' jedno ne - zaboraviti neću a ni oprostiti. Dok kuca ovo u meni.

[bh.tornjak]

Godine gladne




I dok se na jednoj strani tabuti u zemljicu Bosnu spuštaju, sa posmrtnim ostacima nevinih žrtava genocida i nečijih suludih ideja, dok tišinu Potočara natapaju suze majki srebreničkih

na drugoj strani odjekuje smijeh uz najmorbidnije viceve, muzika piči sve u šesnaest, slave se lik i djelo najgnusnijih ratnih zločinaca, prebijaju se mirotvorci, laže se k'o navijeno.




A moj prijatelj Satko, ljudina od čovjeka, koji bi romane mogao napisati o stradanjima svog rodnog Kozarca, o svojim danima i preživljavanjima po logorima smrti Omarska i Manjača, o gubitku svojih najmilijih, svojih komšija i prijatelja, uporno ponavlja - "Nisu svi isti !"



Satko, koji je te 1992. godine više puta bježao sa lopate, i pored svega osta čovjek, ukroti mržnju tražeći svoj unutrašnji mir i dobro u ljudima.

Nadahnut Satkom i njegovim riječima, u nadi da ću i ja iznaći svoj duševni mir, ublažiti bol nezacijeljenih rana iz bliske prošlosti, počeh i ja praviti granice, razdvajati dobro od zla, žito od kukolja.



A korov žilav, kvrgav, otporan na sve, zlom i mržnjom nahranjen, pustio duboke korijene. Kočoperno se razmahao, raširio na sve strane, buja, hara ovim balkanskim vukojebinama.



A žito, ono što duše hrani, nekako tiho, sramežljivo, nečujno, nježno, neprimjetno, nikako da izbije na površinu, na svjetlost dana. I ovi nježni, rijetki izdanci koji isklijaju, k'o da snagu gube u sjenci korova.



I dok gledam oko sebe i razdvajam dobro od zla, žito od kukolja, optimizam mi pada u duboki minus.



Svem' se nešto čini - gladne godine će još dugo potrajati u ovim našim krajevima.

[bh.tornjak]

Molitva

Keraterm,Juni 92

Prvo jutro u Keratermu. `
Nas trinaest Ljubijaca smješteni smo u "dvojku". Već smo upoznali uslove življenja ( ili preživljavanja) u logoru. Premalo prostora za mnogo ljudi, premalo higijene, premalo vode, još manje hrane. Jedino čega u izobilja ima su batine i strah. Polako upoznajemo i naše bližnje "sustanare". Najbliži ulazu je jedan čovjek u vojnom, maskirnom odijelu, svi ga zovu samo "Banja Luka". Čutljiv, utučen, pretučen. Ne progovara ni riječi. Uhvaćen u Kozarcu. Upoznajemo i jednog čovjeka iz Ivanjske, Nikola Grgić, koji se slučajno našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Pored nas su i dvojica četrnaestgodišnjaka. Njih dvojicu smo odmah "adoptirali". Naša djeca! Upoznajemo se sa Fehom, "šefom" dvojke. Kaže, tu su mu i tri brata. Prilazi nam i Fikret Avdić, daje nam savjete o "ponašanju" u logoru. Oko podne, Ljubijci dobijaju pojačanje. Krivi ( Milan Ćurguz), rezervni policajac iz Ljubije dovozi još jednog uhapšenog. To je Stipo Šošić, katolički svećenik iz ljubijske crkve. Skupljamo se oko njega, salijećemo ga sa 1000 pitanja: zašto smo uhapšeni, zašto smo ovdje, šta se u Ljubij priča, zna li šta više od nas ? Odmahuje glavom, zna samo to šta su mu u Ljubiji rekli: ide na saslušanje. Krivi nam je donio hrane, odjeće, lijekove, cigarete koje su nam naši poslali. Podijelio nam je to, pa nazad u Ljubiju: hvatati, hapsiti i u logor dovoditi i ostale nepoželjne Ljubijce. I on nam kaže da smo na kratko tu, samo ispitivanje. Nismo ni slutili da će to "na kratko" za neke od nas potrajati 6 mjeseci...a za neke vječno. Pitamo svećenika, kako da ga oslovljavamo ? Kaže: "Zovite me ujače. " Ujak nas prebrojava i kaže:" Vi ste mojih 13 apostola." To ime će nam ostati za sva vremena. Neko ga u šali upita, da li će apostoli preživjeti ? , ali Stipo tiho, ozbiljno odgovori:" Jedan neće." Prilazi nam moj kum Bijeli, upoznaje se sa Stipom i kaže mu da su u logoru i 7 muslimanskih vjerskih lica. Stipo je poželio da se upozna sa njima. Bjeli odlazi u "pregovore", ubrzo se vraća sa odgovorom da nije poželjno glasno govoriti o prisustvu sveštenstva u logoru. Stipo nas sakuplja i kaže:" Zovite vi mene Stipo, a ne "ujko".
Poslije podne stiže ručak . Stvaraju se kilometarski redovi, gužva. Mi novopridošli Ljubijci, još siti, stajemo na začelje kolone. Nakon sat vremena, zaključujemo da se čekanje nije isplatilo: poslijednjih 50 u redu je ostalo bez hrane. Ništa za to, mi smo ionako na kratko u logoru.
Predveče ubjeđujemo Tomu, šefa jedne smjene straže, da nas smjesti u "četvorku" koja je bila prazna. Poslije kraćeg nećkanja, Tomo popušta i otvara nam četvorku. Smještamo se unutra. Tomo nam priča da je to Žigina ( Zoran Žigić) soba, ali je on trenutno u zatvoru. U sobi nalazimo Žigino šatorsko krilo, ostatke hrane i par njegovih osobnih stvari. Žiga je bio stražar u logoru, ali je zbog ubistva jednog logoraša, bio u istražnom zatvoru.

Tomo nas je zaključao, ali nedugo poslije toga, dobili smo posjetu. Stražari su u prostoriju ubacili trojicu pretučenih, polumrtvih ljudi. Jedini od njih , koji je bio u stanju da govori, zvao se Sivac, veterinar iz Kozarca. Kazuje nam da su uhvaćeni negdje kod Dubice i dovedeni u Keraterm. Cijelim putem su bili tučeni i maltretirani. Za najstarijeg od njih nismo vjerovali da će izdržati do jutra.
Naš "ujak" Stipo je počeo sa molitvom za sve nas. I mi smo mrmljali svoje molitve, svako svoju mantru, ali svi sa istim željama......
Sutradan su prozvali Stipu i odveli ga u Omarsku. Oprostili smo se od njega, mi -njegovih 13 apostola, i ne sluteći da ćemo se uskoro ponovo sresti u paklu zvanom Omarska.......

[bh.tornjak]

Mišolovka




Tamo, gdje se pruga završava, tamo je kraj svijeta. Možda negdje, u Ljubiji je to obrnuto. Iz Ljubije svijet počinje.



Ljubija, mali rudarski gradić, smiješten u kotlini, između željeznom rudom bogatih brda. Rastegla se k'o zmijurina na 3-4 kilometra dužine. A uska, tijesna. Na najširem mjestu je nogometni stadion. Napravljen po dužini, upoprijeko nije mogao stati. Jedna cesta - ulaz u Ljubiju iz pravca Prijedora. Na kraju zmijurine izlaz u pravcu Sanskog Mosta. A okolo brda i šume.




Malo, idilično mjesto, gdje svako svakog po imenu, datumu rođenja i broju cipela zna. Mjesto gdje se drugovalo, gdje se cijenilo prijateljstvo, gdje se rudarska solidarnost velikim slovom pisala.



Situacija se mijenja u maju '92 godine. Ljubija je prepuna nepoznatih lica. Izbjeglice, prognanici iz Agića, Šurkovca, Mataruga. Spašavajući gole živote, utočište su našli u Ljubiji, oazi mira.

A Ljubija postaje sve "mirnija". Nakon preuzimanja vlasti od strane SDS-a, uvodi se i policijski sat. U 22:00 se gasi svijetlo. Mrak vlada.

Početkom juna postaje još gore. Nakon "nemira" i "nemilih događaja", oružanih sukoba i napada "muslimanskih ekstremista" i zelenih beretki potpomognuti ustašama na miroljubivi, goloruki (ničim izazvani) srpski narod slobodarskog Potkozarja (tako nam ispričaše na Radio Prijedoru), Ljubija se zatvara sa svih strana.



Mišolovka. Niko nikuda. Izaći iz Ljubije se moglo samo sa specijalnom dozvolom izdatom od SDS-a.



Jednom Ljubijcu sa mudima nije trebala ta dozvola. Ljubija bruji, ispotiha, ispod glas se priča :



Senad Ikanović je izmigoljio iz mišolovke, uspio je zaobići sve punktove i kontrole i izaći iz Ljubije. Viđen je u pravcu Sanskog Mosta, preko šuma i planina. Pola ljubijske policije i vojske se dalo u potjeru za Senadom.



Druga polovica Ljubije "navija" za Senada. I kujemo planove kako, na koji način i kuda pobjeći iz mišolovke.



Drugi dan bolno otriježnjenje :



Irfan Alić iznalazi Smaila Ikanovića, Senadovog oca, ubijenog nedaleko od svoje kuće. Ubijen od "nepoznatog počinioca", glasi zvanično saopštenje ljubijskih vlasti.



Poruka, svima nama koji smo imali slične namjere i planove kao Senad, bila je i više nego jasna. Svaki pokušaj izlaska (bijega) iz Ljubije, bila bi smrtna presuda za ostale roditelje, braću, sestre....



Dva dana kasnije, mišolovka se otvara. Počinje "humano preseljenje" nesrba iz Ljubije. U "humane" sabirne centre Keraterm i Omarsku. Kasnije i na Manjaču, Trnopolje, Batkoviće.



A pacovi zauvijek ostaju u Ljubiji.

[bh.tornjak]

Prvomajska




Ljubija, april 92'










Poslijednje pripreme za sutrašnj praznik su okončane. Proplanak na mjestu bivšeg "Lovačkog" u ljubijskom boriku je očišćen, kameni roštilj poravljen, ražanj naoštren, janje je dobrovoljno zasjelo na njemu. Kobasice, pilići, ćevapčići, pljeskavice....nema da fali. A "šleper" piva je u pripravnosti i prilagođava se namjenskoj temperaturi. Sve je spremno za sutrašnji 1. maj.





Prvomajsko "zagrijavanje" počinje po običaju, dan ranije. Polako se, već u poslijepodnevnim satima , iskupljamo u kafiću/ discoteci kod Bobana. Uz priču, šegu, dobru muziku, pokoji gemištec, raspoloženje raste. Bezbrižno, bez problema. Jeste, istina, tamo negdje po Bosni se puca, ratuje, ali šta mi imamo s tim. Sve je to tako daleko od nas, mi smo u Ljubiji, oazi mira. Ovdje se to ne može dogoditi. Ne u našoj Ljubiji, gdje vlada drugarstvo, rudarska solidarnost, gdje se bratstvo i jedinstvo piše velikim slovima.



Sjedimo u kafiću, pijuckamo, zabavljamo se. Dolazi jedna prijateljica sa špilom karata, pokazuje mi kako se "gleda" u karte, kako se gata. Dijeljenje i slaganje karata se brzo uči, a pričanje mi, hvala Bogu, dobro ide. Zauzimam jedan stol i otvaram "biznis". Profesionalno prilazim ovom svom novom "poslu". Gatanje naplaćujem u gemištima. I svakom od "mušterija" pričam ono šta želi čuti. Broj gemišta na mom novom radnom mjestu je sve veći.

Stolu prilazi Karlo i pita šta karte kažu, da li će biti 1.maj ? "Naravno da je sutra 1.maj, kakvo je to pitanje ?" pitam ga. "Gataj !", kaže mi. On polovi karte, ja ih slažem po stolu, i vidi vrag, ispade da nema 1.maja. Nije dobro prepolovio, kažem, hajde ponovo. I ponovo i treći pokušaj- bezuspješno. Prvomajskog uranka i proslave, po mom gatanju neće biti. Svi se zezaju, ismijavaju moje vidovnjačke sposobnosti.

Sprdnja na moj račun se još nije ni završila, kad u kafić uđoše policajci. Gasi se muzika, pali se svjetlo, važno saopćenje: SDS preuzima vlast u općini, bla blaa, zabranjeno okupljanje, protesti, bla bla, policijski sat od 22:00. Nema proslave 1,maja. Muk u prostoriji, sve se glave okreću prema meni. Sliježem ramenima u nelagodi: "Pa, nisam ja kriv, karte......."



Par mjeseci kasnije, u logoru Omarska, neko od Ljubijaca se sjetio ovog događaja. Negdje su našli špil karata i opet sam morao gatati. I ja sam "gledao" u karte i pričao, pričao sve po željama logoraša. O izlasku iz logora, o porodicama, djeci, boljoj budućnosti, slobodi. Gatao sam rado i bez nadoknade (po koji put sam dobio cigaretu, ali zasluženo- za dobro proricanje sudbine). Neko od Ljubijaca me pita, kad ćemo biti pušteni na slobodu ? "Kad u logor dođe onaj ko nas je pozatvarao", kažu karte.

Sutradan je u Ljubiji uhapšen i u Omarsku doveden komandir ljubijske policije, Baja Bjekić. Dva dana kasnije počele su prozivke i čitanje spiskova i napokon raspuštanje logora. I opet su moje karte imale pravo........

[bh.tornjak]

Mića




Život u malom mjestu , ili, kako se stvaraju zablude.





Bio sam već prilično veliki, drugi razred osnovne, kad sam skontao da "Mića" nije zanimanje, nego muško ime.



Mića mi je od ranog djetinjstva bio svakodnevnica. Onako, u prolazu. Tih, miran, povučen, uvijek ljubazan, stidljiva osmijeha. Svakodnevan a neprimjetan.


Mića je bio ljubijski poštar.





U ona davna vremena moga ranog djetinjstva, sjećam se da je mojoj obitelji donosio pisma, razglednice sa mora, novogodišnje čestitke. (Čašicu, nakon uručene pošte, nikad nije odbijao). Mićin dolazak i zvonjenje na vratima nakon radnog vremena, nikad nije donosilo nešto dobro. Telegrami nikan nisu zvučali dobro.





Prva, meni osobna pošta, koju je Mića donio, bilo je plavo pismo. Poziv za vojsku. Jebaji ga, nije me baš previše obradovalo, al' odradilo se i to.





I godinama kasnije, Mića mi je donosio plave koverte. Pozivi za vojne vježbe, rezervni sastav JNA.


Prvi put, upoznah Kozaru, uzduž i poprijeko. Nogom.





Drugi put upoznah Manjaču. Uzduž i poprijeko. Nogom. I fasovah upalu pluća.


Nakon toga, godinama sam bio miran od Miće i plavih koverata.





I sve bi bilo u redu, da ne dođoše ona pogana vremena, kad pametan zašuti, oružje progovori a budala u vojnike krenu. A Ante nije bio od onih što se lako oružja laća i u ratove ide. A i predsjednik moj, bosanski, reče da to nije naš rat. (A i ona petokraka, pod kojom sam služio dug prema domovini, počela je da blijedi i sve mi više ličila na kokardu.)





Razloga za odbijanje poziva bilo je više, ali najbolje je to opisao onaj mladi vojnik u Sloveniji, riječima :" Oni bi, k'o fol, da se otcijepe, a mi, k'o fol ne damo."


I, nekako mi nelogično bilo objašnjenje da se Bosna brani u Lipiku i Pakracu. Možda, al' bez mene.





I tako, Mića mi po prvi put nije uspio uručiti poziv.


Ni par sedmica kasnije. Mića, sa nelagodom i izvinjavajućim osmjehom na licu, sve slabije uspijeva uručiti plave koverte. A pozivi uporno stižu. Treći, četvrti put.


Mića nas, već iz navike, "ne nalazi" na adresama sa plavih pisama.


Negdje u maju '92, igramo nogometa na igralištu. Mića, sa poštarskom torbom punom poziva, nas proziva:" Tomiću, Petroviću, Gavranoviću, Brandiću, Majstoroviću... niste tu ?"


"Nismo !" , horski mu odgovaramo. Mića, po ko zna koji put, nastavlja neobavljenog posla.





Petnaestak dana kasnije, dođoše noću po mene. Bez poziva. I odvedoše. Ni slutio nisam da ću ponovo upoznavati zavičaj da bi ga više volio. Keraterm, Omarska, Trnopolje. Jebem li ih.

[bh.tornjak]

Petrovdanska jadikovka




Moj omiljeni pisac, novinar, satiričar, kolumnista iz rasadnika hrvatskog domoljublja, počinje svoje priče vicem :" Zvao me neki dan u dva iza ponoći moj prijatelj Kožo......"

I mene zovu prijatelji, u svako doba dana i noći, nakon čega ( bez vica ) mogu da napišem svoj svakodnevni fb-status :" ....i opet me napuštaju prijatelji." I ovo će biti povod za raskid prijateljskih veza.....


Ovo su ( opet ) dani tuge i žalosti, oplakuju se i sahranjuju žrtve genocida u Srebrenici. Moli se i klanja El-Fatiha ( u ime boga), maršira se ( u ime mira i spasa), a samo par metara dalje- igra se fudbal, svira se , pjeva i pleše ( u ime boga i pod patronatom Crkve).

Iz crkava i džamija odjekuju pozivi na osvetu i ljuti boj ( u ime boga), svetom vodicom se škrope topovi i tenkovi ( u ime boga). U ime (svoga) boga se ruše sinagoge, džamije, crkve i druga svetišta onog drugog boga. Skrnave se ( u ime boga) nadgrobni spomenici, nišani, blate se ( u ime boga) znaci sjećanja na nevino ubijene, šehide, djecu, žene, majke, nemoćne.

Moj bog je prve znake starosti, slabosti i nemoći počeo pokazivati 11.7.1992' godine u paklu zvanom Omarska. Na Petrovdanskoj lomači su ( u ime boga), spaljivani živi ljudi, moji drugovi, moji prijatelji, moji sapaćenici, jer su vjerovali u nekog drugog Boga.

I danas, 20 godina kasnije, osjećam miris spaljenog ljudskog mesa i čujem vrisak ispaćenih ljudskih duša.

ON ga nije čuo ni osjetio.

I bespovratno me je napustio, na Petrovdan, 11.7.1995' godine.

8372.....

Bože, počivaj u miru božijem.

Amen !

[bh.tornjak]

Prca




Omarska 1992'

Prca. Jedan od onih iz komšiluka. Dragih. Jedan od onih kojima ime i prezime nije trebalo. On je bio, jednostavno, Prca. Drago biće, prijatelj, komšija, raja, brat. Neiskvareno stvorenje, jednostavan, pošten, iskren. Uvijek nasmijan, spreman za šalu, druženje, dernek, izlaske, a mogao je, mašala, i popiti. I zapjevati.

Ako bi se tražio najtipičniji Bosanac, Prca bi bio u užem izboru. A po omiljenosti kod svojih Ljubijaca, bio je prvi, bez konkurencije.


Dolazak prve grupe zatočenika iz Ljubije u logor Keraterm, 13 ljubijskih apostola. U odboru za doček, na naše iznenađenje, nađosmo i Dimču, pjevača iz Ljubije i.... Prcu. Oni su domoroci u Keratermu. Logoraši 1. dana. (Ne zavidim im na tituli).

Prca (nasmijan) prilazi od jednog do drugog, pozdravlja, ljubi se, tješi nas, umiruje. Objašnjava nam svoje prisustvo u logoru: "Našao se na pogršnom mjestu u pogrešno vrijeme." Na dan bijelih traka i čaršafa, bio je u posjeti rođacima u Prijedoru. Uhapšen je zajedno sa bratićem Gordanom i doveden u logor. I Gordan se pozdravlja sa nama. Gordan je manje nasmijan.

Neko od nas se sjeti, pa upita Prcu: "A, koji ćeš ti kurac ovdje, zar ti nisi Srbin ?" (Prcin otac je Srbin.) "Polusrbin" kaže Prca " a ako to neko spomene, jebaću mu mater. Ostajem sa vama."

Slijedećih par sedmica smo dijelili sa Prcom ono malo hrane i još manje životnog prostora. Ali je zato tortura bilo u izobilju. Do iznemoglosti.

Gordanu i Prci stiže pojačanje. U logor dovedoše i Tomislava, trećeg bratića. Kardumi na okupu. Početkom jula, seoba naroda. Ljubijci napuštaju Keraterm. Ali, umjesto u Ljubiju, kako nam je rečeno, odvoze nas u Omarsku. Među nama i dvojica "uljeza", Gordan i prijatelj mu Rizo. Pogrešan autobus u pogrešno vrijeme.

Par dana kasnije, nakon ispitivanja, nas razdvajaju. Prcu, Gordana i Tomicu rasporediše u hangar, u "petnaesticu", a Rizo osta sa ostatkom na pisti. Jednog dana, poslije "ručka", sjedimo na pisti, glabamo onaj komadić tvrdog, pet dana starog kruha. Jedan od stražara nam , u prolazu, poželi dobar tek. A Rizo, k'o fino odgojeno prijedorsko dijete, se zahvali : "Hvala, bujrum." Po dobrom, starom običaju, Bosanac će podijeliti i posljednji komad kruha. A stražari mu, po nekom novom običaju, uzvratiše batinama. Za tili čas stvoriše se 4-5 stražara i uz psovanje majke balijske, počeše tući , rukama, kundacima, nogama nezaštićeni ljudski kostur. Do posljednjeg Rizinog damara. I još par udaraca pride teškim vojničkim čizmama po mrtvom Rizinom tijelu. Bez truna stida, pred 500 zgraženih svjedoka.

Prcu viđamo svakodnevno u prolazu kad ide na ručak. Prca je sve manji a i osmjeh mu se istanjio. Ni Gordan i Tomica ne izgledaju bolje.

Jednog dana, Prca i Tomica, nose između sebe Gordana na ručak. Hodati ne može sam. Prebijen. Slijedećeg dana, Prca i Tomica, protrčaše pistom u kantinu bez Gordana. Koma. Ni slijedećih dana ne bi Gordana. A onda ga iznesoše na gomilu pored bijele kuće. Broj Karduma se smanjuje. A Prcine se muke povećavaju. Staranje i brige oko Tomice. Tomina psiha to više nije izdržala- bolesno, izmučeno tijelo i ranjena duša načele su i Tomin razum. Bilo mu je svejedno (ili nije bio svjestan) o događanjima oko sebe. Prci nije bilo svejedno. Čuvao ga je, pazio, njegovao kao majka dojenče. Danima. Dok ih ne rastaviše. Tomo u Trnopolje, Prca na Manjaču. Zamrlog osmjeha.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Čujem, Prca je preživio. Živi u Norveškoj. Da li mu se osmjeh vratio na lice ?