^^
ps, jos jesto za Kusturicine obozavatelje:
FRANCUSKI MEDIJI O EMIRU KUSTURICI: Kusturica, Palma mračnjaštva
Srijeda | 25.05.2011.
Povodom pisma Jasmile Žbanić i Harisa Pašovića Kanskom festivalu o političkom angažmanu Emira Kusturice, prenosimo tekst iz francuskog časopisa „Slate“ objavljen u trenutku kad je Kusturica od francuske vlade primio Legiju časti
Piše: Anastasia Levy Slate(zamisli, nije zatucana Bosnjakinja
)
Emir Kusturica će biti predsjednik žirija za selekciju "Izvjestan pogled" na Kanskom festivalu koji počinje 11. maja. Stalni gost i miljenik Kroazete sa dvije Zlatne palme ("Otac na službenom putu" 1985. godine i "Underground" deset godina kasnije) i jednom nagradom za režiju ("Dom za vješanje", 1989), svejedno je veoma kontroverzan. Kao umjetnik ne, pošto se svi skoro jednoglasno slažu oko srpskog reditelja, kako u Berlinu, tako i u Veneciji, kako kritičari tako i publika: poštovan je i slavljen, sa razlogom.
Ali, od rata u Bosni Kusturica je na meti prije svega francuskih intelektualaca koji se ne slažu sa njegovim pro-srpskim stavovima. Alen Finkelkrot je 1995. godine, poslije dodjeljivanja Zlatne palme za "Underground", koje je uslijedilo odmah nakon masakra u Tuzli, napisao žestok članak u Mondu u kome osuđuje "jezik ubica" koji je reditelj realizovao, da bi zatim izjavio u Liberasionu: "Kolaboracionista je tako prigrabio palmu mučenika".
Sa svoje strane Bernar-Anri Levi se prepustio jednom dugačkom nizu osuda čovjeka, mimo umjetnika, izjavljujući, na primjer, u svojoj rubrici u Poenu da Kusturica koristi "upravo one termine koje je koristila najofucanija srpska propaganda za stigmatizaciju nacističke 'prošlosti' Hrvatske i Bosne". Alen Finkelkrot je jasno stao na stranu Hrvata a Bernar-Anri Levi na stranu Bošnjaka. Da li u ovim osporavanjima treba vidjeti običan sukob oprečnih strana ili, naprotiv, opravdane optužbe?
Idealizovani srpski likovi Još početkom devedestih, Bošnjak Kusturica odbija lojalnost braniocu multietničke Bosne, muslimanskom predsjedniku Aliji Izetbegoviću. Po izbijanju rata, pošto su srpske formacije, sa Radovanom Karadžićem na čelu, odbacile rezultat referenduma proglašavajući nezavisnost Republike Bosne, sineastu koji ne ustaje protiv Srba Bošnjaci smatraju izdajnikom. Stan njegove porodice u Sarajevu, odmah poslije Dejtonskog sporazuma i nedugo po njegovom odlasku u Crnu Goru, opljačkan je. To je doba kada Srbi drže Sarajevo pod opsadom, kada se vrše masakri na očigled međunarodne zajednice, doba kada oni koji su prije deset godina bili Jugosloveni moraju da se deklarišu kao Srbi, Hrvati ili Bošnjaci.
To je vrijeme kada Kusturica režira "Underground", satiričnu priču, epopeju o 50 godina Jugoslavije, kojom zatvara jednu srpsku porodicu u neki podrum (Platonovu pećinu), odakle ne vide promjenu svoje zemlje, ali nastavljaju da piju, jedu, prave feštu i vode ljubav, pod bombama, za inat svima.
Alen Finkelkrot i Bernar-Anri Levi vide njegovu palmu kao uvredu hiljadama žrtava srpskih zvjerstava, ubistava i silovanja kojim su dirigovali Karadžić i njegov susjed Milošević. Emir Kusturica im odgovara... da nisu vidjeli njegov film. Ima pravo: film se još ne prikazuje u bioskopima, a ova dvojica nisu bila u Kanu.
Ipak, da li se baš cilja na "Underground", pošto sineasta izjavljuje u maju 1995. na stranicama Figara: "Jedina Miloševićeva greška je što je vjerovao da Srba ima 250 miliona i što nije imao kod sebe dvije atomske bombe"? Poslije jedne ovakve izjave, nikome se ne može zamjeriti što u filmu "Underground" vidi pro-srpski propagandni materijal. Marko i Crni, dva glavna lika u filmu, predstavljaju idelaizovane srpske likove u nekoj vrsti genijalnog ludila, nasuprot hrvatskim i bosanskim strašljiguzima i kolaboracionistima.
Žal za "Velikom Srbijom" Prikazujući, kao niko, burleskno koje zahvata Balkan, Kusturica predstavlja i nasilje kod Srba kao drugu prirodu, drugo lice jakog jugoslovenskog muškarca, koji se ne boji ni bombi ni nacista. Da, to je zapravo žal za Jugoslavijom koju treba čitati u ovom djelu. Jugoslavija, ili prije neka vrsta "Velike Srbije", izmišljene i izmaštane otadžbine. "Once upon a time there was a country... And its capital was Belgrade" ("Bila jednom jedna zemlja, a njen glavni grad je bio Beograd") - ovim riječima počinje "Underground", kao neka priča, nikad ostvaren srpski san.
Osim poruke, postoji i kontekst: koproducent filma je Milorad Vučelić, direktor srpske televezije RTS, koju su Ujedinjene nacije označile kao eksponenta srpske državne propagande za vrijeme rata. Vučelić je bio bliski saradnik Slobodana Miloševića, na čelu poslaničke grupe njegove partije u Skupštini, a na premijeru filma su došli Milošević, Ratko Mladić i Arkan (svi zajedno optuženi za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti ili genocid, a neki i za više zločina odjednom), da aplaudiraju filmu koji je reditelj predstavio u Beogradu.
Na nesreću, i pored toga što su ove neskrivene podrške šokantne, nisu ništa manje uobičajene u Republici Srpskoj u Bosni. U Banjaluci, administrativnom centru, na ulicama se (legalno) prodaju majce sa likom Ratka Mladića i Radovana Karadžića, ratnih zločinaca optuženih za zločin protiv čovječnosti i genocid, odgovornih prije svega za masakr u Srebrenici. "Čudno je to, ali mi, Srbi iz Bosne, mi smo niko i ništa: Evropska unija nas neće, mi nismo čak ni zemlja. Karadžić je ovde kao ponos i dika" objašnjava jedan mladi aktivista partije na vlasti u Republici Srpskoj, SNSD. "Ne zbog onoga što je učinio, nego zato što je on jedan od najpoznatijih ljudi na svijetu, i zato što je godinama uspijevao da umakne Interpolu i međunarodnim sudovima. Jači od svih koji nas odbacuju".
Pjesma u čast Karadžiću Karadžić bi, dakle, predstavljao pobunjenika, odmetnika, dovoljno jakog da se suprotstavi velikom svjetskom poretku. A ako postoji nešto što Kusturica mrzi to je taj svjetski poredak, to zapadnjačko društvo koje bi da nametne svoj zakon ostatku svijeta, kako ga spretno denuncira u svom filmu "Maradona". Neprestano suprotstavlja narode i vlade i kritikuje Zapad, između dirljive iskrenosti i žalosnog simplifikovanja. I on u tom monstrumu vidi romantičnog gusara, vrstu borca pokreta otpora: "Fascinira me Karadžić, zato jer je on odmetnik od zakona", izjavio je za hrvatski časopis "Globus".
Sa svojim bendom "No Smoking Orchestra" pjeva pjesmu u čast onome koji se naziva Dabić Rašo, pod naslovom "Wanted Man". Kroz riječi, na engleskom, govori bjegunac:
"I fought the law
The law fought me
Hey Mr sheriff
Where I might be
I might have a fun
In port of Amsterdam
I might be a jerk
In City of New York
I might be close
I might be far
I might be a star
Over Kandahar"
(Borio sam se protiv zakona
I zakon protiv mene
Hej, gospodine šerif
Gdje bih ja mogao biti
Možda se zabavljam
U amsterdamskoj luci
Možda se glupiram
U gradu Njujorku
Možda sam blizu
Možda sam daleko
Možda sam zvijezda
Iznad Kandahara)
Ali na koncertu, grupa dodaje slijedeće reči, koje ne figuriraju ni na jednom albumu, na srpskom: "Ako ne voliš Dabić Rašu, popušio kitu našu".
Zamjena teza Nezdrava fascinacija onim koga su svi prepoznali kao dželata, koja se udaljava od obične nostalgije za Jugoslavijom, od onog "titoizma" koji može da se poistovjeti sa nostalgijom, sa onim "stara, dobra vremena". Ne, Kusturica spada u one koji misle da je Srbija žrtva, oduvijek, spoljnog svijeta: Bošnjaka, međunarodne zajednice ili pak nacističke Njemačke.
Sjećanje na ovu posljednju je otrcana floskula kod srpskih nacionalista: da bi negirali postojanje muslimanskog "genocida" u Bosni, udruženja za odbranu srpskih žrtava imaju običaj da najprije minimiziraju događaje u Srebrenici i Tuzli, da bi ih zatim uporedila sa dejstvovanjima njemačkog nacional-socijalističkog i hrvatskog ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu. Zašto? Zamjeniti teze i reći da su Srbi spoznali pravo stradanje, ono pravog genocida. Da bi taj narod zadržao status žrtve, nikada dželata. Da bi bošnjački masakri bili smatrani isključivo reakcijom.
Povodom nezavisnosti Kosova, 2008. godine, Emir Kusturica na stranama italijanskih dnevnih novina Il Manifesto kaže: "Ovo je isti teror koji se nastavlja protiv nas [Srba] od 1991-1992, onaj koji je otpočeo u Sloveniji, zatim u Hrvatskoj i na kraju u Bosni i Hercegovini. Sa nezavisnošću Kosova, došli smo do posljednje faze terora. Insistiram na terminu teror, ne postoji druga riječ da se to definiše".
"Dosta mi je demokratije" Nije mu dosta što ne priznaje međunarodno pravo, reditelj dozvoljava sebi i da, u sebi svojstvenoj megalomaniji, osporava demokratiju. Poslije snimanja filma "Život je čudo" (2002), odlučuje da osnuje, u Srbiji i na granci sa Republikom Srpskom, u blizini mjesta snimanja svog filma, svoje sopstveno selo, Kustendorf. Jedino selo "bez izbora i demokratije". "Dosta mi je demokratije. U demokratiji ljudi glasaju za gradonačelnika. Ja hoću da napravim grad čije žitelje ću ja izabrati" objašnjava on za Njujork Tajms.
Reditelj tamo sada organizuje filmski festival (na kome je gost bio, između ostalih, i Džoni Dep) i tamo drži časove režije. Ali, to mu prije svega omogućava da ispolji svoj nacionalizam kod izabrane publike (u pravom smislu). Tako je bio domaćin izložbe ruskog umjetnika Andreja Buđajeva, "Plutocracy". Buđajev se smatra anti-Putinovim disidentom, koji predstavlja Karadžića kao heroja, srpskog vođu žrtvovanog na oltaru velikog pravoslavlja. Naspram "heroja" Karadžića naslikani su "neprijatelji" - Džordž Buš mlađi, Madlin Olbrajt i Havijer Solana u nacistickim uniformama, dok su Karla del Ponte i Hilari Klinton u negližeima. Na jednoj od fotomontaža, sam Kusturica predaje Džordža Buša mlađeg Slobodanu Miloševiću, ozarenom.
Izgleda skoro nepojmljivo da jedan tako genijalan reditelj, tako otvoren prema svijetu, i tako briljantan kada treba ispričati priču, veliku priču sačinjenu od mnoštva detalja, postane do ove mjere kriv za mračnjaštvo. Šta uči strane studente koji dolaze na nastavu u Kustendorf i koji slabo poznaju istoriju njegove zemlje? Ukoliko su to pokreti kamere, dokazao je da je majstor. Ukoliko je to politika, onda on postaje opasan. Nedavno je hvalio vladanje zemljom bjeloruskog predsjednika Lukašenka, šefa države koji praktikuje redovna hapšenja svojih političkih oponenata: "Predsjednik upravlja zemljom sa velikim poštovanjem i originalno".
Provokacija prestaje kada govor postaje sistematičan, i kada ona pravda smrt ljudi. Emir Kusturica je još jedan živi dokaz da je djelo, ono pravo, veće od autora.
Prevela: Tatjana Racković
Oni u Cannesu smetljari kao Nobelov komitet, samo velikosrpsko smeće cijene
i na kraju me onako ziheraski vrijedjas. 
), a kad ti insinuiraš nisko, neorginalno i drsko rodbinske veze onda je to ok, jer se pobogu ne podudara sa tvojim neprikosnovenim stavovima koji se aksiomski moraju prihvatati. 
