Amerikanci zimu uoči Oluje razmišljali o priznavanju pobjede Srba
Predsjednik Tuđman, koji se nalazio u Argentini, potpuno se zbunio kada ga je Šušak izvijestio da su Amerikanci skloni prihvatiti vojničku realnost na terenu, te Karadžićevu i Mladićevu pobjedu, kao vojničku i političku stvarnost. »Prenesi moju poruku da mi krećemo u opći napad. Počinje totalni rat«, kazao je Tuđman Šušku
Piše Denis ROMAC
Mnogi danas tvrde da je Oluja bila zajednička hrvatsko-američka vojna operacija, ali ne i Krešimir Ćosić, Šuškov čovjek za vezu s Amerikancima tijekom devedesetih godina i dugogodišnji zamjenik ministra obrane. »Iako je SAD imao simpatije za legitimne ciljeve hrvatske i bošnjačke strane, ni u jednom trenutku nije odustao od mirnog rješenja spora«, ispričao je za naš list general Krešimir Ćosić, koji je tada svakodnevno kontaktirao s Amerikancima.
Kao izravan svjedok tih sudbonosnih događaja general Ćosić se dobro prisjeća svih detalja, u čemu mu pomažu stotine dokumenata što ih posjeduje u svojoj arhivi.
»Priča o Oluji na neki način je priča o Bihaću«, primijetio je Ćosić i dodao da su Srbi znali da će osvajanjem Bihaća dovesti ne samo Hrvatsku i BiH, nego i čitavu međunarodnu zajednicu pred svršeni čin. To bi Hrvatsku dovelo u gotovo bezizglednu vojnu situaciju.
Prva bihaćka kriza
Usred bihaćke krize početkom studenoga 1994. Ćosić dolazi s generalom Bobetkom, ondašnjim načelnikom Glavnog stožera, u SAD. Bobetko je tada naglašavao da će u slučaju pada Bihaća Hrvatska krenuti u otvoreni rat, a Richard Holebrook i svi ostali sugovornici uzvratili su da to ne dolazi u obzir. U uvjeravanju generala Shalikashvillyja, zapovjednika američkog Združenog stožera, Bobetku nije pomogla ni bačvica od 20-tak litara rakije, što ju je spremio kad je 1971. tijekom Hrvatskog proljeća izbačen iz JNA, koju je darovao američkom zapovjedniku.
No, to nije bilo ništa prema ljutnji što ju je Bobetko morao podnijeti kada se trebao sastati s generalom Clarkom, koji se s Mladićem 1993. slikao sa srpskom šajkačom na glavi. »Bio je strašno ljut! Rekao je da mi to nikada neće oprostiti što sam ga odveo tom Amerikancu i što sam ga »natjerao« da na aerodromu presvlači svoju generalsku odoru, jer propisi nisu dopuštali da putuje s generalskim epoletama«, kazao je Ćosić.
Najdramatičnije je bilo 29. studenoga 1994., na sastanku s ministrom obrane Perryjem u Pentagonu na kojem su vojna obavještajna agencija DIA, te CIA iznijele svoje viđenje situacije oko Bihaća, koje je ukazivalo na njegov skori pad. Šušak i Ćosić bili su šokirani! Uvažavajući te vojne procjene, koje su govorile o tome da ništa više ne može spriječiti ulazak Srba u Bihać, neki u američkoj administraciji bili su već tada spremni prihvatiti i političke posljedice srpskog osvajanja Bihaća, koje su praktički značile i završetak rata u BiH! »Tu se više ništa ne može učiniti«, čuo je Ćosić od Amerikanaca, a onda ga je ministar Šušak pozvao da pred kartom iznese hrvatsko viđenje situacije.
Ćosić je potpuno okrenuo priču. Uvjeravao je da je Bihać odlična prilika za protuudar i da Hrvatska vojska može riješiti krizu brzo i efikasno. Ćosić je predložio čvršći nadzor srpskih logističkih koridora, između Srbije i Republike Srpske i krajinskih snaga.
Šušak je hitno nazvao Tuđmana koji je tada bio u Argentini. Ovaj se potpuno zbunio kada ga je Šušak izvijestio da su Amerikanci skloni prihvatiti vojničku realnost na terenu, te Karadžićevu i Mladićevu pobjedu, kao vojničku i političku stvarnost. »Prenesi moju poruku da mi krećemo u opći napad. Počinje totalni rat«, kazao je Tuđman Šušku. Ministar je Holebrooku i Perryju prenio Tuđmanov stav »Hrvatska ne zahtijeva nikakvu vojnu pomoć ni vojne snage, ali želi razumijevanje ako bude prisiljena napasti«, kazao je Šušak Amerikancima. To je, po Ćosićevim riječima, bio ključan trenutak.
Šušak je iz Washingtona nazvao generale Gotovinu i Blaškića. Već sutradan je započela operacija Zima 94. U snažnom prodoru hrvatske snage ovladale su Livanjskom bojišnicom. Put prema Kninu se je otvarao dok su kninski Srbi napadali Bihać. »Kad su, kroz nekoliko dana, shvatili što se događa, bilo je kasno«, ponosan je Ćosić.
Druga bihaćka kriza
Hrvatska je prihvatila američku sugestiju da se suzdrži od općeg napada i eskalacije sukoba, ali je koncentriranim napadom kroz operaciju Zima 94 stvorila pretpostavke i za uspjeh Oluje. Operacijom Zima 94 Hrvatske snage spasile su Bihać prvi put, baš kao što su u ljeto 1995. akcijom Ljeto 95 to isto ponovile i drugi put.
Druga bihaćka kriza počinje u srpnju 1995. godine. Srbi su ponovili scenarij iz studenoga 1994. Ključni sastanci, po Ćosiću, bili su prvi brijunski sastanak 17. srpnja i drugi 31. srpnja. Gotovina izvješćuje Tuđmana da vojska neće moći izdržati još jednu zimu na Dinari.
Opisujući situaciju koja je vladala u državnom vrhu, Ćosić navodi kako Tuđman nije krio da njegovo povjerenje uživaju general Gotovina i mlađi generali. Gotovina je snažno zagovarao brz i snažan udar, svjestan da se mit o srpskoj sili raspada poput kule od karata (»Srbi su napustili Glamoč dva dana prije nego što smo mi u njega ušli« govorio je on), no Červenko je bio vrlo suzdržan plašeći se poraza. »Nekoliko dana prije Oluje hitno sam pozvan u Zagreb. U Glavnom stožeru Červenko mi je tada rekao 'Pa što to mi radimo tamo dolje, kad su četnici tu na 20 km od Zagreba'«. prisjeća se Ćosić.
Hrvatski odgovor na Bihać bio je odlučan. General Ćosić otišao je odmah u Rujane, te iz prve ruke svjedoči kako je 27. srpnja pokrenuta operacija Ljeto 95. Sjećanje mu osvježava i amaterski film snimljen na planini Šator tih dana, što ga gledamo dok razgovaramo u njegovoj vikendici na Rabu. Uz filmove, u Ćosićevom arhivu je i izvanredna kolekcija fotografija koje pokrivaju sve ključne događaje iz tog vremena.
Ključne odluke
Međutim, iako je uspjeh Ljeta 95 osigurao uspjeh Oluje, koja je počinjala kroz nekoliko dana, nitko u tom trenutku nije mogao znati da će sve završiti kako je završilo. Razmišljalo se i o sljedećoj ratnoj godini.
Iako je bilo puno raznih planova, situacija na terenu zahtijevala je svakodnevno usklađivanje sljedećih koraka, naglašava Ćosić te posebno ističe Tuđmanove ključne odluke. Upravo je Tuđman odbacio prijedlog o prebacivanju 4. i 7. brigade na zapadnu stranu kao »čistu glupost«, tražeći isto tako izravan udar na Knin. Nijedan plan, naime, nije predviđao izravan napad na taj grad.
Amerikanci su, prema njegovim riječima, na svim sastancima inzistirali na mirnom rješenju. Perry je 18. srpnja pisao Šušku i tražio zaustavljanje širenja rata, američki veleposlanik Galbraith 1. kolovoza naglašava mirovni proces, a 3. kolovoza, nekoliko sati prije početka Oluje, ponavlja da nema razloga za rat. Međutim Mladić i Martić imali su drugačiji plan. Nastavljanjem agresije na Bihać ostali su bez Bihaća ali i bez Knina.
»To je prava istina, a ne ono što razni politikanti danas tvrde. Oluja je djelo hrvatskog vojnika, a ne nekih savezničkih snaga. Uživali smo naklonost Amerike, ali naša sudbina bila je samo u našim rukama. Dobro znam da je tako, jer bio sam tamo«, ispričao je Ćosić.
-------------------------
Okvir
Zločine trebalo odmah sankcionirati
Za zločine nakon Oluje, Ćosić kaže da ih je trebalo odmah sankcionirati. Kada to nije učinjeno na vrijeme, pet godina kasnije odgovorni su postali oni koji s tim nisu ništa imali. Tvrdi, da zločini nisu bili dio vojne operacije i posljedica su kaosa koji je vladao na tom području nakon Oluje.
Sjeća se jednog događaja iz 1992., kada je na livanjskoj bojišnici, nakon obilaska terena, želio popiti pivo. Ne može, uzvratio mu je konobar, rekavši da je zapovjednik zabranio alkohol, a zapovjednik je bio general Gotovina. Dok je on zapovijedao »vladala je čelična disciplina i odgovornost« rekao je Ćosić.
Ponekad je i o svemu tome nakon rata razgovarao s Gotovinom, dobro pamtim njegove riječi: »Nisam spreman ni jedan dan provesti u zatvoru zbog nekih pijanih idiota!«
MPRI nije imao nikakvu ulogu
Kao ključan dokaz američke umiješanosti u Oluju uzima se angažman MPRI-ja (Military Professional Resources Inc), američke tvrtke što ju vode umirovljeni generali američke vojske. Ćosić je osobno vodio cijeli posao s MPRI-jem, a s potpredsjednikom MPRI-ja Carlom Vuonom prijateljuje godinama. Kako nas uvjerava, mistifikacija uloge MPRI-ja ide tako daleko da se govori da je američka vojna doktrina »Desert Storm« iz napada na Irak 1991. ponovljena i u hrvatskoj Oluji, što podjednako ponavljaju srpski propagandisti, ali i mnogi drugi u inozemstvu ali nažalost i u Hrvatskoj.
Po njegovim riječima, istina je da je MPRI došao u Hrvatsku 1994. godine, uoči Oluje, ali u njoj nije imao nikakvu ulogu, jer mu je to bilo ugovorom izričito zabranjeno. »Amerikancima je bila zabranjena bilo kakva vojna pomoć borbenog karaktera«, tvrdi Ćosić i objašnjava da bi, u slučaju kršenja ugovora, generali izgubili velike američke penzije a MPRI poslove.
(novi list)
...blitzkrieg...
:D Strah ih bilo zalec u rovove da im se cipke i manzetne ne uprljaju 
).. eto.. bihac nije pao.. a ko je cuvao prijedor i banja luku od petog korpusa, to samo oni znaju.. ovi nasi kako su se zaletili onda, mogli su komotno do brckog sve ocistiti ( naravno ne sami, ali moglo se 
).