rijec skorijeg datuma, odnosi se na poimanje necega mnogo starijeg, tj. IDOLOPOKLONSTVA.
Suštinska razlika izmedu Monoteizma i Politeizma nije u broju bogova, vec u cinjenici samootuđenja.
Covjek troši svoju energiju, svoje umjetnicke sposobnosti da bi izgradio idol, a onda obožava taj idol, koji nije ništa drugo do rezultat njegovog sopstvenog, ljudskog napora.
Njegove životne snage slile su se u jednu "stvar" a ta stvar, pošto je postala idol, nedoživljava se kao rezultat njegovog sopstvenog produktivnog napora, vec kao nešto što je odvojeno od njega, iznad i protiv njega, što on obožava i cemu se potcinjava.
U idolopoklonstvu covjek se klanja djelu sopstvenih ruku. Idol predstavlja njegove sopstvene životne snage u jednom otuđenom obliku.
Suprotno tome, prema principu monoteizma, covjek je beskrajan, nema pojedinacnih kvaliteta u njemu koji mogu biti hipostazirani kao cjelina.
Bog u monoteistickom smislu ne može se saznati ni definisati, Bog nije "stvar".
Ako je covjek stvoren prema božanskoj slici, on je stvoren kao nosilac neogranicenih kvaliteta.
U idolopoklonstvu covjek se klanja i potcinjava projekciji jednog svog pojedinacnog kvaliteta. On ne doživljava sebekao centar iz koga zraci životni akt ljubavi i razuma. On postaje stvar, njegov bližnji postaje stvar, baš kao što su i njegovi bogovi stvari.
"Paganski idoli su srebro i zlato, djela covjekovih ruku. Oni imaju usta ali ne govore; imaju oci ali ne vide; uši, ali ne cuju; nit ima daha u njihovim ustima. Oni koji ih stvaraju slicni su njima; takvi su i oni koji vjeruju u njih!" (psalm 135.)
Erich Fromm,
ZDRAVO DRUSTVO,
str. 97
p.s.
koliko smo otuđeni?
sta mislite...
good point.
