U bivšoj je Jugoslaviji rudar u svojoj crnoj prazničnoj uniformi bio ponos samoupravne socijalističke zajednice i kao takav za vrijeme obilježavanja jubileja zauzimao počasno mjesto u ikebani kakvu je Tito najviše volio gledati. Taj status je svakako podrazumijevao i dobru platu, pa nije bilo čudo što bi, u vrijeme kad se ugalj zvao crnim zlatom, muška djeca srednje Bosne, na pitanje šta će biti kad porastu, odgovarala: rudar. Rudnik je bio sve. Za njega se živjelo i u njemu se umiralo. Prijetnja jedinicom iz matematike na polugodištu nije mogla prepasti nikoga. Nekome kome jama "ne gine" je bilo sasvim svejedno i za peticom i za jedinicom. Oni koji su od jame bježali u Njemačku nisu mogli pobjeći od sudbine, obično bi završavali u nekom od tamošnjih rudnika.
Za sve njih je postojao samo jedan nedostižan uzor. Ime mu je bilo Alija Sirotanović. Otkako je Bosne i rudnika, nikad u jednom danu sitniji čovjek od Alije u jamu nije ušao i istog dana veće ime od Alijinog iz jame nije izašlo. Pobijedivši sa svojim komoratima Rusa Strahanova i postigavši tom prilikom svjetski rekord u iskopu uglja, Alija je Titi u vrijeme Rezolucije Informbiroa vratio samopouzdanje i dao veliki povod za kofrčenje pred ostatkom svijeta. Tito mu za to nije ostao dužan. Alija je tad mogao što nijedan rudar ni prije ni poslije neće moći. Jeste, ali da Alija nije dobri Bošnjo. Požalio se samo da mu je mala lopata a da mu je sve drugo potaman. Jedva pristao da mu naprave novu kuću i to u Trtorićima pored stare, jer Alinica ni po živu glavu nije htjela na drugo mjesto, a kamoli u grad. Zbog otpora koji je pružala humanom preseljenju sa sela u grad, Ranković i Đilas joj prijetili lišavanjem slobode, da bi na kraju ipak zatvorilo njih, što pokazuje da Alinici ne valja prijetiti. U toj kući u Trtorićima danas žive izbjeglice.
Sve ono što je vezano za Aliju Sirotanovića je legenda, pa i ona velika lopata koju je izumio i koja se po njemu i zove sirotanovićka i koja je u rudniku mrkog uglja u Brezi i danas u upotrebi. U sve tri smjene. U upravi rudnika se slažu da je sramota što se danas u Brezi ništa po njemu ne zove. Ako ne može Dom kulture, mogao bi rudnik, u kome se u dvije jame kopa najbolji mrki ugalj u bivšoj Jugoslaviji.
sve su to neke sifre 
