Ako je ovo umjetnost zivljenja - ja sam umjetnik

Sve o kulinarstvu, o uređenju stana, o modi...
Post Reply
_BosanaC
Posts: 8452
Joined: 16/08/2005 14:02
Location: Sarajevo
Contact:

Ako je ovo umjetnost zivljenja - ja sam umjetnik

Post by _BosanaC » 06/04/2007 13:21

Posao snova: Ponekad pomislim da ću zaista umrijeti s 25 godina
Piše: Marinko Brkić-Tot i Suzana Ciboci

Naš sugovornik je specijaliziran za integraciju novih protokola i radni dan u telekomunikacijskoj tvrtki traje mu prosječno 16 sati. Ima stalne glavobolje, smetaju mu jarke boje i snižen mu je prag tolerancije, prehrana mu se svodi na pizze i brzu hranu. Kaže da ne broji koliko je puta pao u nesvijest zbog iscrpljenosti i trenutačno je na liječničkim pretragama zbog sumnji da je nakon 30 sati neprekidnog rada imao moždani udar


Ima 22 godine, zarađuje 11 tisuća kuna mjesečno, ima službeni mobitel, na raspolaganju su mu tajnica i vozač, vodi tim od šest ljudi i jedan je od najboljih sistemskih inženjera u hrvatskom IT sektoru. Specijaliziran je za integraciju novih protokola i radni dan u telekomunikacijskoj tvrtki traje mu prosječno 16 sati. Ima stalne glavobolje, smetaju mu jarke boje i snižen mu je prag tolerancije, prehrana mu se svodi na pizze i brzu hranu. Kaže da ne broji koliko je puta pao u nesvijest zbog iscrpljenosti i trenutačno je na liječničkim pretragama zbog sumnji da je nakon 30 sati neprekidnog rada imao moždani udar.

Ovaj mladić svjestan je činjenice da je na poslu potpuno “izgorio” i kaže da je to sudbina koju dijeli s mnogim osobama njegove dobi koji danas rade u hrvatskoj informatičkoj industriji. No, oni su odabrali svoj posao i svjesni su da bi ih mogao stajati života.

- Nakon što su liječnici posumnjali da sam imao moždani udar, prvi put sam se zapravo zabrinuo za svoje zdravlje, ali tvrtka ovisi o meni i moram se pojaviti na poslu jer nitko drugi nije upoznat s mojim mrežnim rješenjima. Ako netko drugi preuzme moj posao i ne zna što radi, mogao bi izazvati štetu koju bih opet ja morao popravljati - objašnjava ovaj sistemski inženjer koji nije želio da mu se objavi ime, što je bio jedan od uvjeta za naš razgovor.

Kako je objasnio, ako u javnost izađe imenom i prezimenom, boji se da će njegovi šefovi uvidjeti njegovu slabost i početi mu tražiti zamjenu. Tako nitko u njegovoj tvrtki ne zna koliko je zdravstveno stanje ovog mladića zaista narušeno i da njegov liječnički nalaz izgleda kao u 60-godišnjaka.

- Svjestan sam ozbiljnosti svoga stanja, ali ne mogu sve pustiti jer sam previše uložio u razvoj sustava. To je moja ‘beba’ i moram završiti što sam počeo. Razumijem i svoje šefove koji također ne mogu dopustiti da sustavi ostanu bez nadzora, to je njihov posao. Moj je da napravim sve što je u mojoj moći kako bi tvrtka napredovala i zato dobro zarađujem - objasnio je svoju viziju posla kojim se bavi.

Sve više mladih i ambicioznih zaposlenika dijeli ovakvu životnu priču. Prof. psihologije Ana Karlović objašnjava da posao programera i ostalih stručnjaka IT industrije podrazumijeva različite oblike intelektualnog napora koje neminovno prate vrlo stresne situacije, a sposobni ljudi koji se žele dokazati i koji žele u životu još učiti i napredovati često sami sebi i drugima, pogotovo nadređenima, ne znaju ili ne mogu postaviti granice i reći “sad je dosta”.

- Posao programera uključuje vrlo fokusiran intelektualni rad u neprirodnim uvjetima višesatnog sjedenja i ‘zurenja u ekran’ svaki dan, zatim često i rad pod izrazitim pritiskom rokova i očekivanja klijenata i korisnika koji često ne razumiju što je moguće, a što nije.

Nerijetko taj posao uključuje i prekovremene radne sate koji su danas postali epidemija, a stresni su sami po sebi jer narušavaju prirodni ritam rada i odmora, napetosti i opuštanja, poslovnog i privatnog - pojašnjava psihologinja Karlović.

Pojašnjava kako, kada postoji kombinacija neodgovornog menadžmenta (neodgovoran u smislu istinske brige za ljude), mladih i vrijednih radnika koji se žele dokazati, velike količine posla i općenitog društvenog stava koji prevladava u ekonomiji, a to je kapital prije svega, dolazi ne samo do stresa na radnome mjestu, nego i tzv. burn out sindroma - sagorijevanja, i to većinom mladih ljudi do 30. godine.

- Rješenje stanja ne može biti samo na razini pojedinca (a to je npr. početi zaista brinuti o sebi, svom zdravlju i sve bolje balansirati poslovni uspjeh i privatno vrijeme, opuštanje i druženje), važno je da se rješenje za ovako važan društveni problem pokrene na svim razinama - da tvrtke počnu zaista slušati stručnjake i pridavati veću važnost odjelima ljudskih potencijala u kojima bi se trebali zaposliti i psiholozi - kaže prof. psihologije Ana Karlović.

Naš sugovornik prve je ponude za posao počeo dobivati već kao 16-godišnji učenik Srednje tehničke škole Nikola Tesla u Zagrebu. Nakon mature, kako objašnjava dok se u automobilu vozimo prema graničnom prijelazu kako bi preuzeo novu pošiljiku informatičke tehnike, izravno se upisao na fakultet zahvaljujući odličnim ocjenama i nagradama s različitih informatičkih natjecanja.

- Nakon upisa na faks na predavanjima sam izdržao jedva dva mjeseca. Nije me zanimalo jer se predaju stvari koje nemaju praktičnog smisla u našem poslu. Odustao sam nakon što sam peti put pao predmet ‘Obrada teksta’, koji je inače jedan od najlakših. Profesor se napikirao na mene jer sam ga ispravljao dok je predavao - ustvrdio je mladi inženjer i nastavio opisivati kako se već tada zaposlio u Državnom istraživačkom institutu gdje je postavljao mrežna rješenja i “pekao zanat”

- Dobio sam ponudu za prelazak u telekomunikacijsku tvrtku, prihvatio sam posao jer me privlačio izazov, sada radim u svako doba dana i noći i tjeram svoje tijelo na same granice izdržljivosti. Ponekad pomislim da ću zaista umrijeti sa 25 godina, ali ipak želim srediti život, odseliti se od kuće, kupiti stan i auto, a jedino na računalu znam raditi - kaže programer i dodaje kako nerijetko ne može spavati jer čak i u krevetu razmišlja o poslu.

Prema opisu posla, on zaista živi pred računalom i većinu prijatelja stekao je upravo u IT krugovima. Kako kaže, jedino ga oni zapravo razumiju, a kada se pojave bilo kakvi problemi, nekako ih je lakše riješiti ako poznaješ osobu s “druge strane žice”.

- Kada se pojavi problem, radim do 4, 5 ujutro, nazovem osobu u nekoj drugoj tvrtki kako bih provjerio njegova očitanja i u tom trenu osjećam neku bliskost prema toj osobi, kao da smo jedini budni ljudi u cijelom Zagrebu - šali se inženjer i spominje slučaj koji se dogodio na novogodišnje jutro, kada su zbog velikog prometa mreže bile potpuno “zakrčene”.

- Slavio sam Novu godinu s prijateljima i pili smo cijelu noć. Oko 4 ujutro nazvao me suradnik i rekao da nam je zbog velikog broja aktivnih linija ‘pala’ jedna zagrebačka četvrt. Sat vremena kasnije već sam radio i kada smo riješili problem, bilo je oko 23 sata. Nisam bio u stanju doći kući pa sam ostao spavati u tvrtki. Dobro je ispalo jer nam je nekoliko sati kasnije opet pala ista četvrt pa sam odmah mogao početi raditi - opisuje naš sugovornik i dodaje kako jednom zbog posla nije spavao oko 80 sati, kada je njegova tvrtka “dizala” novu uslugu za korisnike. Pojašnjava kako tijekom posla nije osjetio umor zbog visoke razine adrenalina, a kada su napokon završili, jednostavno se “ugasio”.

- Zaspao sam za stolom pa su mi kolege donijele luft-madrac na kojem sam u praznom uredu prospavao sljedećih 18 sati - nastavlja mladi inženjer.

Psiholozi upozoravaju da se često i sami zaposlenici informatičkih i srodnih tvrtki dovedu u teška stanja jer ne prepoznaju trenutak kada organizam dovedu do granice izdržljivosti.

- Boje se posljedica ako zatraže odmor ili lakši tempo. Ponekad veliki programerski talenti nisu imali prilike razviti ove druge, socijalne vještine koje bi im pomogle da izraze i svoje druge potrebe, uzmu odmora, druže se i razviju druge interese osim stručnih. Danas društvo vrlo agresivno poručuje - konkurencija je nesmiljena, moraš se stalno dokazivati, tvojih 8 sati više nije dovoljno, potrebno je ‘živjeti za posao’ - napominje Ana Karlović. Smatra da je velika odgovornost na upravama tvrtki i odjelima ljudskih resursa, ako ih tvrtke uopće imaju. Često su rukovoditelji izgubili mjeru i zauzeli stav da iz radnika treba izvući maksimum, a ljudi su “potrošna roba”.

Stav šefova nerijetko postaje i stav zaposlenika koji smatraju da moraju na radnome mjestu dati sve od sebe.

- Često svi u uredu imamo slušalice na glavi i znaju proći sati da ne progovorimo ni riječ - priča sistemski inženjer. Ponekad, kada imaju “lakši” dan, znaju i odigrati neku igru. - Često su to agresivne pucačine i nekako je gušt kada možeš ‘otkinuti’ glavu šefu u igri - dodaje.

Visoke plaće, duga satnica

Da je posao računalnih programera i tehničara stresniji od ostalih, ali ne i izolirana skupina zanimanja, svjedoči i Kristijan Pakšec, izvršni direktor portala MojPosao, koji kaže da se radi o danas deficitarnom zanimanju i jednim od najbolje plaćenih zanimanja.

- Stručnjaci u IT sektoru su deficitarni na tržištu. Njihova plaća je iznad prosjeka, odnosno ekvivalent je dvije prosječne plaće u Hrvatskoj. O koliko traženom zanimanju se radi i na globalnoj razini govori i podatak da je u Njemačkoj 2004. bilo otvoreno 80.000 radnih mjesta iz IT sektora. Na MojPosao.netu 2006. oko 10 posto svog zapošljavanja bilo je u IT sektoru, a bilo je više od 32.000 otvorenih mjesta. Zaposlenici u IT sektoru znaju što ih čeka, tu nema kompromisa, strogi su rokovi, često na poslu rade i po 16 sati, prate ih iznenadne i nepredvidive situacije i to povećava fizički i psihički angažman koji dovodi i do iscrpljenosti - kaže Kristijan Pakšec.

Prema istraživanju o visini plaće u RH koje je MojPosao proveo u srpnju i kolovozu 2005. na više od 7000 ispitanika, u IT kategoriji poslova najbolje plaćeno je mjesto direktora IT poslova kojem je neto plaća 11.576 kuna, a najslabije plaćeno mjesto u toj kategoriji je mjesto web dizajnera - 4177 kuna. Anketa na 2886 ispitanika, koju je također proveo Moj Posao, a kojom je istraživano koja su zanimanja najsretnija, visoko pri vrhu željenih zanimanja kada bi mogli promijeniti posao ispitanici su naveli upravo zanimanje informatičara.


Što je burn out sindrom?

Psihijatri govore o burn outu kao psihičkom poremećaju izazvanom prekomjernim opterećenjem na poslu. Burn out ili sindrom izgaranja označava rastuće nezadovoljstvo radnim mjestom i okruženjem, a uzrokuje ga dugotrajna izloženost jakim stresovima najčešće u situacijama velikih očekivanja kada osjećamo da posao ili drugi ovise o nama i kada sve to dovodi do osjećaja da gubimo kontrolu nad vlastitim životom.

Prema istraživanju Europske agencije za sigurnost na radu i zaštitu zdravlja, svaki treći zaposlenik Europske Unije, odnosno njih oko 28 posto ili 41 milijun ljudi, doživljava stres na poslu. Posljedica stresa na radnome mjestu je polovica svih izgubljenih radnih dana, ali i oko pet milijuna nesreća na poslu, što znači gubitak najmanje 20 milijardi eura godišnje. Neka istraživanja govore i o 48.000 samoubojstava i oko pola milijuna pokušaja samoubojstava u Europi zbog stresa na poslu. Kao najčešći uzroci stresa na poslu su strah od gubitka posla, premorenost, kratki rokovi za izvršenje zadataka koje poslodavci nameću zaposlenicima, nedostatak podrške nadređenih, osjećaj da zaposlenik ne može kontrolirati svoje vrijeme, a ni učinak na radnome mjestu te osjećaj nemogućnosti zaposlenika da utječe na način rada, osjećaj otuđenosti od poslodavca, osjećaj pretjerane eksploatiranosti ili pak neiskorištenosti.


Procitah i pronadjoh se. Boju imam, od djozla jos bjezim, te mi samo fali da se ohladim :roll:


DONY
Posts: 1257
Joined: 20/07/2006 18:23

Re: Ako je ovo umjetnost zivljenja - ja sam umjetnik

Post by DONY » 06/04/2007 14:22

_BosanaC wrote:
Posao snova: Ponekad pomislim da ću zaista umrijeti s 25 godina
Piše: Marinko Brkić-Tot i Suzana Ciboci

Naš sugovornik je specijaliziran za integraciju novih protokola i radni dan u telekomunikacijskoj tvrtki traje mu prosječno 16 sati. Ima stalne glavobolje, smetaju mu jarke boje i snižen mu je prag tolerancije, prehrana mu se svodi na pizze i brzu hranu. Kaže da ne broji koliko je puta pao u nesvijest zbog iscrpljenosti i trenutačno je na liječničkim pretragama zbog sumnji da je nakon 30 sati neprekidnog rada imao moždani udar


Ima 22 godine, zarađuje 11 tisuća kuna mjesečno, ima službeni mobitel, na raspolaganju su mu tajnica i vozač, vodi tim od šest ljudi i jedan je od najboljih sistemskih inženjera u hrvatskom IT sektoru. Specijaliziran je za integraciju novih protokola i radni dan u telekomunikacijskoj tvrtki traje mu prosječno 16 sati. Ima stalne glavobolje, smetaju mu jarke boje i snižen mu je prag tolerancije, prehrana mu se svodi na pizze i brzu hranu. Kaže da ne broji koliko je puta pao u nesvijest zbog iscrpljenosti i trenutačno je na liječničkim pretragama zbog sumnji da je nakon 30 sati neprekidnog rada imao moždani udar.

Ovaj mladić svjestan je činjenice da je na poslu potpuno “izgorio” i kaže da je to sudbina koju dijeli s mnogim osobama njegove dobi koji danas rade u hrvatskoj informatičkoj industriji. No, oni su odabrali svoj posao i svjesni su da bi ih mogao stajati života.

- Nakon što su liječnici posumnjali da sam imao moždani udar, prvi put sam se zapravo zabrinuo za svoje zdravlje, ali tvrtka ovisi o meni i moram se pojaviti na poslu jer nitko drugi nije upoznat s mojim mrežnim rješenjima. Ako netko drugi preuzme moj posao i ne zna što radi, mogao bi izazvati štetu koju bih opet ja morao popravljati - objašnjava ovaj sistemski inženjer koji nije želio da mu se objavi ime, što je bio jedan od uvjeta za naš razgovor.

Kako je objasnio, ako u javnost izađe imenom i prezimenom, boji se da će njegovi šefovi uvidjeti njegovu slabost i početi mu tražiti zamjenu. Tako nitko u njegovoj tvrtki ne zna koliko je zdravstveno stanje ovog mladića zaista narušeno i da njegov liječnički nalaz izgleda kao u 60-godišnjaka.

- Svjestan sam ozbiljnosti svoga stanja, ali ne mogu sve pustiti jer sam previše uložio u razvoj sustava. To je moja ‘beba’ i moram završiti što sam počeo. Razumijem i svoje šefove koji također ne mogu dopustiti da sustavi ostanu bez nadzora, to je njihov posao. Moj je da napravim sve što je u mojoj moći kako bi tvrtka napredovala i zato dobro zarađujem - objasnio je svoju viziju posla kojim se bavi.

Sve više mladih i ambicioznih zaposlenika dijeli ovakvu životnu priču. Prof. psihologije Ana Karlović objašnjava da posao programera i ostalih stručnjaka IT industrije podrazumijeva različite oblike intelektualnog napora koje neminovno prate vrlo stresne situacije, a sposobni ljudi koji se žele dokazati i koji žele u životu još učiti i napredovati često sami sebi i drugima, pogotovo nadređenima, ne znaju ili ne mogu postaviti granice i reći “sad je dosta”.

- Posao programera uključuje vrlo fokusiran intelektualni rad u neprirodnim uvjetima višesatnog sjedenja i ‘zurenja u ekran’ svaki dan, zatim često i rad pod izrazitim pritiskom rokova i očekivanja klijenata i korisnika koji često ne razumiju što je moguće, a što nije.

Nerijetko taj posao uključuje i prekovremene radne sate koji su danas postali epidemija, a stresni su sami po sebi jer narušavaju prirodni ritam rada i odmora, napetosti i opuštanja, poslovnog i privatnog - pojašnjava psihologinja Karlović.

Pojašnjava kako, kada postoji kombinacija neodgovornog menadžmenta (neodgovoran u smislu istinske brige za ljude), mladih i vrijednih radnika koji se žele dokazati, velike količine posla i općenitog društvenog stava koji prevladava u ekonomiji, a to je kapital prije svega, dolazi ne samo do stresa na radnome mjestu, nego i tzv. burn out sindroma - sagorijevanja, i to većinom mladih ljudi do 30. godine.

- Rješenje stanja ne može biti samo na razini pojedinca (a to je npr. početi zaista brinuti o sebi, svom zdravlju i sve bolje balansirati poslovni uspjeh i privatno vrijeme, opuštanje i druženje), važno je da se rješenje za ovako važan društveni problem pokrene na svim razinama - da tvrtke počnu zaista slušati stručnjake i pridavati veću važnost odjelima ljudskih potencijala u kojima bi se trebali zaposliti i psiholozi - kaže prof. psihologije Ana Karlović.

Naš sugovornik prve je ponude za posao počeo dobivati već kao 16-godišnji učenik Srednje tehničke škole Nikola Tesla u Zagrebu. Nakon mature, kako objašnjava dok se u automobilu vozimo prema graničnom prijelazu kako bi preuzeo novu pošiljiku informatičke tehnike, izravno se upisao na fakultet zahvaljujući odličnim ocjenama i nagradama s različitih informatičkih natjecanja.

- Nakon upisa na faks na predavanjima sam izdržao jedva dva mjeseca. Nije me zanimalo jer se predaju stvari koje nemaju praktičnog smisla u našem poslu. Odustao sam nakon što sam peti put pao predmet ‘Obrada teksta’, koji je inače jedan od najlakših. Profesor se napikirao na mene jer sam ga ispravljao dok je predavao - ustvrdio je mladi inženjer i nastavio opisivati kako se već tada zaposlio u Državnom istraživačkom institutu gdje je postavljao mrežna rješenja i “pekao zanat”

- Dobio sam ponudu za prelazak u telekomunikacijsku tvrtku, prihvatio sam posao jer me privlačio izazov, sada radim u svako doba dana i noći i tjeram svoje tijelo na same granice izdržljivosti. Ponekad pomislim da ću zaista umrijeti sa 25 godina, ali ipak želim srediti život, odseliti se od kuće, kupiti stan i auto, a jedino na računalu znam raditi - kaže programer i dodaje kako nerijetko ne može spavati jer čak i u krevetu razmišlja o poslu.

Prema opisu posla, on zaista živi pred računalom i većinu prijatelja stekao je upravo u IT krugovima. Kako kaže, jedino ga oni zapravo razumiju, a kada se pojave bilo kakvi problemi, nekako ih je lakše riješiti ako poznaješ osobu s “druge strane žice”.

- Kada se pojavi problem, radim do 4, 5 ujutro, nazovem osobu u nekoj drugoj tvrtki kako bih provjerio njegova očitanja i u tom trenu osjećam neku bliskost prema toj osobi, kao da smo jedini budni ljudi u cijelom Zagrebu - šali se inženjer i spominje slučaj koji se dogodio na novogodišnje jutro, kada su zbog velikog prometa mreže bile potpuno “zakrčene”.

- Slavio sam Novu godinu s prijateljima i pili smo cijelu noć. Oko 4 ujutro nazvao me suradnik i rekao da nam je zbog velikog broja aktivnih linija ‘pala’ jedna zagrebačka četvrt. Sat vremena kasnije već sam radio i kada smo riješili problem, bilo je oko 23 sata. Nisam bio u stanju doći kući pa sam ostao spavati u tvrtki. Dobro je ispalo jer nam je nekoliko sati kasnije opet pala ista četvrt pa sam odmah mogao početi raditi - opisuje naš sugovornik i dodaje kako jednom zbog posla nije spavao oko 80 sati, kada je njegova tvrtka “dizala” novu uslugu za korisnike. Pojašnjava kako tijekom posla nije osjetio umor zbog visoke razine adrenalina, a kada su napokon završili, jednostavno se “ugasio”.

- Zaspao sam za stolom pa su mi kolege donijele luft-madrac na kojem sam u praznom uredu prospavao sljedećih 18 sati - nastavlja mladi inženjer.

Psiholozi upozoravaju da se često i sami zaposlenici informatičkih i srodnih tvrtki dovedu u teška stanja jer ne prepoznaju trenutak kada organizam dovedu do granice izdržljivosti.

- Boje se posljedica ako zatraže odmor ili lakši tempo. Ponekad veliki programerski talenti nisu imali prilike razviti ove druge, socijalne vještine koje bi im pomogle da izraze i svoje druge potrebe, uzmu odmora, druže se i razviju druge interese osim stručnih. Danas društvo vrlo agresivno poručuje - konkurencija je nesmiljena, moraš se stalno dokazivati, tvojih 8 sati više nije dovoljno, potrebno je ‘živjeti za posao’ - napominje Ana Karlović. Smatra da je velika odgovornost na upravama tvrtki i odjelima ljudskih resursa, ako ih tvrtke uopće imaju. Često su rukovoditelji izgubili mjeru i zauzeli stav da iz radnika treba izvući maksimum, a ljudi su “potrošna roba”.

Stav šefova nerijetko postaje i stav zaposlenika koji smatraju da moraju na radnome mjestu dati sve od sebe.

- Često svi u uredu imamo slušalice na glavi i znaju proći sati da ne progovorimo ni riječ - priča sistemski inženjer. Ponekad, kada imaju “lakši” dan, znaju i odigrati neku igru. - Često su to agresivne pucačine i nekako je gušt kada možeš ‘otkinuti’ glavu šefu u igri - dodaje.

Visoke plaće, duga satnica

Da je posao računalnih programera i tehničara stresniji od ostalih, ali ne i izolirana skupina zanimanja, svjedoči i Kristijan Pakšec, izvršni direktor portala MojPosao, koji kaže da se radi o danas deficitarnom zanimanju i jednim od najbolje plaćenih zanimanja.

- Stručnjaci u IT sektoru su deficitarni na tržištu. Njihova plaća je iznad prosjeka, odnosno ekvivalent je dvije prosječne plaće u Hrvatskoj. O koliko traženom zanimanju se radi i na globalnoj razini govori i podatak da je u Njemačkoj 2004. bilo otvoreno 80.000 radnih mjesta iz IT sektora. Na MojPosao.netu 2006. oko 10 posto svog zapošljavanja bilo je u IT sektoru, a bilo je više od 32.000 otvorenih mjesta. Zaposlenici u IT sektoru znaju što ih čeka, tu nema kompromisa, strogi su rokovi, često na poslu rade i po 16 sati, prate ih iznenadne i nepredvidive situacije i to povećava fizički i psihički angažman koji dovodi i do iscrpljenosti - kaže Kristijan Pakšec.

Prema istraživanju o visini plaće u RH koje je MojPosao proveo u srpnju i kolovozu 2005. na više od 7000 ispitanika, u IT kategoriji poslova najbolje plaćeno je mjesto direktora IT poslova kojem je neto plaća 11.576 kuna, a najslabije plaćeno mjesto u toj kategoriji je mjesto web dizajnera - 4177 kuna. Anketa na 2886 ispitanika, koju je također proveo Moj Posao, a kojom je istraživano koja su zanimanja najsretnija, visoko pri vrhu željenih zanimanja kada bi mogli promijeniti posao ispitanici su naveli upravo zanimanje informatičara.


Što je burn out sindrom?

Psihijatri govore o burn outu kao psihičkom poremećaju izazvanom prekomjernim opterećenjem na poslu. Burn out ili sindrom izgaranja označava rastuće nezadovoljstvo radnim mjestom i okruženjem, a uzrokuje ga dugotrajna izloženost jakim stresovima najčešće u situacijama velikih očekivanja kada osjećamo da posao ili drugi ovise o nama i kada sve to dovodi do osjećaja da gubimo kontrolu nad vlastitim životom.

Prema istraživanju Europske agencije za sigurnost na radu i zaštitu zdravlja, svaki treći zaposlenik Europske Unije, odnosno njih oko 28 posto ili 41 milijun ljudi, doživljava stres na poslu. Posljedica stresa na radnome mjestu je polovica svih izgubljenih radnih dana, ali i oko pet milijuna nesreća na poslu, što znači gubitak najmanje 20 milijardi eura godišnje. Neka istraživanja govore i o 48.000 samoubojstava i oko pola milijuna pokušaja samoubojstava u Europi zbog stresa na poslu. Kao najčešći uzroci stresa na poslu su strah od gubitka posla, premorenost, kratki rokovi za izvršenje zadataka koje poslodavci nameću zaposlenicima, nedostatak podrške nadređenih, osjećaj da zaposlenik ne može kontrolirati svoje vrijeme, a ni učinak na radnome mjestu te osjećaj nemogućnosti zaposlenika da utječe na način rada, osjećaj otuđenosti od poslodavca, osjećaj pretjerane eksploatiranosti ili pak neiskorištenosti.


Procitah i pronadjoh se. Boju imam, od djozla jos bjezim, te mi samo fali da se ohladim :roll:



ovo nema nigdje (cak ni u USA.. :lol: )....samo na Balkanu...ovom nije potrebna ni pidzama... :lol:

Svemirski_Jebach
Posts: 3939
Joined: 13/08/2003 00:00
Location: Tel Aviv

Post by Svemirski_Jebach » 07/04/2007 00:20

:lol: :lol: :lol: fakat...samo radno odijelo...i to da se samo cisti

ipak, prema istrazivanjima najveci postotak samoubistava imaju ljekari i advokati...sto govori da je njihov posao najstresniji. tezim ga cini i cinjenica da rade s ljudima...sto je vrlo zajebano.

Cober
Posts: 917
Joined: 14/05/2005 03:26

Re: Ako je ovo umjetnost zivljenja - ja sam umjetnik

Post by Cober » 10/04/2007 09:00

DONY wrote:ovo nema nigdje (cak ni u USA.. :lol: )....samo na Balkanu...ovom nije potrebna ni pidzama... :lol:



Je li stvarno potrebno da citiraš cijeli tekst da bi napisao jednu rečenicu?
Last edited by Cober on 10/04/2007 14:12, edited 1 time in total.

User avatar
[email protected]
Posts: 4944
Joined: 07/02/2006 18:37
Location: na selu

Post by [email protected] » 10/04/2007 09:49

Ja stvarno ne mogu da shvatim sta je vama toliko smijesno? :roll:
Ovo je samo jedan mali primjer do cega stres i opterecenje na poslu i sl. mogu dovesti.
Poznajem dosta radnih kolega koji su vise na poslu nego kuci sa svojom porodicom. Pojedini ce reci da su sami krivi, sa cim se ja ne mogu sloziti. Svi mi imamo razlicite potrebe, interese, a da bi postigli neke ciljeve u zivotu mozda moramo rizikovati dosta toga. Same statistike govore da ljudi koji su izlozeni cestom stresu svrstavaju se u rizicnu grupu (od obicnih pa do najozbiljnih bolesti).

Post Reply