Agresija Republike Hrvatske na BiH

[dr.]

Na jednom mjestu da imamo dokumente, izjave ili članke o agresiji RH na BiH.

[dr.]

Viktor Ivančić, jedan od osnivača političko-satiričnog sedmičnika "Feral Tribune" i odgovorni urednik te novine u međunarodnim okvirima je najnagrađivaniji i najpoznatiji hrvatski novinar, a u domaćim okvirima nije niti član Hrvatskog društva novinara, krajem septembra 2005. odgovarao je na pitanja slušatelja radija "Slobodna Evropa". Donosimo najintersantnije pitanje koje se tiče Bosne i Hercegovine.

Pitanje:
S obzirom da si Sarajlija, reci cu ti po sarajevski: wozdra Viktore, i svaka cast na Feralu! Jedno pitanje me istinski zanima. Koliko su Hrvati u Hrvatskoj zaista svjesni uloge Franje Tudjmana i tadasnjeg vrha RH, u agresiji na BiH? Citajuci dijelove stenograma Franje Tudjmana koji su objavljeni, nisam mogao vjerovati da je Tudjman bio tako zao i podmukao covjek. On u jednom razgovoru kaze svojim podredjenim nakon sto je HV imenovala generalstab HVO-a, da prikrivaju dokaze o ulozi RH, kako ih "neprijatelji" ne bi otkrili. Eto danas je to stivo svakom dostupno, a Tudjman je ocigledno otkriven. Takodjer kada Tudjman trazi od Janka Bobetka da zauzme Gornji Vakuf, i pobijedi "Muslimane", Bobetko mu kaze da je kompletna Peta brigada, sa svojim sastavom sa vinkovackog fronta povučena i nasla se na tom ratistu sa oko 2.500 ljudi, plus sve topnistvo, oklop i kompletno zapovjednistvo, osim dva-tri casnika. Koliko su ovi podaci poznati ljudima u RH? Pozdrav.

Najkraći odgovor:
Podaci su svima dostupni, ali ljudi ih odbijaju prihvatiti. Manje-više je notorno da je Hrvatska počinila agresiju na BiH, ali da sada napravimo ozbiljnu anketu većina ljudi u Hrvatskoj oštro bi se tome suprotstavila, a ne može se reći da su neinformirani. Kada su ideološki brifirani, ljudima nešto kao istina i činjenice malo znače. Ista je stvar s "našim" ratnim zločinima. Kada ih već ne mogu zatajiti, ljudi ih svim sredstvima pokušavaju opravdati.

[dr.]

22/10/1993.: Tuđman insistirao na konačnom zauzimanju Gornjeg Vakufa


Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini je precizno dokumentovana u 36 stenograma, koji su postali dokazni materijal Haškog tribunala, a javnosti su objavljeni u izdanjima splitskog Ferala, i sarajevskih Dana. Otvaranje Tuđmanovih arhiva pokazalo je svu pogubnost njegove politike prema Bosni i Hercegovini. Drugi značajan dokaz o agresivnoj politici Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini su svjedočenja Ante Marković, Stipe Mesić, Paddy Ashdowna i drugih, koji su nedvosmisleno potvrdili ono što je već zapisano u stenogramima. Treći značajan dokaz Tuđmanove politike su politička ubistva njegovih protivnika poput Blaža Kraljević i Ante Paradžika, kao i nižih oficira u lokalnim okvirima kao što je Zvonko Fontana iz Gornjeg Vakufa.

Dana 22. oktobra 1993. na sastanku u Predsjedničkim dvorima, na kojem su pored Tuđmana prisustvovali Janko Bobetko, Imra Agotić, Josip Lucić i Gojko Šušak, Franjo Tuđman o rješavanju pitanja "hrvatskih granica" kaže:

"Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava...pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa."

Ipak njegov fokus je bio na Gornjem Vakufu:

"...ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena, i koliko sam ja čuo, koliko smo mi pružali pomoć, ali ima i stanovitih pritužbi, sa tog ratišta, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoći s naše strane. Pa bih želio da čujem s vaše strane, šta je do sada učinjeno i da se dogovorimo dalje..."

O samom učešću jedinica regularne vojske Republike Hrvatske u napadu na Gornji Vakuf, na istom sastanku govorio je Janko Bobetko:

"Kompletna Peta brigada, sa svojim sastavom, znači sa ovog fronta, vinkovačkoga, kompletno je, postepeno povučena i našla se na tom ratištu. To je oko 2.500 ljudi, plus sve topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo, osim dva-tri časnika. Njihov glavni zadatak bio je da na toj liniji gore, kod Gornjeg Vakufa, gdje i sada drže položaj u samom gradu, usljed, to je gotovo sada negdje tri mjeseca, oni su dio snaga izvukli radi odmora. Još je ostala jedna ojačana bojna, negdje oko 700 ljudi, sa svim topništvom i oklopom u širem prostoru Gornjeg Vakufa. Očito da i idućih deset dana, da će trebati razmišljati o dovlačenju novih snaga, na liniji dobrovoljnosti, da se oni zamijene, jer ljudi ne mogu toliko izdržati..."

Janko Bobetko daje dodatne informacije o angažmanu hrvatske vojske:

"...Dalje, dobrovoljci iz prve i druge brigade koji su se javili, oni su sada na položaju južno od Mostara, na položajima prema Blagaju, i jedna grupa koju je vodio pukovnik Horvat, ona se - jedan dio je ostao, drugi dio se raspao … to je bilo neorganizirano ... Međutim, Peta brigada je svoj zadatak, po mom mišljenju, jako dobro učinila i radila …"
Odgovarajući na pitanje Franje Tuđmana o imenu komandanta Pete brigade koja je sa vinkovačkog ratišta premještena u Gornji Vakuf, Janko Bobetko svjedoči o nepobitnom dokazu hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu i Gornji Vakuf:

"Bio je Kapular … Ima svojih prilika i neprilika, tako da mislite u smislu zapovijedanja jedan od dosta ozbiljnih problema …"

Nadalje general Bobetko informiše vojno-politički vrh Republike Hrvatske o organizovanoj akciji dotoka naoružanja hrvatskim jedinicama u BiH:

"Što se tiče streljiva, to je toliko precizno organizirano da je glavni dotur municije išao iz Ploča, direktno prema Mostaru, iste noći kada je naručen. I general Marinović je od mene dobio ne samo zadatak nego i sva ovlaštenja, i neka postepeno popunjavamo taj front, jer je to najbliži, najkraći, nemam prevoza velikog, tako da je on sa svog fronta smo skinuli bateriju topova 122, minobacače, mine, municiju, dakle sva streljiva koja su tražena, dakle u najkraćem roku, to je funkcioniralo, može se reći, odlično ... Dalje, za municiju težih kalibara, 130, u tri navrata su pošiljke i narudžbe koje su date odmah bile upućivane prioritetno i točno ka liniji fronta … To je i prekjučer jedan čitav teret otišao, ide odavde, težeg kalibra, 130, 105, 120, a sa onog fronta ide sva druga municija, tako da, jasno, troši se … Dakle, sa slavonskog osjetljivog prostora smo izvukli Treću i Petu brigadu … sa ovim smo učinili jako puno u stabilizaciji fronta Vakuf i Mostar...

[dr.]

5/11/1993. "Bez lomljenja kičme Armije Bosne i Hercegovine nema rješenja"

Sastanak u vili "Dalmacija", održan 5. novembra 1993. Franjo Tuđman sa Jadrankom Prlićem, Matom Bobanom, Slobodanom Praljkom i Milivojem Petkovićem.

Tuđman: Ja sam dao inicijativu za ovaj sastanak zbog momentalne, rekao bih i kritične situacije, i u vas u Herceg-Bosni, odnosno u cijeloj Bosni i Hercegovini, i u svezi s tim zbog veoma negativnog utjecaja na Hrvatsku nakon događaja oko Stupnog Dola. Pored tih neposrednih pitanja, jasno, bitno je i pitanje strateških političkih interesa Hrvatske u svezi sa takvim držanjem Muslimana i događajima, kojima smo svjedoci sada (…) Evo kakvo mi je pismo uputio nadbiskup vrhbosanski monsinjor Vinko Puljić 31. listopada:

"Gospodine predsjedniče, osjećajući odgovornost pred Bogom i Katoličkom crkvom, želio bih vam uputiti nekoliko riječi kao najodgovornijem čovjeku među Hrvatima. Uz sve strahote koje smo mi Hrvati u Bosni i Hercegovini proživjeli i još uvijek proživljavamo, ne vidim kuda sve vode ovakva ratna zbivanja. Budući da se nalazim u nemogućnosti kretanja po svojoj nadbiskupiji, ipak nastojim pratiti što se događa na terenu moje (nadbiskupije, op. pr.). Dobivši neke informacije od izvora, kojima nemam razloga ne pokloniti svoje povjerenje, želim ih pred vas iznijeti očekujući mjerodavnu zaštitu našeg življa. Tu informaciju posebno želim iznijeti zato što je ona dospjela i u ruke nekim međunarodnim čimbenicima (...) Navodno je i jedan općinski zapovjednik iz srednje Bosne, vrativši se s puta iz Gruda, izjavio: 'Mi imamo sklopljen ugovor sa srpskom stranom. Oni će HVO-u pružiti pomoć očistiti krajeve koje kontroliramo te će nam Srbi omogućiti iseliti Hrvate iz Kiseljaka, Kreševa, Vareša, Viteza i Busovače, a mi ćemo te predjele predati četnicima. Naši i srpski šefovi su se dogovorili ove predjele tako riješiti'. Na upit zašto se žrtvuju toliki momci koji se bore, navodno je odgovorio: 'Moramo izazvati Muslimane da nas potjeraju odavde. Taj zadatak sam dobio.' (…) Ne bih ovim izjavama davao preveliku važnost da mi vjernici ne poručuju kako je u njih upao strah, ne samo od neprijateljskih snaga nego i od pojedinih siledžija HVO-a. Zbunjen sam ovim vijestima, pogotovo zato što mi živimo na takvim prostorima da iskihavamo mnoge čudne poteze HVO-a (…) Oni stalno tvrde kako im stižu takvi nalozi. Osjećamo se žrtvovanima i to osuđenima na smrt (…) Načelne izjave da će HVO zaštititi svakog Hrvata postaju već smiješne, ali su, nažalost, tragične. Molim vas da nam HVO dadne konkretne dokaze ili neka nam se kaže da ne mogu štititi nas ljude, pa ćemo makar znati na čemu smo. Puno je dokaza da se nas zaista želi istrijebiti iz ovih terena i Muslimanima se pruža prilika da to lako učine." (…)

Dajmo danas razmotrimo političku i vojnu situaciju, sa zadaćom ovog sastanka da donesemo odluku da se netko zbog događaja na Stupnom Dolu ne samo smijeni sa dužnosti nego i stavi pred sud, da bismo s time mogli izaći pred međunarodnu javnost, jer, kao što vidite, Muslimani se igraju, oni smjenjuju svoje zapovjednike koji su krivi itd. (…) Mi se moramo organizirati tako da u najmanju ruku obranimo onu crtu koju smo kako-tako uspjeli dobiti odobrenje za nju i na međunarodnoj konferenciji, znali Novi Travnik, Vitez i Busovača. I isto tako smo rekli, trebali bismo ovladati, po mom mišljenju, iz strateških razloga čitavim pravcem Prozor, Uskoplje, Bugojno, Jajce, i ne dopustiti, znači, ofenzivne namjere Muslimana da prodru južno od Mostara.

Boban: (…) Ja sam ovih dana dobio, isto tako, informaciju, jednu, ponovno od biskupa Komarice, u kojoj upravo govori onako kao što ste vi kazali. A njegova čestitka za proglašenje Hrvatske Republike Herceg-Bosne je u biti jedna lijepa poema hrvatskoj borbi i slobodi hrvatskog naroda. Otprilike je kazao: "Ako ne mognemo drukčije, onda vaša zapovijed da ostanemo, ostat ćemo do zadnjeg. A vaša zapovijed da idemo, ići ćemo tamo gdje nam kažete da idemo" (…)

Prlić: (…) Mislim da u ovom trenutku je neophodna vojna pobjeda da se povrati i situacija i raspoloženje, mislim da je to jasno i to ne treba uopće obrazlagati. Da li je to Mostar, da li je to Vakuf ili ova akcija koja se gore planira, spajanje Kiseljaka sa Busovačom. Mi se moramo približavati zaokruženju teritorije. Mi smo kao Vlada proljetos utvrđivali i prijedloge i zaključke, čak i o preseljenju određenih brigada sa nekih područja koje bi uključivalo i preseljenje pučanstva sa tih područja i njegovo koncentriranje na određenim pravcima za koje smatramo da mogu postati i ostati hrvatski prostori. Dakle, željeli bismo to isključivo pragmatično gledano. Ja znam da jeste nastojanje da svaki Hrvat ostane da živi gdje jeste. Ali, postoji pragmatika, postoji koncentracija snaga, postoji sve ostalo (…) Što se tiče odnosa sa ove druge dvije strane, ja sam sutra u Velikoj Kladuši, ako Bog da, na razgovorima sa ove dvije strane. Mi sa Srbima moramo igrati igru zbog ovih enklava, jer je to jedini način da ih uopće održimo u životu, i da im omogućimo i vojnu snagu kako bi se zaštitili od Muslimana (…) Bez lomljenja kičme Armije Bosne i Hercegovine na pravcu srednje Bosne, smatram da se teško može očekivati bilo kakvo posebno rješenje sa ovom dominantnom grupacijom kod Muslimana, na čelu sa Alijom Izetbegovićem. Toliko, predsjedniče.

Praljak: Misao Hrvatske zajednice Herceg-Bosne tražila je snažniju centralizaciju svih struktura civilne vlasti, koja nije napravljena. Sama ideja nije operacionalizirana, labavo je država ispuštena iz ruku. Ekipiranost je loša, gubitak sposobnih ljudi još gori (…) Vojna situacija danas jest, s jedne strane, pristojna, jer je slomljena muslimanska ofenziva koja je išla od Vakufa prema Mostaru, sa svim izjavama da će doći do Ploča, pa proširiti malo lijevo, malo desno. U Vakufu ta ofenziva je trajala dobrih mjesec dana jug Mostara, Vakuf, da odsijeku Prozor itd. Na tim prostorima ona je zaustavljena i slomljena, međutim, ostaje prostor ovih enklava koje smo ranije izgubili, a izgubili smo, predsjedniče, Fojnicu (…) Ista situacija dogodila se u Bugojnu (…), tako je ista situacija bila u Travniku, gdje su isto tako civilne strukture najčešće, jednostavno, kao i u Varešu, to je skupina lopova koja je trgovala, ona nije tražila svoje mjesto, nego je to trgovalo gore, preprodavalo, bogatilo se; Pečirović, koji je zatvoren, po mom dubokom uvjerenju, skupa sa cijelom ekipom, trebao je biti strijeljan (…) Mogućnosti su da se za sedam dana počne ofenziva na Vakuf sa relativno velikom izvjesnošću da se uspije. Isto tako, ofenziva prema jugu Mostara sa Blagajem, pa negdje prema Bugojnu do Granačice, da dalje, mislim da sa postojećim snagama (…) ne bi moglo ići (…) Problem enklava Kiseljak i Vareš sada je relativno pristojan, zbog toga što su gore jednostavno jedinice kvalitetne i dobre (…) Ostaje problem da cijelo snabdijevanje gore, cijelu logistiku, vršimo preko srpskih teritorija trgovinom nafte za oružje i zajedničkim planiranjem nekih akcija gdje Srbi, naravno, ne daju ljude (…) Vojna situacija u Žepču je dobra iz jednostavnog razloga što je ta brigada, kao i njeno političko vodstvo od početka imalo kristalno jasne stavove, tako se ponašalo i nanijelo je velike gubitke (…) Međutim, dolazi zima, teritorij je dosta velik, srpska vojska je sve slabija, tako da smo mi u nekoliko navrata, gore su ljudi morali vraćati teritorije koji su Srbi izgubili od Muslimana (…) Pomoć Hrvatske trebala bi, po mom dubokom uvjerenju, biti u brzom ubacivanju nekih jedinica za jednu akciju na sedam dana i poslije toga preko noći izvlačenje (…) Još samo jednu rečenicu da kažem. Gledajući Srbe, koje održava, između ostalog, scenografija, oni imaju tri svoje televizije, oni imaju svoje ministre inostranih poslova, oni imaju svoje skupštine, oni jednostavno izgledaju na nešto, bez obzira koliko je tu unutra šuplje. Isto tako se događa i sa Muslimanima. Treba vidjeti kako oni tamo onu vladu postroje, kakvi su to smokinzi, kravate itd. Mi smo u tom pogledu, gospodine predsjedniče, sve više počeli ličiti, ukupno, zajedno, svi skupa, na zemljoradničku zadrugu. To nije dopustivo, i u tom pogledu treba promijeniti cjelokupnu scenografiju ove države koja se zove Hrvatska Republika Herceg-Bosna.

Petković: Gospodine predsjedniče, ja sam imao tu sreću, ili, da kažem sada, nesreću, da sam u vrijeme događanja u Stupnom Dolu bio u Kiseljaku. Znači, na osnovu naših planova i dogovora, ja sam pripremao postrojbe u Kiseljaku za ofenzivna djelovanja Kiseljaka prema Busovači. Nije točno da su borbe počele 23., napadom HVO-a, na Stupni Do. Devetnaestog su već počele borbe u selu Kopjari, i pad sela Kopjari, pad objekta Lješnica i dolazak muslimanskih snaga, odnosno povezivanje sa snagama u Stupnom Dolu. Zbog takve situacije, i paničnog zahtjeva zapovjednika brigade Bobovac, 21. navečer, oko 23:00 sata, gospodin Ivica Rajić, koji je zapovjednik Operativne grupe dva, pod koju potpada i Vareš, i ja, donijeli smo odluku da se intervenira snagama iz Kiseljaka. Upućeno je 210 vojnika na čelu sa zapovjednikom operativne grupe Ivicom Rajićem i sa još šest do sedam časnika iz brigade "Ban Josip Jelačić", Kiseljak. Nakon jedan dan pripreme, 23. je otpočela akcija snaga Hrvatskog vijeća obrane, i izvješće, koje sam ja dobio navečer, glasilo je: "Ovladali smo Stupnim Dolom, vršimo pripreme i sređujemo crte obrane oko Vareša.

[dr.]

6/11/1993. Tuđman: "Upotrijebite sve osim bojnih otrova!"

O metodama urbicida i agresije Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu svjedoči i razgovor Tuđmana sa Jankom Bobetkom i Rosom 6. novembra 1993. godine, samo četiri dana prije rušenja Starog mosta. U jednom trenutku Tuđman od Rosa traži da protiv Bošnjaka primijeni "neke elemente zastrašivanja": "Da bi osigurao ove granice Hrvatske, izvoli upotrijebiti sve što je moguće, jedino nećeš bojne otrove". Na što Roso odgovara: "Tu je taj problem što su ta punjenja miksnog tipa, miješana i jako su velika, ne možemo ih razdvojiti, 500 kg, to bi uništilo jedan cijeli grad kemijski... Ja čuvam to kao adut, ovi naši iz BiH to znaju". Samo četiri dana kasnije, novi sastanak, sa hitnom temom: srušen je Stari most u Mostaru. "Neki elementi zastrašivanja" koje je Tuđman zahtijevao, primijenjeni su. Sada Tuđman pita: "Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio". Slijedi odgovor Mate Bobana, koji je značajan doprinos u povijesti ratnog cinizma: "Bile su strašne kiše". Stari Most je, dakle, porušio Pero Zubac svojom poezijom, svojim "Mostarskim kišama". Tuđman je ipak oprezan, pita: "Hoćemo li opet mi biti optuženi". Tada se pokreće čitava strategija prikrivanja zločina: pada dogovor da se kontaktiraju veze u španskom bataljonu, da se stranci nagovore da lažu o tome da Hrvati nisu srušili Most. Mate Granić: "Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju onda je to izuzetno, jer se inače to na CNN...". Tuđman: "Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?" Mate Granić: "Nama". Još veća panika nastaje kada se pokušava prikriti stvarna uloga Hrvatske u ratu u Bosni.

[dr.]

Priznanje Ivice Rajića (index.hr).

Ratni zapovjednik HVO-a u Kiseljaku Ivica Rajić, koji je u srijedu pred Haškim sudom priznao krivnju za teške povrede Ženevskih konvencija počinjene tijekom hrvatskobošnjačkog sukoba 1993., u činjeničnoj osnovi sporazuma s Tužiteljstvom je potvrdio da je "Hrvatska sudjelovala u međunarodnom oružanom sukobu na teritoriju BiH".

U dokumentu stoji kako se Ivica Rajić slaže da bi dokaznim materijalom Tužiteljstvo dokazalo izvan svake razumne sumnje sljedeće:
Sve vrijeme na koje se odnosi izmijenjena optužnica (1. listopada 30. prosinca 1993.), u BiH je postojalo stanje međunarodnog oružanog sukoba u kojem je učestvovala Republika Hrvatska kao nezavisna država i njezina vlada, oružane snage i predstavnici u oružanom sukobu protiv bosanskih Muslimana, na teritoriju BiH kao nezavisne države, navodi se u činjeničnoj osnovi. Dodaje kao su zločini počinjeni su tom kontekstu i u vezi s tim konfliktom.
Rajić je priznao krivnju po četiri točke za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. koje se odnose na zaštitu civila i zarobljenika u međunarodnim sukobima. Također se obvezeo na punu i značajnu suradnju s Tužitljeljstvom koje je zauzvrat odustalo od ostalih šest točaka optužnice i suglasilo se s kaznom u rasponu od 12 do 15 godina zatvora.
Činjenična osnova Rajićeva sporazuma sadrži navode i priložene dokumente koji za poticanje na zločine i njihovo prikrivanje terete njegove nadređene u zapovjednoj liniji HVO, uključujući Tihomira Blaškića te zapovjednike HVO-a generala Milivoja Petkovića i Slobodana Praljka.
Također se terete i njemu podređeni zapovjednici postrojbi HVO-a, kao što je kiseljačka brigada Ban Josip Jelačić te specijalne jedinice Maturice i Apostoli i opisuje njihova uloga u zločinima u Stupnom Dolu i Varešu. Među ostalim navode se zapovjedi, poput Praljkove:
Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome. Nađite ljude dorasle vremenu i zadacima, izvješća Rajića nadređenima poput grad Vareš očišćen. Svi vojno sposobni Muslimani stavljeni pod prismotru i slično.
Opisana je i zapovjed Petkovića prema kojoj je Rajić, nakon zločina u Stupnom Dolu 23. listopada 1993. promijenio ime u Viktor Andrić, uz što su priložene odluke generala Tihomira Blaškića kojom se pukovnika Rajića zbog iskazanih slabosti razrješuje a pukovnika Andrića istodobno imenuje na dužnost zapovjednika HVO-a u Kiseljaku.
Petkovićevim zapovjedima dokumentirana je i lažirana istraga SIS-a o zločinima u Stupnom Dolu i Varešu, kako bi se zadovoljila međunarodna zajednica.
Činjenična osnova sadrži i opis više drugih zločina u općinama Kiseljak, Vareš i Kakanj, koje su pripadale Rajićevoj zoni odgovornosti.

[margo]

Selam! dr. nebi bilo lose da navedete sve izvore ovih informacija - tek zbog licnog pitanja dosljednosti i "autenticiteta". Savjet!

[dr.]

Selam! dr. nebi bilo lose da navedete sve izvore ovih informacija - tek zbog licnog pitanja dosljednosti i "autenticiteta". Savjet!

Izvori su stenogrami Franje Tudjmana objavljeni u izdanju splitskog Ferala.

[dr.]

Izvor HSP 1861.

http://www.hsp1861.hr/vijesti/201129erra.htm

RAT U RATU

(HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB)

1992. – 1995.

Zapovjednik Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Bosni i Hercegovini bio je vojničkim znanjem potkovani Blaž Kraljević. HOS je 17. lipnja 1992. godine sa Hrvatskim vijećem obrane (HVO) znatno pridonio oslobađanju Mostara od okupacije srpskih snaga Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Politika Hrvatskih obrambenih snaga bila je političko i vojno savezništvo Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini protiv velikosrpske politike osvajanja Bosne i Hercegovine. HOS je bio spreman braniti u cjelini Bosnu i Hercegovinu od srpske agresije. Nakon obrane je HOS namjerao ostvariti svoj velikohrvatski san o konfederaciju između Hrvatske i Bosne i Hercegovine sa hrvatskom granicom na Drini.

Hrvatske obrambene snage dostigle su u ljeto 1992. zavidnu jačinu. Nakon Mostara su Hrvatske obrambene snage, u kojima se pored Hrvata borio i dobar dio Muslimana, izvršile prodor do grada Stolca, a dana 6. kolovoza zauzele su glavni grad istočne Hercegovine i srpsko uporište Trebinje. U sjevero-istočnoj Bosni uz Savu (bosanska Posavina) je HOS sa Hrvatskim vijećem obrane i Muslimanima držao obranu protiv neprijatelja, uključujući i položaje kod brčanskog koridora (koji je spajao Beograd sa Banja Lukom).

Do dana 9. kolovoza 1992. su se Hrvatske obrambene snage, koje je (general) Blaž Kraljević stavio pod zapovjedništvo vlade u Sarajevu, zajedno sa Muslimanima i (Tuđmanovim) snagama iz Hrvatskog vijeća obrane borile zajedno za obranu kupreške visoravni, za Hercegovinu i grad Mostar, za bosansku Posavinu i za srednjobosanske gradove Jajce i Travnik. Nakon što je HOS zauzeo Trebinje, Tuđmanov upravitelj zapadne Hercegovine, Mate Boban pozvao je Blaža Kraljevića na sastanak u Mostar. Zapovjednika Hrvatskih obrambenih snaga je Vinko Martinović, zvan "Štela” odveo na mjesto sastanka. Sastanku je navodno prisustvovao i “ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne”. Pri povratku sa sastanka je zapovjednik Blaž Kraljević sa osam dozapovjednika Hrvatskih obrambenih snaga upao u unaprijed postavljenu stupicu Hrvatskg vijeća obrane. Kraljevićeva pratnja zasipana je iz 20 automatskih pušaka. Vodstvo Hrvatskih obrambenih snaga bilo je likvidirano.

Zrna su ispalili ljudi Mladena Naletilića, zvanog “Tuta” koji je za vrijeme bosanskog rata dugo vremena nadzirao mostarsko podzemlje. Naletilić je bio bivši suradnik jugoslavenske tajne policije Udbe. Naletilić je bio desna ruka Mate Bobana. Tuđmanov povjerenik u zapadnoj Hercegovini, Mate Boban bio je šezdesetih godina u socijalističkoj Jugoslaviji osuđivan kao kradljivac kokoši, i postao je doušnik Udbe. Učeni ekonomista bio je (u vrijeme Tita) poslušni komunistički aparatčik. Svojim darom govorništva nahuškao je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Poslovicu vođe kineskih komunista Mao Ce Tunga, da vlast proizlazi iz puščanih cijevi, Mate Boban shvatio je doslovno, isto kao i vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić. Slično kao srpski nacionalisti, i Mate Boban nije držao puno do multi-kulture i multi-nacionalnosti, dok je puno držao do odvajanja i dijeljenja stanovništva po nacionalnosti i religiji na jasno definiranom teritoriju. Po toj ideologiji su se Hrvati iz Bosne i Hercegvine trebali naseliti u srednjoj Bosni, bosanskoj Posavini i zapadnoj Hercegovini, čime bi hrvatske granice obuhvaćale prijeratnu Banovinu Hrvatsku.

(Politički planovi za stvaranje hrvatske pararepublike u Bosni i Hercegovini mogli su biti ostvareni samo odstranjivanjem vojnog čimbenika u vidu Hrvatskih obrambenih snaga i raskidanjem vojnog savezništva sa Muslimanima.)

Još su u obrani Kupresa protiv srpske agresije 1992. na istoj strani bili hrvatski branitelji iz Tuđmanovih snaga i snaga Dobroslava Parage (HOS). Ubrzo potom su politički komesari Hrvatskog vijeća obrane predbacivali bojovnicima Hrvatskih obrambenih snaga što se bore pod vrhovnim zapovjedništvom legitimne i legalne središnje bosansko-hercegovačke vlade u Sarajevu, a ne pod zapovjedništvom vrhovnika Tuđmana i predsjednika Republike Hrvatske. Politika pravaškog prvaka Dobroslava Parage bila je zajednička oružana obrana protiv bosanskih Srba (kako bi se uspjela izboriti pobjeda odnosno obrana Republike BiH od velikosrpske agresije, s obzirom da je prosrpska JNA bila nadmoćna u vojnoj tehnici, dok su Hrvati i Muslimani imali (samo) veći borbeni moral s obzirom da su branili svoju domovinu). Problem je bio, međutim, u tome što je Tuđmanova politika nahuškala 200 tisuća hercegovačkih Hrvata da zapadnu Hercegovinu ujedine sa Hrvatskom (, dok je Paragina politika vodila računa i o pola milijuna (500 tisuća) bosanskih Hrvata.)

(Izbacivanjem vodstva Hrvatskih obrambenih snaga iz stroja je Tuđman sa Miloševićem mogao ostvariti u Karađorđevu 1991. dogovorenu podjelu Bosne i Hercegovine). Zbog toga je likvidiran bosansko-hercegovački HOS, a time minirana zajednička obrana Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od Srba.)

Tuđman i Milošević su preko svojih povjerenika u BiH, Bobana i Karadžića dana 6. svibnja 1992. u austrijskom Grazu, daleko od očiju javnosti, tajno dogovorili tehniku ostvarivanja dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine iz Karađorđeva i Tikveša. (U Grazu je dogovoreno i separatno primirje u BiH između hrvatskih i srpskih snaga. Time je Tuđman izbjegao rat na dva fronta. Dok je front sa bosanskim Srbima držan na tinjajućoj vatrici, Tuđmanove snage otvorile su u Bosni novi front protiv Muslimana) (…)kako bi se ostvarile granice (Tuđmanove Banovine odnosno) “male-velike Hrvatske”. Počeo je rat u ratu, (počeo je hrvatsko-muslimanski rat za mrvice bosansko-hercegovačkog teritorija koje su im Srbi kao psima bacili sa stola).

PROBOSANSKE SNAGE

Otkad je početkom veljače 1993. zapadnohercegovački nacionalist iz Gruda i bivši komunistički funkcioner Mate Boban preuzeo vodstvo hrvatske nacionalne stranke HDZ (u BiH), razbistrile su se nesuglasice s vladom u Sarajevu. Bobanov prethodnik Stjepan Kljujić bio je na skupštini Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine raznoraznim trikovima odstranjen. Tako je hrvatsko stanovništvo Bosne i Hercegovine već na početku rata bilo podijeljeno: na jednoj strani stoji HVO, Mate Boban i većina zapadnih Hercegovaca koji vrše pritisak za priključenjem Hrvatskoj, dok se na drugoj strani nalaze probosanske snage, koje se definiraju kao katolički Bosanci, a ne kao bosanski Hrvati. Tim snagama pripadaju Katolička crkva u BiH, simpatizeri Stjepana Kljujića, i Hrvatske obrambene snage koje glase kao desno-usmjerene postrojbe, koje granicu Hrvatske vide na Drini. Ova konstelacija unutar katoličkog dijela stanovništva Bosne i Hercegovine trebala je imati krvave posljedice (kao što ih je i imala.)

INERTNOST HRVATSKE OPORBE U ZAGREBU

Predsjednik Društva za zaštitu naroda, Tilman Zülch, koji je za vrijeme napada JNA na Hrvatsku 1991. bio na strani hrvatskih žrtava velikosrpske agresije, (nakon Tuđmanovog napada na dio Bosne) optužio je “Hrvate da su od žrtava postali krvnicima”. Na središnjem Jelačićevom Trgu u Zagrebu protestirao je protiv Tuđmanovog osvajanja dijela Bosne. Rezonancija prosvjeda nije bila osobito velika. Borac za ljudska prava Zülch je spoznao da su ga se njegovi hrvatski istomišljenici odrekli, uključujući i “Bedem ljubavi” kojega je Nijemac podržavao, (mirovnu organizaciju hrvatskih majki koja je tražila povratak svojih sinova, regruta, iz JNA). Hrvatska politička opozicija bila je kao paralizirana. Liberali Božo Kovačević i Dražen Budiša, vođe najjače oporbene stranke HSLS, odbili su njegov prijedlog o osnivanju povjerenstva “druge hrvatske strane” koja bi otputovala u žarište hrvatsko-muslimanskog sukoba u Bosnu kako bi posredovala mir. Trebao je to biti znak prosvjeda protiv Tuđmanove bosanske politike koja je bacala tamnu sjenu na hrvatski narod, i koja je priječila razvoj ka demokraciji. Partijski šef liberala Budiša čak je pokazao simpatiju za Tuđmanovu bosansku politiku. Inertnost hrvatske političke opozicije leži (u korupciji), u činjenici da je u trenutku izbijanja hrvatsko-muslimanskog rata u Bosni jedna trećina Hrvatske još bila pod srpskom okupacijom, te u činjenici da je Tuđmanova vlada uvela medijsku cenzuru o hrvatsko-muslimanskom ratu. Hrvatski tisak i elektronički mediji čak nisu ni svoje dopisnike poslali u bosansku ratnu zonu kako bi objektivno izvještavali o hrvatsko-muslimanskom sukobu. Sve informacije iz Bosne su do hrvatske javnostu u Zagrebu dolazile preko dirigirane Hrvatske televizije koja je širila ratnu propagandu, (dok je istinski oporbeni Paragin HSP u Zagrebu od Tuđmana držan pod medijskom blokadom).

(Osim Paraginih pravaša) jedino je Zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić prosvjedovao (otvorenim pismom) protiv Bobanove politike (etničkog čišćenja u “Herceg-Bosni”). (Rat Pantovčaka protiv vlade u Sarajevu je hrvatskoj javnosti od Tuđmanovih nacional-komunista iz Hrvatske demokratske zajednice (HDZ, i HDZ-BiH) prikazivan kao obrambeni rat protiv muslimanskog fundamentalizma, što je bila velikosrpska propaganda za osvajanje bosanskog teritorija. Hrvatsko-muslimanski rat potenciran je uzajamnom spiralom nasilja, etničkim čišćenjem Muslimana i Hrvata te serijom pokolja Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni i Lašvanskoj dolini.)

(Nakon pet tisuća poginulih Hrvata u hrvatsko-muslimanskom ratu (od 1993. do 1995.) Tuđman nije postigao svoje ratne ciljeve stvaranja “Herceg-Bosne” i njenog priključenja Republiki Hrvatskoj. Bratoubilački hrvatsko-muslimanski rat prekinula je američka vlada predsjednika Clintona, tako da je Tuđman Washingtonskim sporazumom i dogovorom u Daytonu te Pariškim mirom koncem 1995. godine morao pristati na hrvatsko-bošnjačku Federaciju BiH. Bosna je u Daytonu ipak podijeljena, ali između Srba s jedne strane i Hrvata i Bošnjaka s druge strane. Republika Bosna i Hercegovina je ukinuta u zamjenu za Bosnu i Hercegovinu dva entiteta (“Republika Srpska” i Federacija BiH) odnosno u zamjenu za bosansko-hercegovačku konfederaciju s pravom entita na federaciju sa Hrvatskom i Srbijom (Jugoslavijom). Potom je BiH došla pod međunarodni protektorat Ujedinjenih naroda (UN) i okupaciju međunarodnih vojnih snaga S-FOR pod vodstvom SAD, Republike Francuske i Velike Britanije.)

Erich Rathfelder,

njemački ratni dopisnik političkog dnevnika “TAZ” (iz Berlina) u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

“SARAJEVO, I POSLIJE”, München 1998.

Dijelove poglavlja preveo s njemačkog Goran Jurišić. Poglavlja su djelomično prevedena integralno, a djelomično je napravljen sažetak prijevoda. Tekst prijevoda u zagradama ne pripada knjizi njemačkog novinara, a služe pojašnjenju nekih događaja koji su u izravnoj vezi s temom knjige.

[dr.]

Proglas Blaza Kraljevica protiv podjele BiH, kojeg su Tudjmanovi sljedbenici ubili zajedno sa kompletnim stabom tri mjeseca nakon proglasa:

http://bs.wikipedia.org/wiki/Image:Proglas.JPG

[dr.]

Iz arhive Dana o agresiji RH na BiH.

Tuđman protiv hrvatskog sabora

Zahvaljujući Tuđmanovoj maniji snimanja i dokumentiranja, opet se u posljednje vrijeme pojavljuju transkripti njegovih razgovora s najrazličitijim akterima skore naše krvave historije. Nakon dvaju stenograma objavljenih u zagrebačkom Jutarnjem listu, gdje je uloga Tuđmanove politike i hrvatske vojske u bosanskohercegovačkoj tragediji jasno osvijetljena i u idejnom i u konkretno- -izvedbenom pogledu, iz izvora u Haagu redakcija Dana dobila je još dva stenograma iz istoga vremena - kasne jeseni 1993. godine. Iz tih Tuđmanovih razgovora s Matom Bobanom, Jadrankom Prlićem, Jankom Bobetkom, Gojkom Šuškom, Slobodanom Praljkom, Imrom Agotićem, Milivojem Petkovićem potpuno se nedvosmisleno i u punoj konkretnosti očituje potpuna potčinjenost tzv. Herceg--Bosne i HVO-a Zagrebu, te duboka upletenost Hrvatske u ratna zbivanja u Bosni. A imena kao što su Vareš, Kiseljak, Kakanj, Travnik, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Jajce, Stolac u vokabularu Franje Tuđmana i njegovih asistenata u tim razgovorima zvuče u političko-teritorijalnom smislu potpuno familijarno, kao, naprimjer, Bjelovar, Varaždin, Sisak ili Veliko Trgovišče. Posebno dragocjena, šokantna svjedočanstva u ovim stenogramima naći će onaj koga zanima Tuđmanova, Prlićeva, Bobanova uloga u stradanju i kompromitaciji Hrvata iz srednjobosanskih gradova i krajeva

http://www.bhdani.com/arhiva/280/t28004.shtml

[dr.]

Period agresije HVO-a i HV http://www.gornjivakuf.ba

Gornji Vakuf je odigrao jednu od ključnih uloga u odbrani Srednje Bosne od agresije HVO-a i HV. Dana 20. juna 1992. godine grad su pokušale zauzeti hrvatske jedinice paralelno sa napadom u Novom Travniku, realizirajući plan o podjeli Bosne i Hercegovine sklopljen između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. O samoj podjeli Bosne i Hercegovine, između Srbije i Hrvatske su pred Tribunalom u Hagu svjedočili lord Pedi Ešdaun, hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, te premijer nekadašnje Jugoslavije Ante Marković. Dana 17. oktobra 1992. građanin bošnjačke nacionalnosti, Salih Grižić, inače invalid, je od strane Vlatka Rajića, pripadnika HVO-a, na svirep način zaklan. U to vrijeme HVO ponovo pokušava zauzeti stari dio grada, ali neuspješno. U mjesecu decembru 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a, i HV pretežno iz zapadne Hercegovine, pod izgovorom da se spremaju za ratište na Kupresu i Bugojno. U Gornji Vakuf su pristigle hrvatske jedinice iz sljedećih mjesta: Posušje, Široki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Duvno, te Prozor. U nekoliko navrata hrvatski vojnici pokušavaju isprovocirati pripadnike Armije RBiH, vješajući hrvatske zastave...

http://www.gornjivakuf.net/index.php?op ... Itemid=114

[margo]

... hoce li ovo biti samo istorija, ili ce ipak biti politika, dr. ? Interesuje me, ako mozete da odgovorite da se zna unaprijed. Selam!

[dr.]

... hoce li ovo biti samo istorija, ili ce ipak biti politika, dr. ? Interesuje me, ako mozete da odgovorite da se zna unaprijed. Selam!

Nakon presude Kordicu, a ranije i Blaskicu, vec je postala historija.

[margo]

Nisam razumjela vas odgovor, dr.! ?!

[dr.]

Nisam razumjela vas odgovor, dr.! ?!

Agresija je pravno utvrdjena. To ne moze niko promijeniti, ako si mislila da li ce politika izmijeniti historiju. Prema tome historijski fakat je da je RH agresor na BiH:

ANTE NOBILO

Premda kao tužitelj ima iza sebe slučajeve Artuković, Ražnatović-Arkan, Pakračka poljana, Krvavi uskrs (početak rata na Plitvicama), špijunsku aferu Labrador, Paradžikovo ubojstvo, a kao branitelj zastupao je obitelj Mihajla Zeca, Miroslava Kutlu, jednog od optuženih u “Zločinačkoj organizaciji”, Ante Nobilo je svoje medijske vrhunce dosegao zastupajući Tihomira Blaškića pred Haaškim tribunalom. Za njega u Hrvatskoj jedni kažu da je “kao tipičan predstavnik pravosudnog jugoaparatčika uzurpirao medije opanjkavanjima suvremene Hrvatske”, dok drugi u njemu vide zagovornika evropskih vrijednosti u pravosuđu, ali i u politici. Jedan je od onih koji smatraju da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, zbog čega je nužno “ispričati se svim državljanima BiH”....

Intervju sa Nobilom:
http://www.slobodnaevropa.org/forum/72.html

[margo]

Sa politikom sam mislila sadasnja desavanja! Selam

[mr__bosnjak]

Odlicno dr. Stvarno poslije parica od SCG krecemo sa tuzbom na zapadne nam komsije.
Opet kazem odlicno.

[vaginalna_manipulacija]

Ma da, kad je Republika Hrvatska slala oružje na početku rata i kad je primila stotine hiljada izbjeglica iz BiH, kad se preko njenog teritorija uvozilo oružje u BiH tada nije bila agresija.

Kada su jedinice Hrvatske vojske oslobađale teritorij u zapadnoj Bosni, Kupres i kada je deblokiran Bihać ni tad nije bila agresija.

Ali zato jest agresija kad je Hrvatska pomogla u odbrani Hrvata srednje Bosne.

Ne branim Hrvatsku, prodala je Bosansku Posavinu i imala pogrešnu politiku prema BiH.

Ali uspoređivati Hrvatsku sa agresorom Srbijom i Crnom Gorom u ovom kontekstu je zaista pokvareno i krajnje licemjerno!

[vaginalna_manipulacija]

---

[dr.]

Muslimanima sijekli glave i izlagali na trznici
http://www.bljesak.info/modules.php?nam ... &sid=24795

Zahvaljujući Rajić optužnici, u Haagu su prvi put službeno rekonstruirane dvije stravične scene. Prva se tiče slučaja u kojem su vojnici HVO-a Muslimanima sjekli glave i kao eksponate ih izlagali na tržnici...

...dok je u drugoj opisan Dominik Ilijašević koji je njihove odrezane uši vozikao po vareškim ulicama nataknute na antenu svog automobila.

Slobodna Dalmacija došla je u posjed optužnice protiv Ivice Rajića, koja zapravo predstavlja osnovu njegove nagodbe s Haškim tužiteljstvom. Optužnica sadrži devet stranica, podijeljena je u 43 točke i datirana 25. listopada 2005. Završava vlastoručnim potpisima samoga Rajića i njegove haške odvjetnice Doris Košte, koji tim potezom u potpunosti prihvaćaju svaki od optužnih navoda.

Pokajnički iskaz

Premda je javnost, ugrubo, obaviještena o njegovu sadržaju, originalni dokument otkriva do sada nepoznate detalje Rajićeva pokajničkog iskaza pred Haškim tužiteljstvom.

Pokazuje da svoje ratne zločine ne pokušava podijeliti i barem djelomice prevaliti isključivo na nadređene zapovjednike - Tihomira Blaškića, Milivoja Petkovića i Slobodana Praljka - već i poveći broj nižih pripadnika HVO-a.

Uz Dominika Ilijaševića Comu, koji je u javnosti već prilično ozloglašen, Rajić tereti Marija Bradaru, Miroslava Antića, Marinka Jurišića, Marinka Ljolju, Marinka Šunjića, Zdravka Mihaljevića, Željka Bošnjaka, Emila Haraha. u točki 33. neizravno optužuje i Ivana Bandića, bratića sadašnjega zagrebačkoga gradonačelnika.

Prema Rajiću, Ivan Bandić bio je 1993. Petkovićev savjetnik za SIS. Navodno, dobio je nalog da lažira istragu o likvidacijama civila na vareškom području.

Zahvaljujući istoj optužnici s Rajićevim potpisom, u Haagu su prvi put službeno rekonstruirane dvije stravične, ali u potpunosti autentične scene: kako su vojnici HVO-a Muslimanima sjekli glave i kao eksponate ih izlagali na lokalnoj tržnici, dok je Dominik Ilijašević njihove odrezane uši vozikao po vareškim ulicama, nataknute na antenu svog automobila...


Za manju kaznu

Svojim potpisom na kraju optužnog dokumenta Ivica Rajić se obvezao da ni jednu od optužnih tvrdnji neće osporavati pred Sudskim vijećem Haškoga tribunala.

To je glavni uvjet, kako vjeruje, da ishodi veću milost i manju kaznu za likvidaciju civila u Stupnome Dolu. Kako je njegova odvjetnica već ranije izvijestila hrvatsku javnost, Tužiteljstvo doista neće tražiti strožu kaznu od 15 godina zatvora. No, tu sugestiju Sudsko vijeće ne mora u konačnici prihvatiti.

U slučajevima takvih vrsta nagodbi najčešće se ne događaju duge sudske rasprava između tužiteljske i odvjetničke strane. Zajedno s novom verzijom optužnice, Rajić je u svemu priznao krivnju, pa Sudsko vijeće Haškoga tribunala preuzima samo jednu funkciju: odlučiti o visini njegove kazne.

Ipak, Rajićeva optužnica time ne dobiva status apsolutne haaške istine. Nesumnjivo, Rajić će nastupiti kao krunski svjedok optužbe u sudskim procesima protiv Petkovića i Praljka. No, pitanje je što će od njegovih izjava preživjeti sučeljavanje njihovih protuargumenata.

Ne može naškoditi generalu Blaškiću

Prema neslužbenim informacijama, njegova nagodba irelevantna je za eventualnu obnovu postupka protiv Tihomira Blaškića. Jer Rajić govori o kiseljačko-vareškom, dakle, istočnom dijelu Operativne zone HVO-a Srednja Bosna. Naprotiv, Blaškićev predmet obuhvaća ratne zločine na zapadu Lašvanske doline.

Riječ je o trećoj, nagodbenoj verziji optužnice protiv Ivice Rajića. Prva potječe iz 1995., kada se Rajić uz pomoć jedne frakcije HDZ-a, MORH-a, MUP-a i SIS-a skrivao pred haaškom tjeralicom. Prve izmjene prihvaćene su u Haagu u siječnju 2004.

Ulovljen u Splitu kao lažni Jakov Kovač, Rajić je doveden pred sud, gdje je izjavio: 'Nisam kriv'. Ovo je već treća verzija. Unatoč preciznijim činjenicama i daleko drastičnijim kvalifikacijama, Rajić se tek sada osjetio krivim.

(SD, bljesak.info)

[vaginalna_manipulacija]

Rajić i Ilijašević su bjelosvjetski mafijaši koji su dobro iskoristili rat a od rata su dobro i profitirali. Rajić, Ilijašević i dr. nisu predstavljali Hrvate, oni su otpad od hrvatskog naroda, zadnji šljam.

Ako ne znaš dr. i Hrvate koji se nisu slagali s politikom Rajića i takvih su nasred Kiseljaka mučili, skidali ih do gola, ubijali...

[margo]

Istina ima fakte! Predlazem neka svaka stranka iznese svoje - da se upoznamo sa istinom - bilo bi mozda jako interesantno...

[dr.]

Rajić i Ilijašević su bjelosvjetski mafijaši koji su dobro iskoristili rat a od rata su dobro i profitirali. Rajić, Ilijašević i dr. nisu predstavljali Hrvate, oni su otpad od hrvatskog naroda, zadnji šljam.

Ako ne znaš dr. i Hrvate koji se nisu slagali s politikom Rajića i takvih su nasred Kiseljaka mučili, skidali ih do gola, ubijali...

Kako je moguce da je takvog kriminalca stitila RH, dala mu stan za "zasluge", novi identitet u Splitu...i mirna Bosna, ako nisu htjeli sakriti istinu o naredbama Franje Tudjmana koje su dolazile i do Rajicevog HVO-a u Srednjoj Bosni. Eno ti gore stenogrami, sve crno na bijelo. Tudjman naredjuje sve osim bojnih otrova, Prlic trazi da se slomi kicma Armiji RBiH. Tudjman trazi zauzimanje Gornjeg Vakufa, napad na Mostar, Novi Travnik itd. Mate Granic, diplomatski hohstapler, trazi propagandne aktivnosti nakon rusenja Starog mosta, kako bi se istina sakrila...

[kojsino]

Ovdje vjerujem samo svojim ocima ,
a to je da su 27.06.1992 godine u Modrici bili tenkovi Hrvatske vojske ,
a 28.06.1992 . sutradan su u Modrici usli cetnicki tenkovi iz SR Jugoslavije,
a Modrica se nalazi u BiH,
a sta su trzili tu tenkovi stranih drzava ...
PS.
Ko ne vjeruje moze pitati Stipu Mesica koji je tada bio drugi covjek Hrvatske a danas cak i pocasni dr. u BiH..
Cetnici i ne kriju gdje njihovi tenkovi 'oslobadjali"..