A U G U S T

[Fair Life]

Prijan Lovro
Prvi dio

Prije više godina pozva me neki moj prijatelj, vlastelin, na selo u berbu. Rado ozvah se njegovu pozivu, da se naužijem malko slobode. Al čovjek snuje, a bog boguje. Jedva došav u njegov dvor, opazih, da se nebo silno oblači, u ubrzo udari kiša, a ja jadan ne dočekah se kroz punu nedjelju dana vedroga neba. Eto jada, eto me na selu u gorem škripcu negoli u gradu! Što da radiš? Gospoda sjede, puše, piju vino pa igraju taroka, a gosopoje sjede, pletu, piju kavu pa čavrljaju. Da zdvojiš!

Na sreću ne stajaše dvor moga pobratima na osami, bijaše susjeda dosta, i kako je moj prijatelj bio veseljak, kako mu je gospoja vrta kuharica bila, a gorica zlatnom kapljicom rodila, često bi zašli susjedi u prijanov dvor, da si razigraju srce. Jednoga mutnoga popodneva bilo se skupilo baš vrlo društvance. Župnik, velik politik; sudac, bijesan voćar; sudinja, dobra duša, premda nešto spore pameti i - neka lijepa, crnooka mlada gospođa u crno zavita, udova susjednoga vlastelina, kako mi poslije rekoše.

Velečasni gospodin župnik stao je naširoko razvijati Napoleonove misli, poglaviti gospodin sudac dokazivao ushićenim glasom, kako mu je rodila kruška, koju je prije dvije godine cijepio; dobra sudinja primijeti kroz božanstven posmijeh, kako je cijeli dan rublje gladila; pobratim moj bubnjao prstima po stolu, a domaćica nuđala nas bez kraja jelom i pilom. Nije li to divna zabava? No mene je od svega toga slabo boljela glava. Budući zaonda neženja, slabo sam mario i za Napoleona, i za kruške, i za sve drugo, kad bi mi se oči namjerile na kakvu lijepu žensku glavicu. A tako i onaj put. Sav moj pozor osvajaše crna udovica. Sjedeći u prikrajku do prozora, čitkala ona neke stare njemačke modne novine, kakovih ima obilje po našim kućama. Pristupih k udovici, a ona, zaklopiv novine, pridignu polagano glavu.

- Vi čitate, milostiva gospođo? - zapitah ponešto naivno.

- Čitam - odvrati prostodušno - jer baš ne marim puno ni za župnikova Napoleona ni za sučeve kruške.

- Na sreću, ne može ni mene ni jedno ni drugo ushititi.

- Na sreću?

- Svakako, jer iz naše zajedničke antipatije prema Napoleonu i kruškama mora svakako postati neka vrst simpatije prema nama.

- Vi umujete brzo, gospodine! no ne protivim se vašoj logici, jer me može zabavljati. Književnik ste i ne pišete, koliko je meni znano, gramatike; znat ćete dakle i sa ženskom govoriti.

- Kad me moga zanata sjetiste, gospođo, dozvolite, da vas upitam; što čitate?

- Humoresku iz lanjskih modnih novina.

- A kod kuće ?

- Čitam romana, putapisa, novela, gospodarskih knjiga i toga više.

- Sve njemački?

- Dakako, ponešto i franceski.

- A hrvatski?

- Skoro ništa.

- A ipak ste Hrvatica !

- Nevaljala Hryatica; htjedoste reći, je l' te? I opet brzo umujete. Ovaj put se varate, gospodine! Vazda sam se ponosila ženskim srcem, koje je, kako nam vi, učena gospodo, dokazujete, premašnije od našega uma. I pošto znamo, da i zvijer svoje duplje; divljak svoju šumu nadasve ljubi, to nisam ni ja zaboravila, da me je hrvatska majka rodila.

- Vaše su misli vrlo plemenite, milostiva gospođo, al zato ipak ne razumijem -

- Da malo hrvatskih knjiga čitam, je l' te? Kazat ću vam zašto. Ne upišite mi moje iskrenosti u grijeh, znam, da su gospoda vitezi svetoga duha vrlo osjetljivi, no nadam se, da će vas moja iskrenast ponekle umiriti. Ja vam malo hrvatski čitam, jer sam odviše hrvatski čitala. Vama se to čudno čini, al jest tako. Naš vrijedni župnik, kako je velik rodoljub, kupuje sve hrvatske knjige i novine te ih šalje redovito meni već od više godina. Ja najvolim čitati pripovijetke te sam hvala bogu silu toga u raznim jezicima pročitala, dakako i hrvatski. A čitajući sve te moguće naše pripovijetke, do zlovolje sam ih se nasitila. "Zašto?" pitate. Kazat ću vam. Ženska ćud je strasna, fantazija bujna, misao živa i brza kao ptica. A kakvu hranu davaju naši novediste toj nestašnoj ptici, koja leprša od mjesta do mjesta, koja, vječne promjene željna nikad ne miruje!

Vazda jedno te isto. Dvoje mladih se zavoli, ali im se nameću kojekakve vrlo obične prepone, koje vrlo običnim načinom uklone, pa budu, hvala bogu svoji! K tomu malo sunca, mjeseca, cvijeća, suza - i pripovijest je svršena. Samo katkad uđe komu piscu u glavu, te junak ili junakinja moraju se otrovati, probosti, pače umrijeti od suhe bolesti. Vječna idila, vječna monotonija ! Time se naša strastvena ćud ne može zadovoljiti; samo u borbi nalazi nam duša mira, a fantazija nam se popinje od plamtećih zvijezda. No ne shvaćajte me krivo; ne bijedim ja naših književnika: opisuju nam ono, što u svom zavičaju nalaze, odnošaje malene, neznatne, kako smo i mi maleni. Jesu li pisci krivi, da u nas nema velikih katastrofa koje, koje znaju uzdrmati dušu? Jesu li pisci kadrinaslikati u malenu okviru velike divske slike, može li u našim okolnostima postati kakov zanimiv junak romanu? To su vam sve pitanja, na koja mi duša, premda velikom mukom, mora odgovoriti "Ne", i stoga ne čitam skoro nikakvih hrvatskih knjiga.

- Plamna vaša rječitost, milostiva gospodo; zanosi čovjeka nehotice, i skoro bi ga prevarila. Maleni smo, žalibože, slava naša ne ori se svijetom, da, i ono, što smo pošteno zaslužili otimlju našemu imenu. Žalosno je to, muka hvata čovjeka, pravo velite. Al ipak ne sudim kao što vi. Upravo okvir naše malešnosti, koja sapinje često smjelu dušu i žarko srce, rodi toliko borbe, toliko sukoba, da će dušu silno potresti, i povijest ljudskoga srca u nas je toli razlika, toli živa; da našim piscima ne treba nego prepisati je, pa su napisali najljepši roman. Al da vam pravo kažem mnogi naši pisci pišu o naravi ne motreći naravi, pišu o ljudskom srcu ne požnavajući ga.

- To je sve teorija - nasmiješi se lijepa gospođa - a ja ću se vašim riječima tek onda pokoriti, kad mi pokažete živ primjer, kad mi pokažete pravog junaka za roman.

- Hoću, gospođo ! - odvratih joj. Naš razgovor bivao je sve glasnijim i življim, te je župnik zaboravio Napoleona i sudac svoje kruške. Sve se oko nas sakupilo bilo, svi su htjeli slušati o junaku romana.

- Čujmo! - zaviknu velečasni gospodin izbočiv se za mojim stolcem, a ja nastavih:

- Ne nadajte se, gospoda moja, da ću vam dokazati pričicu složenu po pravilima umjetnosti: ne mislite, da ću dozivati u pomoć oštru dosjetljivost ili bujnu maštu. Nipošto. Što vam evo kazujem, živa je i prosta istina. Učio sam prava i zakone na sveučilištu praškom. Toliko godina ne bjeh vidio hrvatskoga si doma, stoga podoh g. 186* božićevati u Zagreb. Sve se bilo prevrnulo, slobodnije se tuj disalo, sretnije živjelo. Praznici mi letjeli i odletjeli neopazice. Toliko je toga bilo gledati, slušati, govoriti. Nije dakle ni čudo, da sam, praznovao preko reda. Napokon valjade otkinuti se od doma, vratiti se na, nauke. Potkraj mjeseca siječnija, sred ciče zime; vrati me večernji povoz samrtva i ledena u Prag. Raspremiv se malko, pohitim među hrvatsku braću. Da, braća bijasmo, gospodo, kao da nas je jedna majka rodila. Bijaše nas lijepa šaka Hrvatića u češkoj prijestolnici, bijaše pravnika, liječnika, mjernika, jezikoslovaca, bijaše sinova sa svih strana roda hrvatskoga. Pa da ste nas vidjeli, slušali. Lijepe li zadruge ponositih, živih mladića! Bijasmo kao prst uz prst, svi za svakoga, svaki za sve. Dijelismo radost, dijelismo žalost, i radost bude vedrija, žalost lakša. Ne pomagati brata, bijaše grijeh; bijamo komuniste među sobom. A ta živa zadruga iskrenih, mladih duša pazila, motrila, slušala na svaki kucaj srca hrvatske majke domovine. Ma se i kako razigrala mašta, ne će si stvoriti ljepše poezije, nego što je živovanje slobodne đačke općine na sveučilištu. Doživio sam onih godina mnogo gorke nevolje, al ne doživjeh nikad poetičnijega doba. Hrvatska braća sastala bi se svaki dan u kavani, da čitaju domaće novine, jer nije bilo hrvatskoga lista ni hrvatske knjige, koja bi nam utekla bila. No redovite sastanke imasmo svake subote. Kao da vidim sada pred sobom tu vatrenu četicu. U posebnoj sobi praške neke gostione sjeđahu veseli, vedri mladići hrvatski. Nad stolom drhtaše plinska svjetiljka prostirući što jasnije, što slabije svijetlo nad glavama mladića. Oko dugačkog stola junaci. Veselo je tuj bilo i preveselo. Ne tiijaše to pijanka njemačkih đaka, ne ozivahu se tu blatne pjesme. Tu se deklamovale pjesme, čitali sastavci, pjevalo učetvero, nazdravljalo po običaju hrvatskom sve u slogi i ljubavi.

Kanarinac, vele, niti je vanjskim licem lijep niti grlovit u svojoj djedovini, na atlantskim otocima; no kad dođe u široki svijet, požuti mu perje poput zlata, otvori mu se grlo u mile pjesmice. Tako i naša mladež.

U svom je domu mladić plah, veže ga rodbina, vežu znanci i drugi obziri.

Al kad zađe u svijet, plane mladić i razvija se kao cvijet, tu ga možeš učiti i proučiti. A koliko raznolikih značaja, koliko protivnih slika - al sve samo jedno srce. U tuđinstvu treba učiti razlikost tipa našega naroda, kad mu se sinovi skupe sa svih strana u jedno kolo. Tu ti izlazi na svijet flegmatična dosjetljivost Zagorca, žive vragolije okretnoga Dalnatinca anakreontična nebriga Šijaka i epigramatična odvažnost Krajišnika. Zato me ti naši sastanci vrlo zanimali. Često zavukao bih se u zakutak te sam motrio to šareno kolo. Al bilo, prošlo. Raziđosmo se u svijet, kao što se rasplinu zlatni oblaci na nebu.

No eto, zađoh stramputice, zanese me duša u minule dane, a ja obećah pričati vam o junaku romana. Oprostite. Hoću.

Pohitam, kako rekoh, med hrvatsku braću u prvi kat prve praške kavane. Ne prevarih se. Nađoh braću kao da sam ih jučer ostavio. U zadnjoj sobi kavane bijaše hrvatsko taborište. Uvečer dolazile s juga novine, valjalo ih u prvi mah proučiti te najvažnija pitanja, raspravljati, a raspravljalo se vrlo glasno. Ljudi sjevernjaci čude se našemu glasnomu govoru, a penzionirci, čitkajući po dva sata augsburške novine, mrzili naša glasovita grla od srca. Ja u kolo, a svi na mene kao pčela na med:

- Ta mani novine - podviknu Šijak susjedu, koji je čitao - evo ti iz Zagreba najnovijih živih novina!

- Servus, dragi brate! - pozdravi me Zagorac.

- Kad si krenuo iz Zagreba? A što radi ovaj? A što veli onaj? Pa je l' to istina? Kazuj nam ti pravo! Jesi l' vidio Tinku? Je l' se zaručila Minka? - I tako dalje bez kraja i konca.

- Mir, djeco! - otresoh se ljudski - da sam zdrav i čitav, morao bih imati deset glava i jezika kao indijski bog, da smirim vašu radoznalost, a eto vidite, prevalih preko sto milja sred tvrde zime, i više sam ledena svijeća nego čovjek. Dajte, da mi se duša mrvu ogrije, pa sam vaš sluga!

Da se otmem bratinskoj nalogi, sjedoh u kut do znanca moga, bradata Bodula, koji je na sveučilištu prežvakao helensku besmrtnost.

- Eto vidiš, i opet se nađosmo! - prihvati moj krčki apostol, pogladiv svoju dugačku bradu - pa ni besjedice nisi pisao iz Zagreba.

- Nisam imao kada, brate.

- No - prihvati Bodul nanova - evo nam nova prijatelja - te mi pokaza prstom čovjeka za očarima, kojino za istim stolom naproti nama sjedaše.

Novi prijatelj pridignuse, pokloni se svečano i, predav mi svoju posjetncu graciozno, reče ukratko: "Lovro N., profesor jezikoslovlja".

Svečani taj naglas sprvine me nešto zabušio, a ja mu ga odvratih, isto tako, po svoj prilici nespretno. Od kraja govorasmo malo, tek nekoliko običnih riječi. I bilo mi je vrlo drago. Imao sam kad motriti novoga znanca. Po naglasku sudeći, bijaše pohrvaćen Slovenac. Da vam ga ukratko opišem .Bio čovjek srednjega stasa, košćat, širokih pleća. Glava neobično velika, naličila posve kruglji; čelo mu bilo široko, visoko, reći bi uglasto, lice osuho, blijedo, u srijedi široko, zdola posve šiljasto, nos fin, ušne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka, duga, pravilno u dvoje razdijeljena, a oči male, tamne, žmirkave, al i vrlo žacave. Gledajući ga, smetoh se nešto. Opazio sam na tom čovjeku nekakov nesklad. Posavski šešir bijaše mu nov, siva surka sa srebrenim dugmetima fina, ovratnjak svilen, košulja tanka; vidjelo se,, dae taj čovjek ukusno odijevati mari, al sva ta finoća bijaše nespretna. Kao da sam vidio školnika ili kapelana pred sobom. A i kretanje bilo mu neobično. Sjedio je i ponosito osovljene glave, stisnutih usnica, sve ispod oka motreći čovjeka, nasmjehnuv se kadštvo porugljivo, kimnuv kadšto glavom. Jednom rukom držaše rukavicu, a drugom popravljao si neprestance ovratnjak. U svem je htio biti fin, elegantan, dostojanstven, al po svem si vidio, da je taj čovjek doduše mnogo općio s finim svijetom, al da je kraj svega toga ostao ponešto neuglađen. Govorio je sprvine polagano, svečano, kratko, poput epigrama, al i apodiktički preplećući govor franceskim dosjetkama. Bio je pod silu miran, al neobični sjaj njegova oka odavao je, da je čovjek strastven. Kad bi se zapodjela živahna prepirka o kakovoj neznatnoj stvarci - a toga je bila zaonda dosta - šutio Lovro mramorkom te bi samo potkraj govora ironičkom izrekom izvrnuo cijelu raspravu na šalu. A kad se je govorilo o važnu poslu, planulo bi mu blijedo, pristaro lice, sijevnule male oči i, zabadajući kažiprst u zrak, govorio je kratko, oštroumno, rado pobijajući tuđe pravo mnijenje doskočicom, a braneći svoje krivo, kad je trebalo i sofizmom.

Po prvom razgovoru razabrah, da je Lovro vanredno darovit čovjek, da mnogo, veoma mnogo znade. Kraj svih tih vrlina ne bijaše mi Lovrin prvi pojav prijazan. Nešta me odbijalo od njega. Kad nam se jezik ponajbolje razigrao bio, izvadi Lovro sat pa reče vrlo važno: "Kasno je, gospodo!" Dignuv se, pogladi si kosu pred velikim zrcalom i, pruživ mi tri prsta, pokloni se svečano : "Meni je bila osobita čast! Klanjam se!" - Odvratih mu poklon na isti način, ponešto zabušen, pa stoga valjda opet nespretno. Raziđosmo se, a ja dugo razmišljah u postelji: Kakav je to čovjek taj Lovro!

Naskoro saznadoh, kakav je. Sastajasmo se često kod mog pobratima Bodula. Lovro bavio se knjigom, bavio i ja. Pobratismo se, i napokon izjavi mi Lovro : - Našao sam lijep stan za trojicu. Jednoga sam već druga zakapario; dođi i ti; rad sam s tobom zajedno stanovati."

Valjda - rekoh - bit ću ti pagat ultimo.

Zakratko uđosmo u novi stan, i to kod kapelnika opere, te se namjestismo, kako smo bolje znali, u svom novom šatoru. Treći među, nama bijaše Ž., tehnik, valjan i vrijedan sin hrvatske kajkavštine. No taj treći svat bijaše obično van kuće: vezala ga vatrena ljubav za neku prašku mladicu.

- Hvala bogu - prihvati Lovro razrediv pod svojom bijelom puhovom kapom pokućtvo po svojoj voljici - gotovi smo; sad imamo salon i alkov; sad stanujemo gospodski i možemo bar pohode primati.

Poznavajući svojeglavost brata Lovre, nisam dirnuo u razredbu njegovu, samo se nasmijah u duši njegovoj aristokratičnoj primjedbi. Tako bude Lovro muče priznan glavarom naše malene zadruge. Sad se tekar pobratismo od srca, sad smo bili prijatelji i ne rastasmo se, dok Lovro ne ostavi sveučilišta.

Za zimskih večeri sjeli bismo Lovro i ja za peć, da učimo. Vatra, praskala u peći, lule nam se dimile. Lovro razglabao "Ostromirovo evandelje", ja "Enciklopediju prava". Prolazila tako ura za urom, al napokon dignuo bi se Lovro natukao svoju puuhovu kapu, očiti biljeg glavarstva, a to je bio znak, da je učenje svršeno i da je hora "akademičkomu čaju" i razgovoru. Čaj kuhao je Lovro sam; u taj posao nije se smjela miješati živa duša; kuhao ga je točno, reći bi matematičkim redom. Kad bi sasuo čajevo lišće, izvadio bi Lovro svoj časomjer te brojio minute, koliko ih treba. Pijući lulu, srčući čaj, čavrljasmo od srca o svem i svačem. U takovim prilikama kazivao mi Lovro o svojoj kući, o svojoj mladosti.

Lovro rodio se od seljaka; malo imućnih, kod Postojne. U onim stranama gospodarstvo malo vrijedi, zemlja je suha, kamena. U kući bilo više djece i ženske i muške; nevolja, da ih podigneš na noge. Starci pobožni željeli, da im se bar jedno čedo podigne do sreće, do gospodstva. A može li za njih biti veće gospodstvo, veća sreća do svećeničke haljine? "Kad mi sin poraste, mišljaše starica majka; bit će mi župnikom; susjedi ljubit će mu ruku, sudac klanjat će mu se, jest će svagdan mesa na bijelu pladnju, imat će od čega živjeti do groba, pa što još više, molit će za moju dušu, a njegova je molitva bolja od druge molitve. Ima li veće sreće?" Starci uglavili, da im jedan od sinova bude popom. Kocka pala na Lovru. Sve selo je znalo, da je bistra glavica. Umio on napamet sve crkvene pjesmice. Tim bolje po njega; bit će mu poslije manje muke. - I neka je. Lovro nek bude popom - reče otac. Al eto bijede! Za papa treba školovanja, a u selu školnik jedva bio za orguljaša; školi u gradu hoće se borme troška, a otkud?

- Eto sreće! - dosjeti se brzo starica. - U Ljubljani nam je kum zvonar. Kako bi bilo, da Lovru smjestimo kod kuma; nek se što ranije priuči svetomu poslu? Vidiš dobre pmeti i bolje sreće. I kumstvo valja.

- Pravo, majko - reče otac - Lovro nek ide zvonaru. Valja ti pamet.

Sudski pisar napisao za Lovrina oca pismo kumu. I dobro pogodio pisar. Zvonar bio dobar kum te zajavi, da je Lovri prosto doći k njemu u Ljubljanu, jer on sam da je već oslabio, pa će mu kumče biti u pomoći. Pa tako i bilo. Jednoga jutra blagoslovi majka Lovru, tisnu mu u ruku dvogrošku, u torbu dva bijela sira, a za kumu povjesma. - Idi, sinko - reče maja - da si mi valjan i pošten. U svijetu je mnogo zla, al ti mi budi dobar. Pratio te bog i njegovi anđeli. Pa dadne li sreća i milost božja, čitat ćeš novu misu pred našim velikim oltarom. Idi pa moli za ajku svoju.

Lovro je dakako od svega toga malo razumio. Znao je, da ide u velik grad kumu si. I veselilo ga. Al kad je vidio, kako je iz majčinih očiju udarila kiša, svilo mu se oko srca, pa udri i on plakati. No otac otkinu sinka od majčine grudi te povede Lovru kumu zvonaru.

Tu je dakako drukče bilo. Kad je Lovro vidio velike kuće, silu ljudi, visoke tornjeve, kad su mu prvi put zagrmjele velike orgulje, razigra mu se mlado srce preko reda. Nije se Lovro plašio kao drugi seoski dječaći. Hitra mu pamet primila se brzo svega. Dadoše mu i knjige. Eto veselja. Po vas dan sjedio maličak u školi, samo večerom zvonio bi mjesto kuma zdravumariju. Ne bijaše mu to dužnost, to bijaše njegovo pravo, kojim se je ponosio.

Uz glasove zvonova razlijegajućih se u daleki svijet, kanda se okrilio Lovrin duh prezajući sve dalje i dalje. Za ono doba dočekala bi se slave školske samo gospodska djeca; ta kako da ne budu pametna, dobra, kad su gospodska, mišljahu učitelji. Seljačko bokče, ne znajući ni zapeti njemački, moralo se stisnuti u kut, ma i kako pametno bilo. I Lovro bijaše takovo bokče, al se on nije dao. Mali taj bokčić obori oštrim umom, zrelim i smjelim sudom utoliko predsude svoga doba, da mu se učitelji čuđahu, gospodska djeca klanjahu, da, neki učitelj reče o njem:"Nad glavom toga dječarca sjaje vatreni jezik svetoga duha " Svaki zavod ima đaka, koji se i poslije pominju kao neobičan pojav. Takov bijaše i Lovro. No dosta o tom đakovanju. Svršiv srednje škole, znao je Lovro više nego većina njegovih učitelja, pa ako je nekad majčica mu mislila, da će joj sin dočekati župničku slavu, tvrdili su sad i pismeni ljudi, da će jamačno postati mladim kanonikom. Dođe hora, da se Lovro zapopi. Srce ne kucaše mu veselo; žarkomu srcu mladića bijaše i svijet preuzan, prezalo ono preletjeti preko svijeta, više svijeta, a ovamo ustadoše kidati ga od svijeta, zatvoriti ga u sebe. Ima duša mirnih, krotkih, pobožnih, u kojih je snage, da metnu sav svoj život na oltar božji, a da ne požale nikada žrtve. Al ne bijaše Lovro tolik junak. U njem je sve kipjelo, vrelo, plamtjelo. Bijaše preslab, da si sam slomi krila. A ipak se dao zapopiti. Navukoše mu crnu halju, obrijaše tjeme. Neizmjerna žalost osvoji mu srce. Pamet bludila mu u sumraku. Crna haljina činjaše mu oklopom orijaša na prsima patuljka. Al junački sprezao on svoje jade, zakopao ih na dnu srca svoga. No ne bijaše to junaštvo oduševljena ratmka, koji plamnim srcem srće u boj; bijaše to nijema odvažnost vojnika, koji, prisiljen nositi pušku, mirno izlazi pred neprijatelja ne mareći, hoće li ga probosti sablja il sa zemljom sastaviti zrno. A tko ga je silio na to neželjeno zvanje, na taj sveti, za njega preteški jaram? - Tko me sili? - upitao bi se često i sam Lovro. - Ta nitko, baš nitko. A zašto da ne raskinem svetih veriga? - Silio ga, silio posmjeh majčin, majčine suze radosnice. Pred tim osmijehom nabranog starog lica, pred tim sjajnim biserom spalo mu sve junaštvo na ništa. Lovro ljubljaše majku van reda, a ta ljubav zaustavila bi mu svaki prigovor u grlu, svaku oporu misao u glavi.

Podvečer nekoga jesenskoga dana - u vrijeme praznika - povrati se Lovro rodnoj kući - prvi put, u svećeničkoj haljini. Na oštrim pećinama pustoga Krasa drhtala večernja rumen. Sred kamenite pustare sjajila zelena osama, a sred nje kamena kućica. Župno zvono zvonilo zdravu mariju. Pred ogradom stajaše mlada ženska, puna, jaka. U dvorištu moljaše stojeći starac, na čelu mu sjali zadnji traci sunca zaplećwći zlato u srebrene mu sjedine. Pred kućom na kamenoj klupi sjeđaše starica sklopljenih ruku. I ona moljaše.

- Isuse - pljesnu mlada rukama opaziv, gdje se mladić u crno odjeven uz brdo primiče kućištu. - Mamo, mamice! Evo gosta ! Lovro ide! Duše moje! Lovro, mamice! - i pobrza nizbrdo pred došljaka. Otac pođe za njom, a majka osovi glavu i spusti ruke u krito. Drhtala je. Začas doleti pred nju mlad bogoslovac, kleknu i spusti glavu u staričino krilo. A ona ? Raskrilila ruke tiho plačući i smijući se gledala ukočenim okom mladu glavu. Napokon spusti i ruke i glavu na sinka svoga. U taj par ne bijaše na svijetu u jedan mah veće i žalosti i radosti nego na tom mjestu.

Za večerom bio Lovro vedriji. Sloboda, svježi zrak, mila mu lica i prizor mjesta, gdje je ugledao svijet - sve to ga je bilo zanijelo, da je i zaboravio svoju crnu haljinu. Govorio s ocem i svakom o koječem, govorio razborito, oštroumno, al i priprosto, po duši priprostih si rođaka.

Otac raspravljao s njim kao sa svojim vršnjakom nudeći ga neprestance primorskim vinom. Svak, ljudina, upleo bi se kadšto u govor, a i sestra rekla bi časom kroz šalu svoju krpicu držeći dijete na prsima. A majka? Stvorila se mramorom. Nijema, blažena sjeđaše na kraju klupe, šapćući molitve i gledajući crnu haljinu sina si.

- E, Lovro ! - prihvati crnooka, jedra sestra - vi ste muške glave pile za svačije zdravlje, al je Lovro zaboravio, da nije samo sin i brat, već i ujak. Hodider bliže, brate, gled' ti moga dečka: i taj nešto valja; ne budi mu uroka! - doda mlada žena skinuv maramu s glave svoga jedinčeta.

- Gle ga, no! Lovro! - nasmuja se svak - pa reci po duši, nije li se taj mali đebeljaković vrgo na mater? Pun je kao jabuka, pa to nisu miši dovukli, je l', Kato? - I poljubi muž mladu ženu i crnomanjasto čedasce, koje se je toli pametno i milo smiješilo ujaku.

- Id', pogani jeziče! - lupnu žena pecavoga si muža lako po ruci - vidi ti se, da nisi natašte. Misliš ti, da nam je brat došo iz grada, da tvoje bajke sluša? Prodike ti treba i prodike.

I svi se od srca nasmijaše. Brzo minuo smijeh Lovru. Čelo mu se zamrači. Zamislio se. Sretnih li ljudi! Tu je života, prava, zdrava života. A on? Pogleda crnu haljinu, zadrhtalo mu srce. Pogledao majku i smirio se.

Napokon da se vrati u grad. - Pusti mene - reče majka sestri spremajući Lovrinu robu - pusti mene, sama ću. Što ti znaš! - I plačući natiho, skladala prtljagu. Na polasku uhvatila Lovru za ruku i, tarući si suze govorila: - Moli za me, sinko, moli. Lijepo umiješ govoriti, kao da je štampano, znat ćeš i lijepo moliti. Oj, sretna sam i presretna! Oprosti, ti si već sad gospodin, al ja sam ti majka, majka!

Poslije tih vedrih dana nastade u Lovrinoj duši noć, tamna, noć, burna noć. Dugi hodnici sjemeništa zijevahu na nj kao otvorena ždrijela. Lovro se odbi od drugova. Bivao sve bljeđi. Stao moliti, moliti pritiskujući čelo na molitvenik. Al dim njegove žrtve ne vinuo se uz nebo, dim se gubio po tlima. Zakopao se u Augustina, Hrisostoma i druge svete oce, zadubio u psalme. Badava, badava! Duh mu se svraćao na Berangera, Goethea, Byrona i Mickiewicza. Tu je nalazio sebe. Duša mu bijaše kao Byronov Mazepa privezan krutom sudbom na bijesna ata na - vrijeme. Vrijeme, mladost,leti, duša ranjena, krvava. Lovro stao čitati, učiti u noć. Al nije učio svetih otaca. Učio povijest, jezike, matematiku. Ne bijaše Lovro pjesmik, to jest, nemaše tvorne pjesničke sile. Al mu duh bijaše ognjevit zmaj. Primiv toliko slika pjesničkih velikana, toliku silu razlikih misli i osjećaja .u sebe, buktilo mu srce kao vatrena gora. Bivao sve bljeđi, sve suši, a oči sve plamnije. Nađoše u njega Kanta , nađoše Rousseauove "Confessions". Mrko gledaše ga predstojnik od onoga dana. - Vas je opsjeo nečisti duh, vi šte pust svjetovnjak pod svetom haljinom! - Od onoga dana nije bilo mira. Predstojnik bude mu krvnim neprijateljem. - Vi ste husita, heretik! - ukori ga; - čita li se vječna mudrost tim krivovjernim stihovima?

- Ne - odvrati mu Lovra - ja sam sveti Lavrencij, vi me pržite ma roštilju.

- Propast tvoja od tebe samoga! - zagrmi predstojnik ne spadajući nipošto u red krotkih pobožnah pastira stada Kristova.

Lovro stisnuo zube, pohitio u vrt, čitao Toru od Kempisa, al odmah zatim Prešernove sonete. I skoro bude posve robom Petrarkinih zvonkih lanaca.

Za vrijeme drugih praznika povede neki drug bogoslovac Lovru sobom u rodno si mjesto. Bijaše to seoce u krasnoj gorskoj krajini. Nedaleko od sela stajaše vlasteoski dvorac. Domaćina, čovjek vrlo naobražen i prijazan, pozvao bi često mlade bogoslove k sebi. U kitnjastom perivoju, na lijepim brežuljicma bilo do volje zabave. U vlastelina bila ljepušna jedinica, crnooka i zlatokosa, bujna i vesela, a pametna, van reda. Umjela ona više jezika, umjela crtati; udarati u glasovir i više toga. Osobito rado govorila je franceski pa je francesku knjigu i dobro poznavala. I Lovro bijaše tomu jeziku vrlo vješt. Nije dakle ni čudo, da su mladi svetac i crnooka plavka mnogo međ sobom čevrljali o cvijću, o suncu, o glazbi, o Berangeru i o koječem. Mladica bijaše živa, vrlo živa. Dosjetljivost i oštroumlje mililo se Malvini - tako bijaše joj ime - nad sve ino. Stoga je i rado govorila sa Lovrom. Oko joj pri tom sipalo iskre; al kad je govor udario u življe, prenula bi se Malvina, oko joj budne ozbiljnim. Jedno ljetno popodne uputi se Lovro sam u dvorac, kojino je samo razi zemlje građen bio. Izdaleka ozivali se zvuci glasovira. Lovro zaviri na prozor u kuću. Malvina sjeđaše za glasovirom. Zavjese bijahu napolak spuštene, samo nekoliko sunčamh zraka dopiralo u polutamnu sobu, al te zrake titrale nad zlatnom glamcom Malvine. Prava Rembrandtova slika. Igrala Schubertovu pjesmu. Lovri kao da su se noge uštapile u zemlju, al napokon uđe u kuću, u salon, gdje je Malvina sjedila. Kroz smijeh kimnu djevica dva, tri puta pa je dalje prebirala tipke. Lovro sjede u prikrajak nijem, zanesen. Bog zna, o čem razmišljao. Čelo mu bilo sad glatko, sad mrko, oči sad sanljive, sad vatrene. Malvmine ruke kao da prebirale njegovo srce. Najednoč problijedi, skoči. Malvina se lecnu, glasovir umuknu.

- Zaboga, šta vam je? - upita djevojka.

- Ništa, ništa - istisnu teškom mukom Lovro.

- Govorite,' molim. vas!

- Da govorim? Uistinu? Da govorim? - zapita muklim glasom bogoslov.

- E, da!

- Ja ... vas ljubim - odvrati u pol glasa mladić.

Za jedan čas zašutješe oboje. Lovro ostao kao kamen, djevojka osvijesti se, lagano pađe k mladiću, ustaviv se pred njim, uhvati ga za obje ruke i progovori od srca:

- Lovro! Vi ste pametan, ljubezan čovjek. Vjerujte, da umijem cijeniti vrelo vaše srce, genijalni vaš duh al na vaše riječi ne znam odgovoriti, ne smijem. Crna vam halja nije mi dala ni misliti o tom. Al zbogom, inače bih stala razmišljati, zbogom, prijattelju moj!

- I nesta djevojke.

- Zbogom! - dahnu Lovro - gospode, budi volja tvoja!

Laganim korakom odmicao se mladić od dvorca. Kraj šumice sjede na panj. Sunce zašlo, stada se vratila, zanoćila nojca, i sinule zvijezde, a Lovro sjeđaše poniknute glave na panju. Hladan vjetar duhnu s gore: "Lovro zadrhta, ustade. "Zbogom!" šapnu još jednom, i nesta ga za šumicom.

Drugoga dana vrati se Lovro u Ljubljanu, a Malvina pođe u Trst.

Odsada, gotovo nestalo misli iz Lovrine glave. Samo jedno mjesto u njegovu tijelu bijaše živo, mahnito - samo srce bijaše mu živo, a sve ostalo tijelo mrtvo. Al srce ga je boljelo; bijaše mu da ga iščupa iz grudi. Po cijele dane znao Lovro po svojoj sobici koracati amo tamo nijem, blijed, bez svijesti. Glas orgulja činjaše mu se olujom, gđje bjesni na uzbibanom moru, sveta pjesma bijaše njegovu uhu izdisanje umirućih, a riječi njegove molitve ne bijahu nego zrna, koja su padala na pust, neplodan kamen. Ah, koliko je puta zavidio mramornim svecima u crkvi, njihovo mjesto! - Zašto nijesam ja na vašem mjestu? U vas je mozak i srce, u vas je sve od hladna mramor-kamena. - Malo kada je Lovro spavao. A kad je usnuo na časak, mučili ga snovi. On da je bio ptica podrezanih krila, zatvorena u gajbi. A vani u zelenu lugu sjedio na grančici slavuljak slažući mile pjesme. I htio poletjeti iz gajbe, poletjeti svomu slavuljku u zelenom lugu. Tri puta razmahnuo krila, tri puta lupi glavom o gajbu, i s glave mu poteče krv. Strašna li sna!

Lovro ginuo od dana do dana. - Malvina bi mojom bila, da me ne sapinje crna haljina. - Ta misao osvajaše mu cijelu dušu. Predstojnik nije mario ispitivati ranu mladoga pitomca, ne bijaše on dobar pastir. Vanjski obredi vrijedili u njega više nego skrušenost srca, nego čista duša. Stoga je Lovri bilo svagdan od njega ukora. Za svaku malicu znao uštinuti jadnika. Lovro da zdvoji.

- Ne zabadajte oštrih si nokata u moje srce - vrisnu jednoga dana Lovro - tako mi spasa moga, poludjet, ću!

Mladić obolje. Lovro bijaše medu svećenstvom poznat kao veleuman mladić, osobito mu je volio neki starac kanonik, vrijedna, pobožna, glava. Dočuv o Lovrinaj bolesti pođe u sjemenište. Bolest išla na bolje al mladić bijaše slab. Kanonik sjednu do njegove postelje.

Sinko! - reče dobri starac - dojaviše mi, da boluješ. Zato me evo ovdje. Kako ti je? Kazuj mi, što te boli. Govorili mi ljudi, da si od više vremena blijed, žalostan. Kazuj bez obzira, kao da govoriš svomu ocu, svomu ispovjedniku.

- Hvala vam, prečasni oče - odvrati bolesnik slabim glasom - hvala za vašu očinsku brigu. Da vam sve kažem? Bože! mogu li? Kazuj, sinko!

- Dobro. Hoću. Al molim, vas ne ljutite se na me. Nesretan sam, srce mi boluje.

- Kako srce ?

- Velika je stvar, sveta je stvar služiti vas smrtni vijek bogu.. i samo bogu. Ali tomu se hoće, oče, jakosti, junaštva: Ne može to svatko. Mnogi su pozvani, rijetki izabrani. I mene je kob krenula na taj sveti put. No žalibože pođoh krivim putem. Nijesam ja izabranik. Srce mi kipi, duša preza u svijet; a nijesam junak, da se svladam. Sveta haljina gori na meni, spalit će me. A što ću ja? Budući slugom božjim, htio bih mu služiti svim srcem. Neću da budem pol čovjeka. A ne mogu. To mi je bolest. Sudite mi, i neka mi bog sudi, ja nijesam kriv.

- Nesretan si, sinko moj, razumijem; ti izabranik nisi, vidim. Žao mi te je. Nadah se, da ćeš puku vjeran pastir biti. Ne ću te koriti, kao što bi drugi možda činio. Bolje da budeš valjan svjetovnjak negoli nevrijedan svećenik. Znam, da se svetomu zvanju hoće junaštva. Reče mi, da ti srce boluje. Ljubiš li možebit ženu?

- Ljubim, oče!

- Ako je samo to, proći će taj san mladosti.

- Nije samo to. Proći će taj san, jer mora proći, al ne iziiječi to moje rane. Duša gine za širokim svijetom, u mome srcu ne bude nikad svetoga mira.

- Kad je tako, ne ću te više nutkati. Idi u miru, ja te blagoslivljem. Čudni su putovi providnosti, razni su putovi čovjeka. Idi; kuda te želja vuče, i tijem putem možeš doći do spasa. Govorit ću, da te otpuste,

pa ustreba l' ti poslije moje pomoći, zađi pod moj krov naći ćeš oca.

Sretan spusti mladić bolnu glavu na starčevu ruku i nakvasi je vrelim suzama.

Za nedjelju dana, otvoriše se jednog jutra vrata sjemeništa. Iz kuće izađe blijed mladić u svjetskim haljinama - Lovro. Uzdahnu. - Slobodan sam - mišljaše, i zaboravi na sve. Sunce je sjalo, sve bijaše živo, zeleno. Lovro pođe iz grada. Šetao i šetao po zelenim gajevima. Na obronku brežuljka, vrh grada sjeo mladić. Oči mu letjele po gorama, po dolinama. Uživao je ne misleći ništa. Napokon shrva ga san, sladak san. U snu gledao je Malvinu gdje sjedi za glasovirom. Oko glave drhtalo joj sunce. - Malvino ! - kliknu mladic - gledaj, nestalo je crne haljine. Dodi, dođi ! - I raširi ruke i probudi se. Večernja zvona sjetila ga zbilje. Sad je tek počeo razmišljati. Kamo sad? Pogleda preima strani gdje mu stoji dom. Čelo zamrači mu se: - Šta će moji reći? Mogu li k njima? Mogu li? Moram. - Odvažno dignu se Lovro i pođe znancu si u grad. U rano jutro drugoga dana već je koracao Lovro cestom put Postojne. Idući dobru uru, dođe do vrška. Naproti njemu iđahu kola vitlajući za sobom silnu prašinu. Lovro zađe na brdašce do ceste, da se ukloni prahu. Projurila laka kola. Srce zazeblo mladića. U kolima sjeđaše fin, mlad gospodin, do njega mlada gospoja. Bijaše Malvina. Dugo gledaše Lovro za plavetnom joj koprenom, koja se je vijala na jutarnjem suncu. Zatim sjede na bržuljak. -Zbogom! - šapnu - Dakako, luđače, dakako! Vlasteoska kći u ubog seljanin! Naravski! Pa čemu i dalje misliti. Srce ne umuje. Ludo srce, tko te pita? Šuti, trpi! Zbogom! - Hitrim korakom nastavi Lovro putovanje. Napokon opazi rodno si mjesto, opazi očevu kuću. Bilo mu je teško kao da se je valjalo popeti na ledovito brdo. Dođe bliže. Ah, da je ta kuća još sto milja udaljena Badava, nužda mijenja zakon. Putem sreo se sa seljacima iz svojega sela. Ljudi bi postojali, u čudu gledali. Otkuđ mladomu svećeniku svjetovne haljine? Je l' šta skrivio, te ga otjeraše ? Bog zna. Dođe pred kuću. U dvorištu nikoga. Valjda bijahu ljudi na polju za poslom. Uziđe na pristrešak. Vrata bila pootvorena. U sobi sjedila starica predući i nogom zibajući dijete. Lvvro stade, zatim koraknu. Starica pridignu glavu.

- Za rane božje! vrisnu srušiv kolovrat - sine ! sine ! Što je od tebe ? - Pritisnuv ruke na srce, pade na stolicu. Spopade je drhtavica.

Dijete u zipci stade vikati. Lavro stajao smeten. Napokon dosjeti se, skoči potražiti oca te stade starici trti slijepe oči. Majka pootvori oči i po,gleda sina si pogledom tužnim, korećim, da mu je srce pucalo.

- Majko - prihvati u pol glasa Lovro stojeći kao kip od mramora - oprostite, ne sudite mi krivo. Ne mogu inače. Bog mi je svjedok.

- Šta si uradio, sine ? - nastavi starica kroz plač - pomozi nam,bogorodice! Ubio si nas sve. Našoj kući nema blagoslova. Kako sam si, sve to lijepo smislila bila, a sada - od svega ništa.

- Al zaklinjem vas, slušajte me ! Kazat ću -

Uto se pojavi na pragu otac i svak. Otac zapanji se.

- Ti, Lovro?

- Jesam, oče!

- Pošto? U tim haljinama? Gdje ti je crno ruho?

- Ostavio sam ga u sjemeništu.

- Zar te otjeraše?

- Otiđoh svoje volje.

- Lude volje! A zašto?

- Bijah nesretan. Nijesam rođen za sveto zvanje svećenika.

- Nesretan? A koja te sreća sada čeka? Zašto si?

- Svijet će mi sreću dati. Učio sam štogod.

- Valjda ćeš preko mora - u Ameriku?

- Ne ću.

- Da kamo?

- Ostat ću među svojima.

- Kod nas? Ne ćeš. Bez djela nema jela. A kod nas djela nema van plugom i motikom.

- Ne ću da se hranim vašim znojem. Vratit ću se u grad. Naći ću pomoći. Al bar za prvi čas dajte mi zakloništa.

- Ne dam. Idi, kud ti drago.

- Taste ! - uplete se Lovrin svak - ne naglite. Slušajte ga barem, bog zna, šta je.

- Šuti, zete moj! Lovro! Svijeta si željan. Idi u svijet. Sretan put. Prenoćiti možeš slobodno, al sutra zorom čisti mi kuću.

- Oče !

- Ništa. Rekoh. A tako će biti.

- Dobro, oče! Ići ću. Starac iziđe iz kuće u selo, mrk, zamišljen. Sin zavuče se u komoru, baci, se na postelju. Tu ležaše nijem. Prsa mu se nadimahu, usne drhtahu. Najednoć zaškrinu vrata. Uniđe starica majka.

- Lovro! Ču li me? Lovro? zapenta stara.

- Što je, majko? - pridignu se Lovro.

- Kazuj mi sve, kako je bilo. Starica sjednu na postelju kraj Lovre, a ovaj razgali rođiteljici svoju ranjenu dušu.

- Lijepo govoriš, krasno govoriš - zakima starica kroz suze - ah, kako bi ti lijepo propovijedao bio! Pa kad je tako, neka bude božja volja, al . . . al ta rana mi zacijeljeti ne će. - Pri tom si starica otrla pregačom suze.

Drugog dana u zoru krenuo Lovro natrag u grad, oprostio se sa sestrom i svakom. Majke ne nađe nigdje. Došav do mjesta, gdje se staza stječe sa drumom, opazi staricu gdje sjedi podno drvenoga raspela.

- Dočekah te, da te ispratim, Lovro, komadić puta. Evo ti pogače. Sama ju spekoh. I to uzmi - reče majka stisnuv sinu pet škuda krstaških u ruku - znam, trebat ćeš.

Mučeći iđahu časak oboje drumom. Tu se oprostiše. Treba l' vam kazati, kako?

Došav u grad, pođe Lovro ravnim putem starcu kanoniku.

- Prečasni dobrotvore! - reče - otac me otjera iz kuće, dođoh k ocu.

- U dobar ćas, sinko. Vladin predsjednik izabra te na moju preporuku odgojiteljem svoga sina. Sutra valja ti se seliti k njemu.

Na ovaj glas iz usta starca dobrotvora uskliknulo srce Lovrino od radosti. - Bit ću slobodan, bit ću sretan - ozivalo se u njegovoj duši, i jedva se dosjetio, da se valja kanoniku zahvaliti. Tako je negdje kukavnoj ribici, koju voda izbaci na suho, a plima opet ponese u rodni joj stakleni stan, u vodu, gdje se može naplivati od srca. Lovro pokloni se lično vladinu predsjediku. Bijaše to grof, dakle aristokrat i birokrat ujedno, no ni jedno ni drugo, kako se obično piše i razumijeva. U njega bijaše finoće i dovoljno nauke, pače i smisla za znanosti i umjetnosti. Svojim uredskim poslovima vješt, pokazivao on mnogo zdrava razuma te je zazirao od činovničkog cjepidlačenja, koje se rado ističe kao nepogrešiva premudrost. Bijaše prijatelj puku, a puk njemu. Od srca je mrzio na činovnike, koji su se višim sve đo crne zemlje klanjali, a na općinstvo pozirali prezirno kao polubogovi. Štoviše, vladin predsjednik ljubio je svoju obitelj od srca, a takav čovjek ne može biti tvrd ni u svojim uredskim poslovima. Htio je da mu sin bude u svem čitav čovjek, koji ne smatra predsude zakonom naravi. Zato se vele uzradova, da je steko Lovru za učitelja. Mnogi mu to dakako zazirali u potaji, jer molim vas, raspop pa učitelj djeci! To malda nije grijeh. Međutim nije se predsjednik obazirao na šaputanje svijeta te pozdravi Lovru ovako:

- Da ste mi zdravo, gospodine! Veseli me, da sam našao, što sam dugo vremena tražio. Da vam kažem iskreno svoje mnijenje. Vi ne ćete biti mojemu sinu školnikom. Vi ne ćete biti samo gouverneur, već upravo mentor, kako ga biskup Fenelon shvaća. Znam, da ste čovjek iskren, da je u vas značaja. Vidite, to ja želimi svomu sinu. Meko je to momče, sakujte mi od njega čelik-čovjeka. Bez naravi nema u životu računa, a mjerilom u naravi mora da je značaj; ne poznavajte naravi; zlo ste prošli. Vi ćete meni, momu sinu, mojoj obitelji biti prijatelj i kao prijatelj živjet ćete u mojoj kući.

Tako po prilici govorio je grof. Lovre dojmiše se te riječi milo, novo mu zvanje bude stoga sto puta milije. Mladi raspop preseli se smjesta u predsjednikovu kuću. Tu mu dakako pred očima puče nov svijet, gospodski svijet. U kući ga pazili kao svoga; udobe i povoljice nudalo mu se na sve strane, brigi ni traga. Učenik ne bijaše mu razmaženi gospodičić, već zdrav, uman, povodljiv dječak, koji se je znanjem svoga mentora ponosio. Učiteljevanje nije dakle Lovru stajalo mnogo muke, te je uz najveće revnovanje mogao odbiti dosta vremena za vlastite nauke. Učio je mnogo, čitao i suviše i svašta. Duh brz, pronicav, vatren ne ide vazda jednom jedinom odmjerenom putanjom, ne kopa samo sistematički po jednoj znanosti; nalazeći savez među svim granama nauke i radeći uspjeh iste spojiti sa živim, praktičnim životom, seže takov duh u sve ljudsko znanje i kuša ga obuhvatiti, koliko mu sile dadu. Takov duh ne poznaje međaša. To je biljeg ženijalnosti. Takov bijaše i Lovro. Vrlo rado učio matematiku, prirodne znanosti i filozofiju; dobro je poznavao povijest, a osobito mu bijaše milo jezikoslovlje i učenje stare i nove svjetske književnosti. Poznavanje jezika - a on je sve glavne evropske jezike temeljito poznavao - smatrao je Lovro samo sredstvom, kako i valja, a učeći ih, nije si razbijao glave premudrim sitnicama bez svrhe, već je on učio postanak, filozofiju, narav jezika. Zavirio bi kadšto i u političke znanosti. Šteta, da nije duboko zavirio u njih; oštri mu um bio bi našao mnogo hrane u toj struci. Lovrina nauka ne bijaše pusto pamćenje, svagda je stvar promatrao kritički; sudio je oštro, izvorno, razlagao jasno, kratko. Tako prolazilo vrijeme Lovri voljko, udobno, prosto nenaravskih stega i dužnosti, protivnih njegovoj volji i želji. Mladi grof priljubio se uz njega kao uz starijega brata, revnovao učeći te lijepo uspijevao. A i Lovro ne smatrao učenika van bratom. S njime zimi zimovao u gradu, proljetovao na putu, a ljetovao u seoskom dvorcu.

Lovro disaše slobodno, sretno. Štoviše, Lovro posve se prevrnuo. A nije ni čudo. Kako je gledao taj svijet ubogi zvonarski dječak, krotko đače niklo iz seoske kolibe, snuždeni mladi bogoslov? Zvonarski dječak vidio s tornja svoga, da imade visokih, gospodskih krovova, al bog zna, što se pod tim krovovima taji; ubogo đače gledalo čudom svijetle visoke prozore gospodskih palača i brze i bogate kočije, a snuždenomu bogoslovu odzivala se vjekovita jeka sred pustih zidina: "Ti se moraš odreći svijeta." A sad? Sad je Lovro koracao po glatkom parketu palače, sjedio na mekoj sjediljci gospodskoj, blagovao na srebrnom pladnju kao i gospoda, gledao i dijelio sav gospodski život, sve njegove spletke, velike malice, ozbiljno i smiješno takmenje; učio prazne velikane i umne patuljke, kratko, sad je virio u đušu svijetu, koji vlada svijetom. Sprvine bio se nekako smeo, budući neuk svjetskomu običaju, jedan časa drijemala mu kritična sila, al mu se duh ubrzo oporavi, te je zvao novi taj svijet pred sud svojega uma. Gospoda klanjala mu se dva puta: kao prijatelju predsjednika i kao čovjeku vrlo umnu. Kad glavari štuju vrline duha, padaju pred njima mali velikani na koljena, jer im se gospodsko to štovanje čini tek pravim pečatom božjega dara.

Jedne večeri bio u predsjedikovim dvorima "the dansant". Skupilo se lijepo društvo, no s veće strane birokratičko; dakle ponešto ukočeno. I Lovro, dijeleći tu zabavu gledao je to međusobno klanjanje. Kad se pojavi predsjednik te baci nekoliko pošalica, nasmiješi se društvp po dužnosti i budne začas živahnije. A kad predsjednik Lovri stisnu prijateljski ruku, nastade šaputanje, i gospoda stadoše oblijetati Lovru. Ujedamput se pojavi pred njim mlad, vrlo nacifran gospodičić. Pokloniv se lagano, predstavi se govoreći kroz nos : "Ferdinand N., kotarski predstojnik".

- Osobita mi je čast - odvrati Lovro ravnodušno.

- Oprostite mi smjelost moju, veleštovani gospodine! - nastavi predstojnik igrajući svojim očalima - no htjedoh svakako doviti se sreće s vama se upoznati prije nego vas pozdravim u svojoj kući.

- U vašoj kući?

- Ah! ne znate? Tim, bolje. Superbe! Njegova preuzvišenost gospodin vladin predsjednik izvolio je primiti moj smjerni poziv, da mu mladi gospodin grof dođe budućih praznika na moje imanje u L. Divna krajina.

- Poznata mi je. Krasna je - odvrati Lovro, i sjenka proleti njegovim čelom.

- Je l' te? Krasna ! Veseli me, da mi to i vi, veleštovani gospodine, kao čuveni poznavalac krasote, potvrdiste. Nadam se tvrdo, da ćemo ondje veselih dana proživjeti.

- Lijepa vam hvala unaprijed !

- Al kad se naše poznanstvo toli sretno zametnulo, dozvolite da ga dopunim, da vas predstavim svojoj gospoji. I ona ljubi osobito umjetnost.

- Bit će mi velika čast. Molim vas za to, gospodine predstojniče!

Činovnik uhvati Lovru pod ruku i povede ga u drugi salon. Na pragu ustavi se Lovro. Predstojnik ćutio, da mladi učenjak dršće.

- Šta vam je ? - upita predstojnik.

- Ništa - odvrati Lovro - izvolite me predstaviti.

- U kutu salona na mekanu naslonjaču, odjevena plavetnom svilenom haljinom, sjedaše bujna plavokosa crnooka gospoja. Koketno spustila bila lijepu glavu na naslon sjediljke te hladila bijele prsi lepezom. Oko nje tttralo nekoliko mladih činovnika u crnom fraku i mlađih poručnika u bljeloj uniformi.

- Gospodin Lovro N., učenjak i gouverrieur mladoga gospodina grofa! Moja gospoja Malvina, rođena plemenita L. - predstavi predstojnik Lovru svojoj gossoji - No, gospodine filozofe - nastavi- kroz nos - prepuštam svoju gospu vašoj dosjetljivosti. Jurišajte živo, pravite joj "cour" po volji. To joj budi kazna za nesretnu migrenu. Moram da igram četvorku sa savjetnicom M., pa eto, već je i glazba započela. Adieu, m' amie ! Adieu, monsieur le gouverneur! - I otkliznu mladi predstojnik glatkim podom.

Na prvi pojav Lovrin bila se Malvina stresla kao list o večernjern vjetru. Zatim obori oči i nakloni se dostojanstveno! Lovro problijedi na smrt i stajaše časak nijem: - Milostiva gaspojo! - uplete se mladi poručnik - spasite nesretnika, učinite me najsretnijim čovjekom, igrajte sa mnom četvorku!

- Hvala! Glava, me boli - odgovori ukratko predstojnica. - Dakle sans pardon? - priskoči golobrad vježbenik karnoga suda. - Sans pardon! - završi Malvina. Lakokrilo činovništvo i časništvo rasprši se ubrzo ispred očiju lijepe okrutnice tražeći drugdje plesačice.

- Oprostite, milostiva gospojo! - osvijesti se Lovro pokloniv se ponešto nespretno. - Zla sreća vrgla me je pred vas, te mjesto zanimiva kola mlade gospode evo mene ovdje, da vam svojom nevještinom dosađujem. No ja nijesam tu krivac. Samo sam nesretan quid pro quo, što ga je vaš gospodin suprug izvolio postaviti ovamo, da straži vašu migrenu. Ispričajte moju nevještinu, nema tome dugo, te iziđoh iz sjemeništa, a takov mlad svetac ne zna za gospodski običaj.

- Sjednite do mene, gospodine Lovro! - progovori žacavo Malvina lupkajući lepezom po svilenoj haljini - sjednite do mene; ne pomaže nikakva isprika, gospodine stražaru moje migrene. Moj muž povjerio me je vama. Vršite svoju dužnost. Ples, kako vidim, slabo vas zanima. A propos! Rekoste mi, da ste se ostavili svećeništva, al vi ste vjerujte veliki jezuita.

- Ja?

- Da, vi gospodine! Svoj vatreni duh, svoju živu dosjetljivost zaklanjate tobožnjom nevještinom; samo da me se riješite.

- Varate se milostiva gospo! Vi me smatrate slabim čovjekom. Jak sam. Evo sjedoh do vas. Zapovijedajte!

- Dobro! Kažite mi, što radite sada?

- Uzgojitelj sam grofova sina - odvrati Lovro hladno.

- Znam. Ne pitam vas za vaš putni list, gdje je osoba potanko opisana. Pitam vas kao čovjeka umna, naobražena, kom duh nikad ne miruje : Šta radite sada?

- Učim botaniku.

- Poznavati bilje i cvijeće?

- Da.

- Kako to ?

- Velik sam prijatelj prirode. Već odavna bavim se biljarstvom; kupim trave i cvijeće i prešam ih u knjigu. Zbirka mi je doduše malena, ali poučna.

- Zbilja?

- Nedavno nađoh ljubicu stisnutu u takovu staru knjigu. Bože, kakve promjene! Kad je prvi put vidjeh, cvjetaše divna, svježa pod zelenom travom; sad je stisnuta, suha, bez života.

- Čemu ta vrlo obična biljarska opaska?

- Da ljubica duše nema.

Malvina problijedje te sakri svoje smeteno lice za lepezu. Za malen časak osovi glavu, kao da je pribrala nove snage.

- Gospodine! - prihvati Malvina - vi mi govorite tu o bilju, cvijeću, no ja ćutim otrov toga bilja, samo trnje toga cvijeća. Razumijem vas predobro. Čim vas opazih, domislih se odmah, da će među nama biti razgovora o minulim danima. Vi ste nekako nestrpljiv. Ne ćete li me slušati?

- Hoću, milostiva gospojo !

- Nekad se vidjesmo, ja, nevino djevojče, poznavajući samo narav, vi, mlad bogoslovac, idealista. Vi ste me ljubili - a ja? I ja sam vas ljubila, a to čuvstvo prema svećeniku činilo mi se toliko grijeh , da sam ga po svojoj djetinjskoj domisli morala okajati, svojim životom, odlučih poći, za neljubljena, odlučih slijediti trpeći, šuteći put naših društvenih predsuda, koje bacaju čuvstvo pod noge, te tako budem suprugom gospodina predstojnika. Ljudi me cijene sretnom, al' uistinu nije moja sreća nego komedija pod svilenom haljinam, za finim čipkama.

- Nemam prava, nemam razloga, milostiva gospojo, pitati za sve, što, mi evo dokazaste. Žalim, ako sam povodom bio, đa ste svoju sreću promašili, ali ne mogu, da vam se ne zahvalim.

- Na čem?

- Na čuvstvu što ga u meni probudiste, na čuvstvu, što me rasplamti dokraja, da skinem verige sa sebe, koje mi nametnuše. Ljubeći vas strasno, skinuh crnu halju te iziđoh slobodan na svijet. No pustimo tu raspravu. Čemu tražiti lijeka rani, koja je već zacijelila?

Malvina griznu si usnice. Dobro bješe opazila, da joj je romantična doskočica promašila cilj.

- Da, da! -nastavi nazlobno. - Morala je zacijeljeti. Sudbina je tako htjela. Il sam možebit ja kriva, da se rodih kao kćerka bogata vlastelina a vi -

- A ja kao ubogo seljače? - nasmjehnu se Lovro, i krv uvrijeđena ponosa skoči mu na lice. - Niste krivi, lijepa gospojo. To čista,prosta istina, i vaša žrtva nije nego obična posljeđica društvenih okolnosti međutim ne žalim toga. Romantična ova epizoda - ne mogu je po uspjehu inače krstiti - sjetila me je živo, da po svom porodu nijesam ništa na tom svijetu, bar ljudi danas tako misle. Romantična ota epizoda sjeti me, da sakupim svoje vlastite sile i stanem na svoje noge. Čim je više čovjek po sebi zaslužio, tim više valja. Vaš moral, lijepa gospojo, i opet me nuka, da vam se zahvalim. Gledat ću, da budem čovjek - čitav čovjek.

~ Vi ste zlobni, preko mjere zlobni, gospodine Lovro.

- Ja prevodim idilu u prozu.

- Vi se samo rugate pojavu svoje prve ljubavi.

- Prvi čin te ljubovne pričice postaje smiješnim, osvrne li se čovjek na prozaičko rješenje. Ta smiješnost nastaje uprav iz kontrasta.

- Gle, gle! - dokliznu predstojnik - gospodin gouverneur liječi valjano migrenu moje gospoje. Čini se, da mi se dobro zabavljaš, Malvino!

- Gospodin pripovijeda mi vrlo zanimivih crtica iz botanike nasmiehnu se Malvina pod silu.

- O ljubicama bez duše, gospodine predstojniče! - doda Lovro.

- Zar ima u cvijeću duše? - zapita u čudu predstojnik.

- Ima kadšto - odvrati Lovro.

- To vi kao učenjak morate bolje razumjeti - zapenta predstojnik.

- Al u bodljike nema duše - doda Malvina - jer zna čovjeka raniti do krvi.

- Bodljika je prosta biljka, prezirana od svakoga; možda se osvećuje svojom oštrinom svijetu, koji ju je posve zavrgao. - odvrati Lovro brzo.

- Ja od svega toga, duše mi, ni mrve ne razumijem. Ma foi, ništa! - nasmija se kroz nos. - Vaša biljarska rasprava mi je pustom zagonetkom. Raspravite stvar, kako vam je drago, ja perem rwke, pa idem srknuti čašicu čaja. - Gospodina predstojnika nesta.

- Bodljivi moj gospodine! - započe Malvina - da vidite, da vas se nimalo ne bojim, evo moje ruke, povedite me glasoviru u drugi salon. Bojite li se?

- Bog sačuvaj! Ja poznajem samo lijepu gospoju predstojnicu, ništa više. Pa kako je ta dama vrlo zabavna, slast mi je prikratiti vrijeme kraj nje. Ona boluje na sreću s aristokratičke bolesti migrene, a ja sam seljački porod, pa ne umijem plesati. Les extremes se touchent. Izvolite, evo ruke.

Lovro povede mladu gospoju do glasovira. Malvina sjedne.

- Šta da igram, šta da pjevam?

- Sve po vašoj volji, milostiva gospo !

Zar Schubertovu pjesmu? Ne, ne ! Znam, da vam Nijemci nijesu dragi: Hoćete li Prešernovu: "Luna sije"?

- U taj par ne bih mogao slušati tih pjesničkih uzdisaja. .

- Dakle ? - lupne predstojnica ponešto ljutito po glasoviru.

- Ritornel iz "Rigoleta".

- Ha, ha, ha! - nasmija se Malvina - oprostio vam bog tap grijeh! Budi po vašem ! - Brzo prebirala tipke i zapjeva lijepim zanesenim glasom:

La donna e mobile

Qual piuma al vento.

Muta d'accento

E di pensier!

Lovro se nasmjehnu i nastavi deklamovati u pol glasa:

Sempre amabile,

Leggiadro il viso

In pianto ed in riso

- E… menzogner! Živjeli! To vam ide od srca!

- Ferdinande! - viknu Malvina skočiv ljutito.

- Šta zapovijedaš dušo? - dotrči predstojnik.

- Ajdemo kući. Laku noć, gospodine Lovro! - i pokloniv se tako, ode sa mužem si.

- Klanjam se, gospo predstojnice! - zahvali se Lovro.

U onoj noći dozri u njem nova misao. - Ja da nemam snage, da duhom ne natkrilim te velikane? Kukavica bih bio, da se otimljem za predstojnikovom srećom. Više, više leti mi, dušo ! - Lovro stade ozbiljno razmišljati o svojoj budućnosti te odluči posvetiti se višim državnim znanostima, kad dovrši svoju zadaću u predsjednikovoj kući:

U ono vrijeme izmiri se Lovro sa svoiom rodbinom. Predsjedniku bilo po uredskim poslovima putovati po okolici postojnskoj. Doznav od starca kanonika, kako i zašto se Lovro, povadio bio sa ocem si, odluči starca udobriti. Došav dakle u onaj kraj, pozva preda se Lovrina oca te mu reče: - Moj dragi kume! Valjda znate, da je vaš Lovro u mojoj kući, da uči moga sina. Bog vas je doista blagoslovio davši vam takova sina, jer je pošten, uman i učen čovjiek. Dika vam je i čast cijeloj vašoj, kući. Znam, da vam se, nažao daje, što se je Lovro raspopio. No ne srdite se zato. Bog je dao čovjeku volju, a svaki čovjek ima svoju. Vjerujte mi, da će danas sutra Lovro i bez crne halje biti velikim gospodinom. Ufam se, da ćete se od njega te sreće dočekati. Dakle pomisite se, poslat ću vam ga na Uskrs. Zbogom!

Starac razveseli se vrlo. Kako ne će? Kad glavar zemlje kaže, da je Lovro valjan i učen i da će biti gospodinom, kad je Lovro dapače toli učen, da može podučavali sina milostivoga gospodina predsjednika, onda mora da je istina. - Vidiš, vidiš - reče starac - Lovro je dakle junak, nije šeprtlja. - Kad je on svojim susjedima dokazao, radšta ga je predsjednik preda se pozvao bio, i kako je sina mu hvalio govorili si seljani: - Ej, lako Lovri, kad ima svetoga Petra za kuma. - A tek u kući! Majka da se rastopi od radosti, sestra i svak veselili se Lovrinu dolasku.

- Vidi, mamo - reče otac - da mi je to koji kum i susjed govorio za dječaka, bio bih mu odgovorio, da ludo baje; al kad mi je stao sam milostivi gospodin udarati u hvalu Lovrinu, omekšalo mi se srce, te si mislih, pa ako ne bude pop, opet može biti po vremenu dična glava.

- Da bog da, pa hvala bogu! - odvrati starica.

- Amen, mamo - nasmija se starac - ako ti ne bude zlatna kapa sjala na Lovrinoj mladoj misi, a ono će na gospodskom piru.

O Uskrsu zagrlio Lovro od srca svoje mile. Svi mu se nemalo čudili. Bio je odjeven u crno, odjeven lepše nego kotarski sudac. Divili se zlatnomu lancu, sjajnoinu prstenju, svijetlim cijepelama i visokomu klobuku. Svakomu donio Lovro kakav dar. Ocu srebrn sat s lancem, majčici svilen zobun, sestri finu haljinu, pače i crnooki maličak dobio dvije tvrde škude i silu paprenjaka. Kod kuće bilo Lovri malo mira. Zalazilo amo ljudi vas božji dan da se napita mladoga mudraca o ratu, o miru, o porezu, o zetvi, o vojsci; jer kako ne bi za sve to znao čovjek, koji jede s predsjednikom za jednim stolom. Lovrinim starcima ta radoznala naloga po volji bila. Ponositi oni navijali jadnoga Lovru kao uru sviralicu, nek svoju mudrost pokaže. Mladić međutim nije se nimalo srdio. Bijaše vedar, veseo. Za Malvinom ga nije više srce boljelo Neprirodna joj koketerija bijaše mu dapače odurna. Uvjeren tvrdo, da će se doviti dičnomu cilju, podao se posvema prostodušnosti svojih ljudi puštajući, da ga se nauživaju do mile volje. Samo katkad popeo bi se na samotnu glavicu vrh sela. Tuj je znao ležati po više ura sam te sam, tu je u swojoj duši radio i gradio budućnost. Povrativ se u grad, doču da je dobričina kanonik preminuo. Živo kosnuo se taj glas njegove duše. Po više dana bijaše žalostan, vrlo žalostan. No i ta tuga utiša se po vremenu. Ta zgoda bude medutim Lovri novom ponukom, da se sjeti Malvininih riječi; da misli o svojoj budućnosti.

Da govori o tom grofu? Bilo mu je mučno o tom zapodjevati riječ; al se napokon osokoli. Jednoga dana prijavi se kod predsjednika. Ovaj ga dočeka prijazno u svojoj pisaćoj sobi.

- Čim vam mogu služiti dragi prijatelju? - pozdravi ga grof. - Imate li možda tužbu proti mojemu sinu?

- Ni najmanje, gospodine grofe - odvrati Lovro - vaš je sin valjan mladić. Molba tiče se mene.

- Izvolite mi kazati, što je.

- Gospodine grofe - nastavi Lovro - ne znam, imam li vječnoj providnosti ili vašoj plemenitoj duši više zahvaliti, da me je sreća smjestila u vašu kuću. Po mene je to svakako sreća. Zapuštena mladića primiste me u svoje krilo. Ne mislim samo na svagdanji hljeb, na materijalnu udobnost, koja mi po vašoj dobroti u dio pade: mislim na onu slobodu, što mi ju dadoste, da sam se, premda službujući, mogao ćutjeti slobodnim čovjekom, da mi se je mogla razvijati duša. Ne pišite mi u grijeh, što ću vam sada kazati, al čovjvek slobodnjak govori vazda pa misli, po duši svojoj. Za malo vremena svrših zadaću svoju kod vašega sina. Griješio bih proti vašemu pouzdanju, da podučavanje preko vremena, preko mojega znanja produljim. Kucnut će sat, a meni se biti dijeliti se od vaše kuće. Da sam učiteljevao kao obični pogođeni učitelj, paklonio bih se naprosto, pošao bih slušati prava, da budem činovnikom, ili medicinu, da budem liječnikom, sve hraneći se podučavanjem drugih daka. Al vaša kuća bijaše mi - oprostite mi tu smjelu riječcu - očinskam kućom. To me ohrabruje. Duša gori za radom, hoću da tvorim, da svoju budućnost udesim prema svojoj želji i volji, da ne gazim obični put života, na kojem čovjek nije van karika u povorci ljudstva, gdje tvorna sila zadrijema. Reći ćete, da je to ponešto drzovito, al ja vam kažem, gospodine grofe, da ćutim sile u sebi, i ta samosvijest ispričava moju smjelost. Zato utječem se k vama. Vi ste čovjek uman, zdušan, kavalir u lijepom smislu; uputite me, pomozite me, recite, šta da radim.

Vaša iskrenost veseli me, dragi prijatelju, ona je posve prema vašemu duhu, i što vi nazivljete drzovitošću, nije neg' vaše pravo. Rad moga sina hvala vam od srca. Znam, da je takovomu duhu, ko što ste vi, neprilika baviti se školništvom. Vi ste medutim svoju zadaću lijepo riješili. I opet vam hvala. Vaš sam dužnik za svu budućnost. Vi ne ćete biti činovnikom, bar običnim ne. Razumijem. Tvorna sila klone pod prašinom uredskom. Duša vaša rađa je sterati krila u široki svijet. Domislih se nečemu. Osobit ste vještak jezicima. Da vidimo. Slaven ste. Zaista će vas zanimati istočni svijet. Je l' tako?

-Zacijelo, gospodine grofe.

- Dobro. Posvetite se diplomatičkim naucima. Imam prijatelja kod ministra Buol-Schauensteina. Kušat ćemo, da dođete u Orijentalnu akademiju. Je li vam to po volji ?

- Jest, gospodine grofe. Tisuć puta hvala vam zato.

- Dakle gledat ćemo, da dođete u domovinu Harun al Rašida i lijepe Šeserade. Ondje bit će dosta hrane vašemu duhu.

Lovro bijaše s obećanja grofova presretan. Istok! Divni, bajni istok. U snu i na javi lebdijaše pred njegovom dušom bijeli Carigrad sred plavetna mora, Ninive Memfis, Jerusolim, Ganges; pred njegovom dušom sjalo novo sunce Teškom mukom čekaše jadnik da dovrši učiteljsko zvanje u predsjednikovoj kući. Vršnjaci mu bijahu već činovnici, kapelani, časnici. Valjalo ih je dostići. Svijet obično ne sudi mladića po duševnim vrlinama, već po školskim svjedodžbama ili kašnje po većem ili manjem zvanju. Često klanjaju se ljudi plitkoj glavi jer je uvrštena u red javnoga zvanja, često rugaju se umniku jer je "ništa", jer ne spada u koju od društvenih kasta. Osobito u malim okolnostima vidi se ovo pusto idolopokonstvo. A takovo očito vrijeđanje umnih vriina boli i čovjeka duhovita, ma se i ne povađao za ludilom svojega vijeka. Na istok! - klicaše Lovrina duša, van iz ovoga kola neprirode, previjanja i himbe; na istak! prema izvoru vječnoga svijetla. Mladi grof dovrši prve nauke. Poslaše ga u Beč učiti prava, da za koju godinu stupi u red visokih činovnika, premda su mu visokorođene tetke tvrdile, da bi mu bolje dolikovalo bijelo odijelo dragunskoga poručnika. "Spašen sam!" uzdahnu Lovro oprostiv se po ispitu sa mladim učenikom. Grof uistinu ne poreče riječi. Pisao on na sve strane pisma radi Lovre, ne bi li se dovio mjesta u Orijentalnoj akademiji. Poslao samoga Lovru na svoj trošak u Beč, da se predstavi gospodi. Plahom dušom stupi mladić u kuću, gdje se kuje sreća države u Ministarstvo vanjskih poslova. Svuda prostrti. sagovi, svuda zelenim suknom obavita vrata, da ne mute škripljući dubokih misli diplomatičkih glava, svuda na vratima okanca, da mogu vidjeti tebe prije nego ti njih. Prijatelji grofovi pozdravili Lovru slatko i glatko, izjavili mu, da im je predsjednik pisao o njegovom znanju i umu i da se nadaju, da će mu za rukom poći zadobiti traženo mjesto. Lovru je to ponešto veselilo, al mu sve bijaše preslatko, preglatko. Lovro položi napokon. ispit, da bude primljen u akademiju, položi ga sjajno. Rekoše mu, nek pođe kući, da će dobiti odluku, sudeći po ispitu, povoljnu. Osvojen lijepom nadom povrati se u predsjednikovu kuću, gdje imao čekati odluku. Nije ni najmanje sumnjao, da će ga primiti u zavod, gdje se othranjuju mladići za diplomatičku službu na istoku.

Jednoga dana dade ga predslednuk pozvati k sebi. Bijaše neveseo. Na pišaćem stolu ležaše smotak papira.

- Zapovijedate, gos,podine grofe? - progovori Lovro prvi.

- Sjednite, dragi gospodine. Pišu mi prijatelji iz Beča, da ste si ispitom osvjetlali lice, da ste bili predloženi na prvom mjestu, da budete primljeni u akademiju

Neki nemir osvoji Lovru.

- Međutim - nastavi grof - čovjek snuje, a bog boguje. Grof Buol mi je prijatelj, a ima u njega drugih prijatelja, moćnijih prijatelja. Na preporuku carskoga poslanika u Carigradu, baruna H., primljen je drugi pitomac u akademiju, a i sami znate; da je samo jedno mjesto prazno bilo.

- Dakle ništa ? - istisnu jedva Lovro blijed na smrt.

- Žalibože ništa, jadni prijatelju moj! Ali ne gubite nade. Učite prava, budite činovnik! Skrbit ću se za vas.

- Hvala, gospodine grofe, ne mogu.

- A zašto?

- Oprostite, da vam i opet iskreno govorim.

- Govorite slobodno.

- Utekoh iz sjemeništa, da se dokopam slobode. Nijesam bio jak u nijemoj zabiti probaviti nekoliko godina. A da budem svezan sav svoj vijek? Gledao sam to živovanje po više godina. Vi ste k tomu blag, i pravedan, al ima i drugojačijih glavara. Ne mogu, gospodine grofe, ne mogu! I najbolja služba bila bi mojemu duhu, što je Herkulu bila Nesova haljina. A sada još više; gdje me je lijepa nada prevarila.

- Što kanite dakle, prijatelju?

- Što? Znam li ja? Vijest, koju evo razumjeh, ošinula me kao grom iz vedra neba. Nemam sile ni misliti, al samo to znam, da neču biti činovnikom.

- Ohrabrite se, prijatelju. Vi znate puno jezika, poznajete razne književnosti. Budite učitelj. Šta velite na to?

- Pravo rekoste, gospodine grofe! Sila vraća mi se. Da, bit ću učiteljem za sve, što sam bio za vašega sina. Svratit ću svoju tvornu silu u tu struju, i kad mi nije dano, da budem sam čitavim čovjekom, othranjivat ću bar čitave ljude.

- Dobro! Napišite odmah molbu na ministarstvo ! Sam ću ju popratiti, da vam se podijeli štipendij državni.

[Fair Life]

Prijan Lovro
Drugi dio

Što grof reče, to Lovro i učini. Valjalo je čekati, čekati. Lovro bavio se pisanjem književnih slavenskih rasprava. Minula tri mjeseca; ne bude odgovora. Grof se tomu čudio. Zdravlje bijaše mu slabo. Prekret pripravljao se po svoj državi. Grof odluči ostaviti se službe i poći na godinu dana putovati po Italiji, po Švajcarskoj. Lovri valjade poći kući, nije mu se dalo besposličariti na tuđoj hrani. Starci slušali, kako će Lovro biti profesorom, starci zadovoljni bili, samo bi se strici kadšto iz oka izvinula suzica. Sve će biti dobro, tješio se Lovrin otac. Ta nije li sam predsjednik rekao, da je Lovro valjan, pošten, učen čovjek, a takov mora da bude velikim gospodinom. Lovro pričao, kako će tri godine morati boraviti u Beču. Starci se divili. Naš Lovro učit će u samom carskom gradu. Mladiću čekanje dodijavalo. Znanje mu smetalo: Šta će poznaješ li sa filozofijom, sa svim evropejskim jezicima u maloj kolibi sred pusta kamena? Šta hasni bogatstvo, kad ga ne možeš potrošiti? Nujan verao se po cijele dane po goloj vrleti čitkajući sad Byrona, sad Berangera; sad Goethea. A kakva mu korist od toga čitanja? Bijaše nemiran, zabrinut. Jednoga dana, kadno se je vraćao kući, izleti sestra pred njega.

- Lovro, Lovro ! - podviknu mu - evo ti ovog smotka. Donio ga uredski sluga. Viđ, šta je.

- Napokon! - uzdahnu Lovro i stade brzo skidati uredski pečat. Progleda pismo, problijedi, pusti smotak na zemlju, pokri si rukama lice i vrati se hrlim korakom u goru.

- Isuse Krste! - zavapi sestra - šta je Lovri? Mora da je zlo. Snebio se jadan progledav pismo.

Otac uze pismo i pođe ravno u krčmu, da potraži starag sudskog pisara, jer je pisar umio njemački, da mu ljudskim jezikom protumači zlokobne artije.

Pisar, nataknuv očale, poče kroz nos čitati natpis na molbi Lovrinoj: "Ova molba, vraća se molitelju, jer je ministarstvo zatraženu potporu drugomu podijelilo.

- To bome mje dobro, dragi kume - stade pisar tumačiti Lovrinu starcu - to vam znači naški : Lovro ne ce ništa dobiti, ne će u Beč u velike škole.

Tako je i 'bilo. Stari državni sustav bijaše na damaku, al jošte su stari doglavnici vršili vlast. Lovro bio raspop, tu nije mogao ni predsjednik pomoći. A kako i bi? Grof putovaše, nije se znalo gdje, po južnoj Italiji. Starca kao da je ujela guja. Govorio nije ništa. Nijem strpa pisma u džep, namrgodi čelo, stisnu usne i pođe laganim korakom prema svojoj kući.

- Gdje je Lovro - zapita ušav u kuću, u kojoj je rodbina u strahu sjedila. - Ne, znamo tato! - od ovori sestra dršćuci - cijeli dan ga nije bilo kod kuće. Da si nije činio zla! Poslah muža si i nekoliko pastira, da ga traže po gori.

- Izbavi nas od napasti - moljaše starica u kutu sve suze roneći.

- Dobro - reče otac - kad se sin povrati kući, recite mi.

Starac, zašav u svoju komoru; zaključa za sobom vrata. Izvadio račune, brojio, slagao, klimao glavom. Međutim protekoše tri puna sata.

- Bog zna, što otac u komori snuje - prihvati sestra, pošto je već

deseti put pred kuću izašla bila, da vidi, vraća li se brat. - Čuste li, mamo? Da, pogledam, što otac radi?

- Opčuvala te gospa nebeska - zapenta kroz plač starica - ne poznaješ li oca? Ne dirni u njega. Žestok je. Moglo bi biti zlo.

Potkraj dana dovede svak Lovru. Nađoše ga sjedeći kraj bezdana na strmu kamenu o najvećoj žegi, gdje ko mahnit pred sebe bulji. Do njega ležaše knjiga. Da su dobri ljudi umjeli čitati, bili bi razumjeli, da je knjiga Byronov "Don Juan". Lovro nije ništa govorio. Bijaše blijed, drhkaše kao šiba. Staviše ga na postelju. Nimalo se nije branio. Na plač majke izađe otac iz komore.

- Lovro! Kako je? - zapita starac nadnesav se nad sina.

- Zlo, oče! - odvrati sin i zaklopi oči.

- Strpi se, sinko - prišapnu mu starac - bit će dobro.

Lovru spopala ljuta vrućica. Čelo mu gorjelo kao usijano gvožđe. Bila mu letjela brže od munje.

- Idite mi po doktora! - zapovjedi otac. Dođe đoktor, t.j. seoski ranar. A što zna takov čovjek? Kroz svoje debele očale nije vidio ništa. I hvala bogu na njegovoj sljepoći, jer inače Lovro ne ostade i živ.

- Gospodine doktore ! - reče mu starac oštro - pazite, da mi sin ne pogine. - Seoski Eskulap izbrblja, tarući si modrim rupcem očale, nekoliko latinskih ludorija, odredi da bolesnik ne smije vina piti, turnu

svoju tvrdu škudu u džep i ode.

Vrućica potegla jače. Valjalo je mladića držati i kako, da ne skoči

postelje. I otac i svak namučili se dosta. Sva živa duša Lovrina kano da je radila provaliti. Vikao kao bijesan, plakao kao dijete. Noževi starici srce parali, a otac nijem kao kamen. Mladić stao tlapiti. Crna ga haljina

u ludilo sapinjala, postajala sve uža i uža, sad će Lovri zagušiti srce. "Zraka! Zraka!" - ruknu bolesnik. I puknu haljina. Bilo mu lakše. I budne orlom; rastu mu krila, zlatna velika krila. Čuj, kako žamore! On

leti, leti, daleko, visoko, "Što vidim?" Piramide sred puste Sahare! A ondje? Carigrad diže se kao labud iz mora! Vidiš li onu ljepotu djevojku pod sjenom lovorike? Ah, ona! Anđeo, Malvina, divna, krasna! Ha! ha! ha ! Gle! gle! Na vrpci okreće se! Lutko! Drvena, šarena lutko! Skoč'! Tresnu nebeska strijela u orlovo krilo---

Sumrtav sruši se mladić na postelju. Već ga nije trebalo držati. Drijemao je slabo, slabahno. Jedva da diše. Al hvala bogu! Šest dana jedva da je Lovro živio. Život mu bijaše svjećica, kojom vjetar poigrava. Oporavljao se pomalo. Ni da rukom makne. Jedva dvije, tri da za dan progovori. Seoski doktor bubnjao po svijetu, da je čovjeka spasio. Na čast mu spasenje, mišljaše otac. Jedno lijepo popodne sjedne do sina: - Lovro! Je li ti bolje?

- Ponešto, oče.

- Imam s tobom razgovora: Jesi l' dosta jak, da me slušaš?

- Govori, oče.

- Ti ćeš u veliku školu, u carski Beč. - Bolesnik rastvori oči.

- Da, Lovro, u Beč. Tebe su odnekad krstili gospodinom. Budi tako. Popom nisi htio biti. Zbilo se. Božja je volja. Učen si, pametan si reče predstojnik. Mora da je istina. Kako si inače mogao učiti mu sina? Htio si u Beč. Ne dadu ti novaca. Na čast im novci. Ja ti velim, ti ćeš u Beč. Pa baš! Gle! tvrdi ~ su moji žuljevi, tvrda i naša zemlja, al mrva ostane vazda Pa pošto sam se mučio? Star sam, preživjet je čime ovu šaku dana. A da im dokažem da ne tvori samo dobra ruka milosnica, već i ruka radilica, dat ću ti ja troška, da ja. Skuckao sam kroz pol vijeka koji grošić, a susjed Ivan daje mi na kuću novaca. Trebat će plaćati kamate, al bolje i to nego obijati tuđi prag. Da vidimo, nismo li svoji ljudi! Da, da, sve sam sračunao. Ti ćeš u Beč!

- Oče - šapnu bolesnik poljubiv starčevu ruku -, nemoj, nemoj!

- Šuti! Spavaj! Miruj, da se ne pokvariš ! Ja ti velim, ti ćeš u Beč, na moj trošak; na moj trošak, na trošak siromaha seljaka.

Tri mjeseca iza razgovora s ocem uputi se Lovro u Beč. Bolest, slabost ne dala mu prije krenuti od kuće. Porosito kucaše mu srce, kad je ulazio u taj grdni grad. "Evo me na izvoru nauka, ne tuđom milosti,već dobrotom mojega roditelja. Ne treba mi se nikomu klanjati." Lovro uhvati se objeručke nauka. Učio je sovensko i klasično jezikoslovlje, budne filologom, kao mnogo naših mladića, koji bi možda u drugim okolnostima odabrali drugo zvanje. Ćutio Lovro jezikoslovlje, kao nekakov jaram, koji mu steže živu krilatu dušu, no junački žvalio svoga Pegaza sjetiv se da ga pomaže otac, da mu valja što prije do kraja i zvanja doći. Kraj sve revnosti za zvanični nauk, kupio Lovro i drugoga znanja te zalazio u kolo književnika. Živjeti mu je dakako dosta mučnv bilo. Obično misli se da mladić može u svijetu prokuburiti sa nekoliko forinti i usto postati učenjakom. To je užasna varka, koja upropašćuje mnogog mladića. Žitelji velikoga grada smatraju svakoga stranca, svojim plijenom, koga smiju globiti i oglobiti do zadnje pare. Bečlije osobito su tomu vještaci. Sto i sto briga navali na jadnoga mladića, a duša da mu bude kraj toga mirna, mareći samo za nauk, kad često ni korice hljeba nema? Lovro nije doduše imao državne potpore, otac slao mu redovito novaca, al žalibože je samo kapalo, da upravo ne pogineš od gladi. A tko je to starcu u grijeh upisati mogao? Što je on znao za život velikog grada; njemu bijaše grdna glavnica, što jedan bečki pustolov potroši za jednu noć. Tako se je Lovro učeći borio dvije pune godine. Naučio mnogo. Ne ću da vam o tom vremenu naširoka pričam. Malo biste mariti saznati kukavno živovanje uboga jezikoslovca u prijestolnici, a ne bih vam za tu dobu Lovrina života ni mnogo znao kazati. Moj pobratim mi dokazao o tom vrlo malo. Na kraju druge godine budne zlo. Od kuće stigne Lovri pismo, gdje mu otac na veliku svoju žalost javiti dao, da ga više pomagati ne može da se je kroz te dvije godine preko sile istrošio, da je kuća pala duboko u dug. To je bio kao grom iz vedra neba. Ne moći produžiti nauka, a opet biti povodom propasti očinske kuće, to je Lovri cijepalo srce. Stajao je kao vojnik na bojištu komu ustrijeliše konja, a četa mu odmiče dalje. Grofu ne htjede pisati ta velika gospoda imaju pune šake drugoga posla, pa teško se je sjetiti kukavna filologa. Što sad? U Beču ne bijaše mu opstanka. Na sreću umio Lovro dobro hrvatski govoriti; mnogo drugovao sa hrvatskim đacima u Beču.

- Idi u Hrvatsku! - reče mu jedan. - Kod nas upravo otjeraše proroke velike Germanije s učiteljskih stolica. Treba nam sila vještih našemu jeziku. Idi u Hrvatsku.

- Zle sam sreće - odgovori Lovro.

- Kušaj! - odvrati mu mladi Hrvat.

I uspjelo djelo. Lovro bude imenovan namjesnim učiteljem na primorskoj hrvatskoj gimnaziji. Tu je učiteljevao godinu dana. Napokon dozzoli mu zagrebačka vlada potporu, da svrši treći tečaj sveučilišta i da položi učiteljske ispite. Baaveći se slavistikom odabra si Lovro Zlatni Prag; gdje se kako već prije čuste, upoznasmo i pobratismo. Kazivanje Lovrino za naših akademičkih večeri dirnulo me osobito; cijenio sam ga sve više. Lovro je o tim stvarima malo s kim govorio. Bijaše naoko cjepidlaka, satirik. Svijet ga je takovim i smatrao te ga se na neki način i bojao. Ja mu zavirih dublje u dušu. Uvidjeh, da pod tim bodljivim, napol kavalirskim, napol neuglađenim likom gori plemenita, žarka duša, da pod tom priprostom puhovom kapomstoji veliki um. Kadf je govorio o svom životu, o svojim prevarenim nadama, bijaše mu glas mehak, žaloban, kanda mu je na srcu neiscjeljiva rana.

Jednoga popodneva pođosmo šetat pred gradska vrata. Iđasmo duž Vltave. Dođosmo na gol vršak nad velikim selom, komu već ne pamtim imena. Divna li prizora! Nad nama nebo, plavetno, pod nama zeleni brežuljci i dolovi, međ kojima se vijuga srebrna Vltava. Pred nama gomila starih orijaških palača, sto šiljastih tornjeva, kitni otoci, pred nama kameni most Karla IV.; strmi Višegrad, negda "sunce češko", ovjenčano kraljevskim dvorovitna i zlatnim kulama, sada - austrijska tvrđava, ovjenčana topovima, na kojoj sred pusta groblja vrlo neukusna crkva sv. Petra stoji. To bijaše Zlatni Prag. Sjedosmo navrh brijega, na kojem je, kako se priča, stajao "Devin grad"; gdje da je junakinja Vlasta sa svojom amazonskom četom branila slobodu ženskoga spola proti nasilju muževa. Branla; al ne obranila.

Sjeđasmo dugo mučeći, diveći se krasnom prizoru.

- Koliko je bilo nada sred toga grada - prihvatim ja - koliko bura bjesnjelo u njem! Prava je to kamena elegija.

- Reci, tu se od jada okamenila jedna orijaška duša! - odvrati mi Lovro. - Život i neživot izmjenjuje se. Kamen dobiva dušu, a čovjek postaje kamenom. - I opet se zamisli Lovro časak spustiv glavu. - Kaži mi - nastavi dalje - nije li Jean Jacques Rousseau istinu govorio odgovoriv dijonskoj akademiji, da znanosti čovjeku više škode neg hasne? Jest, vjere mi. Gledaj pred sebe, evo ti Praga, evo ti primjera. Da nije bilo toliko prosvjete u tom gradu, da nije bilo u njem Husa, bio bi sretniji. Bijela Gora ne bi bila postala crnom. I ja sam živi atom te istine. Što je meni trebalo stablo spoznanja? Volio bih znojiti se za očevim plugom nego broditi sa Akilom pred Troju ili uzvitlati prah junaka Igora. Buditi znanjem želje u sebi, a ne doviti se činu, letjeti mišljiu preko mora, preko zvijezda, a tijelom biti prikovan do groba na jedno mjesto, to je prokletstvo. Blaženi slaba uma ljudi!

- Odakle tebi danas takve misli, Lovro? - zapitah ga.

- Otprilike tako! Odakle? Nosim ih uvijek sa sobom, brate, kao rob svoje verige. Samo jednog bremena da se mogu riješiti, bar bi mi verige lakše bile.

- Kakvog bremena?

- Hoće l' to breme pasti s mene u vodu Vltavu, ako ti dokažem, šta je?

- Ne kaže li Rimljanin, da je dobro imati u nevolji supatnika?

- Ne marim za te mudre izreke, većim su se dijelom već istrošile. Kazat ću ti, što me peče, jer si mi prijatelj.

- Kaži, brate!

- Dobivam pisma od kuće, gdje mi svak javlja, da je u kući očevoj velika nevolja. Podupirali me, zadužili se. Djedovma da dođe zbog mene na bubanj. Veli mi svak, da se žurim, da što prije stečem kruh, a oca da dignem iz nevolje. Imam i sam za sebe duga u Beču. To je, to, je! - lupnu Lovro šakom o kamen. - Razumiješ li? Odrekoh se svojih visokih snova moram se odreći ljubavi i gledati korisnom ženidbom izbavim oca i majku, da spasim kuću. To je, to je, brate moj; teška, preteška nevolja. Meni je kao da mi zla sreća zabija usijan gvozdan u srce. Život mi nema više svrhe. Al vidiš, kasno je; ajdemo kući!

Idući kući, ne govorismo ni besjedice. Lovro otiho pjevuckao staru slovensku crkvenu pjesmu lupajući nemilo štapom grmlje kraj puta. Naši večernji razgovori ne ticahu se vazda našega života; obično govorasmo o književnosti. Lovro imao riješiti zadaću o staroj slovenštini. Kraj domaće tuge bijaše mu to najvažniji predmet. O tom pitanju govorio mi je opširno. Često puta bi me upitao, da li mu je uspjeh istraživanja temeljit, logičan. Dogodilo bi se ne jedamput, da navečer i ne zapalismo svijeće. Svaki ležaše na svom divanu pušeći i u mraku raspravljajući bud književna, bud socijalna pitanja u sav glas. Lovro je često branio paradoksa. Ne znam, kakovim povodom zapodjenula se jednom među nama prepirka o teoriji svijetla. Ja branjah Newtonovo mnijenje, da svijetlo postaje gibanjem etera. Lovro dokazivaše bijesno svom mogućom sofistikom, da je svijetlo tvar. Tri puna sata prepirasmo se vičući i ležeći u mraku o svijetlu. Drugog jutra zapita me služavka plaho, l' sam se već pomirio s g. Lovrom. - Zašto? - zapitah ju - Ta bog vas vidio, gospodine mladi, niste li se sinoć ljuto posvađali? - A da, draga moja, to bijaše tek prijateljski razgovor. - U politici mislio Lovro vazda naširoko. Bijaše živ, iskren rodoljub, al često se srdio i smijao domaćim događajima. -- Ludorija! - viknuo bi često u kavani baciv domaće novine. - To da čovjek čita! Uvodan članak o novoj čiitaonici u kukavnom selu! Zar ti ljudi nemalu boljega posla nego skakati i piti u slavu domovine? Već sam tih malica sit; konobaru, dajte mi: "Independance belge". Jednom čitah kod kuće "Le contrat social" od Rousseaua. Lovro pozva me, nek mu kažem ukratko smisao rasprave, u kojoj glasoviti Francez dokazati radi, da država postaje međusobnim ugovorom državljana.

- Nije istina - viknu Lovro - Rousseau krivo sudi. Silom postaje velika država. Samo sila tvori velika djela, sila u ruci veleumna pojedinca. Ljudi su ludi. Ugovarajući međ sobom o državi poklali bi se. Nas takva teorija upropašćuje, mi smo vječni pravdaši.

Najviše zabavljasmo se večerom čitajući pjesničke plodove. Pročitasmo zajedno Danteovu "Božju komediju", Ariostova "Bijesnog Orlanda", Mickiewiczeva "Wallenroda", Byrona, Heinea, Nekrasova, Berangera, Čelakovskog i mnogo, drugih pjesnika. Za takovih časova bijaše Lovro van sebe; oko mu blistalo, na lica bi mu skočila krv. Kad mu pročitah "Alpuharu" od Mickiewicza, mal' da nije paludio od zanosa.

Meni su te rasprave osabito mile bile. Kad se ovako udvoje čita, kad dva zaanesena prijatelja razabiraju misli pjesnikove, javlja ti se krasota pjesmotvora jasnije pred očima. Lovro sam ne bijaše nipošto pjesnik, nikad za života nije napisao stiha; al duboko je ćutio osjećaje, bistro pronicao misli pjesmotvora. Radovao sam se Lovrinu drugovanju tim više; jer je bio ujedno i kritik plodovima moje vile. Odijevao sam za ono doba ljuvene uzdisaje u sonete, a gradio satirične feljtone prozom. Ni slovce ne dođe mi u šake zagrebačkoga slagara, a da nije Lovro reko "imprimatur". Našim peroracijama najvše se srdio treći list našega troliska - bradati ljubovnik Žigec. Skoro ne vidjeh toli flegmatična čovjeka, skoro ne vidjeh toli zaljubljena "mačka". Bijaše tehnik. Dva predmeta osvajahu njegovu dušu gospodarstvena ludžba i bistrooka Dragojla. Nije mario slušati dugačkih pjesama. Kad mu se koji pjesmotvor milio, znao bi kimnuti glavom, žmirnuti lijevim okom i ukratko promrmljati "Mhm!"

A kad bi mu nečija vila dasadila reko bi zijevnuv: "Ajdmo spat!"

Ne bijaše on dionikom naših književnih rasprava. Zavukao bi se Žigec pod pokrivač i hrkao. Samo kad se je debata o Ariostu ili Danteu preživo razigrala bila, kad je Lovrina puhova kapa nahero stojala, znao je kadšto planuti ispod mekanoga zaklona: - Mračnjaci! Niste li se dosta nakukurikali? Dajte bijesu mira! Idite spat! No da. Nemam li pravo?

Komičan bijaše Lovro u našem gospodarstvu. Nisam za života vidio većeg pedanta. Deset puta znao je u red postaviti knjige, duhan, lulu, kesu i t.d. Gospodarica naužila se kraj njega dosta muke. Sad mu kava biješe prebijela, sada precrna; sad mu biješe peć pretopla, sada prehladna. Jednoć plamenom planuo na debeljastu drugaricu opernog ravnateija. Staviše nam za večeru na stol suhe kobasice.

- Bar su nam mogli dodati hrena - primijeti ravnodušno naš Žigec.

- Istina je - skoči Lovro - to je bezobrazluk! Toga ne smijemo proustiti!

Po večeri pođoh sa Žigecom u šetnju. Lovro reče, da ne može rad posla s nama. Kad se povratismo, pruži nam Lovro papir.

- Potpišite!

- Šta je to? - zapitah.

- Ultimatum! - odvrati Lovro.

- Našoj gospodarici!

- Zašto?

- Radi nanešene nam uvrede, radi hrena!

Zapannjih se, a moj Žigec stao sa strane griskati cigaru, da su mu se brci živo micali.

Pa nemam li pravo? Nije ii to pravi škandal? perorirao moj Lovro. Ja uzeh čitati papir; bome pune četiri strane samih finih dosjetljivih fraza, kao da je Gorčakov pisao notu caru Napoleanu. Lovro međutim koracao pod puhovom kapom po sobi, a hulja Žigec zavukao se kradomice u postelju. Drugog jutra dokazasmo Lovri teškom mukom da je svakako bolje staviti ultimatum ad acta.

U to vrijeme po prilici govorio mi Lovro da je našao obitelj slovensku, u njoj dvije ženske, vatrene domorotke. Nisam baš mnogo za to mario; ta svaki đak na sveučilištu ima znanaca, a osobito znanica! Nisam ni izdaleka mislio, da bi s toga moglo važnijih posljedica biti: Lovro kao da se je odrekao ljubavi, to jest prave ljubavi. Nije, da ne bi bio mario za ženske, al sve to bijaše amour sans consequence. Za neko vrijeme nešta me iznenadilo na Lovri. Došao bi četiri do put puta na dan kući, da se počišlja i pomadiizira. Stajao je pol ure pred zrcalom sve cifrajući se. Sad bi svukao kaput i obukao surku, sad svukao surku i obukao kaput. Ja sam po podne obično ležeći na divanu čitao pandekte, al od Lovre ne bijaše mi mira.

- Auguste, zakopči mi rukavice! - Zakopčih je.

- Auuguste, bih l' uzeo surku ili kaput?

- Što te gođer volja,

- Al reci mi svoje mnijenje!

- Dakle uzmi surku!

I obukav surku, ode prijan. Za pet časova povrati se.

- Predomislih se - reče - obući ću kaput, bolje mi dolikuje!

I pol sata gladio bi kefao Lovro kaput. Akademičke rasprave bivahu sve rjeđe. Lovro dolažaše sve kasnije kući. Meni se to čudno činilo, al ne htjedoh ga ispitivati. Kraj svega gospodarisma mirno u međusobnoj slozi. Al najednoć skupi se bura nad našim mirnim stanom, i strijela puče!

Naši mili gospodari bijahu nekako negospodari, to lest, u kući ne bijahu financije u redu. Mi smo taj nered kod svakog ručka, kod svake večere najbolje ćutjeli. Gospodari dobivahu od nas redovito mjesečnu plaću, ne ostasmo im začudo ni pare dužni, al gospodin kapelnik bijaše velik čudak, navlastito, što se ~as tiče. Za nas hrvatske dake mišljaše taj trbonjasti germanski Orfej vazda: čovjek ne živi samo u hljebu, no za sebe znao je za naše hrvatske novce smotati svake večeri pet pržolica i tri puta toliko čaša piva. To nam se svakako krivo činilo. Lovro stao oštriti pero, ja stadoh kašljucati, a Žigec griskati brkove. Kapelnik došo bi obično pred zoru kući i skoro nikada trijezan. Od njegova stana dijelila nas samo vrata, i tako imadosmo ne jedamput priliku slušati burne dijaloge među gospodarom i gospodaricom radi nevaljala gospodarstva. Sprvine smijasmo se taj komediji od srca. Jedne naći razglabao Lovro pod puhovom kapom narav tankoga jera. Ja i Žigec spavasmo. Najednoč probudi nas strašan štropot. U sobi naših gospodara bjesnjela oluja. Iz krike i vike razabrasmo, da u susjedstvu padaju debeli jerovi i krupne note na gospoju kapelnikovicu. Bijaše to andante furioso iz neke paklene simfonije što ju je kapelnik izvadao na nježnim leđima svoje zakonite drugarice. Lovro sjeo pisati ultimatum. Žiga stajao kao kamen sred sobe držeća svijeću, a ja uhvan jedan svezak Rotekova "naravskog prava" te, primaknuv se vratima, uzeh u sav glas čitati poglavlje o moralnom značenju braka. Na čarobne riječi njemačkog državnika utaloži se bura. Drugog jutra pročita nam Lovro svoj ultimamm pun hrena, mi ga potpisasmo, poslasmo gospodarici i ostavismo kuću. Žigec odijeli se od nas. Ja i Lovro smjestismo se u sobu trećega dvorišta i ćetvrtog kata nekog "hotel garni" - gdje je stanovala sama učena i umjetnička fukara, kao što đaci, urednici, pjesnici, slikari i glumci i t. d. Nemalo razveselismo se, dođuv, da nam je najbliži susjed Hrvat, filolog, kršni Bodul, koga ćemo nazvati Macanom Gladibradićem, jer je zbilja žmirnuo kao macan; kad god je opazio koju ljepoticu, te je pri tom gladio svoju lijepu bradu. Živeći tako osamdeset i šest stepena više površja zemlje, odlučismo po prijedlogu prijana Lovre svakog jutra piti čaj, tako da će ga svaki dan jedan od nas trojice izmjenice kuhati. Jadni Bodul bude unatoč dogovoru našom žrtvom, našim vjekovitim kuharom. Kad je bio red na mene il na Lovru, mi ni makac iz postelje, već naoko hrči, dok ne zaviri u sobu Macanova brada. Bodul sve mrmljajući kuhao čaj, a kad je bio gotov, skočismo smijući se, da posrknemo svoju čašicu. Pritom je Lovro dokazivao Macanu po svim pravila logike, da ne umije živ na svijetu skuhati čaja, van Boduli, a Macan bi se, mahuv lijevom rukom, otresnuo: "Id', kukavče!" Medutim Lovro bivao sve više zamišljen; računao, računao, svejednako govorio o financijalnim operacijama. 0 svojoj mladosti ništa ne govorio, kasno delazio kući.

- Čuj - reče mi jednog krasnog ljetnog popodneva - dođi podvečer na bedeme, da vidiš!

- Dobro, doći ću.

Bedemi, vijući se oko Praga i nasađeni drvećem i cvijećem iza kojeg viri pogdjekoji paviljon ili ljetna kavana, prelijepo su šetalište. S njib možeš poviriti u srce grada, s njih pregledati cijelu okolicu van grada. Pođoh na bedem. Bijaše lijepa, jasna noć, zlatni mjesec sterao čarobito svijetlo na drveće i grmlje. Brzo nadoh Lovru.

- Ajdmo - reče - gledaj, motri, pazi!

Zamakosmo za čeminovo grmlje, i eto nas pred ljetnom kavanom. Oko bijelih stolova srkao je tuj otmeni svijet sladoled, u zatku svirala glazba ouverturu "Semiramide". Pred jednim stolom ustavi mc Lovro pokloni se nekom prisitjenom finoćom i predstavi me slovenski društvu. Aha, to je ona slovenska obitelj, pomislih si, da vidimo! Čelo stola sjeđaše debeo starac, bijele kratke kose, tupa nosa, široka, obrijana i kozičava lica. Dugački kaput bijaše mu zakopčan do grla, visok šešir pomaknuo se bio natraške, a objema rukama držao među nogama debeo štap sa zlatnom kitom. Starija gospoja, bez sumnje majka, bijaše žena malešna; oštra lica, oštrih očiju. Zaogrnuta crnom svilenom. beduinom i pokrivena šeširom od tamne kadife, brbljala starica slatko, lukavo, al glasom tankim, pronicavim, sve klimajući glavom, sve mašući rukama. Napokon svrnuh okom na kćer. Ta na nju je valjalo najviše paziti. Bila se namjestila, da si je mogao samo sa strane gledati, da joj je čas mjesečina sinula licem, čas sjenka bagrema zaklonila obraz. Možda hotomice. Na prvi mah smetoh se ponešto. Nisam znao, da l' je mlada, da l' prizrela djevojka. Bijaše visoka, tanka gipka, bljeđana lica, krasna profila, tamne kose, u uvojke spletene, i tamnih žarkih očiju. Iza širokih rukava tamne svilene haljine virile bijele drobne ruke, a nad čelom trepta zvijezda od brušene ocjeli. Uprla bješe glavu o ruke, da joj je mjesečina padala na sjajnu kosu i iskrama se prelijevala u tamnim očima. Lijepa je, mišljah u prvi mah. - To društvance pozdravi nas van reda radosno, pače preradosno. Samo kći kao da je poslije prvog veselog pozdava nekako ćudljiva, sjetna bila.

- Osobita mi je čast! No kako, gospodine Lovro? - zapita starac pouzdano pruživ momu prijatelju ruku.

- Lijepo ste nas prevarili - zabrblja starica - niste po podne došli; i Minka se srdi na vas. Je l' te?

- Ali, majko - mlada će nato. - Gdje ste bili, gospodine Lovro? - nastavi mekanim glasom - no šta vas pitam, šta tražim računa? A vi ga ne ćete odati? - okrenu se koketno prema meni.

Govorasmo o svem i svačem kao ljudi, kad se prvi put vide. Mene čudo hvalili, na veliku moju nepriliku. Lovro govorio mladoj sve u pol glasa u kratkim riječima, a ona mu iato tako odgovarala. Starci se kriomice gurkali gledajući ispod oka Lovru. Govorilo se slovenski, al tako, da mi se činilo, da ti mili ljudi ne govore obično svojim jezikom.

Sve čevrljajući sa starcima o Bledskom jezeru, o bohinjskoj dolini, o Prešernovom rodnom mjestu, slušah na jedno uho kćer. Govorila je priprosto, stidljivo, čas planuv, čas umuknuv, govorila je glasom mekim, čuvstvenim. Slagao sam njezin glas sa divim zvucima Rossinijeve Semiramide. Srce mi osvajalo neko mučno čuvstvo. Ćutio sam kontrast medu Minkinim glasom i romonom glazbe. To me je mučilo. Napokon sinu mi istina dušom. U glasu te djevojke nema naravi, prišapnu mi tajinstven glas, ta čuvstvenost, ta prostota i stidljivost je varka. Možda Minka nije van koketa. Munjimice svrnuh okom na djevojku. Mjesečina pokaza mi cijelo joj lice. Zadrhtah. To ne bijahu cvatući obrazi mladosti. Ođ nosnica prema kraju usnica pružile se dvije crte, svjedočice zrelijih ljeta, usnice bijahu vehle, pod očima si vidio nagrešpanu kožicu; cijelo lice bijaše osuho, uvelo. Ne, to nije rascvala ružica -_ to je usidjelica, koja doziva u pomoć mjesečinu, da joj pozlati uvelo lice. Minka prepa se s moga pogleda, i okom joj sinu iskrica demonske ljutine, al ubrzo zapita me smiješeći se: "Šta ste zamukli?" Al Minkin posmijeh ne bijaše smiješak anđela od šesnaest godina.

Umuknu glazba, svjetina se raziđe, i mi otpratismo Minkinu obitelj kući. Oprostiv se od njih, ne govorih do naše kuće sa Lovrom ni besjedice. Putem razmišljao sam o riječima Shakespearove Julije: "Ne kuni mi se mjesecom, jer Lažac ti je!" Kod kuće legoh u postelju. Lovro navuče, puhovu kapu, sjednu na moju postelju; sjedio kao kamen i kao da će mi očima probosti dušu.

- No? - zapita me muklim glasom - šta veliš?

- Sada ništa.

- Govori, molim te!

- Strpi se, ta jedva je vidjeh, skoro i ne govorih s njome.

- Meni se... mili. Zemljakinja mi je, vatrena rodoljupka... lijepa je, umna je i imade četiri tisuće forinti imetka, a ja ... moja obitelj strada.

- Dobro, kad je tako - - -

- Laku noć!

- Laku noć, Lovro!

Drugoga juira probudiv se, ne nadoh Lovre. Ostavi mi pisamce, da je s Minkinom obitelju pošo na dva dana na selo.

Pohitjeh, da dojavim Macanu, što to s nnšim Lovrom biva. Naš Bodul upravo raščinjao starca Omira na najmanje čestice, te je, koliko si sjećam, grdio grdobog Terzita. Čuvši, da je Ljeljo okupio Lovri glavu, namršti čelo, primaknu lijevi kažiprst rtu svoga nosa te odreza kao janak Akil: "Viš! pasja vjerica!"

Drugog dne navečer pođosmo ja i Bodul na sastanak mladih Hrvata. Bijasmo van reda veseli. Na opće zahtijevanije Dalmatinaca otpjeva nam stidljiv filolog, koji se zvao u našem cehu "osječki djevac", Tordinčevu pjesmu "Gdje ptičice milim glasom pjevaju", i to jasnim i zvonkim glasom, da je neki Šijak, sve zibajući ae od milja, kliknuo: "Oh, Srate, ala je to lijepo to, duše mi vrijedi više nego turska cigaretala!" te me nakon toga usklaka i zagrlio. Upravo stade "Uskok Ive", miroljubiv potomak ratobornih Senjana, tankim glasom razlagati važnost senjske željeznice, na veliko nezadovoljstvo prisutnih Riječana i Kraljevčana, kad se ujedamput otvoriše vrata i svečano, lagano, olimpijski smiješeći se, uniđe Lovro. Braća, zaboraviv senjsku željeznicu, udare grmjeti: "Živio Lovro!" Samo Žigec gurnu Macana, a ovaj, smiješeći se lopovski, u kutu gladio bradu.

Na taj rogoborni pozdrav pokloni se Lovro "dostojantveno", otre si očale i sjednuv do mene, uze razabirati jestvenik. Poglednuh ga sa strane. Bijaše nekako uzvišen, vedar i ponešto đornut.

- Konobaru! - viknu glasom diplomatičkim - "Befsteak!" - Dakle - okrenuv se prema meni - ja se ženim.

- Zbilja?

- Sve je gotovo. Konobaru jošte kiselih krastavaca! Za četiri nedjelje - prihvati opet meni - bit će vjenčanje. Ti ćeš mi biti kum.

Ne prigovorih ništa. Tko će i prigovarati u takvom slučaju? Lovro bijaše veseo, reći bi mahnit. Ne vidjeh ga nikad takova. Iznenada skoči, uhvati čašu i stade govoriti malne dršćućim glasom govor dug i širok u slavu starih hrvatskih kraljeva o kojima je u onaj blaženi čas više znao nego

stari arciđakon Toma i hrvatska kronika. Presenetih se nemalo, no poxnavajući njegovu ćud, volio sam šutjeti. Idućii kući, nije govorio ni riječce o ženidbi, već je sve pjevucao staru slovensku pjesmu o svetoj Barbari.

Kad bjeh lego, ispravi se Lovro pred mojom posteljom, dakako pod puhowm kapom, te mi reče:

- Stavljam ti altenativu: il si ti lud, ili ja?

- Ja si toga baš ne želim - odvratih mu kroz smijeh - budi ti lud.

- Bene - reče - al ja sam uza sve to ipak pametan, jer se - ženim.

Od onog dana bivao Lovro sve rjeđe kod kuće. Svršiv pismene ispite, imao je kada probaviti cijeli dan kod Minke. Dolazio kasno u noć kući, i često ne trijezan. Hvalio mi prijaznost Minkinih ljudi, hvalio dobro im vino; al ništa više. Ne poznavajuću sprvine pobliže ćudi Minkine, stao sam gatati, da je ženska od srca, glava pametnam ma i nešto zrelija bila, a tim da je osvojila Lavru. Moj prijan gradio i gradio svejednako kombinacije, kako će sebe i oca izbaviti duga, a ta ga je misao toliko obmanula bila, da je bistroumni taj čovjek posve oslijepio, da je zbilja mislio ljubiti djevojku. Minka i roditelji joj snubili me više puta, neka ih s Lovrom često pohodim. Samo dva, tri li puta odazvah se pozivu. Nešto me od njih odbijalo. Ljudi življahu dosta udobno. Otac bijaše viši činovnik. U Minke ne nađoh ni iskre pravog djevojačkog života. Gradila se, da ljubi glazbu, a vrlo rđavo igrala, da ljubi pjesništvo, a ništa o tom ne razumjela; da je vatrena domorotka, al zna se, da se usidjelice često domorodstvom ističu kad ne mogu ničim drugim zanimive biti. Lovru ti ljudi naoko ninali i mazili, kanda im je rođeni sin, al uistinu držali ga gvozdenim kliještima. I sami možete si misliti, kako mi je bilo pri duši. Nijesam smio govoriti. Starac bi često pokazao Lovri državne papire od veće vrijednosti, govorio o sretnoj budućnosti. Zvali ga nakratko "gospodin Lovro". Pače više. Jednom starci pošli na ladanje bez Minke, koja da boluje. Lovro dakako nije pratio roditelja. Čemu? Navečer mi pripovijedao, da je bio kod djevojke. Ne bijaše nikoga kod kuće. Minka da je plakala, da se stvar zavlači, da ne treba dočekati zadnjega ispita, sve neka se ubrzo svrši. Lovro privoli. To je starce vrlo veselilo i oni rekoše: "Brzo! brzo!" Pisali po krsni list i papire samo da bude brzo, jer bi inače djevojku ubila tuga. Ta preša činila mi se sumnjivom. Zašto rade ti ljudi oženiti Lovru prije, nego steče učiteljsko mjesto? Lovro me zapita, kakovih papira ženidbi treba. Rekoh mu, kakovih. Sastavih mu i molbu, da bude oprošten da redovitog oglašivanje ckvenog. Sve brzo.

Jedne večeri šetasmo Lovro i ja kraj Vltave.

- Hvala bogu - reče prijan - gotovo sve je u redu. Sve me glava boli. Bio sam danas kod župnika. Tjeraju me. Šta ćeš? Kad djevojka želi. I bolje je.

- Al čemu ta preša7

- Rekoh ti, da djevojka i roditelji žele.

- Ima l' možda razloga, s kojeg obično vjenčanje brzo slijediti mora?

- Kunem ti se, nema.

- Oprosti, brate, da te pitajući mučim. Valja sve promisliti, kad sklopiš savez za cijeli život.

- Hvala ti, brate. Pače drago mi je, da pitaš. Promislio sam sve. I meni je ta preša draga, da budem što prije siguran. Znam, da će mnogi kazati, Lovro se oženio sa kesom svoje žene. Neka ih, srce mi govori drukče. Ako tražim nešto novaca, rad mojeg je oca, rad moje slobode. da se otresem brige. Vjerovnici su jakrebi, muče čovjeka do smrti, ne možeš spavati, ne možeš raditi. Budi onda učenjak. Na zdravlje! Ja se držim Horacijevih riječi: "Utilia dulci! Korist i slast!" Tko me može zato bijediti? Praktičan razum, kad imaš uza nj srca, nije grijeh. Djevojka dobit će šest tisuća forinti u državnim papirima. Pet stotina namijenio sam acu, pet će trebati meni za vjerovnike, a ostalo bit će dobra pripomoć da mogu živjeti bez brige, jer hoću da radim, mnogo radim.

- Šest tisuća dobit će djevojka? Tko ti to reče?

- Ta bog te vidio, otac, još prije nego je zaprosih.

- Prije! A poslije?

- Ne govorasmo o tom ništa.

- Ništa?

- Ta čemu? Tomu bit će vremena poslije vjenčanja.

- Lovro, oprosti mi! Teško mi je govoriti, al moram. Govorim ti kao brat bratu, jer bolje je čuvati kuću od vatre negoli gasiti je, kad gori.

- Govori jasno! Ne razumijem te.

- Je t' starac upravo tebi obećao 6000 forinti?

- To jest, upravo nije. Samo reče, kad bi se jednom Minka udala, dobila bi po prilici toliko i toliko.

- A što, da starac ne može Minki toliko dati?

- Ne budali! Ta vidjeh novce na svoje oči -

- U njegovim rukama. Minkin otac ima više djea, ima šestero djece, a koliko sam saznao od drugih ljudi, ne zna se ništa o njegow bogatstvu.

Lovro zapanji se. Tomu se nije dosjetio bio. Bio sam opazio po govoru, da Minkin otac spada u vrst onih ljudi, s kojima čist ugovor učiniti valja, a pred očima lebdjela mi užasna nesreće, u koju bi Lovro s nesretne ženidbe pasti mogao. Mišljah, da mi je prijateljska dužnost raditi tako.

- Pravo veliš - reče mi Lovro - u nedjelju za pet dana ima se ženidba oglasiti. Poći ću sutra k starcu; stvar se mora svakako izvesti načistac.

Drugog dana povrati se Lovro nemiran kući.

- Bio sam kod starca, u uredu - reče prijan baciv se na divan. - Pa šta?

- Šta znam ja. Gradio se ponešto uvrijeđen. "Čemu takova pitanja," reče mi, "ne kanimo li sklopiti prijateljstvo? Il mislite, da ću svoje dijete prikratiti?" "Ni izdaleka," odgovorih mu, "al brak je, kako i sami znate, savez na sreću i nesreću, na vas život, pa tu se hoće svakako ozbiljna razgovora. Vi znate, da nijesam imućan ćovjek, pače da imam nešto duga, a učiteljska plaća nije bogato vrelo. Stoga morate mi oprostiti, da govorim iskreno." Starac na moje ove objektivne opaske nešto porumeni, no malo zatim udari u smijeh: "Gle, otkad je gospodin Lovro postao računarom?" Idite, ne budite dijete! No da vas mlada čuje! Hajdmo meni na objed," uhvati me pod rukom, "sutra pri crnoj kavi pravit ćemo račune." I pođosmo objedovati. To je sve.

Drugog dana po podne dode Lovro još nemirniji kući. Baci ljutito šešir na postelju.

- K vragu! - istisnu ljut.

- Šta je?

- Šta si mi govorio! Poludjet ću!

- Jesi l' govorio sa starcem?

- Nijesam, nije ga bilo kod kuće. Al govorio sam s djevojkvm. Bijaše zaplakana, kanda se je ljutila, a kad pristupih k njoj, odbijala me rukom. Trebalo je dosta riječi, da se odobri. Napokon pokaza mi vijenac smiješeći se kroz plač i zagrli me viknuv: "Tako li umijete ujesti u srce?" Nato me je poljubila.

- Smiješila ti se, veliš? Lovro! Zar se Minka smiješila, kao što nekad prvi put Malvina?

- Malvina? Malvina? - zapita Lovro sagnuv glavu. - Šta me pitaš? Nije, nije. Sije li mjesec kao što surce? Al zaludu je govoriti. Tvoja me pitanja ujedaju kao zmije. Ne mogu takova šta vjerovati.

- Brate! Ti me držiš sotonom, moje riječi su ti đavolske. Naravski, Riječ hladna razbora smatra se često đavolskom misli; razum je često mraz, koji nam opali cvijeće naše mašte. Ti o tome sada i ne možeš suditi. Obujmilo te. Al vjeruj mi, samo bratinska ljubav me nuka, da ti govorim kroz hladni razum. Il nemam li pravo? Kuća ti je u nevolji, ti u neprilici. Dugovi dosađuju. Ženiti se kaniš, da sebe i kuću duga riješiš. Nije to pusta sebičnost, jer znam, da ti je srce vrlo i vrijedno. Nadaš se dobiti potpore, radiš živjeti bez brige, radiš za prosvjetu naroda. Lijepo je to, krasno. Pred tvojim očima sjaji zora. Al, Lovro, pamisli, ako se sve to proti tvojoj nadi izvrne, ako mjesto zore budne noć? Ako mjesto imetka dobiješ siromašnu ženu naučenu na gospodski život? Ako dobiješ djece, nove brige, nove skrbi? Ako propane otac dokraja, a ti sam sve dublje u dug? Ako se ljubav prama ženi pretvori s te nevolje u mržnju, koja te do groba minuti ne će, jer si s tom ženom do groba svezan? Što onda, brate? No vječna noć. A ti toga ne smiješ. Bog ti je dao sjajan talenat, ne zato, da ga zakopaš u brizi, već da ga množiš na korist naroda svoga. To ti je dužnost, a ja ti to govorim, jer ne ću, da budeš vjekotim robom.

Spuštene glave sjedio je Lovro na divanu. Kad završih, ustade i sjede pisati za stol. Pisao je preko tri četvrta sata. Svršiv pismo, predade mi ga.

- Pravo imaš, čitaj! - reče mi.

Bijaše to pravi pravcati ultimatum Minkinu ocu, neka govori cijelu istinu; jer inače da nema od svatova ništa; do četiri sata po podne neka mu odgovori. Slog bijaše udvoran; dostojan, al i hladan. Služnik ponese pismo starcu.

Podvečer vratih se od pohoda kući. Lovre ne bijaše kod kuće. Sjedoh čitati pri svijeći. Zamalo pade Lovro u sobu. Prepah se. Kao da je duh ušao u moj stan. Bijaše na smrt blijed, oči mu ukočene, usnice modre.

- Dakle! prihvati staviv se pred mene - ja dolazim od svoje nevjeste. Razderao sam vijenac i bacio joj ga pred noge. Da, pravo si govorio hjedoše me upregnuti za vas život pod, jaram kokete, usidjelice, koja ništa, ništa nema. Bože, bože, jesam li bio lud, slijep? Što li? Stari mi odgovori dugim birokratičnim pismom, ukratko, da ima šestero djece, među koju imetak od jedno šest tisuća forinti razdijeiiti treba, i to po njegovoj smrti, a donde da će mi davati godišnju potporu od sto forinti, jesi l' čuo?' Ubiti me htjedoše, dokraja ubiti. Krila su mi slomljena, moji su nekadanji sanci minuli, al još sam čovjek ostao, al sada me htjedoše ubiti. Groza me hvata. Ja pođoh k Minki, rastrgah vijenac svadbeni, bacih joj ga pred noge. Ona se plačući izvinjavala, da su roditelji krivi, a ja ostavih kuću navijeke. Moj oče! Moj ubogi oče!

Kako je Lovro strastven bio, bojah se, da će oboljeti. Ne oboli. Osobito mu hasnilo, da se pristara Minka malo poslije udala za malena činovnika iz ureda njezina oca. Kraj svega se toga Lovro strašno porušio. Na blijedom mu licu opazih kadšto neobično drhtanje. Usne bijahu mu suhe, blijede, oči žute, mutne. Na sjetnom mu čelu vidjelo se, da ga mori tajna tuga, što mu ne pođe za rukom izbaviti oca od nevolje. U društvu, pače i preda mnom, gradio se Lovro veselim, nehajnim, al to bijaše tek naoko. Ljuta ironija, kojom je začinjavao svaki svoj govor, ciničke kadšto primjedbe o predmetima idealnim odavahu duboku njegovu bol. 0 Minki ne bijaše više govora među nama. Lovro svrši sretno i usmene ispite te čekaše samo, da mu se odredi mjesto na kojoj hrvatskoj gimnaziji. Odlanulo mu malko. Jednog lijepog ljetnog dne - nikad ne ću toga kobnoga dana zaboraviti - sjeđasmo poslije objeda zajedno u kavani. Macan i Lovro prepirahu se o nekom jezikoslovnom pitanju oštro. Ujedamput uniđe u dvoranu visok debeo čovjek, obrijana, smiješeća lica, šiljasta nosa. Po dugom kaputu i visokim svijetlim čizmama opazismo, da je taj čovjek svećenik. Došljak nešto u kutu šaptao s konobarom, napokon pokaže ovaj prstom naš stol. Strnanac približi nam se, pakloni se pokorno, te zapita nas hrvatski skinuv šešir :

Jesu li tu gospoda Hrvati?

- Jesmo! - odgovorismo u jedan glas.

- Vele mi je drago, te nađoh ovdje svojih narodnjaka - nastavi popo smiješeći se - jer ovaj grad je velik, a ja sam stran. Ja sam Ante L. učitelj iz S. u Dalmaciji. Dođoh amo, da položim profesurske ispite iz hrvatskoga jezika za svu gimnaziju. Ne umijem češki ni njemački te se radujem lijapomu društvu našinaca pa vas molim za vaše prijateljstvo.

Smjestismo popa Antuna među se. Bijaše čovjek pristar i vrlo obične pameti. Hrvat po imenu i po mlijeku; govorio doduše prilično hrvatski, al u primorskom narječju više, nego bi čovjek pismen smio. Kadšto potkrala bi mu se i talijanština. Vrlo mu je mučno bilo, kad bi se povela riječ o hrvatskoj knjizi; tu kao da je moj šjor Antonio koracao glatkim ledom. Čudio sam se, kako da naš popo bude učiteljem hrvaštine. Po prvom razgovoru s učiteljem hrvatskoga jezika na sveučilištu uvidje šjor Antun, da ispit iz hrvatskoga jezika nije ni za Hrvata mačji kašalj. Oblici slovnički ne bijahu mu dosta jasni, a o hrvatskoj knjiženosti znao je, da je po prilici prije nekoliko stotina godina neki Gundulić napisao neku "lipu" pjesan, po imenu "Osman". To je dakako praškomu profesoru premalo bilo. Valjalo je dakle Antunu skupiti skutove i ljudski bubati. Svi mu bijasmo učitelji. Profesur Antun dobio jedno osam profesora. Način predavanja bijaše nam neobičan. U stanu nekog Primorca pravnika sjeđasmo obično podvečer oko stola pušeći i srčući plzensko pivo. Šjor Antonio sjedio podalje od nas kao skrušen grešnik kraj peći, premda je ljeto bilo. Predavasmo hrvatsku književnost igrajući tarok.

- Pagat ultimo! - viknuo bi mladi Primorac - šjor Antonio! Kada se je rodio Gundulić?

- U sedamnaestom vijeku.

- Jok - ozvao bi se Macan - rodio se god. 1588. Tous les trois; gospodo! Platite novčić!

- A šta je pisao? - zapitah ga ja.

- Osmana.

- Šta je Osman? - zapita ga Lovro. - Ja ću biti valat.

- Pjesma velika - odgovori naš učenik.

- Epos šjor Antune, epos ! - dodao Primorac.

I tako dalje. Šjor Antonio znojio se nemilo od same hrvaštine, al uza sve to bijaše veseljak. Jednoga dana po objedu sjedasmo opet za stolam u kavani. Poveo se bio govoor o djevojkama. Rešetasmo ih nemilo.

- Molim vas, ostavite se te rasprave - prihvati Lovro - već mi je dosta toga. Jedva što sam se jedne riješio. Svaka je ženska Evina kći.

Šjor Antonio veoma se čudio Lovrinu neprijateljstvu proti ženskomu spolu.

- Kazat ću vam, šta je u stvari - odvrati mu Lovro te mu ispripovijeda. Minkinu varku na moje veliko čudo.

- E! - nasmija se šjor Antonio lukavo - dođite vi k nama u Dalmaciju. Tu imate šta vidjeti. Izvrsne djevojke. Ima tu kod nas u S. neka mladica lijepa i puna jaspre. Jedinica je i sirota bez oca i majke, samo ima, strica skrbnika, a imetka do 40.000 fiorina. Dođite, a ja ću gleđati, da bude vaša.

Lovro stao Antuna ispitivati potanje za tu bogatu siroticu, a mi se nasmijasmo od srca. Zamalo ostavi nas Antun obaviv svoj ispit za pol gimnazije. Zaboravismo bogatu Dalmatinku.

Jedne večeri dođe Lovro veselije kući.

- Za osam dana odlazim! - reče pokazav mi dekret, kojim bješe imenovan učiteljem neke hrvatske gimnazije. - Prije svega idem pohoditi roditelje.

Dođe taj nesretni osmi dan. Valjalo se dijeliti. Meni bijaše mučno, mučno i Lovri. Kao braća probavismo, toliko veselih i tužnih dana, a sada se dijeliti! Ispratih ga na kolodvor. Izljubismo se.

- Dao bog, opet se sretni u našem kraju vidjeli - rekoh.

- Da bog da ! - odvrati Lovro. Zvono zazvoni drugi put, i prijan moj ode.

Za neko mi vrijeme pisa, da je bio kod roditelja. Malda se nije pokajao s toga puta. Majka oslabila, iznemogla. Otac mrk, tvrd, neveseo. Nevolja u kući.

- I sam si možeš misliti, brate - pisa mi - kako mi je pri duši bilo; da svisneš!

Od onoga vremena ne dobih već pisma od prijana Lovre. Nijesam se tomu ni najmanje čudio. Ljudi književnici nerado pišu pisma. Najednoć dočuh o nekakvoj novinarskaj polemici, u koju je Lovro zapleten. I o dvoboju se govorilo. Opitah se pobliže. Na novom mjestu svoga zvanja smotri Lovro ljepotu djevojku. Bijaše visoka, bjeloputna, crnooka, crnokosa - pravi istočni biser. Al koliko je bilo u nje ljepote, toliko ne imala srca. Demonski taj pojav, obožavan od svih, razapinjao svoje mreže bez obzira proti svakomu mladiću, no kad bi "mramorna ta nevjesta" opazila, da mladić luduje od ljubavi, odbila bi ga hladnim posmijehom. I Lovro budne žrtvom te bogate nesmiljenice. Strastven kako je bio, zaplete se u polemiku s nekim nuzljubom. Porodi se škandal. Lovri ne bijaše već opstanka u onom gradu.

Toliko dokazah vam ukratko, više nijesam mogao saznati. "Šta će jadnik sada?" upitah se zabrinut. Ne prođe dugo vremena i eto u službenim novinama: "G. Lovro N. imenovan je profesorom gimnazije, u S. u Dalmaciji." Zapanjih se. Zašto je Lovro ostavio Hrvatsku? Zašto? Al da! Ne reče li mu šjor Antonio: "Dođite u Dalmaciju!" Lovro traži Dalmatinku, mislih si. I nijesam se prevario. Neki prijatelj javi mi malo zatim, da Lovro ženi bogatu onu siroticu, za koju nam je Antun bio govorio. Nije li to čudan slučaj? A ipak istina, cijela, prava, istina! Dobro, mišljah si, napokon poslije čitave jedne odiseje!

Povratih se u Zagreb. Treći dan poslije svoga dolaska sretoh se na ulici s nekim znancem, pravnikom iz Postojne.

- Jeste li čuli za Lovru? - zapita me.

- Jesam. ženi se.

- Dođite, da vam kažem - uhvati me znanac pod rukom - kako vidim, čuli ste, da je u S. upoznao s bogatom djevojkom. Stvar se je brzo razvila. Lovro ljubio je žestoko, jer bješe našao pravu, zdravu, nepokvarenu i naravsku djevojku. A i valjalo je brzati. Vjerovnici naumiše proti Lovri oglasiti stečaj, a ocu mu imala je kuća prodana biti javnom sudbenom dražbom. Stric i skrbnik volio mladomu profesoru od srca. Ljubio sinovku van mjere, a ona ljubila Lovru bez kraja. Sve bijaše već priređeno svadbi. Profesor Antonio L. imao je mlade vjenčati. Jednog dana sjeđaše Lovro sretan u svdm stanu. Pisao je majčici svojoj o ljubavi, c sreći, o slobodi. - Upravo htjede zamotati pismo, al netko kucnu na vrata.

- Slobodno! - ozva se Lavro.

Vrata se otvore naglo. Pred njim stajaše blijeda zaplakana vjerenica.

- Anđelijo? Ti 1 Šta si došla? ·- zapanji se Lovro.

- Lovro! Lovro! - progovori teškom mukom djevojka - zlo po nas! Doglasili tajnim pismom momu stricu, da si propao čovjek, a mene da uzimlješ, da se riješiš propasti. Stric me ne da. Zallinjala sam ga. Badava. Nisam te već nikad imala vidjeti. Sutra valja mi parobrodom poći u Zadar. Jao nama jadnima!

Kao kamen slušao Lovro te užasne riječi.

- Čekaj! - reče mirno i pohiti u drugu sobu. Za jedan čas izleti.

- Na, eto me imaš! - viknu mladić divljim glasom i prereže si britvom grkljan. Bez svijesti sruši se djevojka na, mrtvog, krvavog zaručnika ---

Toliko saznah od znanca si.

- To je moj prijan Lovro, milostiva gospojo - obratih se crnoj udovici. - čovjek, koji bi u velikim, sretnim okolnostima bio postao velikim čovjekom, koji je u našim malim okolnostima postao žrtvom šakom praha i pepela; stablo, koje bi bilo nosilo rodu zlatna ploda, da ga ne bude oborila nemila bura. Je l' to junak roman?

- Jest! - odvrati mi udovica snuždena.

- Pitate me možda, zašto ne napisah sam o njem romana? Ljudi toga nepisanog romana žive jošte. I onako previše rekoh. Ova moja pričica budi samo sveta suza na grabu vrloga prijatelja, nesretnog genija. Njegovoj uspomeni posvećujem ove riječi.

Iz oka vinula se udovici sjajna suza niz lice. Mučeći, razidosmo se.

Vijenac, 1873.