7 stupnjeva duhovnog razvitka u BIH

Post Reply
popajic
Posts: 5738
Joined: 16/07/2007 09:55
Location: Sarajevo

#1 7 stupnjeva duhovnog razvitka u BIH

Post by popajic »

Simpatican clanak u kojem Pasovic djelomicno opisuje nas mentalitet, to cudo BIH insana :)
Procitah ovo pa pomislih da i nije bas lako odgovoriti ko koga manje prizeljkuje i razumije- mi Evropu ili Evropa nas.
Znam samo da nas je ovih 7 ( a ima ih jos ovakvih u izobilju !) stupnjeva duhovnog razvoja vec puno kostalo...ali ,valjda ne mozemo iz svoje koze...genetika valjda :sad:
Piše: Haris Pašović
Broj sedam ima svoju mitsku povijest: kršćanstvo tvrdi da je Bog stvorio zemlju za sedam dana, govori se o sedam smrtnih grijehova; islam i judaizm govore o sedam nebesa. U Bosni i Hercegovini možemo govoriti o sedam stanja društvenog duha zbog kojih nam je ovako kako nam je. Ovi dokazi su izvedeni iz društvene prakse. Prva tri dokaza spadaju u sferu političkog mišljenja:

1. «Dobro je, samo nek ne puca!» - Mir se u BiH shvata kao odsustvo rata. Sve dok te neko ne ubija, ili tebe ne tjera da ubijaš – život je dobar. Mir se ne shvata kao napredak, kreativnost i inventivnost. Mir se shvata isključivo kao odsustvo fizičke prinude.

2. «Izdržao je Mujo i gore!» - Ovaj pricip herojstva u trpnji obezbjeđuje da nema želje za bilo kakvim individualnim ili društvenim napretkom. Kapacitet Muje da trpi je neograničen.

3. «Ne talasaj» - Ukoliko neki pojedinac i poželi da akcijom provede promjenu, aktivira se društveni princip «ne talasaj». Društveno okruženje se obrušava na pojedinca, demontira njegovu ili njenu akciju koja vodi promjeni i teži da pojedinca vrati u mediokritetsku ravan poznatu pod imenom «Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane».

Slijedeći dokaz pripada sferi duhovnosti:

4. «Ako bog da» - Primjena uzrečice «ako bog da» u svakodnevnom jeziku poprimila je razmjere pandemije. «Ako bog da» pokriva sve od ekonomskog prosperiteta do seksa. Polaganje ispita na fakultetu, zakazana kafa za sutra popodne, politički napredak, sportska kladionica, izgradnja auto-puta – zapravo sve - zavisi od božije volje.

Ovaj komotni determinizam oslobađa odgovornosti za bilo koju akciju. Sve je u božjim rukama, pa tako nema potrebe za bilo kakvim planom, strukturom, ili, ne daj bože, zalaganjem. Prebacujući na Boga da se brine da li će im zagorjeti ručak, da li će im dijete postati narkoman ili da li će vlada povećati porez, Bosanci i Hercegovci su uspješno skinuli sa sebe svaku odgovornost za vlastiti život.

Slijedeća dva dokaza su iz domena ekonomskog razvoja:

5. «Ne mogu oni mene malo platit koliko ja mogu malo radit.» - Ova drevna bosansko-hercegovačka izreka opisuje ekonomsku mudrost stanovnika jedne od tri najsiromašnije zemlje Evrope. Nije poznato da se ovakva ekonomska misao pojavljuje i u jednom drugom svjetskom jeziku, osim u bosanskom, srpskom i hrvatskom.

6. «Nemam ja vremena da radim» - Moderna business misao u BiH bilježi još jedan doprinos svjetskim ekonomskim teorijama. Ovaj misaoni dijamant, koji transcendira logiku i fiziku, uspješno devastira svaku do sada poznatu ekonomsku doktrinu. Princip «Nemam ja vremena da radim» nastao je krajem 20. stoljeća u BiH kao progresivni bh. pogled na tranziciju ka slobodnom tržištu. U svakodnevnoj praksi očituje se u i u slijedećim formulama: «Daj meni i daj odmah!», «Pare dolaze same, samo treba skontat kako!» i «Previše sam ja pametan/a da bih radio/la.»

Sedmi dokaz je iz domena fizike i oslanja se na Opću teoriju relativnosti:

7. «Ma» - Početak rečenice sa «Ma, ...» omogućava dosljedno rušenje svakog struktuiranog napora . «Ma,..» obezvrjeđuje svaki rad, odluku, svaki konstruktivni pokušaj i svaki izniman rezultat. «Ma, daj, šta on ima doktorirat, a ja išo s njim u školu?»; «Ma, hajde popi, ba, jaro!» (npr. upućeno liječenom alkoholičaru); «Ma, ne mogu se ja njoj zamjerat...», i mnogi drugi primjeri uvijek su u funkciji relativizianja svakog individualnog ili kolektivnog napora. Riječ «Ma» je riječ-zločinac i morala bi biti stavljena izvan zakona.

Žalosno je što Evropa nikako da prihvati fatalnu privlačnost ovih sedam stupnjeva duhovnog razvitka u BiH. To je ista ona Evropa koja radi od jutra do mraka, a i vikendom, ta anti-neradnička, racionalna, bosnofobična Evropa! Ta Evropa koja njeguje svoju demokratiju, svoju nauku i umjetnost, koja ima auto-putove, parkove, bazene i sportska igrališta. Mi u takvu Evropu nećemo!
User avatar
viva_castro
Posts: 725
Joined: 19/02/2008 21:10
Location: sa

#2 Re: 7 stupnjeva duhovnog razvitka u BIH

Post by viva_castro »

Ma šta ima intelektualac :D hehehehehe

Odlična je stvar, super ideja.

Lično bih je korigovao u naslovu, prije da je ovo: Sedam stubova bh duha

Hehehe trebao je ubaciti i ovu težnju da sve destruktivno kritikujemo :D

Super stvar, nadam se da će nam poslužiti i da ćemo je se sjetiti.
User avatar
Chisum
Posts: 4694
Joined: 12/02/2009 13:25
Location: SARAJEVO

#3 Re: 7 stupnjeva duhovnog razvitka u BIH

Post by Chisum »

Pogodio je Haris mnogo toga ovdje.


Samo, jos nesto fali... pogubno kao sve ovo gore zajedno:



SABUR



Nista gore od ovoga! Osjetim gadjenje svaki put kad cujem ovu rijec.


Sabura ova nesretna zemlja, sabura li sabura... i nikuda ne stize.
popajic
Posts: 5738
Joined: 16/07/2007 09:55
Location: Sarajevo

#4 Re: 7 stupnjeva duhovnog razvitka u BIH

Post by popajic »

@chisum
...SABUR

Nista gore od ovoga! Osjetim gadjenje svaki put kad cujem ovu rijec.
Nemoj tako o jednoj vrlo popularnoj rijeci :D
Izvorno je oznacavala nesto pozitivno -danas je sinonim duranja do crkavanja.
User avatar
_BaD_BoY
Posts: 333
Joined: 10/10/2008 20:41
Location: Wild West

#5 Re: 7 stupnjeva duhovnog razvitka u BIH

Post by _BaD_BoY »

e moj mesa

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!

vrlo moguce da je se posluzio i mesinim tekstom :D e moj mesa ti nas napusti a mi ni danas dan neznamo ni kuda cemo ni sta cemo :D
Post Reply