49 drvaca

[OneWhoKnows]

Sa samo četiri godine, i na zaprepaštenje svih ukućana, pročitao sam prva slova, sebi osigurao mnoge trenutke slave i, već tada, doveo do podjela u porodici i mišljenjima svojih ukućana.

Tetka mi je govorila da sam ja njezin sin, i zahvaljivala Bogu što nisam na njezinog muža, koji – tvrdila je – nije savim pri čistoj.
Babo, rahmetli, sugerirao je ostalima da pamet povukao sam od njega, a da pomalo čudan sam na mamine, kakve tvrdnje, potvrdno je klimala glavom i nana, nisu bile bez osnova.

Nakon '50 drvaca' prvih riječi pročitanih s kutije šibica, uslijedile su druge istine i laži.
Baš kao što u kutiji gotovo uvijek falilo je drvce ili dva, nedostajalo mi je moći – osobinu tu stekao sam kasnije – da od istine razlučim laži:

Kao onu da ima nas k'o kusih pasa, al' da svi super se slažemo i da naša zemlja ima najznačajniji geo-politički položaj na Balkanu, u Evropi, na Svijetu i u Vasioni.

Bilo ih je, naravno, kol'ko duša ti hoće: da mi smo najbolji, da more drugih zemalja smrdi kao okupatorska čizma za koju smo se spremali kao da će vječno biti mir, a već sutra izbiti rat, da Grci oči svoje vade što nemaju hidroelektranu Djerdap, i da voda iz grčkih slavina proizvedenih od nekvalitetnog čelika koji nije naš, samo curi, da izvinete, a šta bi drugo?

Uslijedilo je bolno odrastanje uz istinu da nas svi, i u svemu, šiju: Rusi u čeliku, Amerikanci po značaju, a Grci u turizmu.

Jedino mi je, nakon ovoga rata, razočaranom u sve i sva, Neum ostao.
Neum mi je, kad' u životu nešto krene mi naopako, poput pogleda u vedro nebo. I sada mi se događa, kada zapadnem u emocionalnu privrženost prošlosti, da mediteranskim i inim zemljama priznam tek dobar noćni život, ali da im more i obala, i dalje i još uvijek – falusu ne valjaju.

Ležim, pijeskom zatrpan. Samo nos – da disati mogu i oči da oblake pratim, iz njega mi vire.
Improvizirani falus od pijeska, gigantskih dimenzija, kao nice touch, tu je da podsjeti me šta dobijem kad' u sve pročitano povjerujem...