18.Jan.1977 poginuo je najugledniji bosanski politicar svih vremena
Dzemal Bijedic
29 godina od pogibije Dzemala Bijedica
-
uvjek dobar gost
- Posts: 7109
- Joined: 12/12/2005 14:51
- Location: blizu Merkura
#3
Taj veliki covjek je ubijen, nije poginuo....nek mu je vjecan rahmet....
-
PipiDugaDevetka
- Posts: 19071
- Joined: 25/12/2003 00:00
- Location: Živim u nadi RBiH, druge adrese nemam. Uostalom, mislim da genocidne Kartagene treba demontirati.
#5
Najdraži Džema,
S tobom, sve bilo je dolče vita i svud je bio holivud!
Ubice su se čak i šprdale preko НИН-а (Nedeljne informativne novine, kao da sve novine nisu informativne) pišući da je on htio da malo provoza "lir džet".
S tobom, sve bilo je dolče vita i svud je bio holivud!
Ubice su se čak i šprdale preko НИН-а (Nedeljne informativne novine, kao da sve novine nisu informativne) pišući da je on htio da malo provoza "lir džet".
-
Murat Sabanovic
- Posts: 5527
- Joined: 18/01/2005 20:55
#6
http://www.bhdani.com/arhiva/99/tekst199.htm
"UBIT CE ME, MNOGO ZNAM"
Od januara 1977. smrt Dzemala Bijedica neprestana je dilema: slucajna ili isplanirana nesreca. U casu kada je poginuo, Dzema je nesumnjivo bio nadomak samog politickog vrha, odmah do Tita. Predsjednik Saveznog izvrsnog vijeca i do tada je u svojoj politickoj karijeri biljezio uspone i padove, ali su uspjesi, u pravilu, bili veci. Mnogi ga smatraju "ocem" muslimanske nacije, a nemali je broj onih koji upravo u cinjenici da se izborio za priznanje nacionalne odrednice vide razloge njegove prerane smrti. Nas suradnik, amidzic Dzemala Bijedica, ekskluzivno za Dane napisao je sjecanja na Dzemu: ko je i kakav je bio iza kulisa politike, s kim se druzio, sta je i koga volio...
--------------------------------------------------------------------------------
Pise: Bahrudin BIJEDIC
SMRT JUGOSLOVENSKOG PREMIJERA
ne izlazi iz klisea politickih atentata koji su obiljezili politicku karijeru mnogih svjetskih drzavnika, zabiljezio je libanski dnevnik Al Nahar. "Ubit ce me, ja mnogo znam", bila je nerijetka opaska koju je Dzemal Bijedic saopcavao svojim najblizim prijateljima.
Kod mene je boravio 22. oktobra 1976. u jos nedovrsenoj vikend-kuci u Trnovu. Bio je veseo i raspolozen, na ledini na kojoj smo improvizirali stolove i vatru, tako dragu njemu u planinskom ambijentu. Jedno vrijeme je razgovarao sa prijateljima, a kasnije mi neke stvari rekao na uho. Uglavnom je bilo rijeci o velikoj napetosti u drzavi. "Dolazi do razmirica medju ljudima koji su jednom nogom u grobu. Tito je Jovankin zarobljenik, ne moze se njemu prici bez njene dozvole. Zele ga razdvojiti od Kardelja. Ne znam sta da radim. Tito zeli da mi povjeri treci mandat. Ja ne zelim vise u Vladi ljude starije od mene. I ja treba da se povucem. Da bi otisao Ljubicic, trebaju otici i drugi koji su njegovo, 1915. godiste. Njima se na ide." To su bile njegove najintimnije preokupacije tri mjeseca pred smrt.
Stravicno saznanje
Sedmog januara 1977. zove me u kancelariju da mu dam broj telefona kceri nase amidzince Zehre Halilbasic-Bijedic, koja je tih dana umrla. Htio je izraziti saucesce. Ja mu dajem broj koji imam uza se, ali me on kasnije opet zove i tvrdi da ih ne moze dobiti. Ja zatrazim od Poste broj i kazem mu, a on opet zove i tvrdi da je broj pogresan. Iz treceg puta mu dajem tacan broj, ali on je vec, reklo bi se, ljut.
Dolazi na dzenazu, gdje je brojna nasa rodbina, i sa groblja na Barama svi, na njegov poziv, odlazimo u njegovu kucu. Kao da je zelio da se s nama tu oprosti. Znao je da ga svi volimo i da prosto vlada utrka za njegovu prisnost, pa je sa svakim ponesto popricao. Potvrdio je da mu Tito nudi treci mandat i da na 60. rodjendan, koji pada u proljece, treba da dobije najveci mirnodopski orden SFR Jugoslavije, Orden junaka socijalistickog rada, koji Tito treba da mu uruci. Mi pravimo aluzije na svalerancije mog najstarijeg brata Fadila, a Dzemal ljutito prekida nase sale govoreci da ne treba covjeku kucu paliti. Njegova Raza donosi njemu omiljenu kristalnu casu razbijenu i pita ga sta da radi. "Baci je", odgovara Dzemal. "Ne, podrezat cu je i dobiti pepeljaru", uzvraca stedljiva Raza. Tu smo svi posluzeni ruckom, koji je servirao sam domacin. Sem rodbine bili su prisutni jos Munir Mesihovic, Safet Serifovic, Atif Purivatra i Dzemino uze okruzenje sa Crepoljskog.
Osamnaestog januara 1977, na jutarnjoj kafi kod ministra Mate Andrica, dosao sam u sukob sa Duskom Zgonjaninom zbog njegovog zakazivanja nekog sastanka kojemu je trebalo da prisustvujem. Posto sam imao druge obaveze, rekao sam mu da ne moze mojim radnim programom raspolagati bez moje saglasnosti. On je demonstrativno napustio tu sjedeljku. Ja sam uskoro otisao na ranije dogovorenu sjednicu u Gradski komitet SK Sarajevo. Na povratku, oko podneva, slusam u BMW-u Dzemalu dragu pjesmu necu, babo, necu Aliju, Alija je dzimlija, ostat cu bez dimija... Ulazim u zgradu ministarstva, u kojoj vise nikog nema. Izgubio se Dzemalov avion!
Nisam nista ozbiljno pomislio. Medjutim: slusam izvjestaje iz provjera drugih aerodroma, koji demantuju slijetanje lir jeta. Obuzima me jeza. Odlazim na aerodrom i saznajem da se cula neka eksplozija u zoni Kreseva. Govorim soferu da me vozi tamo. U Kresevu su ljudi uspaniceni, slute veliku nevolju. Upucujem se pjesice na Inac planinu. Sa mnom su Milenko, Dzemalov mladji sin, i Rocko, sin Branka Mikulica. Milenko ce helikopterom, a mi krecemo pjesice. Nemamo nikakvu opremu, a snijeg je golem i uzbrdica kao "uz nos". Sve moze da bude, svi mogu biti mrtvi - osim njega. On ima ekstra snagu i vitalnost i u najgorem slucaju ce proci sa slomljenom nogom, u mislima govorim sebi. Ja cu ga zateci u planini, a on ce me onda upitati: "Bahrica, sta je ovo bilo?"
Istina je bila gorka. Neki ljudi koji su vec bili stigli, kazu da nema prezivjelih. Dolazim na mjesto tragedije, gdje mi se kao rodbini nudi da saopcim vijest o smrti Dzemala Bijedica. Ja to ne mogu uciniti. Gledam ostatke ljudskog mesa, razvaljena tjelesa. Prepoznajem Ziju Alikalfica po rukama, na kojima nema koze ni nokata. Nisam znao da su kod ljudi tako siroka rebra. Gledam mrtvo tijelo Smaje Hrle, vrijednog i odanog Dzemalovog saradnika. Pokazuju mi mjesto gdje lezi Raza - oznaceno je uspravnom pritkom. Ne nalazim Dzemala. Ne bih ga ni zelio vidjeti mrtvog. Vracam se sa Rockom, tuzan i nesretan. Poslije su mi rekli da su, pored ostalog, nasli njegovu cipelu u kojoj je bilo stopalo, a nedaleko uho oiviceno srebrenastom kosom. Sve sto je ostalo - trebalo je odnijeti na groblje.
Prazne optuzbe
Smatralo se da ce sahrana biti sprovedena u bosanskohercegovackim protokolarnim okvirima. Medjutim, Tito odlaze svoju posjetu Egiptu, vraca se u zemlju iz Libije i pravi zvanican oprostaj od svog premijera, na najvisem nivou, u Beogradu.
Njih dvojica rastali su se kriticnog jutra, 18. januara, na aerodromu u Batajnici, odakle je Tito letio u Libiju, a Dzemal prisustvovao zvanicnom ispracaju. Posto ga je ocekivao let za Sarajevo, njegov lir jet je preletio sa Surcina na Batajnicu. Nije gasio motore. Tito je malo kasnio zbog poledice na pisti. Avion lir jet je u to vrijeme bio posljednja rijec tehnike malih mlaznih letjelica kojima se tada sluze i najvisi americki funkcioneri. Dva pilota bili su stariji od Dzemala. Stevan Leka, Licanin i prvoborac, imao je 60 godina i zabrane za slijetanje na aerodrome Pariza i Moskve. Nije bio covjek od propisa. Slicna je i karijera drugog pilota, Murata Hanica.
Otkud da oni, rashodovani vojni piloti, pukovnici JNA, upravljaju avionom najmodernijih tehnickih performansi koji su predvidjeni za pilote ne starije od 40 godina? Na to pitanje bi trebao odgovoritii general Enver Cemalovic, komandant Ratnog vazduhoplovstva JNA, Mostarac kojemu to nije smetalo. Doduse, pozaliti se na nekog u koga je Dzemal vjerovao, nije bilo nimalo optimisticno. Ipak, varijanta dvojice amortizovanih pilota za premijera - bila je rizicna.
Da li je Jugoslavija imala razloga da se oslobodi svog premijera? Apsolutno ne! Da li je imala JNA? Apsolutno da! U zavjeru koju bi inicirala drzava morao bi biti ukljucen Tito kao naredbodavac, a Franjo Herljevic, ministar unutrasnjih poslova, kao realizator ideje. To su apsurdne pretpostavke do te mjere da ne zavrjedjuju raspravu. Uostalom, Dzemal Bijedic je u cetiri navrata podnosio ostavku na funkciju premijera koju je uvijek povlacio pod Titovim uticajem. Trebalo je samo jednu od njih prihvatiti. Taj izlaz je uvijek bio otvoren.
Zasto JNA? Danas se vidi da je imala skriveni program velikosrpske dominacije i da bi Dzemal bio realna prepreka njegovom ostvarenju. Ne samo sto je posjedovao medjunarodnu reputaciju i popularnost unutar zemlje nego je bio covjek i drzavnik sa visokim moralnim vrijednostima, politicar prihvatljiv oprecnim snagama u zemlji, hrabar i moguci nasljednik na drzavnoj funkciji koju je napustao Tito.
No, uistinu ne stoje gluposti da je Dzemal pilotirao avionom ili da je Jovanka Broz zapakovala poklon za Dzemalovu unuku koji je zapravo bio eksplozivna naprava. Te glasine je lansirala beogradska carsija. Nalazi drzavnih i partijskih komisija bili su uglavnom sadrzani u faktima da je avion preletio radio-vor na Crepoljskom, brzinom od 950 kilometara na sat, sto je bilo brze za 300 km od predvidjene procedure, te da je u proceduri "slijetanja" napravio neocekivano veliku "osmicu" koja ga je stropostala na vrhove Inaca. Na mjestu nesrece nije bilo eksplozije niti pozara, jer je razdaljina izmedju zrtava i dijelova aviona bila u krugu od cetrdeset metara. Definitivni nalazi, iako nagovijesteni, nikada nisu saopsteni.
Bio je dobar covjek. Otvoren i pristupacan. Dobar Razi, djeci i prijateljima. Mozda je cesto nedostajao djeci. Odvlacila ga je priroda posla i praksa profesionalnog politicara netipicnog za nedemokratske rezime. Naime, kadrovi su se izabirali u zavisnosti od odnosa snaga, a nisu svoju verifikaciju imali na slobodnim izborima. To je bila rak-rana sistema. Imao je obicaj da kaze kako se ne zna ko ce kome valjati. Pominjao je cesto Ali-pasu Rizvanbegovica, "ocekujuci napade od onih kojima je nesto dobro ucinio". Na ovaj ili onaj nacin. Nije se svetio. Imao je dusmana, ali i daleko vise prijatelja.
Imena i muslimani
Bogatstvo je imati jednog prijatelja, znao je reci, primjerom covjeka koji i od neprijatelja nastoji napraviti prijatelja. Bio je visokomoralan i u braku, sto bas nije karakteristika porodice Bijedic. Dao je imena djeci: Azra, Dragan i Milenko. Draganov sin, rodjen godinu nakon Dzemalove smrti, nosi ime svoga dede. Azru mu danas presucuju ovi instant-vjernici- muslimani - i govore kako je davao nemuslimanska imena djeci odredivsi se tako nacionalnim interesima. Kao da su samo vjerski sadrzaji u imenima Bosnjaka dovoljni kvalifikativi o nacionalnoj lojalnosti muslimana. Zasto se Bosnjak ne moze zvati i Dragan i Milenko, Ozren, Darko i Jasenko, Nenad, Goran i Rodjeni, odnosno - zasto bi bosanski toponimi bili rezervisani za srpska ili hrvatska imena?
Ima bosanska sevdalinka: U Agana, u dragana moga... Ima niz imena, upravo kod muslimana stranog porijekla, koja su dobila pravo gradjanstva. Indira je indijsko-budisticko ime, Sabina katolicko, a Sana, Una lijepi bosanski toponimi. Uostalom, djeca nemaju ni zasluga niti krivica za imena koja nose. To je bila ponekad tema u Dzemalovoj kuci. Neka imena ostanu u sferi privatnih prava pa neka se kcer zove i "muskija" ako je to uslov da prezivi. Crnogorci daju imena "dusmanska" - Beco, Aziz, Mujo - da bi, po njihovom vjerovanju, prezivjeli. Ne mogu muslimanska djeca imati samo imena iz Kur'ana casnog predvidjena za Muhammeda a.s. jer bi se sveli na dvadesetak imena. Dok islam, kao cjelovit pogled na svijet, sadrzi izobilje tolerancije i prilagodjavanja, danasnji njegovi korifeji u Bosni suzavaju njegove pojmove na sektu usku i netolerantnu. Misli se da su imena neprikosnovena.
Sulejman, Fuad, Aziz, Amin, Dzemail, Besir su imena istaknutih krscana na Bliskom istoku, pa nikom od njih ne pada na pamet da su hendikepirani krscani. Cak su i predsjednici drzava ili ministri vanjskih poslova. Ne trebaju muslimani imati bedzeve na kojima ce se ocitavati njihova nacionalna ili vjerska pripadnost. Ima hiljadu razloga za to. Nije samo zbog anahronicnosti da im to bude jedina legitimacija nego u prilog i drugih civilizacijskih vrijednosti koje ce pomoci odrzanju i prosperitetu i muslimana u cjelini i Bosnjaka kao naroda. Konacno, uglavnom se radi o tzv. narodnim imenima a ne imenima srpskih ili hrvatskih svetaca ili biblijskim.
Dzemal nije izigravao nikakvu velicinu niti Bogom predodredjenog covjeka sa misijom na zemlji. Bio je skroman. Iza njega je ostao stari automobil i mozda 5.000 njemackih maraka. Nije imao vikendicu. Soferi u to doba nisu htjeli raditi nedjeljom jer su imali vikend-kuce na moru, planinama, Buni ili drugdje. Kad sam ja, 1974, poceo praviti vikendicu, Dzemal mi je rekao da je to "malogradjanska preokupacija". Ja sam ga zacudjeno pogledao i rekao da je njemu vikendica gdje god on ode, nakon cega me je zagrlio i rekao da se sali.
Volio je Mostar i njegovu Neretvu. Dolazio je na Maru, kod avijaticarskog mosta. Odlazio je kod prijatelja u Listicu i druga zapadnohercegovacka mjesta gdje su ga ljudi s radoscu primali. Obilazio je i Gacko i Bilecu, rodne gradice svojih roditelja. Prenio je grob svoga oca u novo groblje Sutinu nakon sto je staro groblje upotrijebljeno za zeljeznicku stanicu u Mostaru. Postovao je moju majku Zahidu Bijedic-Konjhodzic i nazivao je herojem zbog univerzitetskog obrazovanja svih petero njene djece koji bi "skapali bez te hrabre majke".
Placao je svoje racune. Nije volio dugove. Nije bio impresioniran drugim ljudima do mjere koja bi bila podanicka ili idolopoklonicka. Nekako je svima jednako prilazio. Kako je znao reci Titu "da ga svi lazu" a narocito "oni koji govore o rasterecenju privrede", tako je i Mao Ce Tungu uzvratio da je razumio njegovu shemu o tri svijeta, ali da se sa njom ne slaze. Istovremeno je sjedao na prikladno mjesto po svom izboru, a na napomenu da sjedne na celo stola, posluzio bi se izrekom Mujage Komadine, gradonacelnika Mostara: "Celo je ondje gdje sjednem." Fakticki je svojom fizionomijom i korpulencijom implicirao pocasno mjesto za stolom, gdje bi imao pregled cijelog prostora.
Neostvarene zelje
Kad je moja sestra Fadila diplomirala medicinu u Beogradu, on je, tog ljeta 1967, priredio rucak i savjetovao je da lijeci porodice palih boraca i da ne uzima novac. Meni je predlagao da ostanem asistent na fakultetu. Mnogi su "dokazivali" da su u rodbinskom odnosu s njim, po raznim linijama. Neki sa istim prezimenom su imali odredjenih prednosti. Narocito oni koji uopce nisu bili rodbina. On se nije na to ljutio, mada je znao. Nije protezirao svoju djecu niti svoju rodbinu. Svakoga je inicirao na ucenje i citanje narocito beletristike i casopisa. Bio je i sam strastveni citalac. Njegovu okolinu sacinjavali su intelektualci posebno ako je razmisljao o ozbiljnim potezima.
Imao je i neuspjeha i razocarenja. Na podrucju spoljne politike zelio je uspostavljanje diplomatskih i trgovinskih odnosa sa Saudijskom Arabijom. To mu nije uspjelo, mada je nakon smrti reisul-uleme hadzi Sulejmana ef. Kemure, 1974, nastojao na celo muslimana isposlovati izbor pametnog, skolovanog, mladog, novog reisa, koji bi znao arapski jezik. U tom smislu tacni su navodi gospodina Alije Nametka iz knjige Sarajevski nekrologij kada pominje da je Dzemal predlagao i profesoru Muhamedu Mujicu da se u slucaju ponude te casti prihvati posla. Doduse, tacno je da je Tito zamolio Dzemala da utice na izbor reisa "koji ce u cetiri oka razgovarati sa kraljem Halidom i reci mu istinu o muslimanima u Jugoslaviji". U tom pravcu je Dzemal privatno dio tih pokusaja prepustio meni. Ja sam tada u vise navrata razgovarao sa uvazenim velikodostojnicima Islamske zajednice Ibrahimom Ridjanovicem i Huseinom Dozom. Takodjer sa Mensurom Smajlovicem, bratom dr. Ahmeta Smajlovica, kojeg su prethodna dvojica velikodostojnika predlagali za reisa.
Takodjer mu je ostala neostvarena teznja da ubijedi tadasnjeg turskog premijera Bülenta Ecevita da zajedno Turska i Jugoslavija postave pitanje emancipacije Turaka u Bugarskoj i Bosnjaka u Turskoj. U to vrijeme, ustvari, Turska se odricala svoje dvomilionske nacionalne manjine u Bugarskoj i, s druge strane, uskracivala pravo Bosnjacima na nacionalnu specificnost u Turskoj. To je jedan od razloga sto se gubila iseljenicka osobenost Bosnjaka-Muslimana, prinudjenih na asimilaciju i promjenu imena, sto je jedan tuzni epilog turskih imperijalnih resantimana.
Imao je Dzemal dvije neostvarene zelje. Obje je prekinula iznenadna smrt. Zelio je napisati knjigu o sarajevskim Jevrejima, svojim saborcima i prijateljima, sa kojima je i u dobru i u zlu stajao zajedno. Druga mu je zelja bila da zavrsi karijeru kao gradonacelnik Sarajeva, grada kojeg je neizmjerno volio i na cije gradonacelnike je imao pregrst primjedbi.
Njegova posljednja zelja je bila da bude pokopan u Sarajevu. Saopcio ju je povodom smrti njegove majke na moje pitanje zasto je sahranjuje u Sarajevu. "I mene sahranite u Sarajevu kad umrem. Neka znas to." Majka mu je umrla sestog aprila 1976. u Beogradu, dok je on bio na sluzbenom putu u Libiji. Ja sam ga sacekao u Surcinu i saopcio mu vijest. Ukocio se od bola. Cini mi se da niko nije toliko privrzen majci koliko je on bio svojoj, a ona mu uzvracala cjelinom svog zivota posvecenog njemu.
Tokom predsjednikovanja svako psovanje Dzemala Bijedica SUP je sankcionisao, a Dzemal naredjivao da se ljudi ne gone. Danas u Mostaru vise nema Univerziteta "Dzemal Bijedic" - preimenovan je u Hrvatsko sveuciliste. Njegova ulica u Sarajevu jos uvijek spominje na njega.
Ljubljana, 11.4.1995.
(Kraj)
RODJENI I MOSTARAC
Tesko bi se moglo reci da je Dzemal bio lukav. Ili naivan. Osvetoljubiv, tvrdoglav ili kapriciozan. Vjerovao je ljudima i predavao se prijateljstvu. Nije se koristio ljudima. Bio je impulsivan, zacas bi planuo, ali je to zacas prolazilo i on bi se brzo nasmijao. Nije koristio svoju funkciju za obracun sa neistomisljenicima. Upecatljiv je primjer odnosa sa Osmanom Pirijom, direktorom HEPOK-a. Posto je ovaj inzinjer privrede stalno kritikovao Dzemala i provocirao sukob te prizeljkivao politicki rivalitet, Dzemal mu je porucio da sa "pozicije predsjednika Vlade SFRJ nije fer obracunavati se sa nekim ko nema ravnopravnu politicku moc za raspravu". Radilo se o nekim razvojnim planovima u Hercegovini za koje je Dzemal rekao da sa Pirijom o njima moze raspravljati kad ne bude premijer.
Mostar ga je nepodijeljeno volio. Na utakmicama "Veleza", koji je u njegovo vrijeme imao zvjezdane trenutke, dozivljavao je otvorene ovacije prisutnih gledalaca. Bio je nevjerovatno omiljen u zapadnoj Hercegovini. Tu je iza 1945. jednom zamolio Tita da se proseta Listicom, sto je u to vrijeme izmijenilo politicku sliku o ovim krajevima. Slican je odnos imao prema crepoljskim Srbima: tamo gdje su u ratu harali cetnici Save Derikonje, Dzemal se slavio.
ZENE
Bilo je duhovitih kontakata sa ljudima. Jednom, 1976, u lovistu u Brckom, dosao je neznanac za sto i poceo da se zali na svoju zenu. Dzemal je saslusao njegove jadikovke i rekao: "Dobro, ja ne mogu da vjerujem sta si ti meni sve ispricao. Odakle je tvoja zena?" "Iz Rogatice", odgovorio je covjek. "Pa, i moja je iz Rogatice, nisu tako zle", uzvratio je Dzema. "Auuuuu, kako mi je - tako mi je, dzaba sam ja tebi ovo zborio", prokomentarisao je razocarani covjek i otisao. Ovo je posluzilo za bezroj sala na racun Raze. Supruga Branka Mikulica imala je problema sa cestim operacijama na bubrezima pa joj je nakon trece operacije Dzemal rekao da ugradi ferslus - kako ne bi morala praviti isti rez.
POROCI I VRLINE
Dzemal je imao problem sa "bacanjem" cigareta. Znao je toliko strastveno pusiti cigarete da je u nekim periodima pusio i po pet kutija "Kenta" dnevno. Ako bi prestao pusiti, dobijao bi na kilazi. Varakao se cijeli zivot. Bio je gurman. Ljudi su to znali. Najjeftiniji sir, najskuplje meso - bila je njegova deviza pri ishrani. Znao je praviti zelene salate i lukmiru. Bio je jako ugladjen sa zenama i sa nepoznatim. Sa prijateljima i poznanicima neposredan. Nije volio poltrone u okruzenju. Dao bi neki karakteristican znak ocima ako ga je neko otvoreno hvalio ili mu povladjivao. Osjecao se nelagodno ako bi ga gradjani docekali ovacijama. Rekao bi da su ovacije namijenjene Titu a da "mi drugi nemamo takvih zasluga".
Druzio se i sa nekim ljudima koji mu nisu bili prijatelji, ali on odnose nije prekidao. Znao je reci da je nekad bolji stari neprijatelj nego novi prijatelj. Zelio je mira i odmora i cudio se ljudima koji su stekli pravo za penziju da jos uvijek teze blokirati prostor mladjim. Znao je za njih reci da ce ih Beatlesi penzionisati a da on zeli otici iz aktivnog politickog rada sa svojom generacijom.
Bavljenje politickim radom ili zauzimanje neke odgovorne funkcije u drustvu smatrao je visokomoralnim poslom gdje je cin morala preovladavao nad licnim interesom i zabljim pogledom.
OPROSTAJ
"Da znate kako tutnji i odzvanja tuga pregolema i bol u srcima ljudskim u dolovima i u visinama kojima ste hodili", kazuje Branko Mikulic na grobovima Raze i Dzemala Bijedica i dodaje: "Stali su ljudi i mladi i stari, i djeca, stalo je sve sto se kretalo. I zaplakalo. Placimo, imamo za kim."
Bila ga je puna ulica, kao da ga i sad gledam kako ide uz Brankovac, uvijek veseo i raspolozen, sjeca ga se brico Salko Begovic. "Bio je izrazito samostalna, naglaseno humanisticki izrazena licnost, zato on nije bio samo moj prijatelj, vec nas prijatelj", zapisao je Todo Kurtovic.
"Ima ljudi koji su sa cijelim svijetom na ti, takav je bio Dzema. Nije se gromova bojao, kao da ih je izazivao da osvijetle njegov put od gnijezda do zvijezda... Sta je njemu bilo, onolikom covjeku da zagrli cio svijet...", zabiljezio je Enver Mehmedbasic.
"UBIT CE ME, MNOGO ZNAM"
Od januara 1977. smrt Dzemala Bijedica neprestana je dilema: slucajna ili isplanirana nesreca. U casu kada je poginuo, Dzema je nesumnjivo bio nadomak samog politickog vrha, odmah do Tita. Predsjednik Saveznog izvrsnog vijeca i do tada je u svojoj politickoj karijeri biljezio uspone i padove, ali su uspjesi, u pravilu, bili veci. Mnogi ga smatraju "ocem" muslimanske nacije, a nemali je broj onih koji upravo u cinjenici da se izborio za priznanje nacionalne odrednice vide razloge njegove prerane smrti. Nas suradnik, amidzic Dzemala Bijedica, ekskluzivno za Dane napisao je sjecanja na Dzemu: ko je i kakav je bio iza kulisa politike, s kim se druzio, sta je i koga volio...
--------------------------------------------------------------------------------
Pise: Bahrudin BIJEDIC
SMRT JUGOSLOVENSKOG PREMIJERA
ne izlazi iz klisea politickih atentata koji su obiljezili politicku karijeru mnogih svjetskih drzavnika, zabiljezio je libanski dnevnik Al Nahar. "Ubit ce me, ja mnogo znam", bila je nerijetka opaska koju je Dzemal Bijedic saopcavao svojim najblizim prijateljima.
Kod mene je boravio 22. oktobra 1976. u jos nedovrsenoj vikend-kuci u Trnovu. Bio je veseo i raspolozen, na ledini na kojoj smo improvizirali stolove i vatru, tako dragu njemu u planinskom ambijentu. Jedno vrijeme je razgovarao sa prijateljima, a kasnije mi neke stvari rekao na uho. Uglavnom je bilo rijeci o velikoj napetosti u drzavi. "Dolazi do razmirica medju ljudima koji su jednom nogom u grobu. Tito je Jovankin zarobljenik, ne moze se njemu prici bez njene dozvole. Zele ga razdvojiti od Kardelja. Ne znam sta da radim. Tito zeli da mi povjeri treci mandat. Ja ne zelim vise u Vladi ljude starije od mene. I ja treba da se povucem. Da bi otisao Ljubicic, trebaju otici i drugi koji su njegovo, 1915. godiste. Njima se na ide." To su bile njegove najintimnije preokupacije tri mjeseca pred smrt.
Stravicno saznanje
Sedmog januara 1977. zove me u kancelariju da mu dam broj telefona kceri nase amidzince Zehre Halilbasic-Bijedic, koja je tih dana umrla. Htio je izraziti saucesce. Ja mu dajem broj koji imam uza se, ali me on kasnije opet zove i tvrdi da ih ne moze dobiti. Ja zatrazim od Poste broj i kazem mu, a on opet zove i tvrdi da je broj pogresan. Iz treceg puta mu dajem tacan broj, ali on je vec, reklo bi se, ljut.
Dolazi na dzenazu, gdje je brojna nasa rodbina, i sa groblja na Barama svi, na njegov poziv, odlazimo u njegovu kucu. Kao da je zelio da se s nama tu oprosti. Znao je da ga svi volimo i da prosto vlada utrka za njegovu prisnost, pa je sa svakim ponesto popricao. Potvrdio je da mu Tito nudi treci mandat i da na 60. rodjendan, koji pada u proljece, treba da dobije najveci mirnodopski orden SFR Jugoslavije, Orden junaka socijalistickog rada, koji Tito treba da mu uruci. Mi pravimo aluzije na svalerancije mog najstarijeg brata Fadila, a Dzemal ljutito prekida nase sale govoreci da ne treba covjeku kucu paliti. Njegova Raza donosi njemu omiljenu kristalnu casu razbijenu i pita ga sta da radi. "Baci je", odgovara Dzemal. "Ne, podrezat cu je i dobiti pepeljaru", uzvraca stedljiva Raza. Tu smo svi posluzeni ruckom, koji je servirao sam domacin. Sem rodbine bili su prisutni jos Munir Mesihovic, Safet Serifovic, Atif Purivatra i Dzemino uze okruzenje sa Crepoljskog.
Osamnaestog januara 1977, na jutarnjoj kafi kod ministra Mate Andrica, dosao sam u sukob sa Duskom Zgonjaninom zbog njegovog zakazivanja nekog sastanka kojemu je trebalo da prisustvujem. Posto sam imao druge obaveze, rekao sam mu da ne moze mojim radnim programom raspolagati bez moje saglasnosti. On je demonstrativno napustio tu sjedeljku. Ja sam uskoro otisao na ranije dogovorenu sjednicu u Gradski komitet SK Sarajevo. Na povratku, oko podneva, slusam u BMW-u Dzemalu dragu pjesmu necu, babo, necu Aliju, Alija je dzimlija, ostat cu bez dimija... Ulazim u zgradu ministarstva, u kojoj vise nikog nema. Izgubio se Dzemalov avion!
Nisam nista ozbiljno pomislio. Medjutim: slusam izvjestaje iz provjera drugih aerodroma, koji demantuju slijetanje lir jeta. Obuzima me jeza. Odlazim na aerodrom i saznajem da se cula neka eksplozija u zoni Kreseva. Govorim soferu da me vozi tamo. U Kresevu su ljudi uspaniceni, slute veliku nevolju. Upucujem se pjesice na Inac planinu. Sa mnom su Milenko, Dzemalov mladji sin, i Rocko, sin Branka Mikulica. Milenko ce helikopterom, a mi krecemo pjesice. Nemamo nikakvu opremu, a snijeg je golem i uzbrdica kao "uz nos". Sve moze da bude, svi mogu biti mrtvi - osim njega. On ima ekstra snagu i vitalnost i u najgorem slucaju ce proci sa slomljenom nogom, u mislima govorim sebi. Ja cu ga zateci u planini, a on ce me onda upitati: "Bahrica, sta je ovo bilo?"
Istina je bila gorka. Neki ljudi koji su vec bili stigli, kazu da nema prezivjelih. Dolazim na mjesto tragedije, gdje mi se kao rodbini nudi da saopcim vijest o smrti Dzemala Bijedica. Ja to ne mogu uciniti. Gledam ostatke ljudskog mesa, razvaljena tjelesa. Prepoznajem Ziju Alikalfica po rukama, na kojima nema koze ni nokata. Nisam znao da su kod ljudi tako siroka rebra. Gledam mrtvo tijelo Smaje Hrle, vrijednog i odanog Dzemalovog saradnika. Pokazuju mi mjesto gdje lezi Raza - oznaceno je uspravnom pritkom. Ne nalazim Dzemala. Ne bih ga ni zelio vidjeti mrtvog. Vracam se sa Rockom, tuzan i nesretan. Poslije su mi rekli da su, pored ostalog, nasli njegovu cipelu u kojoj je bilo stopalo, a nedaleko uho oiviceno srebrenastom kosom. Sve sto je ostalo - trebalo je odnijeti na groblje.
Prazne optuzbe
Smatralo se da ce sahrana biti sprovedena u bosanskohercegovackim protokolarnim okvirima. Medjutim, Tito odlaze svoju posjetu Egiptu, vraca se u zemlju iz Libije i pravi zvanican oprostaj od svog premijera, na najvisem nivou, u Beogradu.
Njih dvojica rastali su se kriticnog jutra, 18. januara, na aerodromu u Batajnici, odakle je Tito letio u Libiju, a Dzemal prisustvovao zvanicnom ispracaju. Posto ga je ocekivao let za Sarajevo, njegov lir jet je preletio sa Surcina na Batajnicu. Nije gasio motore. Tito je malo kasnio zbog poledice na pisti. Avion lir jet je u to vrijeme bio posljednja rijec tehnike malih mlaznih letjelica kojima se tada sluze i najvisi americki funkcioneri. Dva pilota bili su stariji od Dzemala. Stevan Leka, Licanin i prvoborac, imao je 60 godina i zabrane za slijetanje na aerodrome Pariza i Moskve. Nije bio covjek od propisa. Slicna je i karijera drugog pilota, Murata Hanica.
Otkud da oni, rashodovani vojni piloti, pukovnici JNA, upravljaju avionom najmodernijih tehnickih performansi koji su predvidjeni za pilote ne starije od 40 godina? Na to pitanje bi trebao odgovoritii general Enver Cemalovic, komandant Ratnog vazduhoplovstva JNA, Mostarac kojemu to nije smetalo. Doduse, pozaliti se na nekog u koga je Dzemal vjerovao, nije bilo nimalo optimisticno. Ipak, varijanta dvojice amortizovanih pilota za premijera - bila je rizicna.
Da li je Jugoslavija imala razloga da se oslobodi svog premijera? Apsolutno ne! Da li je imala JNA? Apsolutno da! U zavjeru koju bi inicirala drzava morao bi biti ukljucen Tito kao naredbodavac, a Franjo Herljevic, ministar unutrasnjih poslova, kao realizator ideje. To su apsurdne pretpostavke do te mjere da ne zavrjedjuju raspravu. Uostalom, Dzemal Bijedic je u cetiri navrata podnosio ostavku na funkciju premijera koju je uvijek povlacio pod Titovim uticajem. Trebalo je samo jednu od njih prihvatiti. Taj izlaz je uvijek bio otvoren.
Zasto JNA? Danas se vidi da je imala skriveni program velikosrpske dominacije i da bi Dzemal bio realna prepreka njegovom ostvarenju. Ne samo sto je posjedovao medjunarodnu reputaciju i popularnost unutar zemlje nego je bio covjek i drzavnik sa visokim moralnim vrijednostima, politicar prihvatljiv oprecnim snagama u zemlji, hrabar i moguci nasljednik na drzavnoj funkciji koju je napustao Tito.
No, uistinu ne stoje gluposti da je Dzemal pilotirao avionom ili da je Jovanka Broz zapakovala poklon za Dzemalovu unuku koji je zapravo bio eksplozivna naprava. Te glasine je lansirala beogradska carsija. Nalazi drzavnih i partijskih komisija bili su uglavnom sadrzani u faktima da je avion preletio radio-vor na Crepoljskom, brzinom od 950 kilometara na sat, sto je bilo brze za 300 km od predvidjene procedure, te da je u proceduri "slijetanja" napravio neocekivano veliku "osmicu" koja ga je stropostala na vrhove Inaca. Na mjestu nesrece nije bilo eksplozije niti pozara, jer je razdaljina izmedju zrtava i dijelova aviona bila u krugu od cetrdeset metara. Definitivni nalazi, iako nagovijesteni, nikada nisu saopsteni.
Bio je dobar covjek. Otvoren i pristupacan. Dobar Razi, djeci i prijateljima. Mozda je cesto nedostajao djeci. Odvlacila ga je priroda posla i praksa profesionalnog politicara netipicnog za nedemokratske rezime. Naime, kadrovi su se izabirali u zavisnosti od odnosa snaga, a nisu svoju verifikaciju imali na slobodnim izborima. To je bila rak-rana sistema. Imao je obicaj da kaze kako se ne zna ko ce kome valjati. Pominjao je cesto Ali-pasu Rizvanbegovica, "ocekujuci napade od onih kojima je nesto dobro ucinio". Na ovaj ili onaj nacin. Nije se svetio. Imao je dusmana, ali i daleko vise prijatelja.
Imena i muslimani
Bogatstvo je imati jednog prijatelja, znao je reci, primjerom covjeka koji i od neprijatelja nastoji napraviti prijatelja. Bio je visokomoralan i u braku, sto bas nije karakteristika porodice Bijedic. Dao je imena djeci: Azra, Dragan i Milenko. Draganov sin, rodjen godinu nakon Dzemalove smrti, nosi ime svoga dede. Azru mu danas presucuju ovi instant-vjernici- muslimani - i govore kako je davao nemuslimanska imena djeci odredivsi se tako nacionalnim interesima. Kao da su samo vjerski sadrzaji u imenima Bosnjaka dovoljni kvalifikativi o nacionalnoj lojalnosti muslimana. Zasto se Bosnjak ne moze zvati i Dragan i Milenko, Ozren, Darko i Jasenko, Nenad, Goran i Rodjeni, odnosno - zasto bi bosanski toponimi bili rezervisani za srpska ili hrvatska imena?
Ima bosanska sevdalinka: U Agana, u dragana moga... Ima niz imena, upravo kod muslimana stranog porijekla, koja su dobila pravo gradjanstva. Indira je indijsko-budisticko ime, Sabina katolicko, a Sana, Una lijepi bosanski toponimi. Uostalom, djeca nemaju ni zasluga niti krivica za imena koja nose. To je bila ponekad tema u Dzemalovoj kuci. Neka imena ostanu u sferi privatnih prava pa neka se kcer zove i "muskija" ako je to uslov da prezivi. Crnogorci daju imena "dusmanska" - Beco, Aziz, Mujo - da bi, po njihovom vjerovanju, prezivjeli. Ne mogu muslimanska djeca imati samo imena iz Kur'ana casnog predvidjena za Muhammeda a.s. jer bi se sveli na dvadesetak imena. Dok islam, kao cjelovit pogled na svijet, sadrzi izobilje tolerancije i prilagodjavanja, danasnji njegovi korifeji u Bosni suzavaju njegove pojmove na sektu usku i netolerantnu. Misli se da su imena neprikosnovena.
Sulejman, Fuad, Aziz, Amin, Dzemail, Besir su imena istaknutih krscana na Bliskom istoku, pa nikom od njih ne pada na pamet da su hendikepirani krscani. Cak su i predsjednici drzava ili ministri vanjskih poslova. Ne trebaju muslimani imati bedzeve na kojima ce se ocitavati njihova nacionalna ili vjerska pripadnost. Ima hiljadu razloga za to. Nije samo zbog anahronicnosti da im to bude jedina legitimacija nego u prilog i drugih civilizacijskih vrijednosti koje ce pomoci odrzanju i prosperitetu i muslimana u cjelini i Bosnjaka kao naroda. Konacno, uglavnom se radi o tzv. narodnim imenima a ne imenima srpskih ili hrvatskih svetaca ili biblijskim.
Dzemal nije izigravao nikakvu velicinu niti Bogom predodredjenog covjeka sa misijom na zemlji. Bio je skroman. Iza njega je ostao stari automobil i mozda 5.000 njemackih maraka. Nije imao vikendicu. Soferi u to doba nisu htjeli raditi nedjeljom jer su imali vikend-kuce na moru, planinama, Buni ili drugdje. Kad sam ja, 1974, poceo praviti vikendicu, Dzemal mi je rekao da je to "malogradjanska preokupacija". Ja sam ga zacudjeno pogledao i rekao da je njemu vikendica gdje god on ode, nakon cega me je zagrlio i rekao da se sali.
Volio je Mostar i njegovu Neretvu. Dolazio je na Maru, kod avijaticarskog mosta. Odlazio je kod prijatelja u Listicu i druga zapadnohercegovacka mjesta gdje su ga ljudi s radoscu primali. Obilazio je i Gacko i Bilecu, rodne gradice svojih roditelja. Prenio je grob svoga oca u novo groblje Sutinu nakon sto je staro groblje upotrijebljeno za zeljeznicku stanicu u Mostaru. Postovao je moju majku Zahidu Bijedic-Konjhodzic i nazivao je herojem zbog univerzitetskog obrazovanja svih petero njene djece koji bi "skapali bez te hrabre majke".
Placao je svoje racune. Nije volio dugove. Nije bio impresioniran drugim ljudima do mjere koja bi bila podanicka ili idolopoklonicka. Nekako je svima jednako prilazio. Kako je znao reci Titu "da ga svi lazu" a narocito "oni koji govore o rasterecenju privrede", tako je i Mao Ce Tungu uzvratio da je razumio njegovu shemu o tri svijeta, ali da se sa njom ne slaze. Istovremeno je sjedao na prikladno mjesto po svom izboru, a na napomenu da sjedne na celo stola, posluzio bi se izrekom Mujage Komadine, gradonacelnika Mostara: "Celo je ondje gdje sjednem." Fakticki je svojom fizionomijom i korpulencijom implicirao pocasno mjesto za stolom, gdje bi imao pregled cijelog prostora.
Neostvarene zelje
Kad je moja sestra Fadila diplomirala medicinu u Beogradu, on je, tog ljeta 1967, priredio rucak i savjetovao je da lijeci porodice palih boraca i da ne uzima novac. Meni je predlagao da ostanem asistent na fakultetu. Mnogi su "dokazivali" da su u rodbinskom odnosu s njim, po raznim linijama. Neki sa istim prezimenom su imali odredjenih prednosti. Narocito oni koji uopce nisu bili rodbina. On se nije na to ljutio, mada je znao. Nije protezirao svoju djecu niti svoju rodbinu. Svakoga je inicirao na ucenje i citanje narocito beletristike i casopisa. Bio je i sam strastveni citalac. Njegovu okolinu sacinjavali su intelektualci posebno ako je razmisljao o ozbiljnim potezima.
Imao je i neuspjeha i razocarenja. Na podrucju spoljne politike zelio je uspostavljanje diplomatskih i trgovinskih odnosa sa Saudijskom Arabijom. To mu nije uspjelo, mada je nakon smrti reisul-uleme hadzi Sulejmana ef. Kemure, 1974, nastojao na celo muslimana isposlovati izbor pametnog, skolovanog, mladog, novog reisa, koji bi znao arapski jezik. U tom smislu tacni su navodi gospodina Alije Nametka iz knjige Sarajevski nekrologij kada pominje da je Dzemal predlagao i profesoru Muhamedu Mujicu da se u slucaju ponude te casti prihvati posla. Doduse, tacno je da je Tito zamolio Dzemala da utice na izbor reisa "koji ce u cetiri oka razgovarati sa kraljem Halidom i reci mu istinu o muslimanima u Jugoslaviji". U tom pravcu je Dzemal privatno dio tih pokusaja prepustio meni. Ja sam tada u vise navrata razgovarao sa uvazenim velikodostojnicima Islamske zajednice Ibrahimom Ridjanovicem i Huseinom Dozom. Takodjer sa Mensurom Smajlovicem, bratom dr. Ahmeta Smajlovica, kojeg su prethodna dvojica velikodostojnika predlagali za reisa.
Takodjer mu je ostala neostvarena teznja da ubijedi tadasnjeg turskog premijera Bülenta Ecevita da zajedno Turska i Jugoslavija postave pitanje emancipacije Turaka u Bugarskoj i Bosnjaka u Turskoj. U to vrijeme, ustvari, Turska se odricala svoje dvomilionske nacionalne manjine u Bugarskoj i, s druge strane, uskracivala pravo Bosnjacima na nacionalnu specificnost u Turskoj. To je jedan od razloga sto se gubila iseljenicka osobenost Bosnjaka-Muslimana, prinudjenih na asimilaciju i promjenu imena, sto je jedan tuzni epilog turskih imperijalnih resantimana.
Imao je Dzemal dvije neostvarene zelje. Obje je prekinula iznenadna smrt. Zelio je napisati knjigu o sarajevskim Jevrejima, svojim saborcima i prijateljima, sa kojima je i u dobru i u zlu stajao zajedno. Druga mu je zelja bila da zavrsi karijeru kao gradonacelnik Sarajeva, grada kojeg je neizmjerno volio i na cije gradonacelnike je imao pregrst primjedbi.
Njegova posljednja zelja je bila da bude pokopan u Sarajevu. Saopcio ju je povodom smrti njegove majke na moje pitanje zasto je sahranjuje u Sarajevu. "I mene sahranite u Sarajevu kad umrem. Neka znas to." Majka mu je umrla sestog aprila 1976. u Beogradu, dok je on bio na sluzbenom putu u Libiji. Ja sam ga sacekao u Surcinu i saopcio mu vijest. Ukocio se od bola. Cini mi se da niko nije toliko privrzen majci koliko je on bio svojoj, a ona mu uzvracala cjelinom svog zivota posvecenog njemu.
Tokom predsjednikovanja svako psovanje Dzemala Bijedica SUP je sankcionisao, a Dzemal naredjivao da se ljudi ne gone. Danas u Mostaru vise nema Univerziteta "Dzemal Bijedic" - preimenovan je u Hrvatsko sveuciliste. Njegova ulica u Sarajevu jos uvijek spominje na njega.
Ljubljana, 11.4.1995.
(Kraj)
RODJENI I MOSTARAC
Tesko bi se moglo reci da je Dzemal bio lukav. Ili naivan. Osvetoljubiv, tvrdoglav ili kapriciozan. Vjerovao je ljudima i predavao se prijateljstvu. Nije se koristio ljudima. Bio je impulsivan, zacas bi planuo, ali je to zacas prolazilo i on bi se brzo nasmijao. Nije koristio svoju funkciju za obracun sa neistomisljenicima. Upecatljiv je primjer odnosa sa Osmanom Pirijom, direktorom HEPOK-a. Posto je ovaj inzinjer privrede stalno kritikovao Dzemala i provocirao sukob te prizeljkivao politicki rivalitet, Dzemal mu je porucio da sa "pozicije predsjednika Vlade SFRJ nije fer obracunavati se sa nekim ko nema ravnopravnu politicku moc za raspravu". Radilo se o nekim razvojnim planovima u Hercegovini za koje je Dzemal rekao da sa Pirijom o njima moze raspravljati kad ne bude premijer.
Mostar ga je nepodijeljeno volio. Na utakmicama "Veleza", koji je u njegovo vrijeme imao zvjezdane trenutke, dozivljavao je otvorene ovacije prisutnih gledalaca. Bio je nevjerovatno omiljen u zapadnoj Hercegovini. Tu je iza 1945. jednom zamolio Tita da se proseta Listicom, sto je u to vrijeme izmijenilo politicku sliku o ovim krajevima. Slican je odnos imao prema crepoljskim Srbima: tamo gdje su u ratu harali cetnici Save Derikonje, Dzemal se slavio.
ZENE
Bilo je duhovitih kontakata sa ljudima. Jednom, 1976, u lovistu u Brckom, dosao je neznanac za sto i poceo da se zali na svoju zenu. Dzemal je saslusao njegove jadikovke i rekao: "Dobro, ja ne mogu da vjerujem sta si ti meni sve ispricao. Odakle je tvoja zena?" "Iz Rogatice", odgovorio je covjek. "Pa, i moja je iz Rogatice, nisu tako zle", uzvratio je Dzema. "Auuuuu, kako mi je - tako mi je, dzaba sam ja tebi ovo zborio", prokomentarisao je razocarani covjek i otisao. Ovo je posluzilo za bezroj sala na racun Raze. Supruga Branka Mikulica imala je problema sa cestim operacijama na bubrezima pa joj je nakon trece operacije Dzemal rekao da ugradi ferslus - kako ne bi morala praviti isti rez.
POROCI I VRLINE
Dzemal je imao problem sa "bacanjem" cigareta. Znao je toliko strastveno pusiti cigarete da je u nekim periodima pusio i po pet kutija "Kenta" dnevno. Ako bi prestao pusiti, dobijao bi na kilazi. Varakao se cijeli zivot. Bio je gurman. Ljudi su to znali. Najjeftiniji sir, najskuplje meso - bila je njegova deviza pri ishrani. Znao je praviti zelene salate i lukmiru. Bio je jako ugladjen sa zenama i sa nepoznatim. Sa prijateljima i poznanicima neposredan. Nije volio poltrone u okruzenju. Dao bi neki karakteristican znak ocima ako ga je neko otvoreno hvalio ili mu povladjivao. Osjecao se nelagodno ako bi ga gradjani docekali ovacijama. Rekao bi da su ovacije namijenjene Titu a da "mi drugi nemamo takvih zasluga".
Druzio se i sa nekim ljudima koji mu nisu bili prijatelji, ali on odnose nije prekidao. Znao je reci da je nekad bolji stari neprijatelj nego novi prijatelj. Zelio je mira i odmora i cudio se ljudima koji su stekli pravo za penziju da jos uvijek teze blokirati prostor mladjim. Znao je za njih reci da ce ih Beatlesi penzionisati a da on zeli otici iz aktivnog politickog rada sa svojom generacijom.
Bavljenje politickim radom ili zauzimanje neke odgovorne funkcije u drustvu smatrao je visokomoralnim poslom gdje je cin morala preovladavao nad licnim interesom i zabljim pogledom.
OPROSTAJ
"Da znate kako tutnji i odzvanja tuga pregolema i bol u srcima ljudskim u dolovima i u visinama kojima ste hodili", kazuje Branko Mikulic na grobovima Raze i Dzemala Bijedica i dodaje: "Stali su ljudi i mladi i stari, i djeca, stalo je sve sto se kretalo. I zaplakalo. Placimo, imamo za kim."
Bila ga je puna ulica, kao da ga i sad gledam kako ide uz Brankovac, uvijek veseo i raspolozen, sjeca ga se brico Salko Begovic. "Bio je izrazito samostalna, naglaseno humanisticki izrazena licnost, zato on nije bio samo moj prijatelj, vec nas prijatelj", zapisao je Todo Kurtovic.
"Ima ljudi koji su sa cijelim svijetom na ti, takav je bio Dzema. Nije se gromova bojao, kao da ih je izazivao da osvijetle njegov put od gnijezda do zvijezda... Sta je njemu bilo, onolikom covjeku da zagrli cio svijet...", zabiljezio je Enver Mehmedbasic.
-
BECHO
- Posts: 2446
- Joined: 03/02/2003 00:00
- Location: Zürich, CH
#7
Nek' ti je vjecni rahmet druze Dzema!
Najvise cijenim Bijedica zbog doprinosa nacionalnom afirmiranju Bosnjaka kao Muslimana ali i zbog zalaganje za ravnopravnost Bosne i Hercegovine i bosanskih naroda u okvirima tadasnje Jugoslavije.
Najvise cijenim Bijedica zbog doprinosa nacionalnom afirmiranju Bosnjaka kao Muslimana ali i zbog zalaganje za ravnopravnost Bosne i Hercegovine i bosanskih naroda u okvirima tadasnje Jugoslavije.
-
rajvosa4ever
- Posts: 168
- Joined: 04/11/2003 00:00
#8
Neka ti je rahmet dragi nas druze Dzema...
I da se nasi najveci umovi i velikani nikada ne zaborave!
Po mom misljenju tu takodje spada i rahmetli Hakija Turajlic.
I da se nasi najveci umovi i velikani nikada ne zaborave!
Po mom misljenju tu takodje spada i rahmetli Hakija Turajlic.
-
Bosanac sa dna kace
- Posts: 10156
- Joined: 27/06/2005 20:21
- Location: ponutrače
#10
Neka pociva u miru vjecnom! 
-
Bosanac sa dna kace
- Posts: 10156
- Joined: 27/06/2005 20:21
- Location: ponutrače
#11
I sta bi, jel bilo kakvog pominjanja Dzemine pogibije na TV-u?
-
FortunaBela
- Posts: 6376
- Joined: 02/01/2005 11:01
- Location: SWE
#12
Upravo tako...uvjek dobar gost wrote:Taj veliki covjek je ubijen, nije poginuo....nek mu je vjecan rahmet....
-
El-Baklawa
- Posts: 250
- Joined: 14/01/2006 02:55
#14
8. januara, navršit će se 29 godina od pogibije Džemala Bijedića
PRVI DO TITA
Piše: Fatmir ALISPAHIĆ
Osamnaestog januara 2006. navršava se 29 godina od pogibije, pored Izetbegovića, najuglednijeg bosanskog političara svih vremena – Džemala Bijedića. Od Kulina Bana, preko Spahe, pa do Izetbegovića i Lagumdžije, nikada nijedan bh. političar nije imao takav značaj i ugled na južnoslavenskim prostorima, ali i u Svijetu. Kulin Ban pripada pretpolitičkom vremenu, Spaho je značajan tek za Bošnjake, dok je status Izetbegovića jači u islamskom svijetu, nego u BiH. Džemal Bijedić time je jedini naš političar koji je bio uvažavan kao ozbiljan državnik. …Samim tim što je bio na čelu Vlade jedne ozbiljne, u regionalnim okvirima moćne države, a u svjetskim okvirima, države koja je imala značajnu ulogu u ublažavanju blokovske podjele Svijeta.
U povodu 29. godišnjice smrti našeg najuglednijeg političara, državno Predsjedništvo, Parlament BiH, te mnoge druge instance vlasti i institucije, u 10 sati i 40 minuta će na sarajevskom groblju Bare obići vječna počivališta Džemala i Razije Bijedić. Održat će se komemorativna akademija, a u svim školama bit će održan historijski čas na kome će se govoriti o liku i djelu Džemala Bijedića. Na žalost – neće! Da smo normalna zemlja normalnih vlasti bilo bi logično da se u ovom komemorativnom povodu cjelokupna zajednica angažira na podsjećanju na životni put političara koji je nadrastao sve što je BiH bila, i što će ikada biti. Upravo zbog te naše historijske obogaljenosti, skučenosti, zlokobnosti, nema mjesta za čestito i časno podsjećanje na našeg najuglednijeg državnika.
Harizmatični predvodnik renesanse
Džemal Bijedić je svojim političkim ugledom nadrastao sve što je Bosna bila, i što će teško ikada više biti
Džemal Bijedić je rođen u Mostaru 1917. godine, u koji su dvije godine ranije njegovi roditelji Adem i Zarifa došli iz Gacka kao bogati trgovci. Džemal nije upamtio oca Adema, koji je 1919. umro od španske groznice. Očeva smrt je uticala da porodica ubrzo izgubi bogatstvo; ta materijalna oskudica je bitno uslovila Džemalov intelektualni i revolucionarni razvoj. Po završetku Gimnazije, Džemal odlazi na studij prava u Beograd, koje prekida 1941. godine. Tada su mu 24 godine. Još u Beogradu se uvezao sa progresivnom revolucionarnom omladinom, koja je snivala pravedniji, socijalistički poredak. Na početku rata bio je na zadacima u Foči, a u najteže vrijeme kada je Gestapo harao odmazdama, biva postavljen za sekretara Mjesnog komiteta KPJ za Sarajevo. Tada je, kao ilegalac, zajedno sa Avdom Humom, koordinirao revolucionarne aktivnosti širom BiH. Iz Sarajeva odlazi krajem 1943. i biva premješten na dužnost sekretara KP za Semberiju i Posavinu.
Po oslobođenju zemlje, Džemal Bijedić je imenovan za generalnog sekretara Vlade BiH, a potom za pomoćnika ministra unutarnjih poslova. U međuvremenu, od izvjesnog Brane Kovačevića biva optužen da je informbiroovac, ali ga spašava Đuro Pucar. Obavljao je niz odgovornih dužnosti, da bi početkom 60-tih postao član jugoslovenske Vlade, tj. Saveznog izvršnog vijeća, kojim je predsjedavao Josip Broz Tito. Istovremeno je bio i sekretar Ustavne komisije, koju je vodio Edvard Kardelj, a gdje su se krojili međurepublički odnosi. Vrtoglavi Bijedićev uspon os(u)jetio je policijski kasapin Aleksandar Ranković, koji ga raznim kanalima uspijeva posmjenjivati sa svih funkcija. Bijedić se vraća u Mostar gdje postaje predsjednik Sreza i harizmatska figura tadašnje hercegovačke stvarnosti. Kulturni hroničari bi mogli ustvrditi da je to vrijeme zapravo bilo doba druge kulturne renesanse Mostara (nakon Šantića i Ćorovića), kao grada - kako reče znameniti Josip Lešić - opsjednutog pozorištem.
Legenda koja nadrasta našu budućnost
…Nekada davno bili smo veliki k’o Džemal Bijedić - prvi do Tita.
U vrijeme kada je došlo do jačanja hrvatskog i srbijanskog nacionalizma, Džemal Bijedić se nameće kao najbolji izbor za funkciju premijera Vlade SFRJ. Jugoslavija je, kao lider Pokreta nezvrstanih, imala poseban interes za vezivanje sa arapskim svijetom, i otuda se jedan musliman na čelu savezne Vlade činio kao izvrsna garancija za povjerenje Trećeg svijeta.
Nikada se nijedan bh. političar nije na ravnopravnom nivou susreo sa toliko svjetskih državnika. Posjetio je 34 zemlje na svim kontinentima. Samo u toku 1975. Bijedić se susreo sa liderima SAD-a, SSSR-a i Kine. U Mostaru je bio domaćin libijskom lideru Moameru Gadafiju, koji je klanjao u Karađozbegovoj džamiji.
Zašto su za Jugoslaviju bile značajne Bijedićeve diplomatske misije u zemljama Trećeg svijeta? Za njegovog mandata stopa inflacije je u Jugoslaviji spala ispod stope inflacije u Evropi!!! I to zato što su zemlje sa kojima je Bijedić uspostavio i razvio kontakte bili najveći uvoznici robe iz Jugoslavije. Ono što je u socijalnom smislu Jugoslavija proživjela rahatluka i berićeta, 70-tih godina, ima se zahvaliti Džemalu Bijediću!
Dalo bi se ustanoviti koliko je za Bijedićevog mandata prosperirala BiH, u kojoj je bilježen veći stupanj razvoja u odnosu na ostale republike. (Iznimno je značajna Bijedićeva uloga u priznavanju nacionaliteta Bosanskih Muslimana.) Naravno, sve to je nailazilo na otpore, pogotovo srbijanskog rukovodstva. I iz tih razloga Bijedić je četiri puta podnosio ostavku, ali ju je na Titov izričit zahtjev ipak povlačio. Na čelu savezne Vlade bio je od 1971.; Tito mu je mandat povjerio dva puta, s namjerom da to učini i treći put. Da se dogodilo da Džemal Bijedić i po treći put bude savezni premijer, bilo bi potpuno izvjesno da je on jedina harizmatska ličnost koja zavređuje da naslijedi Tita.
Da li je to bio motiv za ubistvo Džemala Bijedića? Sudeći po krvavom raspadu Jugoslavije, koji se planirao mnogo prije – jeste. No, u čvrsto organiziranim sigurnosnim službama SFRJ takav atentat bi bio neizvodljiv bez Titovog znanja. A Tito, da je htio ukloniti Bijedića, jednostavno je mogao prihvatiti jednu od njegove četiri ponuđene ostavke.
Činjenica je da su najsavremenijim minijaturnim mlazanjakom, iz Beograda prema Sarajevu, pilotirala dvojica priučenih ratnih pilota, oba starija od tada 60-godišnjeg Džemala Bijedića. Činjenica je da su letili brzinom od 950 km/s, što je za 300 km/s brže od predviđenog. Te da su pred slijetanje pravili neočekivano velike “osmice”, što je avion zarilo u planinu Inač. Bilo je to 18. januara 1977, u 10 sati i 40 minuta. Pored Džemala i Razije Bijedić, poginulo je još šest putnika u avionu. Sve ostalo treba prepustiti legendi.
…Nekada davno bili smo veliki k’o Džemal Bijedić - prvi do Tita.
a sve ne valja fatmir...
:D
PRVI DO TITA
Piše: Fatmir ALISPAHIĆ
Osamnaestog januara 2006. navršava se 29 godina od pogibije, pored Izetbegovića, najuglednijeg bosanskog političara svih vremena – Džemala Bijedića. Od Kulina Bana, preko Spahe, pa do Izetbegovića i Lagumdžije, nikada nijedan bh. političar nije imao takav značaj i ugled na južnoslavenskim prostorima, ali i u Svijetu. Kulin Ban pripada pretpolitičkom vremenu, Spaho je značajan tek za Bošnjake, dok je status Izetbegovića jači u islamskom svijetu, nego u BiH. Džemal Bijedić time je jedini naš političar koji je bio uvažavan kao ozbiljan državnik. …Samim tim što je bio na čelu Vlade jedne ozbiljne, u regionalnim okvirima moćne države, a u svjetskim okvirima, države koja je imala značajnu ulogu u ublažavanju blokovske podjele Svijeta.
U povodu 29. godišnjice smrti našeg najuglednijeg političara, državno Predsjedništvo, Parlament BiH, te mnoge druge instance vlasti i institucije, u 10 sati i 40 minuta će na sarajevskom groblju Bare obići vječna počivališta Džemala i Razije Bijedić. Održat će se komemorativna akademija, a u svim školama bit će održan historijski čas na kome će se govoriti o liku i djelu Džemala Bijedića. Na žalost – neće! Da smo normalna zemlja normalnih vlasti bilo bi logično da se u ovom komemorativnom povodu cjelokupna zajednica angažira na podsjećanju na životni put političara koji je nadrastao sve što je BiH bila, i što će ikada biti. Upravo zbog te naše historijske obogaljenosti, skučenosti, zlokobnosti, nema mjesta za čestito i časno podsjećanje na našeg najuglednijeg državnika.
Harizmatični predvodnik renesanse
Džemal Bijedić je svojim političkim ugledom nadrastao sve što je Bosna bila, i što će teško ikada više biti
Džemal Bijedić je rođen u Mostaru 1917. godine, u koji su dvije godine ranije njegovi roditelji Adem i Zarifa došli iz Gacka kao bogati trgovci. Džemal nije upamtio oca Adema, koji je 1919. umro od španske groznice. Očeva smrt je uticala da porodica ubrzo izgubi bogatstvo; ta materijalna oskudica je bitno uslovila Džemalov intelektualni i revolucionarni razvoj. Po završetku Gimnazije, Džemal odlazi na studij prava u Beograd, koje prekida 1941. godine. Tada su mu 24 godine. Još u Beogradu se uvezao sa progresivnom revolucionarnom omladinom, koja je snivala pravedniji, socijalistički poredak. Na početku rata bio je na zadacima u Foči, a u najteže vrijeme kada je Gestapo harao odmazdama, biva postavljen za sekretara Mjesnog komiteta KPJ za Sarajevo. Tada je, kao ilegalac, zajedno sa Avdom Humom, koordinirao revolucionarne aktivnosti širom BiH. Iz Sarajeva odlazi krajem 1943. i biva premješten na dužnost sekretara KP za Semberiju i Posavinu.
Po oslobođenju zemlje, Džemal Bijedić je imenovan za generalnog sekretara Vlade BiH, a potom za pomoćnika ministra unutarnjih poslova. U međuvremenu, od izvjesnog Brane Kovačevića biva optužen da je informbiroovac, ali ga spašava Đuro Pucar. Obavljao je niz odgovornih dužnosti, da bi početkom 60-tih postao član jugoslovenske Vlade, tj. Saveznog izvršnog vijeća, kojim je predsjedavao Josip Broz Tito. Istovremeno je bio i sekretar Ustavne komisije, koju je vodio Edvard Kardelj, a gdje su se krojili međurepublički odnosi. Vrtoglavi Bijedićev uspon os(u)jetio je policijski kasapin Aleksandar Ranković, koji ga raznim kanalima uspijeva posmjenjivati sa svih funkcija. Bijedić se vraća u Mostar gdje postaje predsjednik Sreza i harizmatska figura tadašnje hercegovačke stvarnosti. Kulturni hroničari bi mogli ustvrditi da je to vrijeme zapravo bilo doba druge kulturne renesanse Mostara (nakon Šantića i Ćorovića), kao grada - kako reče znameniti Josip Lešić - opsjednutog pozorištem.
Legenda koja nadrasta našu budućnost
…Nekada davno bili smo veliki k’o Džemal Bijedić - prvi do Tita.
U vrijeme kada je došlo do jačanja hrvatskog i srbijanskog nacionalizma, Džemal Bijedić se nameće kao najbolji izbor za funkciju premijera Vlade SFRJ. Jugoslavija je, kao lider Pokreta nezvrstanih, imala poseban interes za vezivanje sa arapskim svijetom, i otuda se jedan musliman na čelu savezne Vlade činio kao izvrsna garancija za povjerenje Trećeg svijeta.
Nikada se nijedan bh. političar nije na ravnopravnom nivou susreo sa toliko svjetskih državnika. Posjetio je 34 zemlje na svim kontinentima. Samo u toku 1975. Bijedić se susreo sa liderima SAD-a, SSSR-a i Kine. U Mostaru je bio domaćin libijskom lideru Moameru Gadafiju, koji je klanjao u Karađozbegovoj džamiji.
Zašto su za Jugoslaviju bile značajne Bijedićeve diplomatske misije u zemljama Trećeg svijeta? Za njegovog mandata stopa inflacije je u Jugoslaviji spala ispod stope inflacije u Evropi!!! I to zato što su zemlje sa kojima je Bijedić uspostavio i razvio kontakte bili najveći uvoznici robe iz Jugoslavije. Ono što je u socijalnom smislu Jugoslavija proživjela rahatluka i berićeta, 70-tih godina, ima se zahvaliti Džemalu Bijediću!
Dalo bi se ustanoviti koliko je za Bijedićevog mandata prosperirala BiH, u kojoj je bilježen veći stupanj razvoja u odnosu na ostale republike. (Iznimno je značajna Bijedićeva uloga u priznavanju nacionaliteta Bosanskih Muslimana.) Naravno, sve to je nailazilo na otpore, pogotovo srbijanskog rukovodstva. I iz tih razloga Bijedić je četiri puta podnosio ostavku, ali ju je na Titov izričit zahtjev ipak povlačio. Na čelu savezne Vlade bio je od 1971.; Tito mu je mandat povjerio dva puta, s namjerom da to učini i treći put. Da se dogodilo da Džemal Bijedić i po treći put bude savezni premijer, bilo bi potpuno izvjesno da je on jedina harizmatska ličnost koja zavređuje da naslijedi Tita.
Da li je to bio motiv za ubistvo Džemala Bijedića? Sudeći po krvavom raspadu Jugoslavije, koji se planirao mnogo prije – jeste. No, u čvrsto organiziranim sigurnosnim službama SFRJ takav atentat bi bio neizvodljiv bez Titovog znanja. A Tito, da je htio ukloniti Bijedića, jednostavno je mogao prihvatiti jednu od njegove četiri ponuđene ostavke.
Činjenica je da su najsavremenijim minijaturnim mlazanjakom, iz Beograda prema Sarajevu, pilotirala dvojica priučenih ratnih pilota, oba starija od tada 60-godišnjeg Džemala Bijedića. Činjenica je da su letili brzinom od 950 km/s, što je za 300 km/s brže od predviđenog. Te da su pred slijetanje pravili neočekivano velike “osmice”, što je avion zarilo u planinu Inač. Bilo je to 18. januara 1977, u 10 sati i 40 minuta. Pored Džemala i Razije Bijedić, poginulo je još šest putnika u avionu. Sve ostalo treba prepustiti legendi.
…Nekada davno bili smo veliki k’o Džemal Bijedić - prvi do Tita.
a sve ne valja fatmir...
:D
