DonieBrasco wrote:Kako dokazati da postoji Bog, fiziciki - materijalno, bioloski - hemijski - da se neka anliza necega uradi ?
Postoji više vrsta dokaza, i naučni dokaz nije jedina vrsta dokaza. Naučni dokaz nije isto što i dokaz u pravu, ili dokaz u matematici (koji je uglavnom čisto logički dokaz), ili dokaz u na primjer umjetnosti. Dodatno, nisu ni svi naučni dokazi istog stepena vrijednosti, jer dokaz u fizici je konkretniji i "jači" od, na primjer, dokaza u pseudonaukama tipa psihologija.
Druga stvar je limitacija dokaza, svakog dokaza. Sve u nauci se dokazuje sa određenim stepenom pouzdanosti, odnosno ostavlja se prostor da taj dokaz bude osporen u budućnosti; naučni dokaz ostavlja mogućnost da bude opovrgnut, što insinuira jedan vid "ne-apsolutne trajnosti i pouzdanosti". Otuda su mnoge teorije i mnoga ubjeđenja od prije svega par desetljeća prije prevaziđena, tipičan primjer je struktura atoma koja je nekada nalikovala "planetarnom modelu" da bi se sada govorilo o "neodređenosti pozicije čestica unutar atoma" i slično.
Treća stvar je da sama nauka, zapravo, ne tvrdi da je ona jedini način ispitivanja i dokazivanja nečega unutar realnosti koja postoji. To čine samo euforični naučnici i njihovi slijepi sljedbenici. Jer, na primjer "kriminalni dokaz u pravu" jeste dokaz, ali nije naučni dokaz, no opet upućuje na istinu, iako naravno ponekad i fuli tu istinu.
Što ovo sve govorim? Zato jer sve u okviru svijeta u kojem živimo ima limitacije, logično jer niti jedna pojedinačna stvar nije beskonačna u bilo kojem smislu. Pa opet, euforični ljudi bi da kažu kako je nauka u nekom smislu neograničena/beskonačna, ili kako je naučni dokaz takav. Što niti nauka niti ijedan naučni dokaz ne tvrdi. Niti može tvrditi. Tvrdnja da je naučni dokaz jedini validan dokaz je isto kao tvrdnja da je naučni dokaz beskonačne moći dokazivanja, što je kontradikcija slijedom činjenice da ništa na svijetu nije beskonačno. Sama činjenica da nauka postavlja kriterije naučnog dokaza, pa opet zna opovrgnuti te iste dokaze nastale pridržavanjem tih istih kriterija, je dokaz limitiranosti nauke i naučnog dokaza.
Ali to nije loša stvar. Jer to je samo neizbježna stvar, osobina svijeta u kojem živimo. Nauka nije kriva što je, je li, ograničena, jer sve i svako je svakako ograničen na ovaj ili onaj način.
Čitavu priču dodatno komplikuje još jedna velika i važna stvar. Ništa na svijetu u kojem živimo nije savršeno, bilo da je živo ili neživo. To, naravno, uključuje i čovjeka i njegov intelekt; kratka napomena da je intelekt, zapravo, poput "zrake intelekta od Boga", te je kao takav suštinski savršen, ali na nivou relativnosti ovog svijeta biva deformisan, stoga pojedinačni intelekti naravno nisu savršeni. No od nas se očekuje da kao prihvatimo savršenstvo nauke i naučnog dokaza; iako su isti kreirani od nesavršenog čovjeka i njegovog nesavršenog uma. Nema alata koji je savršen, a naučni metod i naučni dokaz su ništa drugo doli alati svoje vrste u svojim domenima. Prije nego neko ukaže na to, naravno da ću reći kako ovo znači i da religije nisu savršene, upravo slijedom činjenice da uključuju i dijelom se oslanjaju na čovjeka, čovjeka koji je na ovom svijetu neizbježno u "palom stanju" ovog ili onog nivoa, te čovjeka nužno nesavršenog u nekom smislu.
I opet, ponavljam, ovo nije ništa loše samo po sebi, jer to je prosto realnost takva kakva jeste, bar ova u kojoj smo se trenutno zatekli.
Sve ovo je vrlo jasno i vrlo smisleno samo po sebi. Ko ovo negira, negira realnost u kojoj živi, tim više što ovo nije napad niti na nauku niti na naučni dokaz. Ali jeste napad na euforične nevjernike raznih vrsta koji su opsjednuti naukom i naučnim dokazom kao nekim idolima svoje vrste.
~~~
Drugi dio se tiče "dokaza za Boga", odnosno šta mogu biti dokazi za Boga i kako? Kako znati da je nešto "dokaz za Boga"? Kako doći do tih dokaza? Ovaj dio priče, naravno, je puno opsežniji, mada ne toliko komplikovan koliko se na prvu čini. Za neke konkretne logičke primjere, iako ne nužno dostatne za svakoga, vidjeti djelo "Five Proofs of the Existence of God" od autora Edward Feser. Zbog odsustva vremena ovdje ću da zaključim priču, izuzev sljedećeg paragrafa kojeg ću napisati.
Baš kao što nauka propisuje metod dolaska do naučnog dokaza, jer primjerice ne može se dokazati postojanje planete Pluton gledanjem kroz mikroskop već se koristi teleskop, isto tako vjera propisuje "metod" dolaska do "dokaza za Boga"; "metod" pod navodnicima, čisto da ne bude zabune i da ga razdvojim od ideje da se koristi nauka, a kao što sam već rekao nauka nije jedini način dokazivanja nečega (spominjem, opet, dokaz u kriminalistici kao primjer). Odnosno ne samo vjera, već i... određeni filozofski pravci. Odnosno, do dokaza za Boga se ne dolazi korištenjem mikroskopa, ali ni teleskopa, već ili 1. slijeđenjem određene religije/vjere najiskrenije što se može u nadi da će se saznati istina, obzirom da vjera ipak kaže da nudi istinu o Bogu, ili 2. direktnim intelektualnim uvidom u postojanje Boga (nisu svi filozofi slijedili neku religiju, niti su morali), za šta je opet potrebna doza intelektualne fleksibilnosti i volje da se svom intelektu da pravo i mogućnost da se oslobodi okova sumnje. Što se tiče stavke 2., to je zato što je sigurnost/uvjerenost, a ne sumnja, osnova znanja, i ne može se znanje/spoznaja graditi na sumnji, već na sigurnosti; jer da je drugačije, onda čovjek nikada ništa ne bi znao, jer bez sigurnosti nema znanja, obzirom da ako je sve podložno sumnji postavlja se pitanje "šta se onda zna, zna sigurno?". Mnogi ljudi čine veliko nasilje prema samima sebi time što smatraju da je sumnja neki vid intelektualne polazne tačke, ili "normalno" stanje promišljanja; iako čitava nauka na primjer počiva upravo na premisi da ne može biti sumnje u nju (mislim na potpunu sumnju, ili sumnju u svaki korak), jer ako ima sumnje onda nema niti nauke niti "naučne istine" (ili dokaza).