Napišite nešto...ima li vas talentiranih?

[Bansuri]

,

[Bansuri]

,

[Bansuri]

,

[Bansuri]

,

[Bansuri]

,

[1 x 2]

haiku

rabljeni kondom
na mjestu tvog srca
kuca li kuca

[1 x 2]

haiku

mobitel mi u čučavac upao
broj tvoj sam izgubio
vodu sam za njim pustio

[naked]

Sjedim za kompjuterom, jedem kekse i buljim u prazan Word dokument. Padanje mrvica od keksa po podu je usklađeno sa treperenjem kursora za pisanje teksta. Skuhao sam i kafu misleći kako će mi pomoći pri pisanju ove priče, ali do sada mi je samo pomogla u odlascima na zahod. I tako u nepovrat odlaze minute namijenjene pisanju priče, a ja ih trošim na kekse, kafu i odlaske na zahod. Pas leži u blizini stola, sklupčan i spokojan u snu. Taj prizor mi razvlači osmijeh i grije srce kao jutarnje zrake sunca koje kroz krovni prozor osvjetljavaju radni stol kao reflektor u zamračenom kazalištu. Sada sam zbunjen jer ne znam da li mi je toplo zbog prizora usnulog psa ili sunca.

No dobro, ništa ne traje zauvijek pa tako i ovaj idiličan prizor. Pas se ustao, protegnuo i otišao. Nakon par trenutaka sam osjetio grozan smrad. Kroz vrijeme je razvio tu gerilsku taktiku ispuštanja plinova i ponekad ga mrzim zbog toga jer nikad ne ostane da trpi posljedice. Tako malen i umiljat pas, a plinovi su mu kao od neke ogromne džukele koja se hrani sirom, kupusom i pivom.

Inspiracija je zeznuta stvar, barem kod mene. Dođe u kratkim naletima, ispuni mi mozak blještavim idejama te onda ode ostavljajući ga u mraku kao vrećicu smeća u haustoru bez sijalice. Ponaša se kao i ranije spomenuta situacija sa psećim plinovima. Iako se ne viđamo onoliko često koliko bih ja htio, sretan sam zbog same činjenice da mi dolazi u posjetu. Bio bih sretniji kada bi naša druženja za promjenu imala početak i kraj, a ne da dođe, popije aperitiv, malo porazbaca hranu po tanjiru i onda ode bez deserta uz izgovor da mora ispeglati veš jer sutra nema ništa za obući a čeka je važan sastanak. Bilo bi lijepo da je pozovem k sebi, da ona dođe, donese fino crno vino koje savršeno paše uz večeru, vodimo ugodne razgovore, pogledamo neki dobar film i da oboje imamo divnu ispunjenu večer. Ali, ne... Ja je zovem, ona se ne javlja, kaže ženski glas s druge strane linije da korisnik nije dostupan. Mislim da imam više sati razgovora sa tom generičkom sekretaricom nego sa Inspiracijom. Kad god sam slobodan, ona nije. Kad je ona slobodna, ja baš taj dan imam toliko posla da ne stignem ni pomisliti na nju, kamoli se družiti. To je jedan začarani krug koji se ne prestaje vrtjeti. Kada bi taj krug bio vjetroelektrana, mogao bih komotno prodavati struju EP i živjeti samo od toga.

Bez obzira na prirodu našeg odnosa, strašno Je volim. Kad je uz mene to je neopisiv osjećaj sreće i poletnosti. Kao da ležim na livadi okružen stotinama pahuljastih psića ispunjenih ljubavlju prema meni. Toliko sam razgaljen i opijen veseljem da ne znam kojeg bi prvo pomazio. U jednom trenutku dolazi jež sa zdjelom šumskih jagoda i čašom soka od kruške te mi preporuči neke dobre albume za poslušati i knjige za pročitati. Volim tog ježa, dobar je on momak. Uživam provodeći vrijeme na toj čudesnoj livadi gdje se roštilj nikada ne prestaje peći, a potok je pun riba koje samo čekaju da zagrizu udicu. No, kako to obično biva, Inspiracija se sjeti da mora nekuda otići i tako ostanem sam ležati na livadi buljeći u nebo i samo čekam da mi kapljice kiše upadnu u oči. Volio bih da je uvijek uz mene, ali onda se javi neki strah u meni da bi to moglo postati dosadno i bezlično. Bojim se da bi u tom slučaju tjerao te dosadne psiće od sebe jer bi samo slinili po meni a jež bi me živcirao svojim pametovanjem o glazbi i književnosti. Uprkos tom strahu, volio bih barem vidjeti kako bi to uistinu izgledalo. Možda ne bi bilo tako crno kako si ja zamišljam u svojoj pesimizmom opterećenoj glavi. Ideja o konstantnom nadahnuću budi više ushićenja nego straha u meni i na račun toga bih bez razmišljanja to prihvatio. Samo...treba...prestati toliko...razmišljati...o prednostima... i... nedostacima.

Iako je naš odnos stalna borba, puna natezanja oko sitnica, kršenja dogovora, naprasitih odlazaka i nečuvenog bezobrazluka jednog spram drugog, lijepo mi je s njom. Zašto ? Zato jer je volim, i to onako pravo, istinski. A kad nekoga tako voliš, ma koliko god kratko bilo vrijeme koje ste proveli zajedno, uvijek će ostati zapisano zlatnim slovima u pamćenju i vraćanje tih uspomena će uvijek izmamiti osmijeh na lice. Također, ako pišete kratku priču o kratkoj priči, a Inspiracija nije tu, varate se. Ako je zbilja volite, uvijek je tu, u onom posebnom djeliću tijela kojeg nazivamo srce i samo treba pozorno osluškivati i čut će se njen nježni šapat koji će vaš kreativni brodić odvesti iz sivila nesigurnog mora u sigurnu luku prepunu šarenila.

Ova kratka priča pati zbog mog natezanja sa Inspiracijom. Malo se širi, malo stanjuje, na čas dobije osobinu, na čas je izgubi. Zanimljivo je kako je lako igrati se Boga, samo treba imati mašte (ili ludosti, u mom slučaju je tanka linija između to dvoje) i pretvarati sve nežive objekte u žive. Mogao bih napisati stranice i stranice teksta o egzistencijalnim mukama upaljača ili se duboko zamisliti nad tužnom sudbinom vrećice iz supermarketa. I digresija je živo biće, upravo je došla kod mene, povukla me za rukav i izrazila želju da se odemo voziti biciklom. Ja sam je pristojno odbio uz ispriku da moram dovršiti kratku priču koja već ima suzne oči jer joj nisam posvećivao dovoljno pažnje. I tako je polako dobila oblik, ne onakav kakav sam zamislio, ali mi kaže da je zadovoljna sa onim što ima jer zna da sam to radio samo za nju i da sam to radio sa ljubavlju.