Da se nikad ne zaboravi ...

[pici]

Adnan Šubo imao je nepune dvije godine kada je pogođen snajperskim metkom dok je starijoj sestri pružao ruke da ga uzme i odnese mami. Njegova majka Fadila na Dan sjećanja na ubijenu djecu Goražda prisjetila se sina, ali i brata koji je poginuo dok je nosio tabut, naslone i čaršaf za Adnanovu dženazu.

Adnan i Adnana najmlađa su Fadilina djeca. Nakon dvije kćerke, ona je 1990. godine rodila blizance. To joj je bio najsretniji trenutak u životu.

Kada im je bilo tek dvije godine, u ljeto 1992. godine, morali su izbjeći iz svog sela Šube kod Foče u Goražde, a onda je Fadila ponovo 18. augusta morala, zbog avionske uzbune, sklanjati djecu.

“Taj dan, kad je poginuo, bio je 18. august, bila je uzbuna, avioni. Govorili su nam da idemo u skloništa. I mi do podne odemo ovdje u jedno sklonište. Kaže mi jedan čovjek: ‘Hajte vi, Fadila, prošli su avioni’. A stvarno su bili prošli”, prisjeća se ona i dodaje da su se sklonili kod komšije ispod jedne ploče, gdje su sjedili na kauču.

Tada se nisu čuli pucnji ali danas, kada se prisjeća događaja, vjeruje da je snajperista s druge obale Drine vjerovatno primijetio da se djeca kreću i igraju.

“I mali mi Adnan vidio ovu stariju kćerku, zvao je: ‘Asmira, dođi, uzmi me'”, prepričava Fadila dok opisuje Adnana kao dvogodišnju naprednu bebu.

“Ja sam sjedila, držala Adnanu. Asmira je njega podigla i on [snajperista] je primijetio kad je ona njega podigla i snajperom u ruku Adnana pogodio. On je meni tako u krilo upao i, čini mi se, Goražde je vrištalo“, kaže Fadila.

Adnanov daidža Vejsil odnio ga je u najbližu ambulantu u Mujkovića Polju, gdje mu je pokušavao dati krv iz vene u venu.

“Dok ga je odnio dolje, dijete je iskrvarilo”, kaže Fadila.

“Nije bilo klete plazme da razblaži to. Samo mu onu ranu zapržili da prestane krvariti. I preminuo je u ambulanti”, navodi i dodaje: “Tu noć ode mi Vejsil rahmetli hodži Sulejman efendiji da zakaže da se Adnan ukopa. Sulejman mu je rekao da sutra oko dva sata donese tabute i naslone i čaršaf, ako ima, da spremimo dijete navečer za dženazu“, objašnjava Fadila.

Nakon što je Fadilin i Vejsilov amidža napravio tabut i naslone, u vrijeme kada ih je Vejsil sa čaršafom trebao odnijeti, grad je bio granatiran.

“Vejsil je ponio taj čaršaf i to i odavde na sokak siđe dolje. Četiri u krug granate su pale, razbije ga tu, odbije mu nogu. I njega u Mujkovića Polje ambulantu prebace. Bio je svjestan jedan dan. Drugi dan je pao u komu, a treći preselio“, kaže Fadila.

Podsjećao na daidžu Vejsila
Prepričava i kako je poslije nosila naslone za Adnanovu dženazu, koje je donio amidža koji je otrčao Vejsilu kada je čuo da je ranjen.

“Nađem kolica i potrpam i odvučem u mezarje Omeđak. Kad sam prilazila groblju, čujem viče Sulejman efendija: ‘Imaju li od ovog malog nasloni?’ Ja kažem: ‘Evo, ja sam dovukla, ima u kolicima’ i sjednem nasred ceste. Čula sam sve kad su mi ga ukopavali i gledala“, prisjeća se Fadila sinove dženaze.

Za Adnana kaže da je bio napredan i duplo teži od svoje sestre Adnane. Dodaje da ju je, dok je bio živ, podsjećao na njenog brata Vejsila, i da su obojica bili ljevaci. Pokazujući fotografije svojih kćerki i unuka, Fadila se sjeća i da je sedam dana nakon Adnanovog ubistva Adnana pala i povrijedila glavu, te su je jedva spasili.

“Sjećam se, kako se neću sjećati. Prohodao, nije imao ni 10 mjeseci. Počeli pričati. Bili smo privrženi jedno drugom. Sve se on i Adnana držali jedno za drugo. Tražili su jedno drugo. Ako bi nešto vidio, uzeo bi sebi i njoj bi davao. A nisu bili jednojajčani. Lahko je bilo oko njih, svi smo ih voljeli. Imala sam 31 godinu kad sam ih rodila. Nikad sretnija nisam bila“, prisjeća se Fadila.

Adnanovih fotografija nema. Prije rata fotoaparatom su zabilježili momente kada su rođeni Adnan i Adnana, prvi rođendan i momente njihovog odrastanja.

“Aparat je ostao u selu, s filmom unutra. I saznala sam u koga je aparat, išla pitala, ali kao izvadio film i bacio. Ali ličili su on i Adnana. Najmlađi mi unuk liči na Adnana“, kaže Fadila i dodaje da je njena kćerka Anela upisala medicinu i studiranje i rad posvetila ubijenom bratu.

“Upisala je medicinu samo da pomogne da se spašavaju ljudi. Da je bilo lijekova, da je bilo te plazme, obojica bi bili živi“, priča.

Danas žive u Sarajevu, a Adnanova sestra Adnana često je insistirala da 18. augusta idu u Goražde. Fadila kaže da zbog bratove smrti nikada nije obilježavala rođendan. Dodaje da je nakon svega što se izdešavalo u augustu 1992. godine bila “potonula”.

“Dođem kući, a njih tri gledaju da li ja plačem, da li sam tužna. Vidim da nije djeci jednostavno i sama sebi kažem: ‘Fadila, digni se, moraš im donijeti, naći da jedu, obezbijediti djecu. Nema, šta je bilo – bilo je, idemo dalje’. Tako sam i na Grebak išla devet puta da bi nam donijela hranu“, opisuje Fadila.

Prisjećajući se trenutaka kada je metak pogodio Adnana, Fadila pokazuje odakle je pucalo cijeli taj dan.

“Otuda me pratilo, sve meci za nama kad smo ga nosili dolje. Ja trčala, valjda vrištala“, kaže.

Skrivanja u Foči
Kada je počeo rat u Foči, a srpske vojne i paravojne formacije stavile barikade i počele češljati sela tražeći bošnjačke porodice, Fadili i mnogim drugim Bošnjacima ovog kraja pomagali su Miholjka i Svetozar Prodanović. Oni su Fadilu i njenu porodicu obilazili, dojavljivali ako su čuli da će vojska doći, nudili sklonište u svojoj kući, ali i svojim tijelima branili komšije Bošnjake.

“Znaš koliko su nas puta odbranili, čuvali, u kući kod njih spavala, pomagali nam. Kad smo smjeli, kod njih smo spavali, u sve četiri kuće Prodanovića. Kad nismo kod njih, onda smo se krili u štalama, kod rođaka, da nismo uvijek na jednom mjestu. Njega (Svetozara) su zbog nas dva ili tri puta zatvarali, kao ‘srpski izdajnik’. Sve su vikali: ‘Štiti balije’ i u zatvor ga“, priča Fadila i dodaje da su ona i njen suprug Mehmed kod Svetozara i Miholjke i nakon rata mjesec dana spavali dok su pravili svoju kuću.

Nakon što su vidjeli da im u Foči više nema sigurnosti, 1. augusta 1992. krenuli su na put do Goražda, spavajući po potocima, štalama, izbjegavajući opasnosti, kako bi došli do svojih u Goraždu. Prije toga, jedan dio njene porodice, među kojima i suprug Mehmed, izbjegao je preko Crne Gore do Novog Pazara, gdje su ostali do 1996. godine.

“Tek sam 1994. godine saznala da su živi i da su u Novom Pazaru, preko radioamatera. Oni su se ‘96. prijavili na glasanje i autobus ih je iz Sandžaka dovukao u Sarajevo, tada smo se prvi put, nakon četiri godine, vidjeli i onda su se vratili“, prisjeća se Fadila susreta s mužem koji je tek tada saznao za Adnanovu i Vejsilovu smrt.

Za granatiranje i snajperisanje građana Goražda, koje je pod opsadom bilo 1.336 dana, do danas niko nije osuđen. Prema podacima Udruženja civilnih žrtava rata, u Goraždu je tokom rata ubijeno oko 2.000 civila, od toga 151 dijete.

“Nikad niko nije odgovarao. Taj snajperista nije samo Adnana ubio, ubio je ovdje ljudi dosta. Ovdje, dobro smo ikako ostali živi. Stotine metaka, granate padale, kroz kuću nam prolazilo. Tri godine spavali s najlonima umjesto prozora“, kaže Fadila.

Odlukom Gradskog vijeća, 14. maj već drugu godinu se obilježava kao Dan sjećanja na ubijenu djecu Goražda od 1992. do 1995. godine. Na taj dan 1992. ubijena su prva djeca u ratu u Goraždu.

Pored polaganja cvijeća i odavanja počasti na spomen-obilježju ubijenoj djeci Goražda, djeca iz predškolskih ustanova, učenici osnovnih i srednjih škola s područja Goražda izveli su performans “U tvoje ime govorim“. Čitajući imena i prezimena 151 ubijenog djeteta, učenici i učenice položili su igračke i bijele cvjetove s ispisanim imenima ubijene djece.

[muha_sa]

[pici]

Film baziran na istinitoj priči stravičnog zločina počinjenog u Bosni dobio Zatnu palmu u Cannesu
Radnja filma zbiva se 27. februara 1993. godine, na maloj stanici u Štrpcima u Bosni i Hercegovini. Putnički voz na liniji Beograd-Bar zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok odvode nevine civile, samo jedan od pet stotina putnika usuđuje im se suprotstaviti. To je istinita priča o čovjeku koji nije mogao šutjeti, a glavnu ulogu u filmu igra Goran Bogdan.

Kada je opisivao svoj film, režiser Nebojša Slijepčević je rekao:


"Film se temelji na stravičnom zločinu počinjenom u Bosni prije 30 godina. U svaki su zločin uključene tri strane: počinitelji, žrtve i svjedoci. Posebno me zanimala treća skupina. Pristupili smo ovom filmu kao da se događa danas, i kao da se ova situacija događa nama, ovdje. Lako je zamisliti da su putnici u vlaku netko drugi, ali oni bi lako mogli biti i mi te na neki način – oni to i jesu. Činovi nasilja događaju se oko nas svakodnevno. Lokalno oni nisu toliko ekstremno kao za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji, ali globalno – još su ekstremniji. I svatko od nas se u tome suočava s pitanjem koje postavlja i protagonist filma: trebamo li se suprotstaviti nasilju čak i ako nismo neposredna meta?".

[pici]

Bila je to bitka za bebe, djecu i mame, za grad: Na današnji dan Sarajevo je odbranilo Porodilište

Definitivno je jasno – agresoru ništa nije sveto.

Jučer, oko 7 sati, bez upozorenja je krvnički napao Sarajevsko porodilište. U njemu se u tom trenutku nalazilo 130 žena i 70 novorođenčadi. Samo prisebnošću osoblja i pripadnika TO koji su osiguravali objekt izbjegnuta je katastrofa."

Ovim riječima je kolega Elvedin Kantardžić tog 26. maja 1992. izvještavao o bici za odbranu Porodilišta "Zehra Muidović" u sarajevskom naselju Jezero.

Napad na porodilište počeo je pješadijskim napadom koji je trajao cijeli dan, a popodne, kad su agresorske jedinice shvatile da neće moći zauzeti zgradu, počelo je strahovito granatiranje iz tenka na Poljinama i topova smještenih iznad Nahoreva.

“Sigurno je da svi oni koji mogu akceptirati stvarnost, da svi koji mogu zapamtiti, da svi koji će to memorisati, koji će ovo pamtiti, nikad neće zaboraviti noć pakla, noć za koju nema pravih riječi", riječi su kojima se dan poslije javnosti obratio prof. dr. Srećko Šimić, direktor nekadašnje klinike Jezero.

U jednom od kasnijih intervjua, prof. dr. Šimić kaže da je evakuacija beba i majki počela s prvim granatama. Bez struje i bez agregata – nije bilo goriva, u podrumu su boravile majke, tek rođene bebe, trudnice, ali i oboljela djeca s Pedijatrije, stanovnici iz obližnjih kuća, osoblje... Tog kobnog dana ubijeno je petero djece, a dan poslije bitke evakuirana su djeca i majke. Najveći dio opreme kojim je porodilište raspolagalo je uništen.

"Nemam riječi da opišem tu strahotu, kad su počeli granatirati porodilište. Velika, armirano-betonska zgrada, devet spratova... strašno se tresla... Svako se na svoj način moli svom bogu. Niko ništa ne govori. Čuje se plač novorođenčadi", prisjećao se ovaj ljekar.

Prvim braniocima Porodilišta, pisali su tad novinari, pridružilo se i oko hiljadu dobrovoljaca iz cijelog Sarajeva koji su došli pomoći odbraniti bebe.

"Naši borci uspjeli su spriječiti proboj neprijatelja i osvajanje ovog objekta", objavljeno je tada u medijima.

Admir Kadrić, koji je tada, kao 15-godišnjak obolio od leukemije, bio među djecom koja su evakuirana s Pedijatrije u svom je ratnom dnevniku pisao:

"KRV... VATRA... PUCNJI... PLAČ...



Sjedim u podrumu s ostalom djecom iz bolnice i s tetom Jevrom i Mirsadom. Napeto slušaju radio i plaču. Četnici su nas napali iz Pionirske doline. Sve se trese. Teta Jevra i Mirsada nam kažu da držimo usta otvorena, da nam uši ne popucaju od detonacija granata.

Strah me, dnevniče... ali moram da te pišem, jer su ovo možda posljednje riječi što ću ih napisati. Mislim na mamu, na babu, na brata... Gdje su sada, dnevniče, ne mogu mamu da čujem više ni telefonom... Da li je babo još živ? Da li ćemo se ikada više vidjeti, dnevniče... Plačem i pišem... ZLIKOVCI...

Dosta što me leukemija ubija, a njima ni to nije dosta. Teta Jevra kaže da su upravo rekli vojnici, koji su ušli kod nas, da se spremamo da trčimo u drugu zgradu prekoputa u podrum... tj. u Porodilište, ali još malo ćemo sačekati dok nas oni ne zovnu.

Molim te, dnevniče, ako ne ostanem živ... Molim te... svjedoči o meni da sam postojao... Govori onome ko te pronađe da sam samo želio da živim i ništa više... Zamoli ga da pronađe porodicu Kadrić u Grapskoj kod Doboja, ako ikada mogne, i da im kaže da sam ih volio... da im kaže da ne plaču zbog mene, jer ionako bih umro od leukemije. Želim da te pišem, prijatelju, do posljednjeg daha, pa makar posljednji list i svojom krvlju napisao.


Molim te, prijatelju... nemoj zaboraviti da pričaš o meni... Reci samo da sam volio život, ali da ga nisam mogao imati... Sve mi kroz glavu prolazi, prijatelju. Znaš čega se sjećam sada...

Sjećam se jabuke iznad kuće i stola pod grožđem, gdje sam najviše volio čitati stripove o Alanu Fordu, Zagoru, Komandantu Marku... Milion puta sam sjedio s Nahidom i razmišljali smo koju ćemo srednju školu da upišemo... NAHID... Gdje li je sada on? Moramo trčati, dnevniče, nastavit ću poslije."

Srećom, dječak je preživio.

Porodilište na Jezeru je ponovo otvoreno 2010. godine.

[pici]

Prvo, sveobuhvatni UZP, čiji je cilj bio trajno uklanjanje Muslimana i Hrvata s područja u
Bosni i Hercegovini na koja su Srbi polagali pravo, počinjenjem krivičnih djela za koja se
tereti u Optuţnici, uključujući genocid, progone, istrebljivanje, ubistvo, nehumano djelo
prisilnog premještanja i deportaciju.
Drugo, UZP vezan za Sarajevo, čiji je cilj bio širenje terora meĎu civilnim stanovništvom
provoĎenjem kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja, uključujući - kako se tereti
Optuţnici - putem ubistva i djela nasilja s primarnom svrhom širenja terora meĎu civilnim
stanovništvom i protivpravnim napadima na civile.
Treće, UZP vezan za Srebrenicom, čiji cilj je bio eliminacija bosanskih Muslimana u
Srebrenici putem krivičnih djela za koja se tereti u Optuţnici, uključujući genocid, progone,
istrebljivanje, ubistvo, nehumano djelo prisilnog premještanja i deportaciju.
Četvrto, UZP vezan za uzimanje talaca, čiji cilj je bio uzimanje pripadnika UN-a za taoce
kako bi se NATO spriječio da izvrši vazdušne napade na vojne ciljeve bosanskih Srba,
počinjen putem krivičnog djela uzimanja talaca, kao ratnog zločina.
Pred toga, tuţilaštvo optuţenog tereti za planiranje, podsticanje, nareĎivanje i/ili
pomaganje i podrţavanje krivičnih djela za koja se tereti u Optuţnici. Konačno, tuţilaštvo
optuţenog takoĎe tereti kao nadreĎenog, na osnovu člana 7(3) Statuta.
Vijeće će sada ukratko saţeti svoje zaključke.
Vijeće će započeti iznošenjem svojih činjeničnih i pravnih konstatacija u vezi s bazom
zločina za svaki dio predmeta, a zatim će prijeći na zaključke u vezi s odgovornošću
optuţenog.
Vijeće je konstatovalo da je tokom cijelog perioda na koji se odnosi Optuţnica postojao
oruţani sukob na teritoriju Bosne i Hercegovine, što je uslov iz člana 3 Statuta.
Vijeće će se sada osvrnuti na dio predmeta u vezi s Opštinama. Vijeće je konstatovalo da su
u nekoliko opština počinjena ubistva koja su predstavljala zločin protiv čovječnosti i kršenje
prava i običaja ratovanja.
Vijeće je konstatovalo da su mnoge ţrtve ubijene prije, za vrijeme i nakon napada
bosanskih Srba na nesrpska sela. Okolnosti su bile strašne; oni koji su pokušali da odbrane
svoje domove bili su suočeni s nemilosrdnom silom. Izvršavana su masovna pogubljenja, a
neke ţrtve su podlegle nakon premlaćivanja. Mnogi od počinilaca koji su zarobili bosanske
Muslimane pokazivali su malo ili nimalo poštovanja za ljudski ţivot i dostojanstvo. Na
primjer:
Dana 31. maja 1992., ili pribliţno tog datuma, snage bosanskih Srba okupile su grupu
muškaraca, bosanskih Muslimana, u blizini Vrhpoljskog mosta u opštini Sanski Most.
Četvorica su ubijena na putu do mosta. Kada su došli na most, bosanski Muslimani bili su
prisiljeni da jedan po jedan skaču u rijeku. Kada su bili u vodi, snage bosanskih Srba su
otvorile vatru i ubile najmanje 28 bosanskih Muslimana, od kojih su svi bili muškarci,
uključujući jednog maloljetnika i dva starija čovjeka. Preţivio je jedan muškarac.
U julu 1992. godine, 24 zatočena bosanska Muslimana ugušila su se za vrijeme prevoza iz
zatočeničkog centra Betonirka u logor Manjača. Straţari u Betonirci oduzeli su boce s vodom
i natjerali neke zatočenike da konzumiraju sol prije putovanja koje je trajalo devet sati. U
kamionima je bilo vruće, bili su pretrpani i pokriveni ceradama, a zatočenici nisu dobili
vodu. U pokušaju da preţive, neki od njih pili su sopstveni urin i bušili rupe u ceradama da
bi došli do vazduha, ali su s tim prestali kada su im zaprijetili policajci iz pratnje. Kada su
stigli u logor Manjača, oni za koje se smatralo da nisu zdravi vraćeni su u kamion kada je
Boţidar Popović, komandant logora, rekao: [citiram] „Vratite govna natrag. Mrtvi mi ne
trebaju‟ [kraj citata].
Vijeće je konstatovalo da neka od tih ubistava predstavljaju istrebljivanje kao zločin protiv
čovječnosti. Na primjer:
Dana 25. jula 1992., ili pribliţno tog datuma, policija i pripadnici VRS-a uperili su mitraljez
na ulaz Prostorije broj 3 u logoru Keraterm, u kojoj su drţali velik broj zatočenika. Tokom
noći, u sobu je ubačeno neko hemijsko sredstvo, što je meĎu zatočenicima prouzrokovalo
paniku i nagnalo neke od njih da pokušaju izaći. Prostorija je osvijetljena reflektorima, a
vojnici i straţari su na zatočenike koji su izlazili otvorili vatru iz automatskog oruţja i
mnoge od njih ubili. Zatim su pucali na zatočenike koji su bili u prostoriji, uključujući i na
neke koji su pokušavali da se sakriju. Te noći, vojnici i straţari ubili su 190 do 220
zatočenika.
Vijeće je konstatovalo da su u mnogim opštinama počinjeni deportacija i prisilno
premještanje. Što se tiče uslova u periodu na koji se odnosi Optuţnica, Vijeće je
konstatovalo, na primjer, da su, počevši od 12. maja 1992., lokalne vlasti u opštini Kotor
Varoš bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima nametnule ograničenje kretanja koje je
provodio VRS. U junu i julu 1992., u opštini su počinjena i ubijanja, protivpravna zatočenja,
kao i djela nečovječnog postupanja. Vijeće je konstatovalo da su dijelovi muslimanskog i
hrvatskog stanovništva, uključujući ţene i djecu, prisilno iseljeni iz opštine Kotor Varoš u
periodu od juna do novembra 1992. Vijeće je konstatovalo da su deportacija i nehumano
djelo prisilnog premještanja kao zločin protiv čovječnosti počinjeni u opštinama Banja Luka,
Bijeljina, Foča, Ilidţa, Ključ, Kotor Varoš, Novi Grad, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most,
Sokolac i Vlasenica.
Što se tiče optuţbe za progon, Vijeće je konstatovalo, izmeĎu ostalog, da su mnoge ţrtve
bile podvrgnute protivpravnom zatočenju i okrutnom i nečovječnom postupanju na
političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi. Na primjer:
U više zatočeničkih logora, uslovi su bili uţasni. Hrane i vode nije bilo dovoljno, što je u
nekim slučajevima dovelo do teške pothranjenosti i smrti. Sanitarni uslovi bili su sasvim
neadekvatni. Zatočenicima je često bilo dozvoljeno da sanitarne prostorije koriste samo
jednom dnevno, a nikakva paţnja nije bila posvećena higijeni ili sprečavanju širenja bolesti.
Zatočenike su često premlaćivali, ponekad predmetima poput mesinganih boksera i
ţeljeznih šipki. Medicinska njega takoĎe je bila neadekvatna.
Zatočenici su bili primoravani da jedan drugog siluju i da meĎusobno vrše druge
poniţavajuće polne radnje. Mnoge bosanske Muslimanke koje su bile protivpravno zatočene,
silovane su. Na primjer:
U jednoj kući u opštini Foča, koja je bila poznata kao Karamanova kuća, redovno i brutalno
je silovano nekoliko grupa ţena i djevojčica, od kojih su neke imale tek 12 godina. Ţrtve su
ponekad davali pojedinim vojnicima, a nekad su ih tjerali da imaju polne odnose s više
muškaraca. Jedna svjedokinja je u svom svjedočenju izjavila da ju je neki vojnik odveo na
neku proslavu i da im je tu prišao optuţeni koji je tog vojnika upitao da li je svjedokinja
njegova [citiram] „Hercegovka‟ [kraj citata], a zatim se direktno obratio svjedokinji i pitao
je da li joj je [citiram] „bolje nego u Alijinoj drţavi‟ [kraj citata].
Vijeće će sada razmotriti tačku 1, genocid u šest opština. Genocid obuhvata činjenje
zabranjenih djela s namjerom da se uništi, u cijelosti ili djelimično, neka zaštićena grupa
kao takva. Ta zabranjena djela mogu da obuhvataju ubijanje ili nanošenje teških tjelesnih
ili duševnih povreda. U ovom slučaju, zaštićene grupe bili su bosanski Muslimani i bosanski
Hrvati. Vijeće je utvrdilo da je velik broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u nekim
od tih opština bio podvrgnut ubijanju i/ili teškim tjelesnim ili duševnim povredama.
Vijeće je zatim ispitalo posebnu namjeru fizičkih izvršilaca. Većina članova Vijeća je, uz
suprotno mišljenje sudije Oriea, odnosno moje mišljenje, konstatovala da su fizički izvršioci
u opštinama Sanski Most, Vlasenica i Foča, kao i izvjesni izvršioci u opštinama Kotor Varoš i
Prijedor, namjeravali da bosanske Muslimane u tim opštinama unište kao dio zaštićene
grupe. Vijeće je zatim razmotrilo da li je ciljani dio grupe činio značajan dio zaštićene
grupe i zaključilo da su bosanski Muslimani koji su bili ciljani u svakoj od opština činili
relativno mali dio te zaštićene grupe i da nisu ni na koji drugi način predstavljali njen
značajan dio. Shodno tome, Vijeće se nije uvjerilo da je jedini razuman zaključak taj da su
fizički izvršioci posjedovali traţenu namjeru da unište značajan dio zaštićene grupe
bosanskih Muslimana.

https://www.icty.org/x/cases/mladic/tju ... de-bcs.pdf

[pici]

Vijeće će sada govoriti o dijelu predmeta koji se odnosi na Sarajevo. Počevši od sredine
maja 1992. do novembra 1995. godine, VRS, a posebno Sarajevsko-romanijski korpus, poznat
i pod nazivom SRK, namjerno je granatama i snajperskim hicima gaĎao civilno stanovništvo
Sarajeva, i to često na lokacijama koje su imale malo ili nimalo vojnog značaja. Uslijed
toga, stotine civila su ubijene, a hiljade povrijeĎene. Mnogi od njih su bili ustrijeljeni dok
su obavljali svakodnevne aktivnosti kao što su šetnja sa svojom djecom, donošenje vode,
prikupljanje drva ili odlazak na pijacu. Na primjer:
Dana 18. novembra 1994., pripadnik SRK-a ustrijelio je jednu ţenu, bosansku Muslimanku,
dok je sa svojom djecom išla ulicom. Metak joj je prošao kroz stomak i pogodio njenog
sedmogodišnjeg sina u glavu i usmrtio ga.
Dana 5. februara 1994., pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa su granatirali pijacu
Markale, uslijed čega je poginulo 68 ljudi, a više od 140 ih je bilo povrijeĎeno. Skoro sve
ţrtve su bile civili i meĎu njima je bilo ţena, djece i staraca.
Tokom 1994. i 1995. godine, Sarajevsko-romanijski korpus napadao je Sarajevo
modifikovanim avionskim bombama, izuzetno nepreciznim oruţjem koje je pri udaru imalo
razoran učinak. Shodno tome, Vijeće je konstatovalo da korištenje modifikovanih avionskih
bombi predstavlja neselektivne napade na civile i civilno stanovništvo u cjelini.
Vijeće je razmotrilo prirodu, način, vrijeme, lokacije i trajanje tih snajperskih i
artiljerijskih napada i konstatovalo da je namjera izvršilaca, koji su svi bili pripadnici
Sarajevsko-romanijskog korpusa, bila da gaĎaju civile i da na neselektivan način granatiraju
grad. Ljudi u Sarajevu su pretrpjeli teške nevolje; nestašice osnovnih potrepština kao što su
hrana, voda, gas i struja bile su im redovne. Bili su prisiljeni da ţive u stanju neprestane
opasnosti. Svaki put kad bi oni, ili njihovi najbliţi, izašli iz kuće, pitali bi se da li će se naći
na nišanu snajperske ili artiljerijske vatre. Uzevši sve to u obzir, Vijeće je utvrdilo da su
pripadnici SRK-a namjeravali da šire teror meĎu stanovnicima Sarajeva i da je terorisanje
bilo primarna svrha snajperskog djelovanja i granatiranja. Vijeće je konstatovalo da su
pripadnici SRK-a počinili ubistvo, protivpravne napade na civile i terorisanje kao kršenje
zakona i običaja ratovanja; te ubistvo kao zločin protiv čovječnosti.

https://www.icty.org/x/cases/mladic/tju ... de-bcs.pdf

[pici]

Vijeće će sada razmotriti dio predmeta koji se odnosi na Srebrenicu. Dana 8. marta 1995.,
Radovan Karadţić je izdao Direktivu broj 7 i naredio Drinskom korpusu da [citiram] „stvori[]
uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i ţivota
mještana u Srebrenici‟ [kraj citata]. Dana 31. marta 1995., Mladić je potpisao Direktivu broj
7/1 kojom je Direktiva broj 7 pretočena u operativne vojne zadatke i u kojoj se poziva na
izvoĎenje strateške operacije protiv enklave. Pribliţno 15 do 20 dana prije nego što je
zauzeo grad Srebrenicu, VRS je sačinio plan pod nazivom "Krivaja-95" za napad na enklavu, s
namjerom da ona nestane, da bude ispraţnjena od stanovništva i da se prisilnim
uklanjanjem stanovništva, bosanskih Muslimana, to područje pretvori u srpsku teritoriju.
Napad VRS-a započeo je 6. jula i njegovi pripadnici su već 11. jula ušli u grad Srebrenicu.
Tokom napada, VRS je započeo kampanju spaljivanja kuća bosanskih Muslimana i dţamija.
Hiljade bosanskih Muslimana, meĎu kojima je najviše bilo ţena, djece i staraca, pobjegle su
u Potočare kako bi se sklonile u objektu koji su koristile Zaštitne snage UN-a, poznate pod
nazivom UNPROFOR. Velika većina vojno sposobnih muškaraca, bosanskih Muslimana,
pobjegla je pješice iz enklave u pokušaju da se domogne Tuzle.
Na dan 12. jula 1995., u Potočarima se okupilo 25.000 do 30.000 civila, bosanskih
Muslimana, od kojih su njih pet posto bili vojno sposobni muškarci. Uslovi u bazi UNPROFORa i oko nje bili su strašni: vladala je oskudica hrane i vode i nedostajalo je sanitetskog
materijala. Ljudi su bili iscrpljeni i uplašeni. Srpske snage su stvorile zastrašujuću atmosferu
tako što su granatirale u blizini baze i odvodile ljude, od kojih se neki više nikad nisu vratili.
Dana 11. i 12. jula 1995., u hotelu "Fontana" u Bratuncu odrţana su tri sastanka izmeĎu VRSa, oficira Nizozemskog bataljona UNPROFOR-a i osoba koje su bile izabrane da predstavljaju
bosanske Muslimane, i na tim sastancima se razgovaralo o onome što je opisano kao
evakuacija civilnog stanovništva u Potočarima. Razgovaralo se i o ispitivanju muškaraca u
dobi od 16 do 60 godina koje je vršio VRS u potrazi za počiniocima ratnih zločina. Dana 17.
jula 1995., potpisan je dokument u kojem se navodi da će VRS i policijske snage republike
bosanskih Srba, pod nadzorom i u pratnji UNPROFOR-a, [citiram] „evakuisati‟ [kraj citata]
civile u opštinu Kladanj.
U periodu od 12. do 14. jula 1995., VRS i Ministarstvo unutarnjih poslova, poznato kao MUP,
organizovali su prevoz pribliţno 25.000 bosanskih Muslimana, uglavnom ţena, djece i
staraca, iz srebreničke enklave na teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine, u
konvojima autobusa i kamiona. Vojnici, bosanski Srbi, su sistematski odvajali vojno
sposobne muškarce, bosanske Muslimane, koji su pokušavali da se ukrcaju. MeĎu tim
odvojenim muškarcima bilo je i dječaka koji su imali tek 12 godina, kao i ljudi starijih od 60
godina. To odvajanje često je bilo agresivno. Ljudima koje su prevozili rekli su da će
muškarci, bosanski Muslimani, doći kasnije. Oni nikada nisu došli.
Muškarce, bosanske Muslimane, koje su odveli iz Potočara, zatočili su u privremenim
zatočeničkim objektima, a kasnije su ih, zajedno s drugima koji su zarobljeni iz kolone ljudi
koji su bjeţali pješice, autobusima odvezli na razna mjesta pogubljenja u opštinama
Srebrenica, Bratunac i Zvornik. Vijeće je konstatovalo da su mnoge od tih muškaraca i
dječaka, dok su čekali da budu pogubljeni, psovali, da su ih vrijeĎali, prijetili im, tjerali ih
da pjevaju srpske pjesme i tukli ih. Snage bosanskih Srba, prvenstveno pripadnici VRS-a,
sistematski su poubijali nekoliko hiljada muškaraca i dječaka, bosanskih Muslimana, pri
čemu su veliku većinu njih poubijali u roku od samo nekoliko dana, u periodu od 12. do 17.
jula 1995. Vijeće će sada opisati neke konkretne primjere. Dana 13. i 14. jula 1995., u
skladištu u Kravici izvršeno je pogubljenje pribliţno 1.000 nenaoruţanih muškaraca,
bosanskih Muslimana, meĎu kojima je bilo djece i staraca. Dana 16. jula 1995., izvršeno je
pogubljenje po kratkom postupku 1.000 do 1.200 civila, bosanskih Muslimana, na Vojnoj
ekonomiji Branjevo. Prije pogubljenja, nekima od njih su vezali ruke, stavili im poveze
preko očiju i natjerali ih da se mole [citiram] "kao muslimani" [kraj citata]. Istog dana, u
Domu kulture u Pilici izvršeno je pogubljenje pribliţno 500 muškaraca, bosanskih Muslimana,
i dviju ţena.
Tokom nekoliko sedmica u septembru i početkom oktobra 1995., visoke starješine VRS-a i
MUP-a pokušavale su da prikriju svoje zločine tako što su iz nekoliko masovnih grobnica
ekshumirali posmrtne ostatke ţrtava i te ostatke ponovo pokopali na udaljenijim područjima
u opštinama Zvornik i Bratunac. Njihov pokušaj da prikriju pokolje u Srebrenici na kraju nije
bio uspješan.
Vijeće je konstatovalo da su snage bosanskih Srba u operaciji ubistva više hiljada bosanskih
Muslimana iz Srebrenice učestvovale s diskriminatornom namjerom, tako da to predstavlja
krivično djelo progona. Za neke od tih incidenata ubistva konstatovano je da predstavljaju
istrebljivanje. Pretresno vijeće je takoĎe konstatovalo da nekoliko incidenata za koje se
tereti u Optuţnici predstavljaju nehumano djelo prisilnog premještanja.
Vijeće će sada govoriti o navodu o genocidu u Srebrenici, za koji se tereti po tački 2
Optuţnice. Vijeće je utvrdilo da su fizički izvršioci počinili zabranjena djela, iznesena u
pravnoj definiciji genocida, ubijanja i nanošenja teških tjelesnih i duševnih povreda nad
bosanskim Muslimanima iz Srebrenice.
Vijeće je zatim ispitalo posebnu namjeru fizičkih počinilaca. Kao što je detaljno objašnjeno
u Presudi, Vijeće je konstatovalo da su fizički izvršioci namjeravali da unište bosanske
Muslimane u Srebrenici, koji su činili začajan dio zaštićene grupe. Vijeće je, shodno tome,
konstatovalo da su nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici i njenoj okolini počinjena
krivična djela genocida, progona, istrebljivanja i ubistva, kao i nehumano djelo prisilnog
premještanja.

https://www.icty.org/x/cases/mladic/tju ... de-bcs.pdf

[pici]

Vijeće će se sada osvrnuti na dio predmeta koji se odnosi na taoce. U periodu od 25. maja
do 24. juna 1995., vojnici i oficiri VRS-a, uključujući pripadnike vojne policije, kao i civilne
policije bosanskih Srba, zarobili su i zatočili 260 do 400 vojnih posmatrača UN-a, poznatih
pod nazivom UNMO, i pripadnika UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini. Vojni posmatrači UN-a
koje su zarobili pripadnici policije predati su pod nadzor VRS-a. Neki su, katkada pod
prijetnjom oruţjem, bili lisicama ili lancima vezani na lokacijama koje su bile od strateškog
vojnog značaja, dok su drugima rekli da će ih ubiti ako NATO bude izvodio daljnje vazdušne
udare. Neke pripadnike UN-a su snimali video-kamerama. Prijetnje su bile direktno
upućivane i duţnosnicima UN-a. Pripadnici UN-a bili su zatočeni kako bi se, pored ostalog,
izvršio pritisak na NATO da obustavi vazdušne udare. U periodu od 2. do 24. juna 1995.,
VRS, i konkretno optuţeni, naredio je da se pripadnici UN-a puste na slobodu, u skladu s
nareĎenjem koje je izdao Karadţić.
Počinioci su znali da vojni posmatrači UN-a i pripadnici UNPROFOR-a, kad su bili zarobljeni i
zatočeni, nisu bili aktivni učesnici u neprijateljstvima i da imaju pravo na zaštitu iz
zajedničkog člana 3 Ţenevskih konvencija. Vijeće je konstatovalo da su ta djela
predstavljala krivično djelo uzimanja talaca, kao kršenje zakona i običaja ratovanja,
kaţnjivo prema članu 3 Statuta.
https://www.icty.org/x/cases/mladic/tju ... de-bcs.pdf

[pici]

Vijeće će sada razmotriti odgovornost optuţenog u odnosu na svaki udruţeni zločinački
poduhvat naveden u Optuţnici.
Vijeće je konstatovalo da je optuţeni bio na raznim poloţajima u Jugoslovenskoj narodnoj
armiji i da je počevši od 12. maja 1992. bio na duţnosti komandanta Glavnog štaba vojske
republike bosanskih Srba, odnosno VRS-a. Na toj duţnosti je ostao barem do 8. novembra
1996.
Što se tiče sveobuhvatnog udruţenog zločinačkog poduhvata, Vijeće je zaključilo da je od
1991. do 30. novembra 1995. postojao UZP s ciljem da se bosanski Muslimani i Hrvati trajno
uklone s teritorije Bosne i Hercegovine na koju su bosanski Srbi polagali pravo, putem
progona, istrebljivanja, ubistva, nehumanih djela prisilnog premještanja i deportacije.
Ocijenivši, izmeĎu ostalog, izjave, govore i ponašanje optuţenog i rukovodstva bosanskih
Srba, kao i djela koja su izvršili fizički počinioci, Vijeće je konstatovalo da dokazi ne idu u
prilog zaključku da je krivično djelo genocida bilo dio cilja sveobuhvatnog udruţenog
zločinačkog poduhvata.
MeĎu učesnicima sveobuhvatnog udruţenog zločinačkog poduhvata bili su Radovan Karadţić,
Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Bogdan Subotić, Momčilo Mandić i Mićo
Stanišić.
Mnoge zločine navedene u Optuţnici počinile su jedinice koje su korištene kao sredstvo za
ostvarenje sveobuhvatnog udruţenog zločinačkog poduhvata. MeĎu njima su bili pripadnici
VRS-a, MUP-a i Teritorijalne odbrane pod nadzorom Ministarstva odbrane bosanskih Srba,
razne paravojne grupe i pripadnici regionalnih i opštinskih vlasti.
Vijeće će se sada osvrnuti na odgovornost optuţenog za krivična djela za koja je
konstatovano da su počinjena u dijelu predmeta koji se odnosi na opštine. Da bi utvrdilo
doprinos optuţenog, Vijeće je razmotrilo djela optuţenog za vrijeme postojanja
sveobuhvatnog UZP-a, posebno djela optuţenog u odnosu na VRS, s obzirom na to da su
mnogi od glavnih počinilaca zločina bili pripadnici VRS-a. U periodu od maja 1992. do 1995.
godine, optuţeni je izdavao nareĎenja na osnovu kojih je formiran i organizovan VRS i
njegovi organi. Optuţeni je takoĎe neposredno učestvovao u operacijama VRS-a, što
potvrĎuju redovni izvještaji, sastanci i inspekcije, i izdavao je nareĎenja i operativne
direktive jedinicama VRS-a, kao i drugim grupama.
Optuţeni je komandovao i rukovodio jedinicama VRS-a, a nekim od njih izdao je zadatak da
saraĎuju s MUP-om. Optuţeni je bio u direktnom kontaktu s članovima rukovodstva u Srbiji i
članovima Generalštaba vojske Savezne Republike Jugoslavije kako bi obezbijedio da vojne
potrebe VRS-a budu zadovoljene. Optuţeni se takoĎe u nekoliko navrata obratio Skupštini
bosanskih Srba i govorio o pitanjima u vezi s političkom platformom rukovodstva bosanskih
Srba, a često je i davao prijedloge političarima, bosanskim Srbima, u vezi s tim kako da se
postave tokom mirovnih pregovora kako bi postigli prvobitno definisane strateške ciljeve.
Nadalje, optuţeni je počevši od 10. aprila 1994. uveo stroga ograničenja dostave
humanitarne pomoći civilnom stanovništvu tako što je svim jedinicama VRS-a naredio da
smjesta blokiraju sve aktivnosti UNPROFOR-a i humanitarnih organizacija na teritoriji
republike bosanskih Srba.
U periodu od septembra 1992. do barem marta 1995., optuţeni je uveo i odrţavao
kontrolisani i centralizovani sistem širenja propagande protiv bosanskih Hrvata i bosanskih
Muslimana. Optuţeni je takoĎe davao namjerno obmanjujuće izjave sredstvima javnog
informisanja i predstavnicima meĎunarodne zajednice u vezi s počinjenim zločinima.
Djela optuţenog su u tolikoj mjeri doprinijela počinjenju zločina da, bez njih, ti zločini ne
bi bili počinjeni na takav način. S obzirom na to, Vijeće je konstatovalo da je optuţeni
svojim postupcima u značajnoj mjeri doprinio postizanju zajedničkog cilja da se, činjenjem
krivičnih djela progona, istrebljivanja, ubistva, deportacije i nehumanog djela prisilnog
premještanja, Muslimani i Hrvati trajno uklone s teritorije u Bosni i Hercegovini na koju su
Srbi polagali pravo.
Vijeće je uzelo u obzir značajan doprinos optuţenog ostvarenju cilja sveobuhvatnog
udruţenog zločinačkog poduhvata, kao i njegove izjave, a posebno njegovo često korištenje
pogrdnih izraza za bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, te njegovo izraţavanje
privrţenosti ideji etnički homogene republike bosanskih Srba, i to čak i na teritorijama na
kojima je ranije postotak stanovnika nesrpske nacionalnosti bio velik. Vijeće je konstatovalo
da je optuţeni bio svjestan da će nad bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima biti
počinjena krivična djela deportacije, prisilnog premještanja kao nehumanog djela, ubistva,
istrebljivanja i progona i da je namjeravao da ta krivična djela budu počinjena. Vijeće je
konstatovalo da je optuţeni dijelio namjeru za ostvarenje zajedničkog cilja sveobuhvatnog
UZP-a i da je ta namjera kod njega postojala već 12. maja 1992. Stoga, on je, počevši od
12. maja 1992., bio učesnik sveoubuhvatnog udruţenog zločinačkog poduhvata.

https://www.icty.org/x/cases/mladic/tju ... de-bcs.pdf

[pici]

Vijeće će se sada osvrnuti na udruţeni zločinački poduhvat vezan za Sarajevo. Vijeće je
konstatovalo da je u periodu od 12. maja 1992. do novembra 1995. postojao udruţeni
zločinački poduhvat, čiji je primarni cilj bio širenje terora meĎu civilnim stanovništvom
putem provoĎenja kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja. Cilj ovog udruţenog
zločinačkog poduhvata uključivao je počinjenje krivičnih djela terorisanja, protivpravnih
napada na civile i ubistva.
Učesnici u udruţenom zločinačkom poduhvatu vezanom za Sarajevo bili su pripadnici vojske
i političkog rukovodstva bosanskih Srba, a meĎu njima su bili: Radovan Karadţić, Stanislav
Galić, Dragomir Milošević, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Nikola Koljević.
Sve zločine za koje se tereti u Optuţnici počinile su jedinice Sarajevsko-romanijskog
korpusa.
Vijeće će se sada osvrnuti na odgovornost optuţenog za krivična djela za koja je utvrĎeno
da su počinjena u dijelu predmeta u vezi sa Sarajevom. Vijeće je uzelo u obzir djela i
propuste optuţenog tokom postojanja udruţenog zločinačkog poduhvata vezanog za
Sarajevo kako bi utvrdilo da li je on u značajnoj mjeri doprinio ovom UZP-u. Vijeće je
konstatovalo da je optuţeni učestvovao u osnivanju Sarajevsko-romanijskog korpusa i da je
donosio odluke u vezi s ljudstvom u SRK-u; da je u periodu od 1992. do 1995. komandovao
jedinicama SRK-a u raznim operacijama; da je tokom opsade primao vojnu pomoć od
jedinica vojske Savezne Republike Jugoslavije; da je nareĎivao proizvodnju i korištenje
modifikovanih avionskih bombi u napadima na Sarajevo; i da je u periodu od 1992. do 1995.
učestvovao u političkim raspravama s pripadnicima vlasti bosanskih Srba.
Osim toga, optuţeni je učestvovao u širenju propagande protv Muslimana i Hrvata i
predstavnicima meĎunarodne zajednice davao obmanjujuće informacije o zločinima.
Optuţeni je isto tako takoĎe često izdavao nareĎenja za ograničavanje humanitarne pomoći
za Sarajevo i nije preduzimao odgovarajuće mjere da spriječi krivična djela ili da provede
adekvatne istrage i kazni počinioce krivičnih djela, nad kojima je svima imao efektivnu
kontrolu. Djela optuţenog su u značajnoj mjeri doprinijela počinjenju zločina u Sarajevu.
Svojim postupcima optuţeni je značajno doprinio cilju UZP-a vezanog za Sarajevo,
ostvarenog počinjenjem krivičnih djela terorisanja, protivpravnih napada na civile i ubistva.
Prilikom utvrĎivanja da li je optuţeni dijelio namjeru za ostvarenje zajedničkog cilja
udruţenog zločinačkog poduhvata vezanog za Sarajevo, Pretresno vijeće je razmotrilo izjave
i ponašanje optuţenog tokom cijelog perioda na koji se odnosi Optuţnica. Vijeće je,
konkretno, uzelo u obzir to što je optuţeni lično rukovodio granatiranjem Sarajeva,
izvršenim 28. maja 1992., njegovo učestvovanje u biranju ciljeva i preusmjeravanje vatre s
područja na kojima su ţivjeli Srbi, kao i to i što je komandovao Sarajevsko-romanijskim
korpusom i formulisao i izdavao direktive. Nadalje, u proljeće 1995., optuţeni je predloţio
da se Sarajevo bombarduje, eksplicitno zanemarujući bezbjednost civila; a 6. septembra
1995., optuţeni je komandi SRK-a naredio da prekine snabdijevanje Sarajeva vodom i
strujom, što je stanovnike Sarajeva prisililo da izaĎu iz svojih domova i da budu izloţeni
snajperskoj vatri i granatiranju.
Vijeće je konstatovalo da je optuţeni imao namjeru da pokrene i provede kampanju
snajperskog djelovanja i granatiranja protiv civilnog stanovništva u Sarajevu. Osim toga,
Vijeće je konstatovalo da je namjera optuţenog bila da se tom kampanjom meĎu civilnim
stanovništvom Sarajeva širi teror i da je on namjeravao izvršiti krivična djela terorisanja,
protivpravnih napada na civile i ubistva. Vijeće je konstatovalo da je optuţeni tu namjeru
imao tokom cijelog perioda na koji se odnosi Optuţnica. Dakle, on je bio učesnik UZP-a
vezanog za Sarajevo.

https://www.icty.org/x/cases/mladic/tju ... de-bcs.pdf

[pici]

Što se tiče udruţenog zločinačkog poduhvata vezanog za Srebrenicu, Vijeće je konstatovalo
da je postojao UZP s primarnom svrhom da se bosanski Muslimani iz Srebrenice eliminišu
ubijanjem muškaraca i dječaka, kao i prisilnim premještanjem ţena, djece i dijela starijih
muškaraca. Tokom nekoliko dana neposredno prije 11. jula 1995., cilj UZP-a vezanog za
Srebrenicu obuhvatao je progon i nehumano djelo prisilnog premještanja, odnosno zločine
koji su se dogaĎali nakon što je VRS napao enklavu kako bi je ispraznio od stanovništva. Do
ranog jutra 12. jula 1995., krivična djela genocida, istrebljivanja i ubistva takoĎe su postala
sredstva za ostvarenje cilja, i to prije nego što je počinjen prvi zločin. S tim u vezi, Momir
Nikolić, Svetozar Kosorić i Vujadin Popović raspravljali su ujutro 12. jula 1995. o ubijanjima
i mogućim mjestima za pogubljenje, a Tolimir je prvo naredio da logor Batković bude
pripremljen za veliki broj zatočenika. Nakon toga, dao je do znanja da se od tog plana
odustalo. Ovaj UZP postojao je barem do oktobra 1995., kada su izvršena ponovna
pokopavanja u opštinama Zvornik i Bratunac.
MeĎu učesnicima udruţenog zločinačkog poduhvata vezanog za Srebrenicu bili su Radovan
Karadţić, Radislav Krstić, Vujadin Popović, Zdravko Tolimir, Ljubomir Borovčanin, Svetozar
Kosorić, Radivoje Miletić, Radoslav Janković, Ljubiša Beara, Milenko Ţivanović, Vinko
Pandurević i Vidoje Blagojević.
Zločine za koje se tereti, s izuzetkom zlostavljanja i ubijanja šest muškaraca i dječaka,
bosanskih Muslimana, u blizini mjesta Trnovo, počinile su jedinice VRS-a ili MUP-a, koje su u
to vrijeme sve bile pod operativnom komandom Drinskog korpusa ili Glavnog štaba. Dakle,
učesnici UZP-a koristili su te jedinice za počinjenje zločina u Srebrenici kako bi se ostvario
udruţeni zločinački poduhvat.
Vijeće će se sada osvrnuti na odgovornost optuţenog u vezi s dijelom predmeta koji se
odnosi na Srebrenicu. Kako bi utvrdilo da li je optuţeni značajno doprinio udruţenom
zločinačkom poduhvatu vezanom za Srebrenic, Vijeće je uzelo u obzir djela i propuste
optuţenog u vrijeme postojanja tog UZP-a.
Optuţeni je, konkretno, predloţio da se unaprijedi Krstić i da on zamijeni Ţivanovića na
poloţaju komandanta Drinskog korpusa i taj prijedlog je proveden 13. jula 1995.; u periodu
od najkasnije 11. jula do 11. oktobra 1995., snagama VRS-a, uključujući Drinski korpus,
izdao je više nareĎenja u vezi s operacijom u Srebrenici i oko nje; a 11. i 12. jula 1995.,
izdavao je nareĎenja komandantu MUP-a Borovčaninu i njegovim jedinicama. Nadalje, u
julu i avgustu 1995., optuţeni je davao obmanjujuće informacije o zločinima; i propustio je
da preduzme odgovarajuće korake kako bi se zločini spriječili, odnosno kako bi se protiv
pripadnika VRS-a i drugih formacija iz sastava srpskih snaga pod njegovom efektivnom
kontrolom zbog tih zločina provela odgovarajuća istraga ili kako bi se oni adekvatno kaznili.
Glavni počinioci zločina koji su bili sastavni dio udruţenog zločinačkog poduhvata vezanog
za Srebrenicu bili su pripadnici VRS-a ili MUP-a. Optuţeni je tokom operacije u Srebrenici i
nakon nje rukovodio i komandovao i jedinicama VRS-a i jedincama MUP-a. Djela optuţenog
u tolikoj su mjeri doprinijela počinjenju zločina da oni bez njih ne bi bili počinjeni na takav
način. Stoga je Vijeće konstatovalo da je optuţeni značajno doprinio tome da cilj UZP-a
vezanog za Srebrenicu bude ostvaren počinjenjem krivičnih djela genocida, progona,
istrebljivanja, ubistva i nehumanog djela prisilnog premještanja.
Prilikom utvrĎivanja da li je optuţeni dijelio namjeru da se ostvari zajednički cilj udruţenog
zločinačkog poduhvata vezanog za Srebrenicu, Vijeće je razmotrilo njegove izjave i
ponašanje tokom zauzimanja enklave. To je uključivalo, izmeĎu ostalog, njegovu ulogu na
sastancima u hotelu “Fontana” 11. i 12. jula 1995. i njegovo prisustvo na sastanku s
oficirima VRS-a i MUP-a u Komandnom centru u Bratuncu 13. jula 1995., na kojem se
raspravljalo o zadatku ubijanja, odnosno likvidacije muslimanskih muškaraca u blizini
Konjević Polja. To je takoĎe ukjlučivalo njegova nareĎenja od 12. jula 1995. o razdvajanju
muškaraca, bosanskih Muslimana, od ţena, djece i starijih, kao i njegovo prisustvo tokom
okupljanja bosanskih Muslimana u Potočarima 12. i 13. jula 1995., te tokom odvajanja
muškaraca, bosanskih Muslimana. Konačno, Vijeće je uzelo u obzir i to da je optuţeni
negirao da su u Srebrenici počinjeni zločini, kao i to da je on preduzeo mjere za širenje
obmanjujućih informacija i spriječio medije da doznaju što se tamo dogaĎa.
Vijeće je nadalje uzelo u obzir i prisustvo optuţenog na fudbalskom igralištu u Novoj Kasabi
i na livadi kod Sandića 13. jula 1995., gdje je drţano nekoliko hiljada muškaraca, bosanskih
Muslimana, kao i njegova obmanjujuća uvjeravanja da će oni biti odvedeni u Bratunac na
razmjenu.
Vijeće je konstatovalo da je, počevši najkasnije 1994. i tokom cijelog jula 1995., optuţeni
dao brojne izjave o tome da se treba osvetiti bosanskim Muslimanima iz Srebrenice, čemu je
dodao da bi [citiram] „davno njih nestalo‟ [kraj citata] da se oko njih nije angaţovala
meĎunarodna zajednica. Osim toga, u nekoliko navrata tokom sastanaka u hotelu “Fontana”
izjavio je da bosanski Muslimani iz Srebrenice mogu [citiram] „ostati ili nestati‟ [kraj citata]
i [ponovo citiram] „opstati ili nestati‟ [kraj citata].
Na osnovu gore navedenog, Vijeće je konstatovalo da je optuţeni imao namjeru da se
bosanski Muslimani iz Srebrenice eliminišu ubijanjem muškaraca i dječaka, te prisilnim
odvoĎenjem ţena, djece i dijela starijih muškaraca, i to putem počinjenja genocida,
progona, istrebljivanja, ubistva i nehumanog djela prisilnog premještanja. Vijeće je
konstatovalo da je jedini razumni zaključak taj da je optuţeni imao namjeru da uništi
bosanske Muslimane iz Srebrenice kao značajan dio zaštićene grupe Muslimana u Bosni i
Hercegovini. Shodno tome, Vijeće je konstatovalo da je optuţeni imao namjeru da ostvari
cilj udruţenog zločinačkog poduhvata vezanog za Srebrenicu počinjenjem krivičnog djela
genocida i da je bio učesnik tog UZP-a.

https://www.icty.org/x/cases/mladic/tju ... de-bcs.pdf

[pici]

Što se tiče udruţenog zločinačkog poduhvata vezanog za uzimanje talaca, Vijeće je
konstatovalo da je UZP postojao od otprilike 25. maja 1995., kada su započeli vazdušni
napadi NATO-a na ciljeve bosanskih Srba, do otprilike 24. juna 1995., kada su na slobodu
pušteni posljednji pripadnici UN-a. Svrha ovog UZP-a bila je zarobljavanje pripadnika UN-a u
raznim dijelovima Bosne i Hercegovine i njihovo zatočenje na strateškim vojnim lokacijama
kako bi se NATO spriječio da izvrši daljnje vazdušne napade na vojne ciljeve bosanskih Srba.
Učesnici udruţenog zločinačkog poduhvata uzimanja talaca bili su članovi Glavnog štaba
VRS-a; komande korpusa VRS-a; Radovan Karadţić; i Nikola Koljević.
Ovi učesnici su se sami angaţovali na ostvarenju zajedničkog cilja i u tu svrhu su koristili
ljudstvo VRS-a, uključujući i pripadnike vojne policije. Vijeće je razmotrilo nareĎenja
izdata u tu svrhu i njihovo provoĎenje; obaveze izvještavanja koje su imali učesnici UZP-a; i
njihove izjave. Osim toga, Vijeće je konstatovalo da su učesnici UZP-a dijelili namjeru da se
ostvari zajednički zločinački cilj.
Vijeće je, nadalje, konstatovalo da je optuţeni značajno doprinio zajedničkom cilju UZP-a.
Optuţeni je s uzimanjem talaca bio tijesno povezan od otprilike 25. maja 1995. i tokom
svake faze tog poduhvata. Naredio je jedinicama VRS-a da zatoče pripadnike UNPROFOR-a i
da ih drţe na potencijalnim ciljevima vazdušnih napada NATO-a. Isto tako, naredio je
puštanje na slobodu pripadnika UNPROFOR-a i obavijestio jednog predstavnika UNPROFOR-a
da njihovo puštanje na slobodu zavisi od prestanka vazdušnih napada. Vijeće je
konstatovalo da je doprinos optuţenog udruţenom zločinačkom poduhvatu vezanom za
uzimanje talaca bio od ključnog značaja za ostvarenje cilja UZP-a.
Na osnovu izjava i ponašanja optuţenog tokom incidenata u vezi s uzimanjem talaca Vijeće
je konstatovalo da je optuţeni imao namjeru da se ostvari cilj UZP-a vezanog za uzimanje
talaca i da se zarobe pripadnici UN-a i zatoče na strateškim vojnim lokacijama kako bi se
NATO spriječio u pokretanju daljnjih vazdušnih napada. Vijeće je konstatovalo da su izjave
optuţenog, konkretno u vezi sa sudbinom pripadnika UNPROFOR-a, zapravo predstavljale
prijetnje da će pripadnici UN-a i dalje biti drţani u zatočenju ili da će biti ubijeni i da se
tim prijetnjama htjelo zaustaviti vazdušne napade. Vijeće je konstatovalo da je optuţeni
bio učesnik UZP-a vezanog za uzimanje talaca.

https://www.icty.org/x/cases/mladic/tju ... de-bcs.pdf

[muha_sa]

https://fojnica.net/magazin/historija/g ... -porodice/

[muha_sa]

Imali smo sposoban kadar da dokažemo da je osim Istocne Bosne i ovdje genocid bio koji ublehaši su nas predstavljali dobro smo i prošli

https://avaz.ba/vijesti/bih/908565/prij ... -carsafima

DAN BIJELIH TRAKA

Prije 32 godine vlasti bosanskih Srba su nesrpskom stanovništvu u Prijedoru izdale naredbu da obilježe kuće bijelim čaršafima

Ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je 102 djece, a do danas nije dozvoljeno od gradskih vlasti da se postavi spomen-obilježje



N. H.
prije 40 minuta



Dan bijelih traka, simbol progona i ubijanja Bošnjaka i bosanskih Hrvata, obilježava se danas. To je dan koji nas podsjeća na užasne zločine i na početak veliko stradanja i progona.

Putem Radija Prijedor, vlasti bosanskih Srba su u Prijedoru izdale naredbe za nesrpsko stanovništvo, kojim se nalaže da da svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima obilježe, a da po izlasku iz kuće stavljaju bijele trake oko rukava.

- Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice - bila je poruka pročitana preko radija.

Zločini u Prijedoru su počeli napadima srpskih snaga na bošnjačka naselja na Mataruškom brdu 22. maja, zatim napada na Kozarac 24. maja i otvaranja logora Keraterm, Omarska i Trnopolje između 26. i 30. maja. Tako su i počeli zločini u Prijedoru, odvođenjem stanovništva u logore, masovnim egzekucijama i drugim zločinima.

Ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je 102 djece.

Nevladine organizacije, udruženja logoraša i roditelja ubijene prijedorske djece već godinama insistiraju da se u Prijedoru postavi dostojno spomen-obilježje za 102 ubijene prijedorske djece, ali gradske vlasti već dugo odbijaju to da urade.

Za zločine počinjene na prijedorskoj opštini do sada je doneseno 56 presuda i otkriveno je preko 400 masovnih grobnica, među kojima je i Tomašica, najveća masovna grobnica na Balkanu, otkrivena 2013. godine.

Ovo je bio početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i činjeni drugi zločini, čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94 posto Bošnjaka i bosanskih Hrvata s teritorije općine Prijedor.