Zločini ustanika 1941.-1942.

[Pera Trta]

O jamama se za vrijeme komunističke Jugoslavije mnogo pričalo, učilo i pjevalo. Jame, prirodne šupljine u kraškim predjelima Hercegovine, Like i Dalmacije su u Drugom svjetskom ratu imale i jednu strašnu ulogu. U njih su zločinci bacali svoje žrtve kako bi im se zameo trag.
O jednoj jami se skoro punih 50 godina ništa nije govorilo, niti se smjelo govoriti. To je jama Čavkarica.
Jama duboka nekoliko stotina metara nalazi se u hercegovačkom kršu, nedaleko od Bileće. U njoj svoja gnijezda prave čavke, po čemu je dobila ime. Na prvi pogled, ni po čemu se svana ne razlikuje od tolikih drugih hercegovačkih jama.
Ali Čavkarica u svome grotlu krije već 68 godina kosti nekoliko stotina ljudi bačenih u nju i pokrivenih šutnjom toliko godina.
3.septembra 1941. u Čavkaricu je bačeno nekoliko stotina ljudi svih uzrasta i oba pola. Svi su bili Bošnjaci (tada muslimani) iz sela bilećkog kraja. Tačan broj onih koji su skončali u jami nikada neće biti poznat. Znaju se imena 468 ubijenih, ali se zna da je i broj znatno veći, pošto za mnoge niko nije mogao dati podatke, jer su cijele porodice iskorijenjene. Vjeruje se da se broj kreće do 700. Od svih njih je pad u pakleni bezdan preživjela jedino 20-godišnja Hadžera Ćatović-Bijedić iz sela Đeče. Ona je u jami, među leševima svojih sunarodnjaka i šire i uže familije (samo je iz porodice Ćatović 144 lica bačeno u jamu) provela puna 63 dana. Hranila se hljebom koji je nalazila u džepovima ubijenih, te krvlju i mesom čavki koje je hvatala. Tek početkom novembra iz jame je izvukao Đorđo Hromović iz Nevesinja. Ova časni i ponosni Srbin ovako je, 50 godina kasnije, opisao prizor koji je zatekao kada je izvuka Hadžeru: "Ono što smo tada vidjeli nije ličilo na iksana..dva oka izbuljena, upalo lica, glava skoro bez kose. Ne daj mi bože griješiti, bila je to ljudska spodoba... Đe bi je got do'vatili otpadalo bi sve od nje...što bi joj got stavili u usta, povratila bi." Treba reći da je sve vrijeme dok je Hadžera bila u jami sa stotinama leševa, srpska čobančad su obigravala oko jame i govorila kako se iz nje čuje đavo koji zaziva muslimanska imena (to je očito nesretna Hadžera jadikovala nad svojim mrtvima). Jedini se Đorđo odvažio da pokuša izvući Hadžeru i samo zahvaljujući njemu ona je preživjela i doživjela duboku starost i drugi progon 1992. od strane potomaka onih koji su je u jamu bacili.
Toliko o žrtvama. A zločinci? Ko su bili ti koji su pobacali u jamu na desetine muslimanskih porodica, zatrijevši tako gotovo svaki trag postojanja Bošnjaka u bilećkom kraju? I zbog čega?
Nakon teških zločina ustaša nad srpskim življem u gatačkom, nevesinjskom i bilećkom kraju ubrzo po uspostavi NDH (npr. ustaše su, po naredbi ustaškog povjerenika za Gacko Hermana Kreše Tonogala, bacili oko 130 gatačkih Srba u jamu Dizdarušu na Koritima, u noći 4./5. juna 1941.) došlo je do ustanka Srba, kojem su se, nakon izvjesnog vremena, na čelo stavili komunisti (u sklopu njihovog opšteg ustanka u bivšoj Jugoslaviji). Tako su se ustaničke jedinice tih prvih mjeseci u istočnoj Hercegovini sastojale od partizana i četnika, koji su bili pomiješani i usko sarađivali. Bivši oficiri kraljevske vojske u redovima ustanika brzo su pronijeli velikosrpsku ideologiju, pozivajući na osvetu protiv "Turaka". Na to nisu ostali imuni ni partizani, pa su tako u zajedničkoj akciji na Vidovdan 1941. zauzeli Avtovac i zaklali 28 žena i djece. 31.avgusta 1941. ustanici su na putu Gacko-Nevesinje zaustavili autobus, iz kojeg su izveli 10 putnika i pobili ih (među njima i šestoro djece). Krajem avgusta napravili su pokolj u bilećkim selima Fatnici i Planoj, ubivši na stravičan način nekoliko desetina Bošnjaka (o čemu je svjedočio Feđa Avdić, dječak koji je jedini iz svoje porodice preživio pokolj i kasnije postao priznat akademski slikar).
Sve ove "akcije" ustanika unijele su nemir u bošnjački živalj bilećkog kraja. Prvih dana septembra Miro Popara, politički komesar Operativnog štaba NOP za Hercegovinu(kasnije proglašen za narodnog heroja), preko posrednika upućuje poziv bošnjačkom narodu bilećkog kraja da se okupe svi na jednom mjestu i da će ih njegovi ustanici sprovesti "na sigurno", do Stoca. Naivni narod, oko 700 duša, pretežno nejake djece, žena i starih iskuplja se na zbornom mjestu i Popara ih upućuje, u pratnji 12 ustanika, prema Berkovićima. Na putu se tužnoj koloni ojađenog naroda pridružuje veća grupa ustanika iz Crne Gore. Kolona je prenoćila u kasarni u Berkovićima, gdje su već počela pojedinačna ubistva i silovanja žena i djevojaka od strane ustanika. Sutradan su svi odvedeni na brdo gdje se nalazi jama Čavkarica. U grupama od po desetak odvođeni su do jame i udarcima u potiljak bacani u ponor dubok nekoliko stotina metara, na čijem su kamenitom dnu nalazili smrt. Tako je skončalo 500-700 duša u jednom danu. Svi osim Hadžere.
O Čavkarici se, kako rekoh u uvodu, 50 godina šutjelo. Valjalo je priznati da su "ustanici", o čijim se junaštvima u školama učilo, počinili takav užasan zločin. A za to nije bilo snage ni spremnosti. Osim toga, žrtve su bili Bošnjaci (muslimani, tada nepriznata nacija), čije su žrtve smatrane manje vrijednim, tako da ni jedno od stotina njihovih stratišta iz Drugog svjetskog rata nije obilježeno.
Partizan i musliman Skender Kulenović napisao je "Stojanku majku Knežopoljku". Ni jedan partizan Srbin nije napisao "Hadžeru sestru bilećanku".
Miro Popara, koji bi mogao najviše reći o onome što se stvarno desilo tih dana, na žalost nije preživio rat. Hadžeri su partizanski prvoborci nakon rata govorili da o svom stradanju šuti. Šutjela je 50 godina. Čak joj je i lično Vlado Šegrt, najpoznatiji partizan Hercegovine (držao me u krilu kad sam bio mali, a ja bio ponosan) prijetio novom jamom, ako progovori o Čavkarici. Očito, Hadžera nije trebala ostati živa. Trebala je skončati sa svojima na dnu jame i ne remetiti priču o bratstvu i jedinstvu. I stari Đorđo, njen spasitelj, čitav je život bio šikaniran od strane vlasti (u kojoj su se "udomile" mnoge ubice iz 1941.) zbog svog ljudskog djela.
Ni danas nije bolje. Za Hadžeru niko ne zna. Gdje se nalazi Čavkarica, ni to ne zna niko. Možda i ne postoji. I one kosti na njenom dnu, je li ih neko vidio možda? Možda za 50 godina ni za Srebrenicu nećemo znati.

[Ridjobrki]

Pogrom u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941. je bio organizirani napad na područje rimokatoličke župe Krnjeuša, s ciljem fizičkog istrjebljenja svih stanovnika u toj župi, mahom Hrvata katolika.

Počinitelji su bili četnici, koje je predvodio Mane Rokvić.

U tom pogromu spaljena cijela župa, koju je činilo dvadesetak sela i zaselaka, uključujući i župnu crkvu i kuću. Župa je temeljito uništena, tako da danas nema nikakva traga toj župi.

Točan broj ubijenih stanovnika nikad se nije utvrdilo. Četnici su, nakon što su ubili župljane, bacali ih u kraške jame (najviše u jamu Kaluđerica kod Skakavca) ili u rijeku Unu.

Istraživanjima (vidi autore u referencama; autori Josip Jurjević i Ana Došen su osobe koje su "neplanirano" preživjele ovaj pokolj) se došlo do preliminarne brojke od 240 bestijalno ubijenih nedužnog civilnog hrvatskog stanovništva.

Brojka od 240 osoba, koja nije konačnam, se odnosi na uži dijel župe i ne obuhvaća predjele koji su najviše stradali; južni dijel oko Kulen Vakufa i Vrtoča sa pripadajućim selima. Također, brojka ne obuhvaća poginule domobrane.

Od svećenićkog osoblja, koje je bilo prvo na udaru, stradao je župnik Krešimir Barišić i tri svećenička pripravnika.

Struktura identificiranih 240 ubijenih je bila:

* 35 djece do 7 godina
* 14 djece od 8 do 12 godina
* 72 žene (znatan broj trudnica u visokom stadiju trudnoće)
* 119 ostalih (nerazvrstano)

Prema svjedočenjima preživjelih, kojima su "ustanici" su 1941. likvidirali cijelu obitelj. Formalni cilj "ustanicima" je bila borba protiv ustaša, a stvarno im je bilo stalo samo do obračuna s ličkim Hrvatima.

Po objašnjenju hrvatskog publicista Josipa Pavičića, oni “ustanici” bili jedinstvenih oznaka; na kapama su neki imali zvijezde, neki kokarde, neki su bili bez oznaka, ali su svi složno palili hrvatska sela”, objašnjava publicist Josip Pavičić.

Po izjavama svjedoka, to je svima bilo poznato, jedino što se nije službeno govorilo.

Pokolj u župi Krnjeuši je bio dijelom organiziranog etničkog čišćenja zapadne Bosne i istočne Like od Hrvata. Tada su posve zatrti Hrvati u župama Bosanski Petrovac, Drvar, Bosansko Grahovo u zapadnoj Bosni (Bosanska Krajina, Turska Hrvatska), a u Hrvatskoj (u Lici) župa Boričevac.

Prije drugog svjetskog rata u toj malenoj hrvatskoj enklavi oko rijeke Une je živilo oko 2500 Hrvata, a do konca rata nijedan Hrvat nije ostao ondje. Po procjenama, 1000 je smaknuto, a ostali su morali otići u progonstvo.

Poslije rata

Zločin je u ovom slučaju veći, jer za ovo nedjelo nitko nikad nije odgovarao, a potom se trajno podržavao memoricid. Poslije rata, preživjelima nije bio dopušten povratak na posjede; zabilježen je slučaj da je 15 godina nakon pogroma, jednom povratniku rečeno, kad je došao se vratiti, "da je nastupila zastara, da nije na vrijeme zatražio povrat svoje imovine" (koja je u međuvremenu dobila novog vlasnika).

Izlike pod kojima i razlozi zbog kojeg se u bivšoj Jugoslaviji nije zadiralo u ispitivanje ovog događaja se nalaze u tome što je vrijeme počinjenja ovog pogroma (9. i 10. kolovoza 1941.) se poklapalo sa početkom "ustanka naroda protiv okupatora" u ovom dijelu zapadne BiH i Like u susjedstvu, čime bi se dovelo u pitanje i poštenost motiva "prvoboraca" odnosno "ustanka" stanovništva tog kraja i susjedstva, odnosno partizanstvo, antifašizam i status prvoboraca za "bratstvo i jedinstvo" tamošnjih Srba.

Župa Krnjeuša se nalazi na 20 km sjeveroistočno od Kulen Vakufa i 18 km sjeverozapadno od Bosanskog Petrovca, na prometnicama koje vode prema Bosanskoj Krupi; Krnjeuša se nalazi 30 km južnije.

[Ridjobrki]

Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941. je bio organizirani napad na područje rimokatoličke župe Drvar, s ciljem fizičkog istrjebljenja svih stanovnika u toj župi, mahom Hrvata katolika. Nakon tog napada, župa Drvar je u potpunosti bila zatrta.

Počinitelji su bili četnici.

Pokolj kod Drvara, na području župe Drvar, je bio dijelom organiziranog etničkog čišćenja zapadne Bosne i istočne Like od Hrvata. Tada su posve zatrti Hrvati u župama Bosanski Petrovac, Krnjeuša, Bosansko Grahovo u zapadnoj Bosni (Bosanska Krajina, Turska Hrvatska), a u Hrvatskoj (u Lici) župa Boričevac.

Slijed događaja

Tog 27. srpnja 1941. je ubijen drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor i veća skupina pripadnika njegove župe koji su se vraćali sa hodočašća svetoj Ani u Kninskom polju.
Hodočasnički vlak je pri povratku zaustavljen nekih 18 km od Drvara. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču.

Istog dana, orkestrirano je, uz iste metode etničkog čišćenja, izveden i napad na susjednu katoličku župu Bos. Grahovo, tako da slučajni preživjeli nakon pokolja u Drvaru ne mogu upozoriti susjede, odnosno da grahovljanski Hrvati ne mogu pobjeći nakon što doznaju što se dogodilo drvarskim Hrvatima.

Imena i prezimena svih poginulih nisu do kraja utvrđena; utvrđeno je 568 osoba koje za koje se poimence zna da su mučki ubijeni u tom zločinačkom napadu.

Imena svih identificiranih ubijenih župljana su uklesana na spomen-ploči u dvorani gdje se drvarski katolici okupljaju na bogoslužju. Postoji i posebna mramorna ploča sa slikama i osnovnim podatcima ubijenih župnika iz drvarske i susjednih župa.


P.S. Obratiti pažnju na datum...

[Pera Trta]

Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941. je bio organizirani napad na područje rimokatoličke župe Drvar, s ciljem fizičkog istrjebljenja svih stanovnika u toj župi, mahom Hrvata katolika. Nakon tog napada, župa Drvar je u potpunosti bila zatrta.

Počinitelji su bili četnici.

Pokolj kod Drvara, na području župe Drvar, je bio dijelom organiziranog etničkog čišćenja zapadne Bosne i istočne Like od Hrvata. Tada su posve zatrti Hrvati u župama Bosanski Petrovac, Krnjeuša, Bosansko Grahovo u zapadnoj Bosni (Bosanska Krajina, Turska Hrvatska), a u Hrvatskoj (u Lici) župa Boričevac.

Slijed događaja

Tog 27. srpnja 1941. je ubijen drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor i veća skupina pripadnika njegove župe koji su se vraćali sa hodočašća svetoj Ani u Kninskom polju.
Hodočasnički vlak je pri povratku zaustavljen nekih 18 km od Drvara. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču.

Istog dana, orkestrirano je, uz iste metode etničkog čišćenja, izveden i napad na susjednu katoličku župu Bos. Grahovo, tako da slučajni preživjeli nakon pokolja u Drvaru ne mogu upozoriti susjede, odnosno da grahovljanski Hrvati ne mogu pobjeći nakon što doznaju što se dogodilo drvarskim Hrvatima.

Imena i prezimena svih poginulih nisu do kraja utvrđena; utvrđeno je 568 osoba koje za koje se poimence zna da su mučki ubijeni u tom zločinačkom napadu.

Imena svih identificiranih ubijenih župljana su uklesana na spomen-ploči u dvorani gdje se drvarski katolici okupljaju na bogoslužju. Postoji i posebna mramorna ploča sa slikama i osnovnim podatcima ubijenih župnika iz drvarske i susjednih župa.


P.S. Obratiti pažnju na datum...

Da. To je datum koji se godinama slavio. Neka se slavi i danas, ali neka se pri tome kažu i ove stvari.
Na žalost, dežurni čuvari tekovina revolucije sa podforuma "Razne diskusije" i "Politika" ne navraćaju ovdje.

[Pera Trta]

Ali vidim da si ih ti već pozvao. Svaka čast, neka vide ...ako imaju oči.

[Ridjobrki]

Ja bih volio da se ova tema preimenuje u "Zločini ustanika '41." i da se samo postavljaju fakti u svrhu informiranja, nema potrebe da se ovdje zameće diskusija.

Neupitan je pozitivan aspekt antifašističke borbe ali postoji dosta romantizirana priča o njenim korijenima koja nema uporište u realnosti. Ja sam postavio ovo o stradanju Hrvata u Bosanskoj Krajini jer sam poprilično upućen u to i za šta sam slušao od živih svjedoka a nisam čuo nigdje da se nešto govori o tome (za razliku od npr stradanja Bošnjaka u Podrinju o kome se i moglo nešto čuti iako je pripisano u potpunosti četničkom pokretu ne spominjući veze sa partizanima).

[Luke Perry]

Upravo. Kada su vadili te kosti oko Petrovca pred ovaj rat bilo tu jos i kostiju poginulih italijana. Ja sam nekad pod drugim nickovima(uvijek taj peh pa zaboravim password) pisao o 27.7 , ali bezuspjesno
cetnici su stara paramilitarna organizacija jos prije 41. oni goloruki rat nisu docekali u bas tim krajevima gdje su i bili najaktivniji i gdje je pukla prva ustanicka puska.

U vezi toga danas preovladava sarajevska prica. Neki nisu bas nacisto da je Valter brani Sarajevo samo film.

[Pera Trta]

Tema preimenovana. Stavio sam i 1942. godinu, jer ima zločina "mješovitih" odmetničkih grupa iz te godine o kojima ću ovdje pisati.

[Ridjobrki]

Ja bih sve koji će postati nešto ovdje zamolio da navedu i izvor informacija i da one budu vjerodostojne. Ove što sam ja postavio je kopirano sa Wikipedije i imaju tamo izvori, a poklapa se sa svjedočenjima koja sam slušao tako da vjerujem da je sve vjerodostojno.

Nemojmo samo licitirati sa žrtvama, ovo je mjesto na kojem ih se treba pomenuti sa poštovanjem i bez političke tendencioznosti - već čisto da se zna.

[Pera Trta]

Moj prvi post nije kopiran, moje je originalno djelo, napisano u dahu, bez mnogo "tesanja i poliranja". Inače tako radim, nikad ne koristim copy/paste, osim kao citate u okviru vlastitog teksta.
Izvori o jami Čavkarici su dokumenta iz vremena događanja (uključujući i izjavu Hadžere Ćatović-Bijedić datu 1942. godine) objavljena u knjigama "Genocid nad Muslimanima" V. Dedijera i A. Miletića, "Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu" S. Čekića i "Srpski zločini nad Bošnjacima-Muslimanima 1941.-1945." Š. Tucakovića. Takođe sam kao izvore koristio i knjigu Lutve Džubura "Gatačka krvava zbilja" i knjigu Tahira Pervana "Čavkarica, vrata pakla", posvećenu, kako se iz naziva vidi, u cjelosti Čavkarici.

[seln]

Tema preimenovana. Stavio sam i 1942. godinu, jer ima zločina "mješovitih" odmetničkih grupa iz te godine o kojima ću ovdje pisati.

...i s ovim zavrsavamo elaboraciju o porijeklu, stavu i ideologiji postovanih diskutanata ( ili paralelnih monodrama).

[alijadzigibau]

ko voli rat nije normalan eto ja bio neb vala nikad vise

[Pera Trta]

Tema preimenovana. Stavio sam i 1942. godinu, jer ima zločina "mješovitih" odmetničkih grupa iz te godine o kojima ću ovdje pisati.

...i s ovim zavrsavamo elaboraciju o porijeklu, stavu i ideologiji postovanih diskutanata ( ili paralelnih monodrama).

Što, ako već nisi pročitao molbu poštovanog g. Brke, uopšte nije tema. Ja na ovoj temi završavam svaku offtopic diskusiju. Ako imaš šta da dodaš konstruktivno, samo izvoli. Ja sam svoje izvore naveo u prethodnom postu.

[seln]

Niko ne porice zlocine cetnika ni nekih partizanskih jedinica, ali ti si sve ustanike pausalno nazvao odmetnicima. S tvoje tacke gledista si u pravu, bili su odmetnuti od NDH, Nedica, velikog rajha...onoga za sta si ti. Dobrodosao u Bosnu 2009...zemlja kao stvorena za tebe.

[Ridjobrki]

Niko ne porice zlocine cetnika ni nekih partizanskih jedinica, ali ti si sve ustanike pausalno nazvao odmetnicima. S tvoje tacke gledista si u pravu, bili su odmetnuti od NDH, Nedica, velikog rajha...onoga za sta si ti. Dobrodosao u Bosnu 2009...zemlja kao stvorena za tebe.

Ja tebe fakat ne kontam... Pa svi su se negdje odmetnuli. Mislim da je smiješno hvatati se za jednu riječ od cijele teme i to još nakon što te se fino zamoli da se tema ne politizira. Možda je ova tema u tvojim očima biased , ali to je do tvoje perspektive. Ja nisam, recimo, nikakav ni fašista ni ustaša ni bilo šta, jednostavno me zanim ta epizoda drugog svjetskog rata na ovim prostorima i neke stvari koje su bile zataškavane godinama. Stari bosanski recept u dijalogu: etiketiraj i obezvrijedi. E pa, jarane, na pogrešnom si mjestu.

[Pera Trta]

Među prvim žrtvama ustanika bili su Bošnjaci Ljubinja. 15. juna 1941. ušla je grupa ustanika u Ljubinje, iz koga su se Talijani sporazumno povukli. Odmah su iskupili sve Bošnjake (ukupno 35 ljudi) i počeli "saslušanje". Potom su većinu žena sa djecom poveli prema Stocu, napomenuvši da ponesu sve stvari od vrijednosti. Umjesto u Stolac, doveli su ih do jame duboke oko 180 metara i sve ih bacili u nju, ukupno 19 žena i 9 djece. Dvije žene (Begana i Fatima Bakšić) i jedno dijete (dijete Emina Bakšića) uspjeli su se uhvatiti za stijene padajući u jamu, pa su se, kad su zločinci, razgrabivši plijen, otišli, izvukle iz jame i pobjegle u Stolac.
Oko 11 sati naveče ustanici dovode do druge jame trojicu muškaraca: Envera, Sulejmana i Asima Bakšića. Asima su uz put divljački tukli. Kad su došli do jame, naredili su Enveru i Sulejmanu da sami skoče u nju, a Asima su nastavili tući. Na kraju su ga polili benzinom, zapalili i bacili u jamu. Enver i Sulejman preživjeli su skok u jamu (koja je bila mnogo plića od one u koju su bacili žene), izvukli se i takođe otišli u Stolac, gdje su sve prijavili Talijanima. Talijani su potom izvukli iz Ljubinja jedine četiri muslimanske žene koje nisu bile odvedene na jamu.
Izvor su dokumenti objavljeni u tri knjige koje sam već naveo. Neka vas datum ne buni. Ko zna bar malo istoriju, poznato mu je da je ustanak u istočnoj Hercegovini počeo mnogo ranije nego u ostatku zemlje (tačnije, 5. juna 1941.), ali nije u zvaničnoj istoriografiji priznat kao početak, jer je došao prije napada na SSSR.
Imena žrtava i zločinaca navedena su u izvoru.

[osa]

U nepunih mjesec dana okupacije je partizanski režim ubio 229 građana Prijedora, a sveukupno je u gradu i okolici ubijeno preko 400 civila, i to na način da su hapšeni i pritvoreni u zatvoru policijske stanice u Prijedoru. Potom su zatvorenici pojedinačno izvođeni pred partizanski revolucionarni tribunal i redom osuđeni na smrt. Partizani su «osuđenike» strijeljali do smrti kod sela Čirkin-polje-Pašinac, zvano Glavica, 3 km od Prijedora prema planini Kozari, i bacili u četiri iskopane masovne grobnice. Dana 10. lipnja 1942. je 4. gorski zdrug oružanih snaga NDH, pod zapovjedništvom generala Čanića, oslobodio Prijedor, nakon čega je sudsko-medicinsko povjerenstvo iz Zagreba izvršilo iskapanje 4 masovne grobnice i forenzički obradilo sve žrtve imenom i prezimenom. Istražitelji su naišli i na dvije pripremljene prazne masovne grobnice koje bi bile popunjene da «peta kolona» nije prekinula partizanski teror u Prijedoru. O partizanskim ratnim zločinima svjedočili su preživjele žrtve, poput načelnika policijske stanice u Prijedoru, g. Hakije Jusufagića, koji je bio pao u partizansko zarobljeništvo u kojemu je čekao smrtonosno suđenje, i preživjeli civil, Alija Jahić (23 godine star). Zarobljeni počinitelji-svjedoci bile su slijedeće partizanke: Mira Cikotić (30 god.), rođena Pralica iz Bosanske Dubice i udata za prijeratnog predsjednika općinskog suda u Prijedoru, Božu Cikotu, čija je supruga dakle bila članica revolucionarnog suda za vrijeme partizanske okupacije. Zatim, partizanka Mara Došen (45) iz Sanskog Mosta, i Jela Rodić (23) iz Čirkin-polja koja je u svom selu sudjelovala u strijeljanju zarobljenika. Komandant partizana s Kozare bio je izvjesni «Šoša», a njegov vrhovni komandant bio je Josip Broz Tito. Iste godine su partizani zauzeli Derventu i ubili 30 zarobljenih pripadnika ustaške posade i sveukupno likvidirali 300 građana, a prilikom povlačenja su Titove snage zapalile Derventu koja je po izjavama svjedoka sličila groblju. U siječnju 1943. je Titov režim, nakon što su partizani iz «udarne» XIII proleterske brigade «Rade Končar» zauzeli mjesto Sošice na planini Žumberak, između Karlovca i Zagreba, na smrt osudio i do smrti strijeljao 218 zarobljenih vojnika oružanih snaga NDH. O izvršenim egzekucijama je zapovjedništvo brigade depešom obavijestila svog vrhovnog komandanta, Josipa Broza Tita. (Jedan od trojice potpisnika depeše bio je i politički komesar Vladimir Bakarić, poslijeratni visoki funkcioner KPJ i Socijalističke Republike Hrvatske.) I na kraju, da ne preskočimo 1944. godinu, navesti ćemo i za tu ratnu godinu jedan primjer ratnog zločina za koji je odgovoran maršal Tito:

[Pera Trta]

Evo slika sa ekshumacije nekih od najmanje 229 žrtava ustaničkog terora u Prijedoru, jula 1941. (izvor: "Odmetnička zvjerstva i pustošenja u NDH"):

[Одметник]

Dana 10. lipnja 1942. je 4. gorski zdrug oružanih snaga NDH, pod zapovjedništvom generala Čanića, oslobodio Prijedor

Читао сам довде.

[osa]

Dana 10. lipnja 1942. je 4. gorski zdrug oružanih snaga NDH, pod zapovjedništvom generala Čanića, oslobodio Prijedor

Читао сам довде.

tekst je integralan pa ga nema smisla kratiti, ali ne utiče na počinjen zločin prema civilima.

[Pera Trta]

Moj osa, to je njihova spremnost za dijalog. Ali trebao si navesti izvor. Mislim da je isti kao za fotografije koje sam postavio.

[dr.Gonzo]

Ja bih sve koji će postati nešto ovdje zamolio da navedu i izvor informacija i da one budu vjerodostojne. Ove što sam ja postavio je kopirano sa Wikipedije i imaju tamo izvori, a poklapa se sa svjedočenjima koja sam slušao tako da vjerujem da je sve vjerodostojno.

Nemojmo samo licitirati sa žrtvama, ovo je mjesto na kojem ih se treba pomenuti sa poštovanjem i bez političke tendencioznosti - već čisto da se zna.

Meni je dovoljno da procitam sljedecu recenicu, i da izvor informacija odmah smatram pristrasnim:

Pokolj u župi Krnjeuši je bio dijelom organiziranog etničkog čišćenja zapadne Bosne i istočne Like od Hrvata.

Aha, znaci pricamo o etnickom ciscenju Hrvata u SRCU NDH. To je odprilike kao kad Srbi pricaju o ethickom ciscenju koje su Bosnjaci provodili u Podrinju u periodu 92-95

Za kraj, siguran sam da je zlocina bilo, i da su neduzni ljudi ipak stradali, i zbog njih mi je zao sto se uopste upustam u ovakve diskusije.

[Pera Trta]

Ako je veći dio populacije nestao tim pokoljima, a jeste, onda se radi o etničkom čišćenju, da ne upotrijebim onu težu riječ, koja se danas olako poteže. Treba imati u vidu da su Hrvati na području Drvara i Bosanskog Petrovca činili do zadnjeg rata zanemarljivu manjinu, kao i Bošnjaci na području Bileće i Ljubinja. To je rezultat najvećim dijelom upravo istrijebljenja i jednih i drugih sa ovih područja u prvim danima i mjesecima ustanka, što je vrlo iscrpno ovdje navedeno.

[dr.Gonzo]

Mozda je i rezlutat toga sto je NDH izgubila rat.
Neko neupucen ko procita ove clanke gore mogao bi pomisliti da je u to doba u Krajini vladao savrseni mir, niko nikoga nije dirao, i onda odjednom neki tamo komunisticki i cetnicki hajduci odluce da se pobune i podivljaju iz cista mira. Treba imati na umu sta se u to doba desavalo u NDH. Druga prica je sto u zadnjih 20 godina u hrvatskim medijima postoji tendencija minimaliziranja zlocina iz perioda NDH, i postavljanja znaka jednakosti izmedju ustasa i partizana.

[nosara]

Mislim da bi, zbog vjerodostojnosti, pokretac trebao promijeniti naslov teme u recimo "Zlocini mrskog srbo-komunistickog-cetnicko-partizanskog agresora i ugrozba demokratske ndh u vrijeme njena najvecega procvata 1941-1942."...

Samo sugeriram...