Zločini ustanika 1941.-1942.

[JoseMujica]

prije nakon pada Italije 1943

[BISTRIK100]

Evo dobrog linka.Zlocini su na kraju teksta
http://www.znaci.net/

[PM72]

Ispašće na kraju da su partizani i Tito pobili više naroda nego ustaše,domobrani,četnici,bela garda,ljotićevci,nedićevci,balisti,zeleni kadar,muslimanska milicija...

[Tromblon]

Ispašće na kraju da su partizani i Tito pobili više naroda nego ustaše,domobrani,četnici,bela garda,ljotićevci,nedićevci,balisti,zeleni kadar,muslimanska milicija...

Malo im je falilo

[PM72]

Ispašće na kraju da su partizani i Tito pobili više naroda nego ustaše,domobrani,četnici,bela garda,ljotićevci,nedićevci,balisti,zeleni kadar,muslimanska milicija...

Malo im je falilo

Ne sekiraj se,da desetak godina ispašće tako...

[spreca]

Ispašće na kraju da su partizani i Tito pobili više naroda nego ustaše,domobrani,četnici,bela garda,ljotićevci,nedićevci,balisti,zeleni kadar,muslimanska milicija...

Najgora stvar je sto i ti neki bivsi "partizani" i komunisti danas sa drugim dresom ih pljuju i omalovazavaju skoro kao i oni protiv kojih su se borili....doso neki vakat pogan....nepostuju se neke vrjednosti iz poslednjag rata a kamoli 41-45.....zato nam se i desavaju i ponovljaju lose stvari

[Tromblon]

Ispašće na kraju da su partizani i Tito pobili više naroda nego ustaše,domobrani,četnici,bela garda,ljotićevci,nedićevci,balisti,zeleni kadar,muslimanska milicija...

Malo im je falilo

Ne sekiraj se,da desetak godina ispašće tako...

Iskreno se nadam da neće nikad.

[SmokingMan]

Izvitoperili su događaje 90.tih u svojim udžbenicima,a da se ne poigraju sa istorijskim činjenicama iz ne tako davne prošlosti...

[JoseMujica]

imate dvotomno izdanje iz 1971. godine "Istočna Bosna u NOB-u" , čak i pdf dostupan....pa kome se čita guglajte malo


čisto da se ne sere kako se o nekim stvarima nije pričalo i pisalo...jeste itekako samo mnogi nisu tada čitali, il nisu znali il nisu htjeli no sad je modernije da ti Stav, pseudofašističkom relativizacijom rastumači šta je i kako bilo i ko je šta radio

ps

posebno dosta opisuju situaciju 1941-1942, pokušajima saradnje sa četnicima, zločinima itd.

[julisiz es grant]

I u romanu "Prolom" Branka Ćopića, koji je bio sudionik tih dešavanja, i roman pisao pet godina nakon rata, izvanredno je opisana atmosfera tih dana...i da se radilo o ustanku protiv "turaka", a ne "vašista", i zločini ustanika u i oko Bosanske Krupe, i činjenica da se jedan od najistaknutijih komunista koji je došao u taj kraj, musliman, morao predstavljati kao Milan, da ga ustanici ne bi ubili...i sl.

[geralt]

I u romanu "Prolom" Branka Ćopića, koji je bio sudionik tih dešavanja, i roman pisao pet godina nakon rata, izvanredno je opisana atmosfera tih dana...i da se radilo o ustanku protiv "turaka", a ne "vašista", i zločini ustanika u i oko Bosanske Krupe, i činjenica da se jedan od najistaknutijih komunista koji je došao u taj kraj, musliman, morao predstavljati kao Milan, da ga ustanici ne bi ubili...i sl.

Da, Copic je o tim stvarima veoma realno pisao, i "Prolom" je do danas meni ostao medju najboljim opisima tog perioda u fikciji. Njegov nastavak "Gluvi barut" ne stedi ni komuniste, i precizno opisuje "lijeva skretanja" i ideoloski ekstremizam pojedinaca. I danas mi je nerealno da je taj roman objavljen 1957, na vrhuncu "Rankovicizma", najtotalitarnijeg perioda SFRJ.

[Tempo]

I u romanu "Prolom" Branka Ćopića, koji je bio sudionik tih dešavanja, i roman pisao pet godina nakon rata, izvanredno je opisana atmosfera tih dana...i da se radilo o ustanku protiv "turaka", a ne "vašista", i zločini ustanika u i oko Bosanske Krupe, i činjenica da se jedan od najistaknutijih komunista koji je došao u taj kraj, musliman, morao predstavljati kao Milan, da ga ustanici ne bi ubili...i sl.

Da, Copic je o tim stvarima veoma realno pisao, i "Prolom" je do danas meni ostao medju najboljim opisima tog perioda u fikciji. Njegov nastavak "Gluvi barut" ne stedi ni komuniste, i precizno opisuje "lijeva skretanja" i ideoloski ekstremizam pojedinaca. I danas mi je nerealno da je taj roman objavljen 1957, na vrhuncu "Rankovicizma", najtotalitarnijeg perioda SFRJ.

pa eto, ocigledno da najtotalitarniji period nije bio bas toliko totalitaran. slobodno pogledaj kompletnu jugoslovensku kinematografiju pa ces vidjeti koji je bio nivo sloboda. mozda ce ti to izgledati jos nerealnije.

[decembar2017]

Izmedju komunjara i velikosrba su postojale razlike koje se ne mogu negirati, ideoloske i politicke koje su na kraju dovele i do borbe za vlast izmedju te dvije strane ali u odnosu prema Bosnjacima i Islamu su imali isti odnos, poslije su koristili drugacije metode ali na pocetku su bili toliko identicni da nije bilo razlike izmedju koljaca sa petokrakom ili kokardom :

Dan ustanka u Bosni i Hercegovini: “Smrt turcima”





Koliki su indoktrinacijski efekt imali partijski umovi na običnog čovjeka, primjetan je i danas i najbolje se zapaža kod obilježavanja značajnijih datuma iz komunističke prošlosti. Jedan od njih jeste i 27. juli, Dan tzv. ustanka naroda Bosne i Hercegovine. Ali, bez obzira na to koliko se posljednji komunistički rapsodi i dalje trudili održati mit o ustanku kao pravednoj i poštenoj borbi svih naroda Bosne i Hercegovine, historija je potvrdila tezu da je ustanak bio obična manifestacija klanja, surovosti i divljaštva, od čijih bi sudionika i španski inkvizitori mogli dosta naučiti



Kada bi postojala i dodjeljivala se nagrada za demagogiju, indoktrinaciju i brisanje sjećanja, zasigurno bi takva nagrada bila dodijeljena zvaničnicima bivšeg komunističkog režima u nekadašnjoj Jugoslaviji. Historija će ih pamtiti kao najveće majstore skrivanja i prekrajanja istine, obmane i propagande na ovim prostorima. Predmet njihove pažnje, čini se, najviše je bio usmjeren na Bosnu i Hercegovinu i na Bošnjake. Zaista, malo gdje ćete naići na toliko ispranih mozgova kao što ćete naići u našoj dragoj domovini. Nigdje kao kod nas nema toliko ljudi koji veličaju svoje tlačitelje, ubice i izrabljivače.

Nekad se mislilo da naš Bošnjak i Bosanac zbog straha i prijetnji samo prividno vjeruje u ono što im serviraju kao zdravo za gotovo predstavnici Partije. Međutim, danas vidimo da to nije bilo zbog toga, već zbog učinkovitosti partijske propagande. Kako inače objasniti i današnju zaluđenost propalim komunističkim idejama i vjerovanje u davno plasirane i razotkrivene laži. Komunisti kao jedini antifašisti i najveći dobrotvori čovječanstva, nepogrešivost i neprikosnovenost KPJ, Tito kao trostruki narodni heroj, partizani kao jedina vojska koja nije tlačila i ubijala nedužne – samo su neke od davno provaljenih laži komunističkog režima.

Nažalost, i pored toga što je istina o eri komunizma davno izišla na vidjelo, i dalje postoje pojedinci koji ne žele u nju povjerovati i napokon se osvijestiti od dugogodišnje uspavanosti. Komunističke uspavanke zaista imaju nevjerovatan učinak. Koliki su indoktrinacijski efekt imali partijski umovi na običnog čovjeka, primjetan je i danas i najbolje se zapaža kod obilježavanja značajnijih datuma iz komunističke prošlosti. Jedan od njih jeste i 27. juli, Dan tzv. ustanka naroda Bosne i Hercegovine. U brojnim našim gradovima okupi se šačica vremešnjaka izduženih i smežuranih kornjačovskih vratova, te gledaju u tipa s megafonom u ruci koji palamudi o “herojskoj borbi svih naroda i narodnosti” protiv fašista, odnosno svih onih koji nisu vjerovali u njihove ideje. I kad vidite da ta grupa zaista vjeruje u fantastične priče o ustanku svih naroda, mada se zna da su ustanici bili skoro sve Srbi, a među njima oni rijetki Bošnjaci i Hrvati morali da kriju svoj identitet, onda shvatite začuđujuću efikasnost komunističke propagande. Bez obzira na to koliko se posljednji komunistički rapsodi i dalje trudili održati mit o ustanku kao pravednoj i poštenoj borbi svih naroda Bosne i Hercegovina, historija je potvrdila tezu da je ustanak bio obična manifestacija klanja, surovosti i divljaštva od čijih bi sudionika i španski inkvizitori mogli dosta naučiti. U nastavku teksta donosimo kompilaciju nekih ustaničkih zločina u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine.

KAKO JE SVE POČELO

Istražujući julski ustanak u Bosni i Hercegovini, ne smijemo zanemariti ni komunističku historiografiju, za koju ne možemo reći da je potpuno netačna, za nju bi se prije moglo reći da je nepotpuna, frizirana i prilagođena ciljevima Partije. Prema tome, ostaje tvrdnja da je ustanak potaknut zločinima NDH prema Srbima. Nakon proglašenja NDH, ustaški opunomoćenik za Liku Vjekoslav Maks Luburić stigao je u Donji Lapac sa zadatkom da prikupi oružje, koje je nakon raspada kraljevske vojske završilo u rukama civilnog stanovništva. Umjesto tipične akcije mirovnog karaktera, Luburićev angažman sveo se na krvavi pir i bjesomučni progon Srba, uglavnom civila. S obzirom na to da je svojim postupcima izazvao iskru koja se može pretvoriti u vatru koja će zahvatiti i poharati cijelu državu, Luburić je opozvan, a protiv njega je pokrenut disciplinski postupak. Ustaški povjerenik Jure Pavičić organizirao je pomoć za stradala srpska sela, međutim, ova dobronamjerna gesta došla je prekasno. Šteta je već učinjena, a smirivanje situacije nije išlo naruku komunistima i četnicima.

U cjelokupnoj priči o julskom ustanku žalosna je činjenica da je ustaška vlast za svoje zločinačke ciljeve pridobila i neke ekstremiste i maloumnike iz reda bošnjačkog naroda. Čini se da su ustaške vlasti u NDH za Bošnjake imale specijalan plan, a to je prikazati ih kao zločince, a sebe opravdati. To dokazuje i činjenica da su mnoge ustaše Hrvati prilikom vršenja zločinačkih radnji na sebi imali neka obilježja bošnjačkog naroda, naprimjer fes. U jednom izvještaju ustaških vlasti u Bosankom Petrovcu od 26. novembra 1941. godine upućenom MUP‑u i Vladi NDH navodi se da su ustaše u ovom gradu formirale dva odreda građana kojima su naredili da nose fesove.

Zbog politike Maksa Luburića i ostalih ustaša, u Lici je organiziran gerilski odred koji su činili srpski komunisti i četnici. Na čelo odreda postavljen je bivši žandar Stojan Matić, koji je 27. jula 1941. godine napao oružničku postaju u mjestu Srb u Lici. Malobrojna posada povukla se prema Kulen-Vakufu. Zatim su u zaseoku Brotnja između Lapca i Srba pobili sve članove porodice Ivezić, njih dvadeset četvero. Istodobno, pokrenut je ustanak s bosanske strane Une, gdje su nastavljeni zločini protiv civilnog stanovništva. Najkrvavije je bilo u Drvaru. Ljudi su ubijani svugdje, a ponajviše u bivšem drvoprerađivačkom pogonu. Katolički svećenik Grga Blažević piše: “U isto vrijeme u Drvaru je ubijeno oko 350 katolika i 200 muslimana, koji su dan prije amo došli iz Živinica kod Tuzle, da rade u pilani i celulozi u Drvaru, jer Srbi radnici nisu više dolazili na posao; inače muslimana nema u Drvaru. Tako se dogodilo i na Oštrelju, Potocima, gdje god su ‘četnici’ zavladali, ubijani su katolici, Nijemci, slovenske, češke i poljske narodnosti, a ne samo Hrvati. Više vjerska nego nacionalna mržnja.”

POKOLJ U PILANI

O pokolju radnika drvarske drvoprerađivačke industrije i danas se prepričava u Drvaru i okolnim mjestima. Oni rijetki koji su tog 27. jula uspjeli izvući živu glavu iz Drvara, morali su o tome šutjeti narednih pedeset godina. Morali su u svojoj blizini gledati i trpjeti one koji su im ubijali najuže članove obitelji, a sve zarad bratstva i jedinstva, koje u stvarnosti nikad nije ni postojalo. Zapravo, postojalo je kod nekih ograničenih umova koji nisu došli pameti i pored toga što su za svega pola stoljeća dva puta bili ubijani i proganjani od jednih te istih ubica i progonitelja. Među onima koji su morali šutjeti i trpjeti ubice svoje najbliže rodbine bila je porodica Jaganjac iz Bosanskog Petrovca. “Moj rahmetli otac Ramo pričao mi je kako su ustanici ubili njegova dva brata, moje stričeve Muju i Isaka. Oni su radili u Drvaru. Oni su se tog 27. jula zadesili na pilani kao radnici druge smjene. Svi radnici druge smjene bili su muslimani. Četnici su upali u pilanu i počeli sreda ubijati. Moje stričeve su uhvatili i žive ih isjekli na gateru”, ispričao je za Stav Latif Jaganjac iz Bosanskog Petrovca.

Porodica Jaganjac, koja je u ove krajeve prije Drugog svjetskog rata doselila iz Bileće, proganjana je i u vrijeme srpske agresije na Bosanski Petrovac od potomaka ovih ustanika, a naš sagovornik Latif na vlastitoj koži osjetio je surovost svojih zemljaka Srba, koju su oni pokazivali u koncentracionim logorima u kojima je bio zatvoren, samo zbog toga što je bio Bošnjak i nosio muslimansko ime.

Zvjerstva srpskih ustanika u čijim su se redovima tada nalazili četnici i komunisti 27. jula 1941. godine dešavala su se i u drugim mjestima nedaleko od Drvara. Na željezničkoj stanici Vaganj ustanici su presreli voz pun hodočasnika koji su se vraćali iz Knina s blagdana sv. Ane. Iz voza su izvukli župnika Waldemara Maksimiliana Nestora i 300 drvarskih katolika. Nakon što su ih pobili, nedužne žrtve bacili su u jamu Golubnjaču, koja se nalazi u blizini Unca. Istog dana u Bosanskom Grahovu i okolnim selima srpski ustanici ubili su 62 nedužna civila Hrvata, a među njima pet žena i devetero djece. Grahovskog župnika Jurja Gospodnetića zarobili su i 10. augusta nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj i pred njegovom majkom ga živog ispekli.

ZLOČINI USTANIKA U BOŠNJAČKIM PODGRMEČKIM SELIMA

Zločini ustanika nastavljeni su i u narednim danima u drugim mjestima širom Bosne i Hercegovine. Jedna veća grupa četnika napala je 30. jula 1941. godine oružničku postaju Benakovac kod Bosanske Krupe. Nakon što ju je likvidirala ova skupina, kojoj su se listom pridruživali Srbi iz okolnih sela, navalila je na bosanskokrupska sela Dubovik, Ostrožnicu, te Veliki i Mali Badić. Samo u selu Veliki Dubovik ubili su dvadesetak ljudi. U komunističkoj literaturi ovaj napad opisan je kao eliminacija ustaškog uporišta, mada su svi ubijeni bili nedužni civili. Najstarija žrtva Omer Međedović imao je 92 godine. Najmlađe žrtve bili su devetnaestogodišnjaci Fehim Bobić, Avdo Hodžić i Fatima Džaferović. Fatima je bila teški bolesnik i nepokretna. Ustanici su je ubili motikama. Skoro sve žrtve ubijene su hladnim oružjem i krajnje surovo. Sedamdesetšestogodišnjeg trgovca Mehu Bobića zaklali su kao janje. Njegov ubica, Srbin iz okoline Velikog Dubovika, ponekad kada bi se napio, pričao je pred dubovičkim Bošnjacima kako je usmrtio nesretnog starca: “Ja sam Meu uvatio za bradu i zakla’. Pita’ sam ga: ‘Pošto je, Meo, sad kila šekera?’.”

Jednog mladića iz porodice Bobić proboli su bajonetom sleđa, tako da je vrh oružja izvirio na suprotnu stranu. Tako teško ranjenog udarali su i tjerali da hoda. On je malo hodao, a onda se krkljajući srušio na zemlju i umro u velikim mukama. Edhema Bobića sasjekli su sjekirama pred njegovom suprugom, maloljetnom djecom i majkom. Nakon što je njegova majka Mine povikala “Sine moj, ubiše l’ te!?”, pucali su u nju i teško ranili. Žene koje su bile s njom pokušale su je ponijeti, ali se jedan ustanik proderao na njih i rekao da je ostave. Ostavljena je u bašči pored kuće, u krompirištu. Teško ranjena starica umirala je dva dana. Stalno je sa sve slabijim i tišim glasom ponavljala: “Vode, dajte mi vode!” Trećeg dana napaćena žena nađena je mrtva. Umrla je žedna. U napadu ustanika i učešću u tzv. “likvidaciji ustaškog uporišta u Velikom Duboviku” bio je prisutan i kasniji dječiji pisac Branko Ćopić, što je dokumentirano u monografiji Bosanskokrupska opština u ratu i revoluciji.

Nakon što su pobili i poharali bošnjačko selo Veliki Dubovik, ustanici su navalili na Muslimansku Jasenicu. S njima u istim redovima bile su komšije Srbi. U ovom selu još živi nekoliko starijih osoba koje se sjećaju napada i užasa koji su sijali ustanici. Jedna je od njih i osamdesetosmogodišnja Hamida Alijagić iz zaseoka Potkrš kod Jasenice. Sreli smo je slučajno u Potkalinju, gdje je došla na otvorenje obnovljene džamije i zamolili da za Stav ispriča neka sjećanja na napad ustanika na Muslimansku Jasenicu.

“Prvo su napali na Dubovik. Mi smo vidjeli da selo gori i da se plamen izvija i počeli smo bježati. Prvo smo pobjegli u Ostružnicu, pa smo do noći došli u Krupu. Rekli su da u Ostružnici niko ne smije obnoćiti jer će oni ponovo udariti. Silni narod je pobjeg’o, a nekoliko ih je ostalo. Kad su četnici ušli u selo, ubili su koga su našli. Selo su opljačkali i sve popalili. Kasnije, kad smo se vratili, naišli smo samo na paljevinu. Sve je bilo izgorilo, ma ni ćukina koliba nije ostala čitava. Mi smo malo bili u Krupi, a onda su nas odveli u Kostajnicu. Bili smo u nekoj školi. Tamo je bilo teško. Izbio je tifus. Mi gladni, prljavi. Uši se zakotile pa nas pojedoše. Raja je umirala. Odjednom je bilo i po desetero mrtvih. Ovdje u Jasenici ostala je jedna nane, Seida Alijagić, jedan stari i bolesni did Meho i kći Derviša Alijagića. Imala je oko deset godina. Oni su njih odveli gore i bacili u jamu Jasle. Nekako su oni izašli, a onda su ih ponovo ufatili i odveli u Zalin. Tamo su ih bacili u čatrnju. Tog starog adžu ubio je Milan Arnaut, otac Milke učiteljice. Milan je dugo bolov’o. Kad bi ga ko doš’o posjetiti i pitao: ‘Kako si?’, on bi rek’o: ‘Nikako! Ja neću lako umriti. Ubio sam onog adžu, bacio u čatrnju i na njeg kamenje navalio. Zbog toga sada ispaštam i neću umriti sve dok njega ne otrajam’”, ispričala je svoja sjećanja Hamida Alijagić.

Raspitujući se o žrtvama ustanika u Jasenici, saznali smo da je unesrećenu djevojčicu Fatimu Alijagić, nakon što je izišla iz jame Jasle, pronašao i silovao, a zatim bacio u čatrnju izvjesni Simo Maleš iz okoline Jasenice. Drugi svjedok koji se sjeća napada ustanika na Jasenicu je osamdesetpetogodišnji Adem Eljazović, penzionirani bankarski službenik. U svojoj izjavi za Stav prije dvije godine rekao je da je njegova nana bačena u jamu Jasle zajedno s unučadima koju je čuvala.

Nakon što su poharali Jasenicu, ustanici su napali i sela Ostružnicu i Veliki Badić. Stanovništvo je ranije izbjeglo, tako da je ostala samo nekolicina mještana. Sve su to bile starije i iznemogle osobe. Mještanin i svjedok događanja 94-godišnji Salih Husarević kazao je ranije za Stav da su ustanici u ovom selu ubili pet mještana. Njegovog komšiju Omera Ćehića uhvatili su i nabili na kolac, mještanku Sevdu Bećirević iskasapili su, a Ibru Salkića, koji je bio nepokretan od bolesti, zaklali su na kućnom pragu.

Monstruozni zločini zabilježeni su širom bosanskokrupskog sreza. Tako su u blizini Bosanske Otoke ustanici zarobili i zvjerski mučili dvojicu civila iz Jezerskog, trgovca Muharema Hajdarevića i seljaka Vahida Nesimovića. Trgovcu Hajdareviću ustanici su izvadili srce. Poznat je i slučaj zarobljavanja grupe bošnjačkih civila iz Budimlić Japre kod Sanskog Mosta, koje su ustanici doveli u Potkalinje, zatvorili u jednu kukuruzanu, a potom onako zarobljene boli željeznim vilama. Među ustanicima se tad nalazio prerušen i komunista Redžo Terzić iz Bosanske Krupe, koji je krio svoj pravi identitet. O ovom događaju pričao je bivši partizan i mještanin Potkalinja Hasib Grošić.

Među zločinima četnika i komunista 1941. godine koje ne navodi komunistička historiografija možemo ubrojiti ubistvo iz zasjede desetak mještana Bužima koji su zapregom prevozili robu od Bosanske Otoke do Bužima. Nakon što su pobili ove nedužne ljude, ustanici su s ubijenih svukli odjeću i obuću, te sa sobom poveli njihove konje i ponijeli opljačkanu robu.

UBICE NEDUŽNE DJECE

Ustanička ubistva, divljanja i pustošenja bošnjačkih i hrvatskih sela nastavljena su i u augustu 1941. godine. Jedno po jedno napadana su bošnjačka i hrvatska sela. Krnjeuša, selo u kojem su živjele srpske i hrvatske porodice, napadnuta je 9. augusta 1941. godine, a ubistva i progoni civilnog hrvatskog stanovništva nastavljeni su i sutradan, 10. augusta. U krvavom pohodu četnika i komunista na ovo selo ubijeno je 240 ljudi, od čega je više od polovine bilo žena i djece. Prema istraživanjima Josipa Jurjevića i Ane Došen, čiji su članovi porodice ubijeni u ustanku, u Krnjeuši je u napadu ustanika na selo stradalo 240 ljudi, među kojima 35 djece do 7 godina, 14 djece između 8 i 12 godina i 72 žene.

Žrtve su monstruozno ubijane i mučene. Tako su ustanici općinskog načelnika Ivana Matijevića ubili na strašan način. Rezali su ga po licu i otkidali mu prste. Također, ubili su njegovu suprugu Mariju i petero djece: sina Karla starog 20 godina, Nikolu starog 15 godina, kćerku Anu, staru 18 godina, Maru, staru 8 godina i Katu, staru 6 godina. Strašno je mučen i krnjeuški župnik Krešimir Barić. Njega su noževima izrezali po licu i tijelu, odsjekli mu prste, nos i uši te izboli oči. Zatim su ga poluživa bacili u zapaljenu crkvu. Ivana Balena, bebu staru samo sedam mjeseci, živog su bacili u kuću koja je gorjela.

Prije napada na Krnjeušu, ustanici su napali na obližnje selo Vrtoče. Noviji izvori govore da je tom prilikom u selu ubijeno pedeset civila. Među ubijenim bio je i ugledni trgovac i gostioničar Josip Matijević i devet članova njegove porodice. Ustanici su Matijeviću odrubili glavu, stavili je na kolac i nosili naokolo, a truplo su bacili u vatru.

Vrhunac zvjerstva ustanici su pokazali prilikom zauzeća Kulen-Vakufa 6. i 7. septembra 1941. godine. Srpski ustanici, među kojima je bio velik broj onih iz Kulen-Vakufa, kao da su se takmičili ko će pokazati veću krvožednost i mržnju prema bošnjačkim civilima. Među ustanicima je bio i jedan broj žena koje su ubijale nesretne građane. Žene, djeca, starci, bolesnici, trudnice, niko nije pošteđen. Prema istraživanjima prof. dr. Muje Begića, koji je svoje rezultate objavio u knjizi Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. godine, u Kulen-Vakufu i okolini ubijeno je približno 2.200 ljudi, uglavnom nedužnih civila. Žrtve su ubijane na najsuroviji način, a pošteđeni nisu bili čak ni oni koji su željno iščekivali pad i zauzeće Kulen‑Vakufa od ustanika. Jedan od njih bio je i komunista Džafer Mušeta, koji je u znak svoje dobrodošlice izvjesio crvenu zastavu. Ustanicima nije bilo bitno ko je komunista i protivnik NHD, a ko nije. Dovoljno je bilo biti Bošnjak ili Hrvat da biste bili ubijeni. To priznaje, a ujedno i opravdava raznim neistinama i komunistička historiografija.

U knjizi Branka Bokana Prvi krajiški narodnooslobodilački partizanski odred na 187. stranici zapisano je, između ostalog, i ovo: “Kada su ustanici prisilili domobrane i ustaše da napuste Kulen-Vakuf, prilikom njihovog izvlačenja prema Bihaću, zarobljeni su mnogi Muslimani i Hrvati, ljudi, žene, djeca. Najveći dio ustanici su spasili i preko Bjelaja otpremili za Bihać ili Petrovac, odnosno, preko Lapca za Bihać, kao i preko sela Teočaka, Lipe i Gorjevca do Ripačkog klanca, odakle su otišli u Ripač i Bihać. Međutim, pojedinci i manje grupe ustanika su izbjeglice kao zarobljenike sprovodili prema svojim selima, i tamo mnoge od njih, bez ikakvog suda, samo što su Muslimani ili Hrvati, pobili. Jedan od takvih drastičnih slučajeva zbio se 8. septembra 1941. godine u Martin-Brodu. Tamo su ustanici doveli jednu grupu Muslimana iz Kulen-Vakufa, a među njima i komunistu Džafera Mušetu, obućara, i još neke Muslimane poznate kao poštene građane koji nisu podržavali ustaška zlodjela. Međutim, kako su nekoliko dana prije toga ustaše u Kulen-Vakufu pobile preko 900 Srba, među kojima je bilo i djece od 15-16 godina, i kako su u ogorčenoj borbi 6. septembra poginuli neki borci iz Martin‑Broda i okolnih sela, kao i komandant Drugog bataljona Mihajlo Pilipović Maćuka, osvetnički raspoložena masa, bez saslušavanja i ispitivanja krivice, pobila ih je kod rijeke Unca i bacila u pećinu Golubnjaču, iako je bilo pokušaja da se oni spasu.”

Džefer Mušeta nije jedini komunista musliman koji je stradao od ustanika. Poznat je i slučaj ubistva Muhameda Bajrića iz Polja kod Cazina, kojeg su ustanici “greškom” ubili decembra 1941. godine u Velikom Radiću kod Bosanske Krupe.

SMRT TURCIMA

Kada bismo pisali o svim zločinima ustanika spram nedužnih ljudi, to bi potrajalo godinama jer zločina je počinjeno na hiljade, a samo je mali broj njih upamćen i zabilježen. Zbog posljedica svih zločina komunista i četnika u 1941. godini, među rukovodiocima KPJ javio se strah od neuspjeha, zato su osmislili kako da nedjela za koja su dobrim dijelom oni odgovorni opravdaju, odnosno, da ih prebace na nekog drugog. Tako se tokom 1942. godine stvara jasna diferencijacija između partizanskih i četničkih jedinica, nakon čega su krenuli i njihovi međusobni sukobi. U redovima partizana našao se i ogroman broj dojučerašnjih zločinaca čiju su prošlost komunisti nastojali svim silama prikriti. Ipak, ako je moguće prikriti prošlost zlikovaca, nije moguće prikriti i njihovu pravu narav. Tako je među mnogim partizanima Srbima ostala mržnja prema Bošnjacima. To potvrđuje i komunistička literatura. U knjizi Bosanski Petrovac u NOB 3. dio na 303. stranici stoji dio izjave jednog partizanskog borca: “U vodu sam pri dolasku našao mnogo problema. Na primjer, pojedini stariji ljudi nisu prihvatili naš partizanski pozdrav. Kada bih nekog od njih pozdravio sa ‘Smrt fašizmu!’, on bi mi odgovarao ‘Smrt Turcima!’. Tumačenja o potrebi bratstva između Srba i poštenih Muslimana teško su prihvatali.”

U malo izmijenjenim okolnostima, zločinački odnos partizana prema Bošnjacima nastavljen je i u narednom periodu. Najbolji primjer tome nalazimo u vrijeme partizanske strahovlade u Prijedoru od 16. maja do 10. juna 1942. godine. Za samo 25 dana ubijeno je 229 ljudi, uglavnom civila Bošnjaka. Među žrtvama je bilo i djece. Svi su ubijeni pod različitim optužbama i pokopani u masovne grobnice na lokalitetu Pašinac kod Prijedora. Prije nego što su ubijeni, partizani su natjerali žrtve da skinu svoju odjeću, koju su oni nakon egzekucija podijelili partizanima i mjesnim Srbima ispred crkve u Čirkin Polju kod Prijedora. Ovaj zločin, kao i bezbroj zločina partizana prema civilima, nisu zabilježeni u komunističkoj historiografiji, a ako je do toga kojim slučajem i došlo, onda su ih opravdavali na bezbroj načina. Danas, kada je nauka, posebno historija, oslobođena okova komunističkog režima, veoma je važno da zabilježimo i zapamtimo činjenice koje je bivši režim sakrivao i izbjegavao, kako bismo vidjeli i jedan dio stvarne pozadine velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu u periodu između 1992. i 1995. godine. Kada to vidimo, onda ćemo napokon shvatiti da zaista nemamo ni najmanji razlog da obilježavamo Dan ustanka naroda u BiH 1941. godine, jer je to, u suštini, bio pokušaj fizičkog istrebljenja Bošnjaka na ovim prostorima.

Ustaničko -partizanski zločini nad imamima

Husein ef. Alijagić iz Bužima, novinar, sakupljač narodnog blaga i istraživač historije Bosanske krajine, u zabilješkama nastalim između 1938. i 1993. godine zapisao je mnoga svoja sjećanja i zanimljivosti vezane za ustanak Srba u julu 1941. godine. Bio je svjedok mnogih dešavanja u ustanku, a sam je nekoliko puta izbjegao sigurnu smrt. Alijagić je zabilježio stradanja mnogih bošnjačkih sela u kotarima Bosanska Krupa, Sanski Most i Bosanski Novi od ustanika. Zabilježio je i nekoliko slučajeva ubistava imama. Prema njegovim zabilješkama, ustanici su 1941. godine, po zauzimanju bošnjačkog sela Budimlić Japre, zarobili seoskog imama Hasan‑efendiju Alibabića. Ovog su hodžu s dvojicom najuglednijih japranskih trgovaca odveli van sela, natjerali da sami sebi kopaju mezar, a potom ih teško izranjavali i zakopali u zemlju dok su još bili živi. Omer-efendiju Borića iz Bihaća, imama u Bronzanom Majdanu, ustanici su mučili i ponižavali na različite načine. Jahali su ga kao životinju, a potom iskasapili. Mustafa‑efendiju Nahića iz Bužima, imama u Čaplju kod Sanskog Mosta, partizani su zarobili 10. decembra 1942. godine i toliko maltretirali da je dobio slom živaca. U pokušaju da pobjegne preko Sane, partizani su ga ranili, nakon čega se utopio u rijeci.

[otac_makarije]

...zaista nemamo ni najmanji razlog da obilježavamo Dan ustanka naroda u BiH 1941. godine, jer je to, u suštini, bio pokušaj fizičkog istrebljenja Bošnjaka na ovim prostorima...

Hej živote lutalico...

[dr_Evil]

Izmedju komunjara i velikosrba su postojale razlike koje se ne mogu negirati, ideoloske i politicke koje su na kraju dovele i do borbe za vlast izmedju te dvije strane ali u odnosu prema Bosnjacima i Islamu su imali isti odnos, poslije su koristili drugacije metode ali na pocetku su bili toliko identicni da nije bilo razlike izmedju koljaca sa petokrakom ili kokardom :

Da li vrijedi diskusija koliko je 1941 komunisticki pokret bio zapravo organizovan, da li se radilo o sluzbenoj partiji koja je podrzavala ovo ili su ovo zlocini ljudi koji zapravo nisu razlikovali partizane od cetnika. Ne pokusavam opravdati, pitam pa ako neko vise zna neg isprica

[decembar2017]

Izmedju komunjara i velikosrba su postojale razlike koje se ne mogu negirati, ideoloske i politicke koje su na kraju dovele i do borbe za vlast izmedju te dvije strane ali u odnosu prema Bosnjacima i Islamu su imali isti odnos, poslije su koristili drugacije metode ali na pocetku su bili toliko identicni da nije bilo razlike izmedju koljaca sa petokrakom ili kokardom :

Da li vrijedi diskusija koliko je 1941 komunisticki pokret bio zapravo organizovan, da li se radilo o sluzbenoj partiji koja je podrzavala ovo ili su ovo zlocini ljudi koji zapravo nisu razlikovali partizane od cetnika. Ne pokusavam opravdati, pitam pa ako neko vise zna neg isprica

imas ovdje ispod clanak o tome pa vidi sam

1942...1992..ista gamad samo razliciti nazivi

Apokalipsa sela Ališići kod Prijedora

Zgusnuta kao višak eritrocita u bolesnom krvotoku, povijest ovih prostora se ponavlja.


Ališićani se, stidljivo, skoro osam decenija pitaju da li bi bilo umjesno da se konačno na lice zemlje iznesu i kosti 27 nevinih ljudi iz krvavog martirija, februara 1942.[Medžlis IZ Prijedor]



Povijest naših krajeva je voda mutna, i duboka, i muljevita. Pjenušava od vodoskoka nevinih žrtava. I nikad za nikad nije živjela svoje djevičansko vrijeme. Mi živimo na kostima predaka, a prašnjavi arhivi, ta okoštala tijela (bilo koje) javne vlasti koje čuvaju memoriju društva, malo kada, a više, skoro nikada, „zagrebu“ po ljudskim sudbinama, „sa sasvim jasnom namjerom“ da, poput Kišove Enciklopedije mrtvih, istraže povijesna šipražja i lične perućice davno nestalih i za žive potpuno i za sva vremena uklonjenih materijalnih tragova o njihovom kratkom postojanju na zemlji.

Makar to bila „egalitaristička vizija sveta mrtvih“. Mi živimo tu „biblijsku“ nepravdu i tumaramo po katakombama povijesnih istina. Posežemo u nevoljama traženja i za diskretnim i varljivim sjećanjima ljudi koji žive predalchajmera, a koji su svoje tajne čuvali ne samo od slonovskih ušiju komšiluka, nego i od sebe samih.

I šta god uslijedilo, zgusnuta kao višak eritrocita u bolesnom krvotoku, povijest ovih prostora se ponavlja, a generacije koje je „opslužuju“, mi svi, nekako znamo i ćutimo istinu kako je krv žrtava vjerni pratilac naše bliže i dalje prošlosti i ovdašnje sadašnjosti.

Priču o muslimanskom selu Ališići kod Prijedora, makabričnu i tešku, zakotrljaćemo ovdje. Evo nas u 14. februaru 1942. godine. Partizani Đurađa Predojevića Đurina (narodni heroj, general-potpukovnik, umro 2000. godine) napali su Ališiće u kome je bilo 30-tak domobrana.

Prema navodima iz monografije Branka J. Bokana „Sanski srez u NOB“ na str. 410, jutro je bilo hladno, a snijeg visok. Nakon kratke pucnjave Predojević je uz podršku seoskog imama Alije Ališića nagovorio domobrane da se predaju. Nakon predaje oružja domobrani su pušteni i otišli za Sanski Most.

Ili 11 ili 27

„Međutim, u blizini džamije u Ališićima bio se sakrio jedan ustaša sa puškomitraljezom. Kada je vidio da se svi predaju partizanima, on se popne na minare i počne tući po partizanima koji su se slobodno kretali selom. Jedan metak pogodi desetara Lazu Latinovića i on smrtno pogođen pade. Kada su se partizani rastrčali, obavještavajući da je poginuo Latinović, mnogi krenuše ponovo u Ališiće. U međuvremenu u Ališiće su bili došli i neki seljaci iz okolnih sela. Grupa boraca bila je opkolila džamiju, računajući da je u njoj više ustaša, dok su drugi, kivni na ustaše iz Ališića za počinjena ubistva 1941. sa bajonetima na puškama krenuli kroz selo i počeli paliti kuće. U selu se tada nije zadesio ni jedan od vodnika ili političkih delegata, čak ni desetar. Nekoliko boraca pokušavalo je da spriječi osvetu i samovolju, ali ih razjareni borci nisu htjeli poslušati, već su i njima prijetili. Dok su kuriri odjurili i obavijestili komande vodova i komandiri i politički delegati stigli u Ališiće, već je dosta kuća bilo spaljeno, jedanaest nevinih ljudi, žena i djece pobijeno, a neki na zvjerski način“, piše Bokan.

Drugi partizanski povjesničar Milan Inđić, nosilac Partizanske spomenice 1941. godine, zanimljivo, jedan od članova Redakcijskog odbora i jedna od tri recenzenta Bokanove monografije, u knjizi „Staromajdansko područje u NOB-u“ navodi da je ubijeno 27 civila, a selo spaljeno do temelja.

Povjesničar Bokan „nabrojao“ je 11, a Inđić 27 nedužno ubijenih civila?

„Komande 3. i 4. voda su oštro kritikovane za ovaj veliki propust koji su učinile, a koji je doprinio da su se pojedini borci za zločine ustaša svetili na nedužnim stanovnicima“, zapisano je u Bokanovoj monografiji.





Imena ubijenih 13. i 14. februara 1942.


Smajo (Osmana) Pašalić iz Oštre Luke, Hasan i Ibrahim Mašić iz Kamengrada, Huzeir (Hadžalije) Ališić, Alija (Ibre) Ališić, Himzo (Ibre) Ališić, Rasim (Hasana) Ališić, Jasam (Hasana) Ališić, Atif (Ibre) Ališić, Osman Ališić iz Ništavaca, Hamid (Sulje) Ališić iz Ništavaca, Ibro (Sulje) Ališić, Muho (Ibre) Ališić, Ibrahim (Salke) Ališić, Suljo (Agana) Ališić, Bejza (Salke) Ališić, Fajko (Ibrahima) Ališić, Hamid (Ahmeda) Ališić, Salko (Agana) Ališić.

Dan prije, 13. februara strijeljani su Miralem (Salke) Ališić, Muharem (Alije) Ališić, Husein (Hasana) Ališić, Nazif (Halila) Halimović, Ahmet (Sulje) Ališić, Adem (Mehe) Ališić i Mustafa Dizdarević.


Na drugom mjestu se brutalni masakr nenaoružanih i nevinih civila bezobrazno naziva „veoma teški ispad“.

Prema „historiografskim zahtjevima“, pokolj civila označen je kao „veliki propust“, a partizanski komandanti su za ovaj masakr, kako piše Bokan, „oštro kritikovali“ borce.

Povjesničar Inđić ovim „kaznama“ dodaje još jednu „poučnu“ mjeru – ubice 27 civila, svi članovi KPJ, dobili su oštru partijsku kritiku, a kazna je „podebljana“ usiljenim maršem kroz snijeg!?

Da li i koliko treba polagati vjeru u „konačne“ historiografske istine zapisane i odobrene od političkih komiteta i legitimirane partijskom voljom?

Zaboravi, ako možeš

Skrivene u sfumatu bolnih sjećanja najstarijih žitelja ovog sela koje je u dejtonskoj BiH pripalo novoj opštini Oštra Luka „malo drugačije“ svijetle slike krvavog februara 1942. godine. U tri uske čatrnje (bunara), kao duhovi u utrobi zemlje, leže kosti 27 mučki smaknutih Ališićana. Od toga 21 Ališić, dvojica Mašića, po jedan Dizdarević, Halimović i Pašalić.

Muharem Ališić imao je 12 godina tog februara 1942. Autora ovog teksta svojevremeno je odveo do zlokobnih čatrnja, u centru sela. Prva, Huse Ališića, duboka je, kazao je, 17, druga Smaila Ališića 13 metara. Treća je ispod asvaltnog puta Prijedor – Sanski Most koji prolazi kroz Ališiće.

„U Husinu čatrnju bacani su ljudi nakon što su pobijeni. Ovdje je i hodža Alija Ališić, zaklan je na džamijskim stepenicama. Ne znam koliko ih je u ovoj čatrnji, ali na vrhu je ostao Suljo Ališić, sin Ibre. Imao je 25 godina. Snijeg je bio do pasa, sjećam se, Sulju smo izvadili i ukopali pred džamijom“, ispričao je Muharem.

Na pitanje jesu li partizani počinili pokolj nad civilima koji su skončali u čatrnjama, Muharem je odrično odmahnuo glavom desno-lijevo. Bili su to tzv. partizani, odnosno oni što su „otišli u četnike, a vratili se iz partizana“. U Ališićima pamte da ih je predvodio Milan Ljuboja iz Oštre Luke, oficir tzv. JNA koji je nakon rata živio u Beogradu.

U memoriji sela, ma šta ko mislio o toj kategoriji pamćenja, istina o 14. februaru 1942. je ovakva: Ališiće su napali komšije iz Koprivne, Brdara, Oštre Luke, Usoraca, Ništavaca, Rasavaca i Zecova. Ubijani su noževima i puškama, paljeni, neki su nastradali u bijegu od hladnoće… Ubijene su, da sakriju zločin, potrpali u jednu čatrnju, a kada su je napunili do vrha, pronašli su još jednu, dvadesetak metara dalje. I u trećoj čatrnji, onoj ispod asvalta, leže kosturi. Noć ranije, bez istrage, na seoskom putu strijeljano je sedmero Bošnjaka iz Ališića od iste „vojske“!

Razijin otac

Među ubijenim civilima bio je i hodža Alija Ališić, onaj koji je pomagao komandantu Đurinu Predojeviću u pregovorima o predaji domobrana. U kraljevstvu površnih stvari i svakojakih standarda u slaganju povijesnih činjenica, nadam se da mi neće biti zamjereno što ću u ovom „sloju“ pamćenja na pokolj u Ališićima, preuzeti sjećanje vlastite, Bogu hvala, još žive majke, evo i zašto.

Rahmetli hodža Alija i njegov ubijeni rođak Jasim, vlasnik jedinog dućana u selu, oženili su dvije sestre Hasanbegovićke iz Donjeg Kamička kod Ključa, Alija Zemku, a Jasim Mućelefu. Njih dvije su rođene tetke moje majke Vahide, a sestre mog dida, rahmetli Vahida. Did Vahid ih je iz Ališića nakon pokolja, konjima i saonicama dovezao sebi u Donji Kamičak da spasi sestre i nejač. Zemka je imala sina Kemala i kćerke Salimu i Đulsumu, a Mućelefa kćeri Raziju, Nefu i Hajru.

Njih osmero je sve do kraja Drugog svjetskog rata zajedno sa još jednom tetkom moje majke, Zumrom, živjelo u jednoj sobi kuće moga dida. Svi su rahmetlije, osim Hajre koja živi u Prijedoru. Moja majka i danas nosi ožiljak na srednjem prstu desne ruke od rahmetli Nefe, kćerke zaklanog Jusufa Ališića, uspomena na dječji nestašluk.

Majka nikada nije zaboravila riječi Nefine sestre Razije, često ponavljane tih uništenih dječjih godina, koja je 14. februara 1942. godine, kao najstarija kćerka, otimala oca od ubica, gušala se sa njima i u tom magnovenju izvukla očev novčanik sa parama. Podsjeća to na Židovku iz Babeljove „krvave“ novele, a sve su mu takve, koja je gledala kako joj kolju oca, a on molio dželate da ga ubiju, samo da kćerka to ne gleda.

Tako je i sirota kćerka Nafija mojoj majci, tada djevojčici, sa užasnom snagom pričala o svom zaklanom ocu, samo što nije kao u romantiziranoj Babeljovoj priči kazala „želim znati gdje ćete još na čitavoj zemlji naći takvog oca, kao što je moj otac…“.

Kemal je tražio

Evo nas, s razlogom u 1958. godini. Na Milinom Birtu, današnjem Novom naselju, između Ališića i Sanskog Mosta, izgrađena je spomen-kosturnica za 21 poginulog borca i 168 žrtava fašističkog terora. Na ovom mjestu upisane su sve žrtve osim mučki pobijenih civila Ališića. Po kontaminiranom tumačenju tadašnje vlasti oni nisu žrtve fašističkog, nego „nekog drugog“ terora. A zna se dobro. Njih nisu ubili fašisti, nego članovi KPJ koji su zbog tog „velikog propusta“ od komande „oštro iskritikovani“ i natjerani na „usiljeni marš“ po snijegu.

Kemal Ališić, sin ubijenog ališićkog hodže Alije, zatražio je tada od vlasti, ako se već ne smije i ne može na spomen-kosturnici, da se nad Husinom i Smailovom čatrnjom upišu i imena 27 ubijenih muslimana-Bošnjaka i da im se napravi spomen-ploča. Kao odgovor, Kemala je milicija odvela u zatvor u Lušci Palanku, odakle se vratio šuteći do kraja života o tom iskustvu. Umro je prije posljednjeg rata, ne dočekavši da se kosti njegovog oca i ostalih žrtava iznesu na dnevno svjetlo i dostojnu ukopaju.

Pedeset godina kasnije od kriptopartizanskog martirija, 1992. povijest u Ališićima se ponavlja u krvi. Iza rahmetli Kemala, sina zaklanog hodže Alije, ostala su djeca Alija (dobio ime po ubijenog didu), Hamdija, Muharem, Mustafa i Asima, svi su živi.

Te 1992. suprugu Alije Ališića, prelijepu 32-godišnju Medihu, četnici iz susjednog sela Rasavaca su obeščastili, a onda ubili u kući pred maloljetnim sinovima. Alija je bio tada u Njemačkoj i vratio se u BiH i kao borac Sedmog korpusa Armije RBiH doživio slobodu. I danas živi u Sanskom Mostu, osnovao je novu porodicu, ali se nikada nije vratio na ruševine oskrnavljenog kućnog praga. Tog 13. septembra 1992. ubijeni su još i Edhem i Rasma Delić te Razija Ališić.

Dva Smaila, dva Pašalića

Ališiće i Oštru Luku dijele međe, katastarske čestice i gruntovne knjige, to su dva naselja koja se uz put Sanski Most –Prijedor „nastavljaju“ jedno na drugo. Godine 1992. u Oštroj Luci u centru mjesta živio je Smail Pašalić, veseli čovjek, bogati trgovac, svima neobično omiljen. Marljiv i dobrodušan, nema kome nije valjao, voljeli su ga svi. Imao je veliko imanje. Nije posuđivao novce samo onom ko nije tražio.

Dobronamjerni su ga upozoravali na „pošemereno“ vrijeme, ali je Smail vjerovao kako je njegova dobra priroda dovoljan kredit i u teškim danima kad su ljudi „nestajali preko noći“. Ubijen je sa sinovima Almirom i Sanelom te rođakom Fikretom Džafićem 23. jula 1992. godine nakon telefonskog poziva da bježi iz kuće, jer će „doći po njega“. Priča o rahmetli Smailu Pašaliću ne završava ovdje niti je ovdje počela.

Nakon rata, vlasti RS nikada nisu istražile ovo četverostruko ubistvo, a Republička uprava za imovinsko-pravne poslove je nakon što je RS zemlju i imovinu rahmetli Smaila Pašalića proglasila državnim interesom i eksproprisala, dodijelila Opštini Oštra Luka. Na nekadašnjoj zemlji ubijenog Smaila Pašalića danas se nalaze objekti opštine Oštra Luka, policijske stanice i drugih opštinskih ustanova. Rahmetli Pašaliću, njegovoj ubijenoj djeci i rođaku „posvećeno“ je posebno mjesto pored opštinske zgrade - malo mezarje sa četiri bijela nišana.

Pažljive čitaoce upućujemo na spisak ubijenih civila 1942. godine u Ališićima - jedini ubijeni Pašalić je Smail Pašalić, sin Osmana. Smail Pašalić koji je ubijen 1992. godine dobio je ime po svom tragično nastradalom amidži čije kosti i dalje leže u jednoj od ališićkih čatrnja.

Sudbine dvojice Smaila, dvojice Pašalića, u razmaku od pola stoljeća su potpuno iste.

U sanskom i prijedorskom kraju otvorene su na stotine masovnih grobnica iz posljednjeg rata. Ališićani se stidljivo, poput krivaca (!?) skoro osam decenija pitaju da li bi bilo umjesno, dragi Bože, da se konačno na lice zemlje iznesu i kosti 27 nevinih ljudi iz krvavog martirija, februara 1942.

Povijest pišu pobjednici, uči nas iskustvo. Rekao je to jednom i George Orwell. A Bernard Show dodao: „Povijest, gospodine, laže kao i obično“.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ap ... -prijedora

[bingov buraz]

Rahmetli Smail Pašalić je meni rođak i sjećam se da smo jednom sjedili kod njega kući a često smo svraćali na janjetinu u prolazu u restoran koji je vodio,bio je bogat čovjek a njegova porodica je bila jedina bošnjačka u cijelom inače velikom selu.Kakvu je opasnost mogao predstavljati da doživi tako tragičnu sudbinu,pa mu još i djecu pobiše i nesretni Fikret takođe rođak koji se iz straha jer su četnici tih dana češljali njegov Stari Majdan sakrio kod njega doživi isto.Inače Smailu su komšije Srbi garantirali sigurnost da ne bježi.Poslije rata sam sa rahmetli didom bio u Oštroj Luci i prepoznao nas je jedan komšija rahmetli Smail a i veli nije Smajo zaslužio da nako završi a možda je i on saučesnik jer sigurno znaju ko je to napravio ali šute pizde,nacionalna izdaja je prijaviti ubicu.
Majka svaki put kad prođemo kraj njihovih mezara a to je na samom putu S.Most-Prijedor kaže uspori da im proučimo Fatihu.
Istina je da je na njihovom zemljištu napravljena baraka opština Oštra Luka i zgrada policije.

Ovo za njegovog amidžu nisam znao što i nije čudno jer i sam nisam znao do iza rata da su i didovu mater ubili partizani,znao sam da je ubijena uz onaj rat ali mislio sam naivno a tako mi je i predstavljeno kao da su je ubile švabe.Ustvari nisu je ubili direktno partizani nego svjetina koja je došla za njima,komšije Srbi iz Podvidače odakle su ustaše ranije pobile neke civile o čemu sam već pisao na ovom topiku.

[dr_Evil]

Izmedju komunjara i velikosrba su postojale razlike koje se ne mogu negirati, ideoloske i politicke koje su na kraju dovele i do borbe za vlast izmedju te dvije strane ali u odnosu prema Bosnjacima i Islamu su imali isti odnos, poslije su koristili drugacije metode ali na pocetku su bili toliko identicni da nije bilo razlike izmedju koljaca sa petokrakom ili kokardom :

Da nije bilo bas sve kao sto kazes, pradedo prvoborac poginuo u partizanima, dedo ranjen u partizanima. Za nas bosnjake u hercegovini partizani su bili jedina zastita. E malo kako je govorio najveci sin (vec isfurani link):



"Ne dozvolite neprijatelju da on rovari među vama. Vaš najveći dobitak u ratu bio je da se spriječi ovdje unutrašnje širenje međunacionalnih sukoba. Ne dozvolite da se to ponovi. Ja sam odmah poslije rata išao iz Splita preko Širokog Brijega. Zaustavili su me i rekli stanite Tito mi nismo više ovdje što smo bili. Ljudi su osjetili da su u prošlosti bili na pogrešnom putu i da trebaju ići novim putem. Ne dozvolite da se vraćaju na stari put", rekao je Tito.

"Imate ovdje više nacionalnosti. Srbi, Muslimani, Hrvati... Ne dozvolite da vam dolaze iz vana, ne iz inostranstva, nego iz naših drugih krajeva. Bilo iz Zagreba, bilo iz Beograda. Pojedinci da ovdje mute i da razbijaju jedinstvo. Potekli su potoci krvi za to bratstvo i jedinstvo. Mi smo došli sa brigadama u Bosnu i sa parolama bratstva i jedinstva. Mi smo tada na dnu Drine vidjeli trupla i leševe poklanog muslimanskog življa. Mi smo spriječili svojim prisustvom da se to dalje dešava", govori između ostalog Tito u videoprilogu koji je nastao 1971. godine.

[PeppermintSA]

Podjela na partizane i cetnike na samom početku rata je smiješna. Nije tu bilo nikakve ideologije. NDH počela klati Srbe i oni se digli na oružje i počeli se svetiti. To je to.

[spreca]

Velika vecina koljaca koji su 1941. stavili petokraku su je 1942. zamijenili za kokardu, cesto nakon puceva u kojima su na spavanju klali svoje saborce. Evo sta recimo pise Enver Cemalovic, partizan-prvoborac i kasniji general-pukovnik JNA:

Raspadanje partizanskog odreda u mostarsko-konjičkom kraju došlo je zbog četničkog puča, uz ogroman pritisak okupatorskih i četničkih snaga, koje su u istočnoj Hercegovini bile potpuno diferencirane, još od početka partizanskog ustanka. Mi smo bili pod četničkim udarom, kada su već bile napuštene Srbija, Crna Gora i istočna Hercegovina. Naš otočić slobodne teritorije je pod uticajem četničke propagande doživio puč. Mještani su ubijali svoje saborce uz pomoć manjih grupa Miljevskog bataljona koji je, prije i u toku puča, bio razoružan. Nas nisu porazile četničke formacije, čete i bataljoni, već su, unutar naših četa, mještani ubijali svoje saborce - strance, kako su nas zvali. Sa nama su bili zajedno na straži, u istoj jedinici, a kasnije su nas razoružavali, klali i strijeljali. Mislim da je ta pojava nešto što bi trebalo temeljnije ispitati. Treba pronaći uzroke koji su doveli do četničkog puča i okolnosti koje su natjerale dio srpskog življa, koji je bio zaštićen, prvenstveno od komunista, članova KPJ i skojevaca i naprednih ljudi Mostara, Hercegovine i Crne Gore, da učine takav korak.

Ja sam bio komesar čete pa znam da postoji i druga strana medalje. U toku puča, bio sam odvojen sa jednim vodom u Pobočnici na Košuti, kada su se Zijemaljska i Udarna četa povlačile sa ostalim četama na Prenj. Sa vodom sam stigao u selo Borci gdje smo bili opkoljeni i pozvani od boračkih četnika da položimo oružje i da se predamo, što smo kategorički odbili. Međutim, žene-mještanke, Srpkinje uskočile su sa djecom među nas, da četnici, među kojima su bili njihovi muževi i braća, ne bi mogli pucati na nas. Htjele su da nas spasu podsjećajući ih da smo i mi spasavali njihove kuće i djecu.

U Dramiševu, Zaboranima, Glavatičevu, Bijeloj i Drugim selima, partizani - »stranci«, bili su razoružavani, klani i streljani, bez obzira na to da li su Srbi, Hrvati ili Muslimani. Svi Mostarci, Konjičani i oni koji nisu bili sa njihovog terena su ubijani, ukoliko bi pali četnicima u ruke. Grabovljani, Bilećani i Trebinjci, koji su došli kod nas, bili su izabrani članovi Partije i SKOJ-a, nisu se pokolebali nego su ostali sa partizanima.

O pravoj diferencijaciji na partizane i cetnike, posebno u istocnom dijelu BiH, se moze govoriti tek od sredine 1942.

Sedadesetih je bio i komndant RV i PVO

[insomnia78]

Podjela na partizane i cetnike na samom početku rata je smiješna. Nije tu bilo nikakve ideologije. NDH počela klati Srbe i oni se digli na oružje i počeli se svetiti. To je to.

Pa da. Isto ko i 92–e

[PeppermintSA]

Podjela na partizane i cetnike na samom početku rata je smiješna. Nije tu bilo nikakve ideologije. NDH počela klati Srbe i oni se digli na oružje i počeli se svetiti. To je to.

Pa da. Isto ko i 92–e

Nije isto, jer 92. niko nije počeo klati Srbe. Srpski zločini su bili ideologizirani i imali su strukturu i unutrašnju logiku, bili su dio sistema.

41. je to sve bilo opste ludilo. Pričati o nekakakvim cetnicima i nekakvim partizanima je smiješno. Nije tu bilo ideologije, nije tu bilo vlasti. Iz jednog sela predju u drugo i pokolju sve, a onda iz trećeg udju u prvo i pokolju sve u njemu.

[insomnia78]

Kako nije a starog svata ubise. Isto

[Grunt-SA]

Genocid nad Muslimanima Vladimir Dedijer Antun Miletić
https://www.docdroid.net/iRHfyus/genoci ... iletic-pdf

Četnički zločini nad muslimanima
https://globalanalitika.com/mladi-su-zr ... ojedinaca/

[Grunt-SA]

GENOCID NAD BOSNJACIMA U 2 SVJETSKOM RATU
https://www.docdroid.net/fLbVzzR/genoci ... m-ratu-pdf