Zenica / III Korpus A RBiH

[Nekako s proljeća]

Moderator dobije notifikaciju ukoliko neki post tj komentar bude prijavljen, od njegove reakcije zavisi da li ima osnova za moju prijavu. Ne znam da li su drugi imali zvanične prijave, to je do njih. To što pdf nema stalnog moderatora je do drugih, nikako do nas. Šta je tu je.

[tempuser]

Ko god izjednacava ubijene pripadnike agresora na vozuci, u borbi ili netom poslije same borbe, a koji su sami tu 92 do 95 proveli etnicko ciscenje, i 8372 ubijena civila u srebrenici je za psihijatrije u najblazem slucaju, a vidim ima vas nekoliko, i to sto je najgore sa nase strane.

Da li je likvidacija, a pogotovo dekaptacija ratnog zarobljenika ratni zločin?
Eto, jedno jednostavno pitanje za početak, pa kad odgovoriš na njega možemo da nastavimo sa zaključcima...

[Bloo]

tempuser
swanfilter
2 sedmice

[Bloo]

Tema.

[atmel]

Zavidovići, Spomen-obilježje
U sjećanje na: 977 boraca i 138 civilnih žrtava rata poginulih na teritoriji Općine Zavidovići.
https://kulturasjecanja.org/zavidovici- ... ata-92-95/

[Grean]

Ja se nisam javio na ovu temu dok nisam pročitao sve što je bilo u optuženici, šta se dokazivalo i šta stoji u presudi.
U prvobitnoj optuženici je navedeno "zločin protiv vojnika i nehumano postupanje sa civilima". Civili - slovom i brojem tri - 3 civila, žene koje su bile pristitutke i dolazile da zarade tu na četničke linije(po vlastitom iskazu da ne bude opet ovih plaćenika bez mozga da neko nešto izjednačava i daje opravdanje za genocid), koje su odmah po predaji razmijenjene i to pravac CK. U prvobitnoj izjavi našim organima vlasti su rekle da je sve ok, niko ih nije maltretirao, CK rekle da je sve ok, na rtrs u izjavi odma na razmjeni na njihovoj teritoriji rekle da je sve bilo ok i da se zahvaljuju na tretmanu ALI 2005. mijenjaju iskaz na suđenju Rasimu, da su silovane i to da su ih silovali u tih dan dva, da su govorili "silujemo vas po direktnom Rasimovom raređenju" . To Hag odbacuje tad jer su vidjeli količinu laži i izmišljanje i ostavlja stavku samo vojnici. U suđenju SM, iste te 3 dame kažu "silujemo vas po direktnom Sakib ovom naređenju" i to ovaj tužioc odbacuje kad mijenja optuženicu poslije 5 godina suđenja i navodi samo vojnici.
Toliko o civilima i što se uporno pokušava proglasiti.
Zločin nad vojnicima se vjerovatno desio, da je neki bacio pušku nakon što mu je nestalo metaka, pojedini Arapi su u borbu išli samo sa nožem i garant je koji hajvan i presudio tako nekom četniku u borbi, ali opet govorim da je sve to bilo u toku akcije, borba, pucanje, rat... Odma po završenoj akciji, kada su razmjenjeni mrtvi i živi, niko nije tražio niti postavljao pitanje kako su poginuli oni sa puškom u ruci kad su stali na minu, kad ih je pogodila granata, kad im je metak ranio glavu... Par godina poslije, pod instrukcijama iz Bg i Sanu 2, počinje priča o zločinu i pojavljuje se priča da ni jedan vojnik nije ubijen u borbi, nego da su svi likvidirani odscjecanjem glava... I kako je neko to trebao spriječiti kad bi srbi nisu tad tražili te ljude? Koga da kani kada je mjesec i pol poslje toga potpisan Dejton i svi muđahedini protjerani iz BiH? I opet, služba vojne bezbjednosti je zakonom obavezna da sve zarobljene ispita, dokumentuje, i razmjeni (što su i učinili) i da sve eventualne nepravilnosti pismeno dostavi svojoj nadređenoj komandi (nema ni jedan dokunet gdje se spominje zločin, ni jedan, ni u Hagu ni kod nas) i bez obzira šta komandant korpusa mislio o tome, oni su zaduženi za hapšenje tih koji su zajebali pa makar to bio i Sakib. Dakle niko im ne može zabraniti da to urade. Nisu naveli jer nije bilo. Samim tim besmisleno je ovdje Mahmuljanina kriviti za nešto što nije njegov posao a što nikako nije ni mogao spriječiti da se izvrši (da se kazne počinioci), a da je naredio nikad nije čak ni tužilaštvo tvrdilo jer takvog dokumenta nema među svim ponuđenima.
I akcija je bila u septembru, poslije Srebrenice, ali je to nebitno, jer da se neko htio svetiti, imao je materijala od marta 1992 da se sveti.

Mozes li pojasniti za ove 3 koje su isle prostituisati se po cetnickim linijama. Nejasna je prica, ko su one i kako dospjese u zarobljenistvo Armije BiH? Zatekle se tu na radu na liniji u vrijeme kad su nasli probili?

[Dimu1927]

Ko god izjednacava ubijene pripadnike agresora na vozuci, u borbi ili netom poslije same borbe, a koji su sami tu 92 do 95 proveli etnicko ciscenje, i 8372 ubijena civila u srebrenici je za psihijatrije u najblazem slucaju, a vidim ima vas nekoliko, i to sto je najgore sa nase strane.

Da li je likvidacija, a pogotovo dekaptacija ratnog zarobljenika ratni zločin?
Eto, jedno jednostavno pitanje za početak, pa kad odgovoriš na njega možemo da nastavimo sa zaključcima...

Naravno da jeste.
Ali evo posto je malo off topic nastavicemo drugom prilikom na prikladnoj temi.

[archi_a]

Ako dočekate sljedeći rat, ne dao Bog, a vi slobodno na liniju, u rov, pa rokaj po "neprijatelju" do mile volje, bacaj bombe, ukidaj ih koliko god možeš, rokaj danima, granatiraj im naselja, rokaj dok metaka imaš, rokaj po njima mjesecima, godinama.... Samo je bitno, ako metaka nestane, ako upadnu u rov ili ti dođu u dubinu na artiljerijski položaj odakle gađaš, da momentalno baciš pušku i digneš ruke da se predaješ. Ne smiju ti ništa jer čine ratni zločin.

[mishic]

Mnogima je postalo jasno od samog početka da hrvatske i francuske obavještajne službe imaju veću kontrolu nad mudžahedinima nego bilo ko od bosanskih vlasti i Armije.

Ako nekome ovo nije jasno onda ili nije pratio ovu temu ili generalno ne razumije da je sukob u ex-Jugoslaviji temeljito pripreman još od 1980-ih.

Odbrana generala Mahmuljina trebala bi u žalbenom postupku za odsjecanje glava zarobljenim srpskim vojnicima krivicu svaliti hrvatskim i francuskim obavještajnim službama.

Ne, nebi, nego bi tužiteljstvo trebalo dokazati da je Mahmuljin znao da će se zločini dogoditi ili da je znao da su se dogodili a da ništa nije poduzeo. A da je to dokazano onda ovu optužnicu Hag svakako nebi propustio da je on procesuira.

Međutim, rasprava o ovome veoma složenom problemu mudžahedina u BiH bez poznavanja suštine problema postaje degutantna.
Pojedinci se upuštaju u raspravu i tumače događaje kroz jednu propagandističku vizuru koja je dio veoma složenog i dugotrajnog procesa i projekta započetog još 1980-tih godina.
Naime, tada je SANU kroz MEMORANDUM I angažovao desetke intelektualaca da godinama kontinuirano rade i djeluju na kompromitaciji muslimana, IZ i Bosne i Hercegovine, s ciljem da se Evropa upozori na dolazeću opasnost fundamentalizma, klerikalizma i radikalizma koji se javljaju "u njenim njedrima". Tu namjeru mnogi nisu prepoznali pa se i IZ preko pojedinih intelektualaca u njoj, stavila u funkciju tog djelovanja kroz različite seminare, okrugle stolove, simpozije i dr., a mediji su bili zatrpani temama o, do tada, rijetko prisutnim temama o religiji. Tek kada su počele afere, hapšenja, suđenja, zatvaranja i atentati, postalo je jasno ko stoji iza toga i koji su krajnji ciljevi ovih aktivnosti.

Čak i kada je to postalo jasno i Bosna i Hercegovina se našla na višestrukom udaru rijetko ko je to povezivao sa onim stvarnim i krajnjim ciljem, razbijanjem SFRJ. To je prouzrokovano još usvajanjem Ustava iz 1974. godine od kada povlašteni i privilegovani u SFRJ nisu mogli da se pomire sa pravednijim i ravnopravnijim poretkom u toj zemlji.

Ta intezivna višegodišnja propaganda pored posljedica u BiH društvu i odnosima snaga u Jugoslaviji našla je i svoje pristalice i među desničarima u Evropi te je teza o opasnosti sa Balkana legitimirala ideju stvaranja "predziđa kršćanstva" koja će poslužiti za opravdanje poduzimanja vojnih operacija ali i prečutnu pa i otvorenu podršku tim operacijama. Kao potvrda realnoj opasnosti po Evropu propaganda je danonoćno poticala i predimenzionirala sve što je moglo ići u tom pravcu. Otuda su obavještajne službe naročito Francuske i Hrvatske maksimalno stavljene u funkciju pomoći, poticanja, infiltriranja i diktiranja određenih aktivnosti do te mjere da su imale daleko veči uticaj na njih nego kompletna vlast i Armija RBiH.

Onome ko sluša propagandu a nije bio u situaciji da vidi kako to funkcionira izalud je govoriti. Uzalud su i BiH vlasti pokušavale koliko toliko da dovedu u red i stave pod kontrolu takve aktivnosti i to je bio ključni i osnovni cilj formiranja Odreda "El-Mudžahid".
Međutim, heterogenost tih snaga, njihova izmiješanost sa humanitarcima, novinarima i drugima koji su se kretali po cijeloj Bosni i Hercegovini, i tu ideju je pokopala, jer taj uticaj je dolazio preko vrsnih profesionalaca, vještih i sposobnih obavještajaca i kroz brojne dobro razmještene i maskirane jatake u oficijelnim snagama UNPROFOR-a, drugih vojski i međunarodnih organizacija.

Konačno, među tim ljudima su bili u večini dobronamjerni istinski borci (mudžahidi), ljudi koji su polagali vlastite živote u odbrani i ispravljanju nepravde nanošene narodu pogođenom agresijom, embargom na oružje i tolerisanjem svega što se u Evropi nije moglo ni zamisliti na kraju XX stoljeća. Ali bili su i oni po zadatku, oni kojima je jedini cilj bio što veća kompromitacija Armije RBiH, oni koji su u svakoj prilici pravili incidente, probleme pa i zločine, a toj jedinici su se samo povremeno priključivali, infiltrirali se ili još češće potpuno samostalno djelovali kao "mudžahedini". Pored stranaca bilo je takvih i domaćih bandi pljačkaša kojima se teško u kraj stajalo. Mnogi pišu kao da su to zaboravili.

Mahmuljin i velika večina starješina kako u Korpusu tako i svim njegovim jedinicama činili su sve da se svetost naše borbe, da se čast i dostojanstvo pripadnika Armije RBiH, ne ukalja. To je bila i direktiva s vrha ali svakodnevno ponavljana maksima za koju smo vezali svoju nadu u pravdu i konačnu pobjedu.

Zbog toga se od starješina Korpusa ali i svih drugih jedinica krilo i sakrivalo sve što je nečasno, kompromitirajuće i što nije u duhu ciljeva naše časne borbe.

Stradanja pa i zločini su na žalost česte pojave u ratu. Otkriti, spriječiti i onemogučiti te pojve kada ste potpuno inferiorni u odnosu na agresora je i mora biti cilj svakog branioca ali uspjeh u tome zavisi od milion faktora. Zločine u Vozući ni Mahmuljin ni bilo ko od pripadnika Armije RBiH niti niječe, niti pravda niti je na bilo koji način na strani zločina.
Pitanje je samo jeli, kada je, kako i od koga Mahmuljin i njegovi najbliži saradnici čuo ili saznao o tome? Jer Hag je nesumnjivo tragao za istinom i u tom slučaju. Da je ustanovljeno da je bilo ko u Korpusu znao za to a da ništa nije preduzeto Hag to nebi oprostio. Ovako eto domaće tužiteljstvo (o ocjenama tog tužiteljstva davno je sve je rečeno!) kao da je dokazalo Hagu da su oni u stanju dokazati više nego Hag i njihov apareat (!) i da je domaći sud nadmašio onaj Haški.

Iskreno, da sam lično na Mahmuljinovom mjestu, da su moja tri brata i dvije sestre, uz desetinu drugih najbližih rođaka, ubijeni, pitam se kako bih se ja ponašao. Čudio sam mu se i divio kada god je, a činio je to pred svaku pripremu borbenih dejstava, ponavljao "da mi ne smijemo biti kao oni" i da mi moramo misliti na budučnost svoje djece i svoje zemlje.

Nepravda kojom je rat započeo nastavljala se i tokom cijelog rata a eto, očito je, nastavlja se i dalje. To nije pranje i pravdanje zločina, to je krik višestruko obespravljene žrtve nad kojom se zločin uporno ponavlja!

[PM72]

Ne, nebi, nego bi tužiteljstvo trebalo dokazati da je Mahmuljin znao da će se zločini dogoditi ili da je znao da su se dogodili a da ništa nije poduzeo.

Eto,sam si sebi odgovorio na kilometarski post pun mantranja i pamfleta.Znao je da se zločin dogodio a ni klincem nije mrdnuo.Ende.

[Woody]

Eto,sam si sebi odgovorio na kilometarski post pun mantranja i pamfleta.Znao je da se zločin dogodio a ni klincem nije mrdnuo.Ende.

Ja bih @paša, još samo malčice da te dopunim i dočaram razmišljanja zelenih bolida za one koji (još) nisu upućeni:

Znao je da se zločin dogodio a ni klincem nije mrdnuo.

I nek' nije ko im jebe mater vlašku. I ja/svi bih/bi isto postupio/postupili. Ne more vrijedit pogani vlah kol'ko vrijedni brat musliman pa makar preš'o i hiljadu kilometara samo zbog toga. Halal im svaka, amin ilah jarabi... Od Kladuše do Irana...

Na što, opet, tužilaštvo zadovoljno protrlja ruke i lukavo se nasmiješi.

Pozdrav domovini

[toska]

Ne, nebi, nego bi tužiteljstvo trebalo dokazati da je Mahmuljin znao da će se zločini dogoditi ili da je znao da su se dogodili a da ništa nije poduzeo.

Eto,sam si sebi odgovorio na kilometarski post pun mantranja i pamfleta.Znao je da se zločin dogodio a ni klincem nije mrdnuo.Ende.

obojica idete malo u krajnost, crno-bijelo.
neku vrstu odgovornosti vjerovatno neće moći izbjeći, ali nit je naredio nit učestvovao u zločinu,
jednostavno 10 godina djeluje kao preteška kazna za djelo nesprečavanje i nekažnjavanje.
rastegljiv pojam i sve ovisi o volji sudija.

ovdje bi se mogla povući i analogija sa npr. zločinama ruskih dobrovoljaca ili čak onima iz Srbije (Arkanovci, Šešeljevi, Škorpioni...) prema zarobljenicima.
svima bi bilo iznenađenje da za to odgovara neki komanadant korpusa Vrs.

[Grean]

Da je sudjeno u Hagu dana ne bi dobio, nego ovdje sude ovakvi ko' ovi petokolonasi sa teme kojima je sve srpsko ugrozeno.

Nejse, u Sarajevu je ubijeno preko 10 000 ljudi, mnogi zarobljeni pobijeni i jedina presuda je komadantu korpusa ako se ne varam.

Komadant brigade i komandir cete koja je ispalila granatu sa Mrkovica na Markale bili u Hagu, ali kao svjedoci. Garantujem da i ovi ovdje koji se vrte iz 1. sarajevske ili kako se zvala a ima ih, znaju ko je bio na minobacacu, nisu Mrkovici Njujork.

Ali zato se upravo sad sudi Drekovicu za granatiranje Kalinovika dok mi kao tipicni Bosnjak, kapetan iz Karaule ponavljamo, ma ko mu jebe mater, nisam ja.

Nisu Alije i Alijici najbitniji razlog sto je za ovaj narod bilo grehota ratovati, narod obicno ima vlast bas kakvu zasluzuje.

Kad se sjetim Gotovine i primjera kako se narod koji ima nacionalni ponos, tradiciju sjecanja i postovanja prema svojim rodoljubima postavio tada. Mi sa druge strane bi ovako prodali svakog od nas, kao sto su prodali ine do sad, recimo borce iz Visica. Tu nema razlike kod Bosnjaka.

Nismo mi realno dzabe ni najebali. To je taj isti mentalni sklop koji je 92' protestvovao za mir i cekao da to nasa JNA smiri. Zato smo mi tu gdje jesmo (pokupljeni ko rahmetli sramota u zadnja tri rata) a ovi oko nas tu gdje jesu. Za sve postoji razlog a uvijek je bar dijelom u samom tebi.

[PM72]

Nemam ni volje ni strpljenja da čitam kilometarske postove u kojima se pravdaju ”naši” zločini...

Iznosim vlastito mišljenje ,za mene je pravi i čestiti primjer Bošnjaka i bosanca oficir Armije BiH iz Goražda pod imenom Amir Reko.Njegovu mater su zapalili četnici na početku rata u jednom fočanskom selu.Vrlo malo nakon toga nije dozvolio da se pobiju mjestani srpskog sela ,na pravcu na kojem je on imao komandu.Jer,babe i đedovi,žene i djeca iz tog sela nisu krivi za smrt njegove majke.Da li bi njihovim ubistvom osvetio smrt svoje majke? Ne bi.Ispao bi kao i oni koji su ubili njegovu mater...

Mahmuljin sasvim sigurno nije naredio da se odsjecaju glave zarobljenim vojnicima.Ali,nije ni prstom pomakao da se procesuira arapska pogan koja je klala ljude iz ćeifa i meraka.Jel mogao? naravno da jeste.Je li to zapovjedna odgovornost? Naravno da jeste.Generalski činovi nisu samo za slikanje.

I više neću tumačiti na ovoj temi.Nek svak odgovara za svoje postupke.

[mishic]

Ne, nebi, nego bi tužiteljstvo trebalo dokazati da je Mahmuljin znao da će se zločini dogoditi ili da je znao da su se dogodili a da ništa nije poduzeo.

Eto,sam si sebi odgovorio na kilometarski post pun mantranja i pamfleta.Znao je da se zločin dogodio a ni klincem nije mrdnuo.Ende.

A gdje to piše da je ZNAO i ko je to , čime i na koji način dokazao?!!
Upravo to da je morao znati da bi nešto poduzeo i jeste sporno.

[hamza_sa]

Ne, nebi, nego bi tužiteljstvo trebalo dokazati da je Mahmuljin znao da će se zločini dogoditi ili da je znao da su se dogodili a da ništa nije poduzeo.

Eto,sam si sebi odgovorio na kilometarski post pun mantranja i pamfleta.Znao je da se zločin dogodio a ni klincem nije mrdnuo.Ende.

A gdje to piše da je ZNAO i ko je to , čime i na koji način dokazao?!!
Upravo to da je morao znati da bi nešto poduzeo i jeste sporno.

Vjerujte mi ljudi da je to kompleksnije od svega ovoga sto ste vi napisali.

Jedino sto bih vas ja zamolio jeste da se o ovome sto manje pise, barem dok se ne donese drugostepena presuda.

A i sami valjda mozete skontati zasto.

[mishic]

Jedino sto bih vas ja zamolio jeste da se o ovome sto manje pise, barem dok se ne donese drugostepena presuda.

U pravu ste gospodine Hamza

[Nekako s proljeća]

Već početkom 1992.godine, u nekim kafanama u ruralnom dijelu Zavidovićke općine, na repertoar su uvrštene pjesme poput :“Spremte se, spremte…“, „To su straže đenerala Draže…“. Postavljene su barikade prema Ribnici i Zavidovićima i na području Gostovića. U samu Vozuću (s.Kalaiše), iz Tuzle je izmještena oklopno motorizovana četa sa rezervistima JNA u funkciji zastrašivanja i demonstracije sile. Nerijetko golobradi mladići u „Rambo“ stilu okitili su se redenicima, šajkačama i poznatom ikonografijom. Bošnjačke nane su vraćane sa šaltera pekare uz obrazloženje da za njih nema hljeba pošto moraju hraniti svoju vojsku. Javna dobra, šumska mehanizacija,transportni kapaciteti,odjednom su postali „srpski“. Na širem području Vozuće živio je podjednak broj Srba i Bošnjaka (po nekim podacima bilo je oko 3200 Bošnjaka i 3000 Srba). Ali, sve je odjednom postalo „srpsko“, prije svega: „Srpska opština Vozuća“, „srpska policija „, „srpska TO“. Krajem 1991. i početkom 1992.godine život Bošnjaka u Vozući je bio pun strah i neizvjesnosti. Zbog toga su Bošnjaci počeli polahko da se iseljavaju.
Govoriti o zbivanjima u bližem okruženju Vozuće do 25.06.1992.godine oduzelo bi previše vremena, mada su događaji u selu Adžići , na Tripića Visu, Željovoj, Kapetanovom Brdu , Predražićima i Ribnici usko povezani sa događajima u Vozući koji će uslijediti nakon tog datuma i imaju uzročno-posljedničnu vezu.

25.juna 1992., tačno u 06.00 sati otpočeo je opšti napad na bošnjačka sela i zaseoke. Minobacači , topovi, samohotke, tenkovi, patovi, pamovi bili su naspram tek formiranog odreda TO Vozuća koji je raspolagao sa oko 30 poluautomatskih i automatskih pušaka, jednim puškomitraljezom, nešto lovačkih pušaka i desetak pištolja. Linije odbrane nisu ni postojale , dijelom i zato što Bošnjaci Vozuće nikako nisu mogli da povjeruju da će ih napasti komšije Srbi sa kojima su kroz istoriju dobro živjeli. Isti taj narod se našao u okruženju, formirani su zbjegovi. Vladao je haos i zbunjenost, a do 27.06. drama je završena tako što je Vozuća etnički očišćena. Neki zbjegovi su se izvukli, samo zahvaljujući borcima Vozuće i Banovića. Ručno su zapaljena i izgorjela sela Gare, Zabrdo, Brdo,, Bukvići, Vukovine, Delići i Hodžića Polje, zapaljena je i najstarija kuća u Vozući, ona Hatkina, koja je bila svojevrstan simbol Vozuće. U svojoj kući u selu Brdo ubijeni su i zapaljeni nepokretni Salko i Kalajka Softić. Masakrirani su Mehanović Ziba i Hakija Muharemović. Samo u dane 25. i 26.06. 1992.g. poginulo je 26 civila, a neravnopravna borba će trajati naredna dva mjeseca.

Uz nadljudske napore boraca iz tog vremena koji su bili naoružani samo hrabrošću, spriječene su puno veće žrtve i stradanje civilnog stanovništva.

[Nekako s proljeća]

Vozuća je etnički očišćena

Na području gdje je živjelo 3000 Bošnjaka , ostale su da žive samo Mehinagić Ulfeta (udata u porodicu Petrović) i njezina sestra Dževahira.

Preživjeli i izbjegli su se obreli u susjednim opštinama Banovići, Živinice,Tuzla,Olovo …i širom svijeta: od Norveške do Kanade .

Nepotpuna lista ubijenih Bošnjaka u Vozući od strane četničko – srpskih snaga

Hamdija Softić (starac), spaljen živ u svojoj kući zajedno sa majkom Zlatkom,

Zlatka Softić (starica), spaljena živa zajedno sa sinom Hamdijom u svojoj kući,

Salko Softić, nadimak Žuna (starac) također biva spaljen u vlastitoj kući.

Ziba Mehanović, polivena benzinom i spaljena živa pokraj spomenika žrtvama fašizma u centru Vozuće.

Fuad Softić

Džebrail (Džebo) Demirović, strijeljan u blizini sela Delići

Fikret Turbić (Zrno), strijeljan u blizini sela Delići

Senad Čamdžić (Džino) , strijeljan u blizini sela Delići (Demirović, Turbić i Čamdžić sahranjeni u isti mezar)

Fikret Mehanović

Hakija Muharemović.

Mehmed Đerzić

Hamid Husić (Šuco)

Bećir Husić

Dio Bošnjaka je odveden u selo Miljevići (srpsko selo sa provizornim logorima za Bošnjake odakle su dalje odvođeni u zloglasne logore na Ozrenu kao što su Rosulje i Tumare) iznad Vozuće. Dijelu Bošnjaka koji nisu htjeli napustiti domove ili su pak uhvaćeni prilikom bijega ni danas nema traga.

Za zločine još niko nije odgovarao

Time drama o Vozući nije bila završena. Završen je samo prvi čin. U narednih 1174 dana jedinice ARBiH će pokušavati osloboditi Vozućki džep uz sporadične uspjehe (maj 1994. Vijenac i u junu 1994.godine , Šuplja bukva-Svinjašnica). Važan događaj iz 1995. dogodio se krajem maja 1995.godine kada je oslobođena greda Podsjelovo, što je bio nagovještaj konačnog sloma . Ovi uspjesi su najdirektnije uticali da se iz Vozuće iseli oko 90% civilnog srpskog stanovništva. Srpski vojni o politički rukovodioci si bili svjesni da se Vozuća ne može vojnički odbraniti, pa je civilno stanovništvo , već od 1993.godine, organizovano iseljavano u dubinu Ozrena (selo Panjik) i dalje prema Doboju, Modrići , Kotorskom…

Operatvni značaj Vozuće je bio utoliko veći, što je Tuzlanski bazen sa oko milion stanovnika i izbjeglicama iz istočne Bosne , bio faktički odsječen od ostatka države, pa je dostavljanje , čak i humanitarne pomoći, bilo otežano i onemogućavano. Jer lokalni putevi preko Zvijezda planine prema Olovu i Ribnici i dalje preko Vrane i Milankovića , prema Banovićima i Tuzli, su zimi bili teško prohodni i ugroženi vatrom neprijatelja. Redovno je otvarana vatra sa Bradinja prema svemu što se kreće u Ribnici (Čak i po jasno označenim vozilima UMPROFOR-a).

Pored svakodnevnih ljudskih gubitaka, tokom tri i po godine, Armija RBiH je oko „Vozučkog džepa“ imala raspoređene relativno velike snage ekvivalenta šest do osam brigada ( u kasnijoj fazi –dvije divizije). To je, na jednoj strani pravilo ogromne iscrpljujuće troškove, a na drugoj strani je ograničavalo ARBiH i sprečavalo da ona aktivno i u punoj mjeri ispolji operativno strategijsku inicijativu. Oslobađanjem Vozuće bi se dobile velike snage koje su se mogle upotrijebiti na drugim važnim ratištima.

Dakle , u geografsko smislu, relativno mali prostor „Vozućkog džepa“ i tih trinaest kilometara presječenog puta je paralisalo život civila i vojnika u Zeničkoj i Tuzlanskoj regiji .

Pojednostavljeno rečeno , Srbi su uporno branili Vozuću, ne zbog samog tog naselja, već zato što su znali koliko ona znači za Armiju R BiH i državu u cjelini.

[Nekako s proljeća]

Postojao je i ogroman problem običnom čovjeku Vozućaninu koji se obreo u Zavidovićima da dođe do svoje familije u Banovićima. Goriva za ovaj 300 km dugačak put (u oba smjera) nije bilo , a kraćim putem pješice trebalo je 8-10 sati pješačenja. Sve to zbog 13 km prekinutog puta dolinom rijeke Krivaje kojim se kretalo hiljadama godina. Presijecanje puta Tuzla – Zenica je bilo potpuno neprirodno i toga su bili svjesni i Srbi u Vozući. Zbog davanja moralne podrške i stvaranja lažne slike o značaju Srpstva u Vozući, ovu enklavu često su obilazili vojni i politički prvaci RS na čelu sa Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem i Vasilijem Kačavendom. Tako se Vozuća okitila atributima : „Srpski Staljingrad“, „Bastion pravoslavlja“, „Mala Moskva“, „Južni Srbobran“ ,“Južna baklja Ozrena“ i sl. Stvaran je mit o nepobjedivosti Srba iz Vozuće. Razbuktavana je vjera i nada da će se dići sve Srpsko u odbrani Vozuće.

Drugi čin Vozućke drame dogodio se 10.09.1995.g. Tada su pripadnici 2.korpusa i 3.korpusa ARBiH za samo jedan dan oslobodili Vozuću. U narednih mjesec i po dana oslobođena je i polovina Ozren planine. Ovaj vojnički uspjeh rezultat je temeljitih organizacijskih priprema, povoljnog odnosa snaga, dobre koordinacije između komandi dva korpusa , stečenog ratnog iskustva i visokog borbenog morala pripadnika ARBiH. Borci su ovoga puta, pored hrabrosti i odličnog logističkog obezbjeđenja , bili naoružani i sa odlučnošću da se Vozuća mora osloboditi.

Za motiv pisanja ovog članka bitno je istaći da su se u sastavu združenih snaga 35.dKoV, koje su napadale na objekat Paljenik, nalazili i strani dobrovoljci (mudžahedini) , uglavnom iz afroazijskih zemalja, za koje srpska strana, „Kebo i njegovi svjedoci“ tvrde da imaju neke nove dokaze o izvršenom zločinu.

Prilikom razmatranja problematike ratnih zločina treba imati u vidu da je u svim borbenim dokumentima jedinica ARBiH (od čete do korpusa) precizno regulisan postupak sa ratnim zarobljenicima u skladu sa Ženevskom konvencijom i humanitarnim pravom ( Putem Zapovijesti, dakle, naredbodavno). Pisani dokumenti i živi svjedoci mogu potvrditi koliko se insistiralo na civilizovanom i humanom ponašanju tokom izvođenja borbenih dejstava. Naglašavano je da „MI“ ne smijemo biti kao „ONI“. Starješine koje su prisustvovale na referisanjima kod komandanta 3.korpusa znaju koliko je on lično insistirao da se spriječe i sankcionišu sve devijantne pojave, čak i paljevine i pljačke napuštenih objekata. O tome postoje i pisani dokumenti. Bataljon Vojne policije 3.korpusa je danonoćno ulagao napore na očuvanju reda i sprovođenju zakonitosti. Insistirano je da, zbog stalnog napredovanja naših jedinica, čim prije počne da se uspostavlja vojna i civilna vlast na tek oslobođenim teritorijama. U tom smislu su angažovane jedinica „Balte“ sa strane 2.korpusa i specijalna jedinica policije iz CSB Zenica. Drugi dan nakon oslobođenja u Vozući je uspostavljena policijska stanica iz sastava ljudstva PU Zavidovići.

U ovoj legitimnoj vojnoj operaciji poginulo je oko 155 pripadnika ARBiH, a preko hiljadu ih je ranjeno uz 12 nestalih. Zarobljeno je 213 srpskih vojnika koji su kasnije razmijenjeni. Preciznih podataka o poginulim i ranjenim Srpskim vojnicima i civilima nema, ali se pretpostavlja da se radi o puno većem broju od broja 68 koje ovih dana pominju „političari“. Procjenjuje se da je u prva dva dana Operacije poginulo oko 150 srpskih vojnika

Za događanja na Vozućkom ratištu procesuiran je i osuđen po komandnoj odgovornosti komandant GŠ ARBiH general Rasim Delić. On nije dočekao da presuda postane pravosnažna jer je u međuvremenu preminuo, a doprinos srčanom udaru koji je uzrok smrti, dao je i boravak u pritvoru Međunarodnog suda za ratne Zločine u Hagu. Ironijom sudbine komandant ARBiH je procesuiran i preminuo puno prije nego što je komandant VRS general Ratko Mladić i došao u Hag.

Drama o Vozući ima i dodatnu vrlo bitnu dimenziju o kojoj javnost, uzburkana aktuelnim političkim igrama, vrlo malo zna.

Među autentičnim Srbima iz Vozuće iz ratnih vremena , pa i danas, vlada uvriježeno mišljenje , od boraca do komandanata, da je Vozuća izdana – prodana od strane političkog i vojnog rukovodstva RS. Da se ne radi o teoriji zavjere govore slijedeći argumenti iz srpskih izvora (knjiga N.Cvjetkovića „Odbrana Vozuće 1992-1995“) :

Na mirovnim pregovorima tokom 1993., a prema Oven-Stoltenbergovom planu Srpska strana se trebala odreći 12% teritorije , a u tih 12% se nalazila i Vozuća. Već tada je bilo jasno Srbima Vozuće da će ona biti ostavljena- prodata-predana.

U aprilu i maju 1994.godine planom Kontakt grupe predviđeno je da RS pripadne 49% teritorije BiH, a hrvatsko-bošnjačkoj federaciji 51%. Vozuća se ponovo našla van RS.

Nakon toga političko i vojno rukovodstvo je počelo diskretno da ostavlja Vozuću. U martu 1995.g. je gotovo prestala komunikacija Vozuće sa taktičkom grupom Ozren, operativnom grupom Doboj i komandom 1.kraiškog korpusa. U takvoj mučnoj situaciji se pokušavalo kontaktirati i tražiti pomoć direktno od Ratka Mladića, ali umjesto njega, načelnika štaba 4.ozrenke brigade primio je Manojlo Milovanović (Razgovor je bio neugodan i bez posebnih zaključaka i konkretnih rezultata).

Kod samih Vozućana javlja se sumnja da postoje nejasnoće oko gubitka Vijenca i da se radilo o izdaji. Čak i borci Laktaške brigade , prilikom odstupanja sa Šuplje Bukve komentarišu gubitak tog objekta :“u pitanju je izdaja“

Događaju se i nerazjašnjena ubistva , a dezertiranje je svakodnevno.

Srpski obavještajci su prisluškivali veze jedinica ARBiH putem prislušnih uređaja tajnog naziva „Izvor“ i „Potok“. Dragocjeni podaci sa „Potoka“ su odjednom presušili. Sumnja se da je neko sa srpske strane izdao gdje se nalazi lokacija tog uređaja.

Kod branilaca Vozuće javlja se zebnja i strah od budućnosti

Osjećaj ostavljenosti je pojačan kada je propao pokušaj spajanja Vozuće sa srpskim snagama oko Olova i na Nišićima („rezervni koridor“ ). Moral je dodatno urušilo neslaganjnje vojne strukture i političkog vrha RS oko krucijalnih pitanja tokom 1994.godine, kao i sankcije koje je SR Jugoslavija uvela RS , a što se vrlo negativno odražavalo na dolinu Krivaje.

Par mjeseci prije pada Vozuće drastično su smanjena sljedovanja MTS za branioce. Umjesto 5 tona goriva mjesečno, brigada je dobijala 600 litara što nije bilo dovoljno ni za pravljenje hljeba. Zalihe mina , granata i sitne municije smanjene su na minimum (desetak borbenih vozila je bilo potpuno bez granata). Komanda 4.ozrenske brigade je u magacinu imala onoliko metaka kolika je bilo onih ljudi koji su napadali. Pretpostavljene komande su okrenule leđa „Srpskom Staljingradu“ kada se radi o MTS, a s druge strane, popuna jedinica ljudstvom je vršena pobjeguljama, švercerima i ljudima bez morala. Broj dezertera u samo jednoj brigadi dostigao je cifru od 2711.

Neposredno pred napad, srpske snage su preko prislušnog uređaja „Izvor“ znale gotovo sve detalje o planovima jedinica ARBiH. Znalo se da se ovaj put radi o vrlo ozbiljnim namjerama oko 14000 pripadnika ARBiH. Zbog toga je od vojnih struktura u Doboju tražena materijalna pomoć i smjernice šta da se radi. Nisu dobili savjet , a materijalna pomoć je bila zanemarljiva (uvredljivo mala).

Kada su otpočela borbena dejstva i strašna borba, na zahtjev iz Vozuće za pomoć, komandant taktičke grupe Ozren Novak Đukić, obećao je da može poslati samo jedan vod (20-30 vojnika)

Istog dana , iz Vozuće izvještavaju Novaka Đukića da je probijena linija 2. ozrenske brigade od strane snaga 2.korpusa, on demantuje te navode i tvrdi da to nije tačno.

Naređenje komandanta 1.kraiškog korpusa koje je potpisao general Arsić Vladimir da „nema povlačenja iz Vozuće“ stiglo je u jedinice VRS kada je već sve bilo gotovo.

Kod komandnog kadra jedinica VRS u Vozući preovladavalo je mišljenje da niko iz obruča ne bi izašao živ da su ispoštovali tadašnja naređenja pretpostavljene komande.

Pojedini visoki oficiri ARBiH bili su iznenađeni izostankom bilo kakve reakcije viših nivoa komandovanja VRS. Naime, u ranijim borbenim dejstvima na Vozućko-Ozrenskom ratištu, kada bi jedinice ARBiH probile linije i ozbiljnije zaprijetile , odmah bi reagovala viša komanda VRS, uvela u borbu desetak tenkova i stanje bi se smirilo, a linije nerijetko vratile.

I sami borci su tokom trajanja borbi nailazili na tople ostatke hrane na šporetima, ne vjerujući da niko nije upozorio ljude na napad.

Imajući u vidu obim priprema, oprativni razvoj i kapacitete ARBiH u ovoj Operaciji, može se sa sigurnošću tvrditi da bi Vozuća bila oslobođena bez obzira na reakciju srpske strane.

Prema srpskim izvorima na Vozućkom ratištu je tokom cijelog rata ukupno poginulo nešto više od 2000 boraca i oko 200 civila (na obje strane).

Od ukupno 1008 vojnika i 62 civila koji su (prema srpskim izvorima) , tokom rata poginuli na srpskoj strani, vjerovatno je dobar broj onih koji su „morali“ stradati u vihoru rata. Ali ogroman broj je mogao biti pošteđen i spašen da je vojno i političko rukovodstvo RS drugačije postupalo, barem krajem rata. Svojim nečinjenjem , u prvoj polovini septembra 1995.g. oni su napravili ambijent u kome su stradali mnogi ljudi, napravljen je pakao i haos u kome su se mogli dogodit i ratni i drugi zločini. Oni koji danas špekuliraju ratnim zločinima, nasjedaju na igre srpskih obavještajnih službi i njenih pripadnika, na žalost i iz našeg naroda.

Već smo naveli da je po komandnoj odgovornosti za Vozuću odgovarao komandant ARBiH. Naš stav je da za zločine treba da odgovaraju svi oni koji su ih naredili, a zatim oni koji su ih neposredno izvršili. Odgovorni su i oni koji ih nisu sprečili, ali oni se, u ovom slučaju, nalaze na srpskoj strani.

Na žalost , uvijek će, izgleda , postojati ekstremni politički jastrebovi koji manipuliraju žrtvama, a radi borbe za fotelje. Pri tome im odgovara da uznemire javnost i u RS i u Federaciji BiH.

Iskreno se nadamo da pravosudni organi ove države neće podleći atmosferi linča i da će spriječiti da gospodin Mahmuljin i gospodin Džaferović budu samo kolateralna šteta u političkim egzibicijama naših vajnih „političara“ na svim stranama.

I na kraju ističemo da je završna operacija oslobođenja Vozuće bila briljantna vojnička pobjeda na koju trebaju biti ponosne i sadašnje i buduće generacije, a posebno neposredni učesnici.

[Koshpa]

https://www.youtube.com/watch?v=IqGFrzs ... SLAVLJE888

Ljubi brata svog

Upozorenje 18+

[90minut]

Koliko izmišljanja malo je reci.

[Dimu1927]

Pisani dokumenti i živi svjedoci mogu potvrditi koliko se insistiralo na civilizovanom i humanom ponašanju tokom izvođenja borbenih dejstava. Naglašavano je da „MI“ ne smijemo biti kao „ONI“. Starješine koje su prisustvovale na referisanjima kod komandanta 3.korpusa znaju koliko je on lično insistirao da se spriječe i sankcionišu sve devijantne pojave, čak i paljevine i pljačke napuštenih objekata. O tome postoje i pisani dokumenti.

Ma isto je to kao i onaj sto govori "ne pucaj, kolji turke, stedi municiju".

Ko nas bre zavadi...

[mishic]

Serbski Staljingrad kako su prijeteći govorili četalji na koncu je dobio ono što je i tražio

[hamza_sa]

Jedino sto bih vas ja zamolio jeste da se o ovome sto manje pise, barem dok se ne donese drugostepena presuda.

U pravu ste gospodine Hamza

Hvala na rijecima u kojim govoris da sam u pravu, ali te molim ne nazivaj me gospodinom.