Anksioznost

[annoy]

A nisam ni ja dobila nikakvu dijagnozu, samo opisano u par rečenica sve šta sam već znala I poslala me kući

[Stoner]

Ja uzmem nešto samo kad imam baš jako stresan period, ispitni rokovi ili nešto slično, ostatak vremena mogu normalno funkcionirati... ali kod mene anksioznost nije toliko jaka.
Da sam neki teži slučaj, nema šanse da bih se sama borila s time. Tko ne zna šta ti anksioznost može napravit od života, taj je sretan. To je često začarani krug iz kojeg je teško sam izaći.

Hmmm, nikako se ne mogu složiti sa ovim. Ja sam četiri godine patio od hronične anksioznosti( i još uvijek, doduše, al dohako sam ja njoj), vjerovatno sam svaki simptom stresa imao + mjesece depersonalizacije/derealizacije, povraćanje izjutra, smršao 8kg u 3 dana ( 20kg ukupno) itd. i odgovorno tvrdim da apsolutno niti jedna tableta ne može zamijeniti sport. Uzimao sam i najslabije i najjače ( čitaj: antiepileptike) i nema teorije da će farmakološki proizvodi koji djeluju po principu umrtvljivanja ili centralnog nervnog sistema ili moždanih receptora biti bolji od fizičke aktivnosti. Ovdje pričam o benzodiazepinima a isto važi i za antidepresive.

Kada se bavimo sportom onda dolazi do iste reakcije u tijelu, luče se hormoni stresa kortisol i adrenalin, tako čovjek sebe svjesno izlaže u ovom slučaju fizičkom stresu onda i tijelo i um postaju otporniji na isti. Samo pola sata sporta će započeti proces lučenja "sretnih" hormona noradrenalina, serotonina i kanabinoida zbog kojih ljudi puše travu. Vježba također umara i mozak i "spaljuje" višak adrenalina koji je u suštini motor ili pokretač svakog anksioznog poremećaja.

Ovdje ljudi pričaju da je bolje popiti dječji Persen nego odraditi turu na biciklu, što je presmiješno.

[Tabhana]

Ja sam se bavio sportom do 22 godine negdje, a sve me uhvatilo sa 18. Nisam pušio, pio, itd, a sve je počelo sa hernijom, gerbom, te gastritisom. Tada sam počeo dobijati i napade panike. Najgore od svega je što doktori nisu znali šta imam dok nisam uradio gastroskopiju. Poslije toga sam čekao par mjeseci kardiologa jer sam te napade imao uvijek kada bi me boljelo u prsima. Srce je hvala Bogu bilo u redu, ali i dan danas imam problema sa ovim napadima.

Danas sam odlučio reći zbogom kahvi. Nisam je pio par dana, maloprije sam je testirao i odmah me uhvatilo. Rečeni mi je da smanjim konzumiranje kofeina, pa zato pravim listu šta mi odgovora, a šta ne.

Ja sam smršao također 15-tak kilograma. Doktorima je i čudno bilo jer sam sportski tip, ne pijem, ne pušim itd.

Nekoliko puta na hitnoj završavao, otkucaj srca 150-160, ne daj Bože nikome.

Sport svakako pomaže, ne treba misliti o tim stvarima, ali najgore je kako ne misliti ako stalno boli, that life

[annoy]

Meni tjelovježba nikad nije pomagala što se tiče anksioznosti, voljela bih da je. Ne primjetim nikakvu razliku u tom smislu u periodima kad vježbam i kad ne vježbam, samo se fizički bolje osjećam kad vježbam.

[Stoner]

@annoy A cekaj, kakvom se vjezbom bavis, koliko traje?
Potrebne su jako zahtjevne i naporne vjezbe. Od fiskulture i trcanja dvadeset minuta svaki drugi treci dan nema puno fajde.

Ja se bavim brdskim biciklizmom. Nekada bukvalno vozim po sest sati, dakle aerobna vjezba koja jaca citavo tijelo, PLUCA, SRCE + priroda.

@Tabhana Odvikavanje od kafe ti je prava stvar. I ja sam nekad pio po pet dnevno a sad nikako.

I da, nemojte se boriti protiv anksioznosti. Tako mozgu signalizirate da je u opasnosti i to je dodatni stres. Nema smisla stresom se boriti protiv stresa. Dozvolite sebi da budete u takvom stanju i za par mjeseci, uz dosta uspona i padova, simptomi polako nestaju. Pijte vodu. Ja sam godinama koristio nekakve tehnike, linden metoda, tablete , kbt i sve je to kratkorocno malo pomagalo ali jedino kada sam zauzeo ovakav stav sam vidio da je ovo jedino sto funkcionise za mene.

[vucko071]

A nisam ni ja dobila nikakvu dijagnozu, samo opisano u par rečenica sve šta sam već znala I poslala me kući

Klasicna prica, zvekne ti dijagnozu sa nekim F, slijedi terapija, nekoliko razgovora i onda te pocne slati od jednog do drugog kolege sa ciljem da te skine sa svoje grbace. Neki dan sam nakon duzeg vremena otisao u dom zdravlja da se narucim kod neuropsihijatra. Prvo sam otisao kod doktorice opste prakse i ona mi je dala uputnicu za neuropsihijatra. Poslije odem kod psihijatra da narucim termin kad me moze primiti, udjem u onaj nas "separe", predam knjizicu i medicinska sestra mi hladno rece da je doktorica na odmoru i da ih zovnem tek za 45 dana pa cemo vidjeti kad me mogu primiti. Ovo je stvarno sramota kako se odnose prema nama, za 45 dana ja mogu dozivjeti ko zna kakve probleme a zivot mi se moze pretvoriti u pakao ako mi se stanje jos malo pogorsa.
Nemam viska novca da idem kod privatnih ljekara, a ovi obicni ljekari se uopste i ne trude da mi pomognu ili nemaju znanja da pomognu. A zivot tece, stresna situacija za situacijom dolazi svakodnevno i svaka ta situacija je moguci okidac za novi napad panike. Stvarno covjek vise ne moze biti pametan sta da radi i kome da se obrati. Bukvalno iz ocaja sam se prijavio na ovaj forum, nadam se da cu ovdje cuti neki konstruktivan savjet ili prijedlog.

[Sephora]

A nisam ni ja dobila nikakvu dijagnozu, samo opisano u par rečenica sve šta sam već znala I poslala me kući

Klasicna prica, zvekne ti dijagnozu sa nekim F, slijedi terapija, nekoliko razgovora i onda te pocne slati od jednog do drugog kolege sa ciljem da te skine sa svoje grbace. Neki dan sam nakon duzeg vremena otisao u dom zdravlja da se narucim kod neuropsihijatra. Prvo sam otisao kod doktorice opste prakse i ona mi je dala uputnicu za neuropsihijatra. Poslije odem kod psihijatra da narucim termin kad me moze primiti, udjem u onaj nas "separe", predam knjizicu i medicinska sestra mi hladno rece da je doktorica na odmoru i da ih zovnem tek za 45 dana pa cemo vidjeti kad me mogu primiti. Ovo je stvarno sramota kako se odnose prema nama, za 45 dana ja mogu dozivjeti ko zna kakve probleme a zivot mi se moze pretvoriti u pakao ako mi se stanje jos malo pogorsa.
Nemam viska novca da idem kod privatnih ljekara, a ovi obicni ljekari se uopste i ne trude da mi pomognu ili nemaju znanja da pomognu. A zivot tece, stresna situacija za situacijom dolazi svakodnevno i svaka ta situacija je moguci okidac za novi napad panike. Stvarno covjek vise ne moze biti pametan sta da radi i kome da se obrati. Bukvalno iz ocaja sam se prijavio na ovaj forum, nadam se da cu ovdje cuti neki konstruktivan savjet ili prijedlog.

Izvini sto ovako ulijecem u temu, ali samo jedno pitanje cu ti postaviti..a to je da li se bavis nekim spotrom ?

[Tabhana]

Tako je i meni bilo, čekao termin mjesec i pol, došao na red, kaže dođi sljedeće sedmice

Casual Bosnian style

[natt]

Postoje li besplatna savjetovalista u Sarajevu?

[Tabhana]

Samo za @Vucka u vezi privatnika. Dao sam par stotina KM na privatnike i sve je isto. Bolje te saslušaju i to je to, nemoj očekivati neki lijek koji će ti pomoći.

Opiši malo više kada dobijaš te napade, poslije jela, prije jela, kada ustaneš, pred spavanje.

[vucko071]

Samo za @Vucka u vezi privatnika. Dao sam par stotina KM na privatnike i sve je isto. Bolje te saslušaju i to je to, nemoj očekivati neki lijek koji će ti pomoći.

Opiši malo više kada dobijaš te napade, poslije jela, prije jela, kada ustaneš, pred spavanje.

Pretpostavljao sam da je takva situacija kod privatnika. Platis sat vremena, on te fino saslusa za to vrijeme i to je sve.
Nisam dosad primijetio neku vezu izmedju napada i jela. U stvari, o tome nisam ni razmisljao. Moji napadi su povezani sa agorafobijom, znaci sto je veci broj ljudi oko mene to je mogucnost napada veca. Utakmice, koncerti, kafici, kino, skupovi, poslovni sastanci, tramvaji, trolejbusi, sve to za mene predstavlja mjesta visokog rizika za panicni napad. Kafici su mi tu nekako najgori od svega. Pravo gadna situacija mi je i kada stojim pred vecim brojem ljudi ili kada veci broj ljudi gleda u mene. A stvarno ne znam zasto se to desava jer se ne bojim nikoga ni po pitanju snage a ni po pitanju pameti. I zato se stalno pitam cega ili koga se ja to toliko bojim. Kao da u jednom trenutku nesto jace od mene klikne dugme panicnog napada i on preuzme vlast nad mojim tijelom.
Ujutro i pred spavanje nisam dosad imao panicni napad. U stvari, nikad nisam imao panicni napad u kuci, uvijek se to desavalo negdje vani.

Izvini sto ovako ulijecem u temu, ali samo jedno pitanje cu ti postaviti..a to je da li se bavis nekim spotrom ?

Ne ulijeces u temu, slobodno pitaj, ovo je otvoreni forum. Ne bavim se sportom, ali cesto setam, pomalo trcim i radim vjezbe u kuci.

Postoje li besplatna savjetovalista u Sarajevu?

U svakom domu zdravlja imas neuropsihijatra koji ce te besplatno saslusati i dati dijagnozu i eventualnu terapiju. Problem je nesposobnost i nestrucnost, a najveci problem je sve veci broj oboljelih i manjak doktora tako da se sve duze mora cekati na termin.

[Tabhana]

Nisam se baš dobro izrazio. Kada doktori na osnovu osnovnih simptoma ne mogu dati dijagnozu onda oni rade po procesu eliminacije. Tako je to sada kod mene. Uradio sam mnogo testova i svi su bili negativni. I tako je i doktor privatnik rekao da on može samo raditi po procesu eliminacije, tako da trebam uraditi test po test dok se ne naiđe na nešto.

I ja sam imao te napade na javnim mjestima. Najgore od svega što ih imam po par u malom razmaku kada sam sa prijateljima, dok je i meni zanimljivo bilo da sam ih kući rijetko dobijao. Kod mene je jednostavno rješenje bilo, pošto imam hijatalnu herniju, gerb drugog stepena, te gastritis, zbog kojih sam počeo i dobijati napade panike (mislio sam da je srce u pitanju), mjesta koja su bila puni dima (cigara), zagušljiva utjecali su direktno na mene. Ja sam se doslovno patio godinu dana, gdje sam se zatvorio kući i nisam ni pomišljao da izađem negdje van.

Vjerovao ili ne, hrana jako utiče na mene radi svih ovih problema. Pokušaj voditi dnevnik šta jedeš i kada izađeš negdje, ponavlja li se opet taj napad. Mislim da je i kod tebe problem što već automatski ti sam pretpostavljaš da ćeš dobiti napad panike u društvu, što je svakako još veći prekidač tom istom napadu.

Da odmah naglasim jednu stvar, nisam doktor po profesiji, samo nastojim pomoći bilo kome.

[Sephora]

Izvini sto ovako ulijecem u temu, ali samo jedno pitanje cu ti postaviti..a to je da li se bavis nekim spotrom ?

Ne ulijeces u temu, slobodno pitaj, ovo je otvoreni forum. Ne bavim se sportom, ali cesto setam, pomalo trcim i radim vjezbe u kuci.

Trebao bi pod hitno ukljuciti redovno bavljenje sportom, jer sport je jedna od najboljih terapija tvom problemu, setnja u tvom slucaju mi djeluje previse lagano ( mlad si i imas puno vise snage/energije za nesto jace,brze ),neki sport gdje ces moci "izbaciti " to sto osjecas u sebi ... trcanje ukljuci redovno, za pocetak 1/2h..i svaki dan povecavaj vrijeme,kad kazem redovno to znaci i na kisi i na suncu , da prepreke ne bude...i kad si dobrog i loseg raspolozenja..

[ZenaZbrkovima]

koliko od vas koji preporucujete sport i druzenje zaista ima iskustva sa prevazilazenjem anksioznosti?

[annoy]

@annoy A cekaj, kakvom se vjezbom bavis, koliko traje?
Potrebne su jako zahtjevne i naporne vjezbe. Od fiskulture i trcanja dvadeset minuta svaki drugi treci dan nema puno fajde.

Ja se bavim brdskim biciklizmom. Nekada bukvalno vozim po sest sati, dakle aerobna vjezba koja jaca citavo tijelo, PLUCA, SRCE + priroda.
.

U periodima kada imam vremena, idem u teretanu i tamo radim kombinacije kardio vježbi i vježbi snage. Prakticiram i jogu.

Znam ja da to nije puno, ali što ako nemamo vremena intenzivno se baviti sportom? Ja možda mogu jednom mjesečno izdvojiti dan kad bih imala snage i vremena više sati trenirati. 6 sati za bicikliranje bi mogla odvojiti eventualno u periodu od dva tjedna

[annoy]

Ili što ako jednostavno nismo sportski tip, ne uživamo u tjelovježbi i nemamo previše volje se time baviti? Ja osobno mrzim vježbat iz dna duše, natjeram se da vježbam barem minimalno samo zato što znam da je to zdravo i dobro za mene, ali baš nikad ne uživam u tom fizičkom naporu, užasna mi je to tlaka, jedino kad se dobro osjećam je kad je sve gotovo
Intenzivno bavljenje sportom me ne privlači ni najmanje, sve i kad bih imala vremena, a nemam. Ja bih iskreno radije otišla na neko opuštanje u prirodi, fotografirala, vježbala jogu, opuštala se, nego se ubijala vozeći biciklo 6 sati. Nije li ipak svrha da radimo nešto što nas ispunjava i usrećuje, koliko uopće ima smisla se forsirati i ubijati radeći nešto što te ne usrećuje i što zapravo ne želiš, kako to može dobro utjecati na psihu?

[Stoner]

Pa ni ja nisam volio vjezbe dok nisam nasao ono sto mi odgovara. Ja kada sam tek poceo pedalati nakon deset minuta bi se preznojio i imao upalu misica.
Bitno je da se nadje neka fizicka aktivnost koju bar malo volis, uz disciplinu i kontinuitet ce preci u naviku a pocetni intervali vjezbe ce biti laki i nedovoljni sto znaci da tijelo fizicki jaca a uz to dolazi i do jacanja psihe.
Mogu to biti neke grupne aktivnosti, adrenalinski sportovi itd.

Nemoj ocekivati da nakon prvog puta sva leprsas od srece jer anksioznost iscrpljuje i emocionalno i cesto je prisutna i depresija. Treba vremena.

[Stoner]

Rekla si da se osjecas dobro tek kad zavrsis sa vjezbom. Tako je sa svima kad je u pitanju teretana.
Tek kad se dobro oznojimo i malo predahnemo dolazi do onog happy efekta.

Sve ovo govorim iz razloga sto sam primjetio da puno ljudi na ovoj temi haman pa trazi izgovor da se ne bavi sportom, sto je zalosno s obzirom da je sport najbolji antidepresiv i stressbuster bez nuspojava.

[roki]

Ja sam se bavio sportom 12 godina,intenzivno,jako jako intenzivno.Imao po 2 treninga preko raspusta,trenirao na planini po tri treninga dnevno,isao na more na zimske pripreme,jedva stizao na školu i učenje,i to mi apsolutno ništa nije pomoglo kod anksioznosti.Kad me uhvati lupanje srca i crvenilo u licu,džaba sve,mogao sam na 1 minut prije i maraton istrčati.
Da sam se osjećao generalno bolje jesam,fizički jak,stabilan,dobro građen,a u meni stalno kuha,hiljadu misli.
Sport svakako neće odmoći ali neće ni pomoći vala nešto

[JThomas]

kod pravih psihičkih poremećaja? naravno da neće. sport je zdrav, zdravo je i zdravo jesti, ali da pomogne nekome ko stvarno ima mentalnih problema? pomoći će moj kurac. prije će hodžin zapis placebom pomoći.

[Kona__]

kod pravih psihičkih poremećaja? naravno da neće. sport je zdrav, zdravo je i zdravo jesti, ali da pomogne nekome ko stvarno ima mentalnih problema? pomoći će moj kurac. prije će hodžin zapis placebom pomoći.

brutalno

[JThomas]

riječ je o nauci. i to o nauci gdje se neuporedivo više i dalje ne zna nego što se zna. i neko kaže, istrči se pa će biti bolje. hoće - ako je tvoj problem što si dokon i ne znaš šta ćeš od sebe. a ako imaš pravi mentalni problem neće.

[ZenaZbrkovima]

ma fazon je sto svi hoce da se razumiju u sve.
sveprisutni na temama od politike preko sporta, zdravlja do lj&s-a.

ne kazem da ovdje nema tih koji su se "izlijecili" usput se baveci sportom, jer sport vjerovatno moze pomoci, ali tek kad se stvari u glavi i tijelu dovedu ili barem pocnu dovoditi u red.

a da neko iskljucivo zahvaljujuci sportu ozdravi.. mi svi eto lijene, depresivne budale, i lakse nam se j***** u glavu mjesecima i godinama nego potrcat, malo "pedalat" i sl..

[Njanjavi]

Sto ja vas volim, majke mi

[vucko071]

Mislim da je i kod tebe problem što već automatski ti sam pretpostavljaš da ćeš dobiti napad panike u društvu, što je svakako još veći prekidač tom istom napadu.

Nakon duze borbe sa anksioznoscu covjeku ta misao postane nesto o cemu stalno razmislja, a to nije dobro nimalo. Ne znam kako to pobijediti i izbaciti iz glave, izgleda da anksioznost pobjedjuje samo onaj koji uspije u tome.
ovo sto si govorio za hranu mi nije nimalo logicno, trenutno sam ubijedjen da hrana nema neku vezu sa ovom bolescu. Sasvim druga prica su kafa i cigare koji negativno uticu na anksioznost. Alkohol trenutno smiruje, cak neki kraci period od sat ili dva dobro skriva znakove anksioznosti, ali dugorocno i on djeluje veoma negativno.

Trebao bi pod hitno ukljuciti redovno bavljenje sportom, jer sport je jedna od najboljih terapija tvom problemu, setnja u tvom slucaju mi djeluje previse lagano ( mlad si i imas puno vise snage/energije za nesto jace,brze ),neki sport gdje ces moci "izbaciti " to sto osjecas u sebi ... trcanje ukljuci redovno, za pocetak 1/2h..i svaki dan povecavaj vrijeme,kad kazem redovno to znaci i na kisi i na suncu , da prepreke ne bude...i kad si dobrog i loseg raspolozenja..

Rado bih ja posvetio vise vremena sportu, ali razne obaveze mi to ne dozvoljavaju. Zivimo u modernom vremenu gdje ostaje vrlo malo vremena koje covjek moze posvetiti sebi i svom zdravlju.

Ili što ako jednostavno nismo sportski tip, ne uživamo u tjelovježbi i nemamo previše volje se time baviti? Ja osobno mrzim vježbat iz dna duše, natjeram se da vježbam barem minimalno samo zato što znam da je to zdravo i dobro za mene, ali baš nikad ne uživam u tom fizičkom naporu, užasna mi je to tlaka, jedino kad se dobro osjećam je kad je sve gotovo
Intenzivno bavljenje sportom me ne privlači ni najmanje, sve i kad bih imala vremena, a nemam. Ja bih iskreno radije otišla na neko opuštanje u prirodi, fotografirala, vježbala jogu, opuštala se, nego se ubijala vozeći biciklo 6 sati. Nije li ipak svrha da radimo nešto što nas ispunjava i usrećuje, koliko uopće ima smisla se forsirati i ubijati radeći nešto što te ne usrećuje i što zapravo ne želiš, kako to može dobro utjecati na psihu?

Slazem se s tobom, ocito ni ja nisam bas sportski tip. Ako bi mi neko dao da biram izmedju odmaranja u kadi punoj pjene, dobrom filmu, flasi finog vina s jedne strane ili pedalanju ili trcanju s druge strane onda bi ja uvijek birao ovo prvo.

riječ je o nauci. i to o nauci gdje se neuporedivo više i dalje ne zna nego što se zna. i neko kaže, istrči se pa će biti bolje. hoće - ako je tvoj problem što si dokon i ne znaš šta ćeš od sebe. a ako imaš pravi mentalni problem neće.