Ja zapravo imam "strah od straha". Unaprijed se plasim da cu dobiti panicni napad pa ne idem na mjesta koja ga mogu izazvati te izbjegavam situacije koje mogu dovesti do panicnih. U proteklih godinu ipo imala sam samo 2 panicna, prvi koji je bio "okidac" za povratak u stanje u kojem sam sad, i drugi koji se pojavio mjesec dana nakon prvog. Vishe nikad nisam imala panicni ali se uzasno bojim svega. Krecem se ja, idem na posao, ponekad se vozim gradskim prijevozom i vec pola godine se sama krecem bez problema. Zapravo, mene nije toliko strah panicnih, to bude i prodje, i apsoultno sam svjesna da mi nista od toga nece biti iako je to takav odvratan i uzasan osjecaj navale straha. Medjutim, ja se uzasno, uzasno i uzasno bojim popratnih stvari koje idu uz panicne i anksioznost, a to je onaj odvratni osjecaj nerealnosti, uzasne misli, strah i tjeskoba, osjecaj kada mislis da ludis..ja se toga bojim.
@Lacrosse mislim da je je na pojavu moje anskioznosti djelimicno utjecao i odgoj. Roditelji se jesu poprilicno zastitnicki odnosili prema meni ali mislim da je veci problem bio sto su me odgajali tako da uvijek trebam biti uzor drugima (najbolja u skoli, na faxu itd.) sto me uzasno sputavalo i lomilo. Uvijek sam se plasila da cu ih iznevjeriti.
@Staradis kad spomenu fax, pade mi na pamet kako mi je tesko bilo kad sam tek pocela studirati..pa amfiteatar pa guzva pa zagusljivo pa ljeto i baste i svi idu na kafu, a ja u biblioteku:)
) ali sta cu, kao da sam ja birala ovo stanje, kao da ja zelim ove strahove, kao da ja ne bih voljela biti "normalna" kao i drugi ljudi i disati punim plucima, uzivati u zivotu. ALI SVE OVO STO SAM NAVELA NIJE RAZLOG DA JA NAPUSTIM SVOG SUPRUGA I SVOJE DIJETE, MA KOLIKO TESKO MI BILO. Ovo sto me "potrefilo" nisam birala, desilo se i svakom se moze desiti. 
