Zbogom moje pile...

[madnessa]

dusa moja malena... puno ce mi nedostajati njegovo prosipanje sjemenki i hranjenje s dna kaveza... njegov ostri kljunic nakon sto ga izbrusi samo sa strana... a tek cvrkuuuuuuuuut...

[RosaSpinosa]

.

[miroslav76]

Znam koliko te dusa boli za tvojim PILETOM...izdrzati moras,jer svi moramo otici tamo,gdje je otislo tvoje PILE...tamo gdje nema tuge,patnje i boli......

[Lelli]

upravo sam ga ukopala...mislim da od suza ne vidim ni šta pišem...našli smo mu lijepu livadu i na njoj jedno malo drvo....tamo će mu pjevati ptičice svaki dan...a drvo će mu praviti hlad...iskopali smo duboko (da ga druge životinje ne nađu)...umotala sam ga u ubrus...polako spustila...polako stavila zemlju na njega...i pala u šok....na vrhu sam ostavila ružine latice....nema ga više..gotovo je.....svi smo u šoku....najteže mi je bilo posljednji put držati ga u rukama i znati da ga više nikad neću vidjeti...pile moje više nije samnom...htjela sam slikati, ali od suza nisam mogla...valja se sada priviknuti na činjenicu da se s malim plavim zvonom i stakalcem nema više ko igrati...

Jao kako sam se rasplakala

Žao mi je i razumijem kako se osjećaš... No vrijeme liječi sve, a na svu sreću ti imaš još nekoliko divnih malih stvorenja za koje sam sigurna da će svojom umiljatošću i ljubavlju biti prava podrška koja će ti pomoći da sve ovo prebrodiš...

I mene si rasplakala...osjetim svaku tvoju iskrenu rijec i osjecaje....zao mi je sto patis-budi jaka!

[blackberry]

nisam htjela da vas rasplačem, ali očigledno vas ima jako mnogo koji samnom susosjećate....hvala vam na tome...od mog jučerašnjeg plakanja sam dobila upalu mišića, modro-ljubičaste podočnjake i još jednu nesprespavanu noć, još jedan dan neodlaska na posao...moje bebe su tu kraj mene....skontali su da me depresija drma - pa me samo pokušavaju zabaviti....sinoć sam prestala plakati na ukupno 3 sata...otvorim ovu temu...vidim njegovu sliku...i opet suze...u mom srcu će ostati jedno veliko mjesto upravo za njega...njegov kavez i lijekovi stoje još uvijek na stolu u drugoj sobi....uđem, pogledam, nešto me presječe...kao da ga vidim na trenutke kako se igra...i skontam da haluciniram....strašno....još uvijek nemam snage ni da to sve operem i sklonim...ostavit ću kavez za uspomenu....i sipinu kost o koju je oštrio kljunčić, i ljuljačku, i hranilicu i pojilicu i njegovo najdraže mjesto za spavanje - malu plavu ljuljačku...vrijeme će učiniti svoje, svakim danom bit će malo lakše...ali, moje kuckanje po šalteru prije no upalim svjetlo (da ga ne prepadnem), zatvaranje svih mogućih rupica (da mu ne puše), pravljenje posebnog rasporeda u sobi (da mace ne bi mogle doći do njega)-sve su to stvari koje ću još dugo dugo vremena mahinalno raditi...pogled ka mjestu gdje je stajao njegov kavez je dovoljan da me obuzme tuga i gorčina u srcu...navikla sam da gledam u kavez svaki put kada se probudim, kada uđem u sobu....upotpunio je moj život na mnoge načine...zahvalna sam što sam ga imala....bio je najdivnija ptičica na svijetu....

[*miara*]

moj kiki je bio kod mene 5 godina. isto tigrica. imao je prelijepo perje, nekako plavo-svijetlotirkizno... bio je pravi dzentlmen i maza. slucajno naidjem na macu i usvojim je. macak (avatar) je pravi krkan i stalno skakao po kavezu i tako ja odlucim da ga dam prijateljici... bila je teska odluka, ali barem nek je ziv kod nekog drugog nego da ga hugo ubije...
svako malo sam pitala tu jaranicu kako mi je kiki, sta radi, molila je da mi ga uslika i uvijek je imala nekih deset razloga da se izvuce i kaze "drugi put". prije par mjeseci saznam da ga je dala sestri, sestra muzevoj rodici i da je pobjegao od te rodice kroz prozor. citav dan u skoli plakala i razrednica mi se smijala. jebat joj mater. mog kikija vise sigurno nema. on nije vrabac da jede hljeb i smece sa ulice...

prije 3 dana mi je umro koko, moja druga tigrica, nakon samo 4 mjeseca sto je bio kod mene. zivio je sveukupno mozda 6 mjeseci. isto tako iznenada... u dva dana mu se sve desilo... na kraju sjeo na pod u kavezu, oslanjao se krilima, ja ga mazila, grcio se i ode...

[puna_casa]

nisam htjela da vas rasplačem, ali očigledno vas ima jako mnogo koji samnom susosjećate....hvala vam na tome...od mog jučerašnjeg plakanja sam dobila upalu mišića, modro-ljubičaste podočnjake i još jednu nesprespavanu noć, još jedan dan neodlaska na posao...moje bebe su tu kraj mene....skontali su da me depresija drma - pa me samo pokušavaju zabaviti....sinoć sam prestala plakati na ukupno 3 sata...otvorim ovu temu...vidim njegovu sliku...i opet suze...u mom srcu će ostati jedno veliko mjesto upravo za njega...njegov kavez i lijekovi stoje još uvijek na stolu u drugoj sobi....uđem, pogledam, nešto me presječe...kao da ga vidim na trenutke kako se igra...i skontam da haluciniram....strašno....još uvijek nemam snage ni da to sve operem i sklonim...ostavit ću kavez za uspomenu....i sipinu kost o koju je oštrio kljunčić, i ljuljačku, i hranilicu i pojilicu i njegovo najdraže mjesto za spavanje - malu plavu ljuljačku...vrijeme će učiniti svoje, svakim danom bit će malo lakše...ali, moje kuckanje po šalteru prije no upalim svjetlo (da ga ne prepadnem), zatvaranje svih mogućih rupica (da mu ne puše), pravljenje posebnog rasporeda u sobi (da mace ne bi mogle doći do njega)-sve su to stvari koje ću još dugo dugo vremena mahinalno raditi...pogled ka mjestu gdje je stajao njegov kavez je dovoljan da me obuzme tuga i gorčina u srcu...navikla sam da gledam u kavez svaki put kada se probudim, kada uđem u sobu....upotpunio je moj život na mnoge načine...zahvalna sam što sam ga imala....bio je najdivnija ptičica na svijetu....

Blackbarry, još će ti se dugo prividjati i ciniti da cujes cvrkut, zvoncic... Oni vremenom postaju dio nas..ja vec godinu i po nemam psa (živjela je 10 god ), pa jos uvijek "čujem" zvuk šapa po kući, a desetine puta, vraćajući se uvečer kući, pomislim :Eh, sad nas dvije u noćnu šetnjicu...
Teško ti je, razumijemo svi, budi hrabra !

[Maybach]

I ja sam imala tigrice dvije,jedna je uginula nakon sto je slomila nogu,a poslije rata niko nije mogao da mu pomogne,a druga je uginula nakon vise od 10 godina,od proliva.Mislim da je mozda bilo i do mene,tako nek svi koji imaju tigrice i kojima je stalo do njih znaju,da tigrica ne smije imati proliv vise od tri dana,inace nece prezivjeti.Prosli su samnom rat i svako granatiranje,najsigurnije mjesto u stanu bilo je za njih rezervisano,nosila sam ih u skloniste,mljela im psenicu na mlin za biber i na tome su prezivjeli cijeli rat,dok nisam pocela na razne nacine nabavljati malo sjemenki,ali prosa skoro nikako.Lijecila sam ih antibioticima vise puta,ali moram reci,imala sam neke raje koja su studirala veterinu,a poznajem i veterinare,i mislim da ptice rijetko ko od njih shvaca kao nesto zivo.Cak i na samom fakultetu,jedan predmet-perad je smijesan i rijetko ko od veterinara umije pomoci,tako da mnogi koji vole ptice mnogo puta ce biti ismijani ukoliko pozele da bolesnu pticu i izlijece.Zenkicu,koja je ostala samnom najduze redovno sanjam makar jednom u mjesecu,a proslo je skoro 10 godina od kako je uginula.Danas imam psa,ali ptice i opcenito perad i dalje jako volim.

[sinus]

Ja mislim da pticama nije mjesto u kavezima (jer volim životinje), to je isto kao da avion čuvaš u garaži i on nikada ne leti i ne vidi svijet. Ali ipak žao mi je tvoje ptice koja je uginula.