arzuhal wrote:Ja nisam opijen vjerom, a ne da ne bih volio biti opijen Uzvišenim, ali nemam ja taj duhovni kapacitet..nego, da nešta i ja priupitam, obzirom da meni vjera daje pravac u životu, a svaki čovjek ima neki svoj pravac, neku svoju kiblu, kako Kur'an kaže...
Ja volim i nastojim da budem, prije svega, pošten prema sebi samom, u bilo kojoj situaciji, po bilo kojem slučaju. Tu svoju potrebu sam uočio u srednjoj školi, kada me je jedan profesor oborio na polugodištu i kada su neki iz moje raje psovali tom čovjeku i vrijeđali ga (kao, da meni bude lakše, kao neka podrška), a ja jedini, što je djelovalo nedopustivo i neprirodno, branio čovjeka i ustvrdio kako je sasvim pošteno što me oborio jer ja nisam ništa učio iz tog predmeta. Poslije sam sjeo, naradio se i riješio problem do kraja godine.
A takvih slučajeva je bilo puno u mom životu i vazda nastojim prvo sebe da uzmem na nišan. Poslije je lahko. Ustvari, držim da su mnoga (ako ne i sva) naša nezadovoljstva, na koja nailazimo kroz život, samo mučni momenti susreta sa samim sobom, susreti sa našim (vlastitim) nezadovoljstvom samima sobom koje je generator svih naših drugih nezadovoljstava (drugim ljudima, situacijama, itd).
Ovdje se spominju i razvodi brakova kod vjernika i slične stvari. Svi mi možemo posvjedočiti da ima porodica koje žive u oskudici i nisu zadovoljni tom oskudicom, ali su zadovoljni sobom, a time i drugima u porodici (muž ženom i žena mužem, npr.), te imaju snage, volje i energije da se suprotstave problemu u kojem se nalaze. Ta oskudica prestaje biti razlogom, na primjer, raspada te bračne zajednice, naprotiv. I vidiš ljude kojima je teško, ali opet imaju neko zadovoljstvo, opet imaju neku radost života.
S druge strane, imamo i porodice koje su materijalno i presituirane, pa nešto ne štima, nema radosti u tom životu, sve se raspada.
To zadovoljstvo je krajnje individualna stvar. To i jest subjektivno i jedino tako i jest autentično. Jer ako bi se posmatralo očima hladne logike (a kroz prizmu materijalizma), onda bi onaj koji ima više materijalnog i s te strane je osiguran do kraja života, trebao biti najzadovoljniji čovjek, a onaj koji nema - najveći nesretnik. Međutim, život je čudan i nelogičan, pa nas često demantuje brojnim primjerima.
Uostalom, ni ljubav nema logike i nije logična, kao ni vjera. Ja ne mogu ni pokušati da zamislim kako se naši ljubavni izbori (ljubav usmjerena ka ili izazvana nečim) ostvaraju putem logičkog suda...
Sa aspekta jednog muslimana, mogu reći da se najveća borba u jednom vjerniku odvija samo po jednom pitanju - prihvatanju ili neprihvatanju Odredbe. Pitanje božanske Odredbe se isuviše često simplificira od strane pojedinih ateista/skeptika/..., što zbog objektivnog nepoznavanja vjerskog učenja, što zbog apriornog negatorskog stava prema vjeri. Zato često mogu čuti kako musliman sve opravdava Allahovom voljom i više ne razmišlja jer mu, očito, i ne treba da razmišlja...
Ništa nije dalje od ovakve površnosti.
Nasuprot pukom fatalizmu, islam traži od čovjeka stalnu borbu, stalni napor ka očuvanju i unapređenju (oplemenjivanju) života. Svaka Odredba koja se desi, kao što je smrt ili bolest, je fenomen, stvar je koja se pojavljuje, kako bi se čovjek suočio sa njom i kako bi je prevazišao. Vjera traži od čovjeka da ne priželjkuje vlastitu Smrt, nego da joj se suprostavi Životom, jer život jest u njegovim rukama, a ne smrt. To je suočavanje sa neminovnom smrću.
Isto tako, kada je u pitanju nečija druga smrt ili bolest - vjera ne uči da se predamo, nego da snažno djelujemo u odnosu na neku Odredbu, da istrajavamo, da se borimo, da pomažemo i olakšavamo.
Prihvatanje Odredbe ne znači mirenje sa sudbinom, nego hrabrost odluke da se toj sudbini pogleda u oči i zaviri u dušu. To Allah traži od muslimana.
Vjerniku je zabranjen pesimizam jer bi to značilo dezerterstvo od života, od samog smisla. Vjernik zna za Boga, ali Mu ne kuka, nego ulaže sav svoj napor da prevaziđe Odredbu, sa sviješću da će ga Onaj koji zna i najskrivenije misli, uhvatiti i podići prije nego što on, malaksao i iscrpljen u svojim naporima, padne. Ali kada se p o š t e n o potrudi. To se zove povjerenje u Boga i to je vjera.
I, kao što rekoh, najveća borba za jednog vjernika je baš to - u prihvatanju Odredbe. A ona može biti gorča od smrti.
Kao dijete sam uživao u čitanju ''Mikijevog almanaha''. Miki Maus i ostatak ekipe. I znali su tako objaviti neki strip kao ''priču sa više završetaka''. Oni koji su čitali znaju o čemu se radi - čitaš strip i na jednoj stranici ti bude ponuđeno da sam ''učestvuješ'' u nastavku priče tako što ćeš odabrati hoće li Miki uraditi to (pa nastavljaš) ili neće (onda ideš na stranicu br. 12 pa od nje čitaš dalje). Sam odabireš kraj priče. A u jednoj takvoj priči ima nekoliko takvih ''odluka'' koje sam donosiš, više varijanti, više različitih završetaka.
Tako je i u životu, i na kraju svakog našeg odabira nas čeka neka Odredba, zavisno od našeg puta kojeg smo odabrali, zavisno od našeg truda, itd.
Često se zna desiti da neki vjernik ne može da prihvati neku Odredbu. A ne može jer nema snage da se suoči sam sa sobom. Ne može ili ne smije da vidi kako je problem, ustvari, kod njega samog, a ne negdje drugdje. Banalan primjer: takav vjernik počne da svoj vlastiti neuspjeh u životu, svoju vlastitu lijenost ili nezainteresiranost, opravdava i da se sakriva iza cijele vjere. Takvom su drugi krivi što on ne može nešto da uradi, samo zato što sam ja musliman, itsl. To je ogavno.
Jednako ogavnim smatram optuživanje cijele vjere za lokalne i globalne probleme.
Padaju arapski diktatori. Jel to narod skontao kako nije zadovoljan svojim vladarima, a jesu zadovoljni sobom? Ne. Shvatili su da nisu zadovoljni samim sobom, svojim stavovima i ponašanjem, pa su odlučili da to izmjene, a to mogu samo ako SAMI SA SOBOM nešto učine. A sada se neki trse i upinju da ukažu na mogući dolazak islamista na vlast. To se zove očito nepoštenje. Jel vjera uzrok njihovom nezadovoljstvu?
Često čujem pitanje, na ovom forumu, zašto Bog dozvoljava, ako Ga ima, glad u svijetu, bolesti i siromaštvo, zašto djeca umiru u Africi...zašto, ako je tako Milostiv?
Ja pitam one koji Ga ionako ne vjeruju - jer nije logično, jer Ga ne vide, itd - zašto čovječanstvo to dopušta, zašto ljudi koje vidimo, koji su logični i dokažljivi, dopuštaju toliku glad i siromaštvo, toliku smrt djece? Ako nema Boga kojeg se jedino sarkastično optužuje za svjetske belaje, zašto to ne otklone oni koji postoje? Jel neće ili ne mogu? Nije im cilj ili nisu toliko milostivi?
Ako će se reći da nijedna vjera ne podupire prepuštanje ljudi i djece gladi i bolestima, nego podstiče na njihovo iskorenjivanje, ali su ljudi, koji se izdaju za vjernike i njihovi vjerski poglavari, ti koji manipuliraju vjerom i ne čine ništa za dobrobit čovječanstva, kao i oni koji ne vjeruju u Boga, a kadri su pomoći, samo neće - onda ja i dalje ostajem pri svom vjerovanu u Gospodara svjetova, a eto čovjeku njegovo čovječanstvo kakvo god ono bilo (očito, objektivno i empirijski dokažljivo), njegov zdrav razum, logika, znanost, umjetnost i moral...I nek se naživi, veselo mu bilo.