Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

User avatar
sinuhe
Posts: 11443
Joined: 03/06/2011 11:33

#26 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by sinuhe »

Trash, ali sigurno da ljudi kad dodju do "slobodne teritorije" svasta pricaju.
User avatar
karanana
Posts: 47117
Joined: 26/02/2004 00:00

#27 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by karanana »

da. prica je cisti trash, ali dobro pitanje. moglo se vidjeti i cuti dosta slucajeva gdje srbi koji bjeze iz sarajeva kao sto bjeze i bosnjaci i hrvati od snajpera i od granata sa srpskih polozaja, kada dodju na srpsku teritoriju grle "svoje" vojnike, vesele se....drago im sto su ustvari presli na stranu koja ih je ubijala i granatirala dok su bilina drugoj strani.
valjda je to tako.
selma 83
Posts: 621
Joined: 10/12/2010 18:45

#28 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by selma 83 »

Ta crvenokosna cura 22 -23 godine sa kalašnjikovim je bila baš do našeg autobusa u maskirnoj uniformi - svi su oni bili spremni na dan D.Kaže ona jednoj poznanici(a stajali smo baš ispred semafora iza "Igmana" prema Pejtonu tako da su nam se cijelu veče izmjenjivale boje ,kontrast i po,bar meni ko djetetu :D ) kaže ona sve Ok ,nema problema ovako dežuram a naveče se izađe u kafić na Ilidži sve normala ,eeeeejjj a nama se čitav svijet ruši ,bježimo ostavljamo kuće u kojima već nije bilo vode i hrane(brašna da igrom slučaja se nabavilo) sve ostavljaš raju ,grad itd. A djeca ilidžanska se vozaju (2 cure 14 godina ;ko i ja tada) ispred gimnazije gdje smo prenoćili (2000 ljudi :( ) one se vozaju sve normala ,svi su oni bili spremni ponavljam, PS i mislili su ući u grad i to jako brzo .prvi rovovi njihove odbrane su već bili iskopani kad smo mi prošli ,19 maja, ispod nadvožnjaka kod Energoinvesta .bili smo noć to jest 2 dana.
ozdrlje_donje
Posts: 514
Joined: 01/02/2012 14:40

#29 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by ozdrlje_donje »

Sharif wrote:
vjesticanametli wrote:meni je bio sok kad smo dosli u travnik a onaj narod na ulici samo otvara auto i ubacuju hranu :shock:
da, toga se sjecam, kroz prozore autobusa kruh ubacivali.

Da li se neko sjeca imena planine preko koje su autobusi vozili? Sjecam se samo da je neka grdna vukojebina, magla i na par lokacija tenkovi sa druge strane brda (nesjecam se jesu li nasi ili chetini mada u to doba pocetak rata vjerovatno nisu nasi bili) ili mozda HVO
Vjerovatno Rostovo. Koliko se sjecam bilo je pod kontrolom HVO-a cijelo vrijeme.
selma 83
Posts: 621
Joined: 10/12/2010 18:45

#30 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by selma 83 »

selma 83 je nik sestre
Sharif
Posts: 187
Joined: 23/08/2012 10:45
Location: Malo vamo, malo tamo

#31 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by Sharif »

selma 83 wrote:Ta crvenokosna cura 22 -23 godine sa kalašnjikovim je bila baš do našeg autobusa u maskirnoj uniformi - svi su oni bili spremni na dan D.Kaže ona jednoj poznanici(a stajali smo baš ispred semafora iza "Igmana" prema Pejtonu tako da su nam se cijelu veče izmjenjivale boje ,kontrast i po,bar meni ko djetetu :D ) kaže ona sve Ok ,nema problema ovako dežuram a naveče se izađe u kafić na Ilidži sve normala ,eeeeejjj a nama se čitav svijet ruši ,bježimo ostavljamo kuće u kojima već nije bilo vode i hrane(brašna da igrom slučaja se nabavilo) sve ostavljaš raju ,grad itd. A djeca ilidžanska se vozaju (2 cure 14 godina ;ko i ja tada) ispred gimnazije gdje smo prenoćili (2000 ljudi :( ) one se vozaju sve normala ,svi su oni bili spremni ponavljam, PS i mislili su ući u grad i to jako brzo .prvi rovovi njihove odbrane su već bili iskopani kad smo mi prošli ,19 maja, ispod nadvožnjaka kod Energoinvesta .bili smo noć to jest 2 dana.
eh drago mi je da se neko drugi sjeca crvenkapica, znaci nisam bulaznio :)
User avatar
karanana
Posts: 47117
Joined: 26/02/2004 00:00

#32 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by karanana »

selma 83 wrote:selma 83 je nik sestre
nije bitno. nema sanse da bi skontali po necemu da ti nisi selma nego da si njena sestra ili brat.

nije tema, ali ja ne mislim da su oni planirali zauzeti citavo sarajevo. oni su na pocetku rata uzeli ono sto su naumili, a to su opstine i naselja u kojima su bili u vecini ili gdje su bili otprilike pola-pola. jedino naselje koje im se izjalovilo su ja mislim bili pofalici.
Sharif
Posts: 187
Joined: 23/08/2012 10:45
Location: Malo vamo, malo tamo

#33 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by Sharif »

Last edited by Sharif on 19/02/2013 15:40, edited 1 time in total.
varijabilni
Posts: 339
Joined: 31/01/2013 14:55

#34 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by varijabilni »

komandant bane je vjerovatno brne.

Image
User avatar
vjesticanametli
Posts: 15704
Joined: 15/02/2008 09:31
Location: Sarajevo X

#35 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by vjesticanametli »

selma 83 wrote:Ta crvenokosna cura 22 -23 godine sa kalašnjikovim je bila baš do našeg autobusa u maskirnoj uniformi - svi su oni bili spremni na dan D.Kaže ona jednoj poznanici(a stajali smo baš ispred semafora iza "Igmana" prema Pejtonu tako da su nam se cijelu veče izmjenjivale boje ,kontrast i po,bar meni ko djetetu :D ) kaže ona sve Ok ,nema problema ovako dežuram a naveče se izađe u kafić na Ilidži sve normala ,eeeeejjj a nama se čitav svijet ruši ,bježimo ostavljamo kuće u kojima već nije bilo vode i hrane(brašna da igrom slučaja se nabavilo) sve ostavljaš raju ,grad itd. A djeca ilidžanska se vozaju (2 cure 14 godina ;ko i ja tada) ispred gimnazije gdje smo prenoćili (2000 ljudi :( ) one se vozaju sve normala ,svi su oni bili spremni ponavljam, PS i mislili su ući u grad i to jako brzo .prvi rovovi njihove odbrane su već bili iskopani kad smo mi prošli ,19 maja, ispod nadvožnjaka kod Energoinvesta .bili smo noć to jest 2 dana.

i ja sam bila na tom semaforu u autu :-D nije radila zelena boja na njemu
Ima Bosne_Bice Bosne
Posts: 4111
Joined: 07/02/2009 03:56
Location: The field “Location” is too short, a minimum of 2 characters is required.

#36 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by Ima Bosne_Bice Bosne »

varijabilni wrote:komandant bane je vjerovatno brne.

Image
Svejedno, cetnik - cetnik... :x
User avatar
Dionysios
Posts: 601
Joined: 18/06/2010 16:23

#37 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by Dionysios »

varijabilni wrote:karananice, sto nisi ostao da branis grad? :D salim se, neka si se ispario. :thumbup: ovo je prica iz tog doba, da li je istina ili fatazija ne znam ali je procitajte svakako.



KONVOJ
Iznenadno, vanredno postrojavanje i prozivka. U četi kojom je komandovao Englez, nestala su trojica momaka, koji su kod nas došli prije jedva dvije nedjelje. Nisu bili još ni u jednoj akciji, a kada su otišli, ostavili su za sobom pustoš. Sve su ponijeli što je bilo u vikendici koju su dijelili sa još petoricom momaka, uključujući tu i razne tehničke uredjaje i oružje. Komandant Bane, koji je tog jutra lično vršio smotru i prozivku, gledao nas je mrko i zlovoljno.
-Hoću da se ti ljudi pronadju u što kraćem roku...Dugi, odaberi sebi ljude, i odmah da si krenuo u potragu za njima, jer oni nisu mogli odmaći daleko, najviše do Pala...ostali oficiri, komandiri i zamjenici komandira odjeljenja, za pola sata, kod mene u kancelariju...toliko...voljno! reče Bane, i nervoznim koracima, šepajući, ode u svoju kancelariju. Bilo nam je jasno da ga opet muči njegova stara rana iz Hrvatske, metak koji je mu ostao blizu kičme ponekad se malo "šetao" po njegovom tijelu. Tačno pola sata kasnije, kod njega u kancelariju ušli smo Englez, Šiptar, Mika, Miro, Boro i ja i čekali ga da se pojavi. Znali smo da ćemo opet krenuti u neku akciju, ali nismo zna gdje i pod kojim uslovima, a, s druge strane, bili smo razočarani ponašanjem pobjeglih dobrovaljaca koji su nas ne samo napustili nego i pokrali. Kada je ušao Bane, nosio je ispod miške nekoliko "šteka" cigareta i jednu bocu domaće rakije. Sastanak je mogao da počne.
-Dobro, drago mi je da ste svi ovdje...poslužite se cigaretama i pićem...znam da ste svi umorni i još nedovoljno oparavljeni od Azića, ali mi moramo da idemo dalje. Ne znam da li znate, ali Macana je juče uhapsila vojna policija i poslije nekoliko sati pustila ga na slobodu. Macan nas je lično zamolio da ne izazivamo dalje sukobe sa Vojnom policijom i da se ne svetimo, mada sam ja već bio spremio kaznenu ekspediciju na njihov štab. Medjutim, dobro je što se sve ovako završilo ionako nas niko od glavešina ne voli.
-Gdje je Macan sada?...upita ga oprezno Englez.
-Na svom radnom mjestu, sve je kao i prije. Uhapsili su ga zato što je obio nekoliko magacina VRS da pronadje granate koje su vam, vjerovatno, spasile živote. To mu ne treba zaboraviti, i svaka njemu čas. Medjutim, to je sada prošlost, pored ovih momaka koji su pobjegli, a koje će Dugi pronaći bez ikakve sumnje i vratiti ovdje, imamo zadatak da dočekamo nekoliko autobusa koji iz Sarajeva idu za Kiseljak. Ne znam ko će biti u autobusima, prema mojim informacijama Hrvati, ali treba dobro paziti da se sa njima ne provuče i koji vojni obveznik. Mika !...
-Molim komandante...
-Ti ćeš se pobrinuti da sa tobom krenu samo najbolje obučeni i najuredniji momci...znam da ste se upravo vratili iz bitke i da niste imali vremena da operete uniforme, ali samo izuzetno čisti i uredni momci mogu krenuti...na tebi je da ih nadješ, treba mi petnastak momaka.
-Dobićeš ih, računaj na mene.
-Nemoj mi zaboraviti ovoga mladića koji izgleda kao maneken, i koji sjedi sa nama...ne znam kako mu to polazi za rukom, ali odakle god se vrati on je začas čist kao suza i dobro obrijan...i mijenja uniforme svaki dan, reče Bane i pogleda u mene smiješći se. Spoznaja da ne idemo u akciju, nego da dočekujemo i spraćamo autobuse sa Hrvatima, nije mi se dopala, te uzvratih, suvo i bez osmijeha :
-Ja imam još tri uniforme, potpuno čiste i složene, spremne na upotrebu. Ne volim blato, i ne volim da budem neuredan. Ako to nekome smeta, onda... j**i ga! Ne vidim nikakve potrebe za prozivanjima ovakve vrste, ja se trudim, koliko god je to moguće u ovim uslovima, da budem čist i uredan. To je sve!
-Vidim da ti se ne dopada zadatak, nasmija se Bane i zagleda se u mene: A kako tvoja rebra? Čuo sam šta se desilo... ...prosto je nevjerovatno da ti je pločica spasila život?
-To je bila tvoja pločica, tebi sam je maznuo, rekoh, a svi se nasmijaše.
-Vala neka si, srećan sam što ti je baš ona spasila život, reče komandant i široko se nasmija nastavljajući:
-Slušajte! još jedna važna stvar: Ako sutra bude kamera stranih televizija, bez obzira na vaša lična mišljenja o tim novinarskim majmunima, nemojte činiti ništa zbog čega bi kasnije mogli da žalite. Je li to jasno?... uozbilji se Bane i opet pogleda u mene. Kako je nastavio da me intenzivno gleda, i ostali me pogledaše, ja sam, medjutim, ostao miran, iako sam znao zašto me Bane tako značajno gleda.
-... Da se ne desi ono što se desilo prošle godine, da naš dragi poručnik razbije kameru novinaru njemačke televizije, a novinara nabije nogom u guzicu...jel' tako bilo? upita me.
-Ne, nije tako bilo, prvo sam ga nabio nogom u guzicu, a onda sam mu razbio kameru...zato što je mi rekao u oči "zerbiš švajne" direktno se obraćajući meni. To je bilo odmah poslije Tomine sahrane, kada smo se vraćali...neka bude srećan što ga nisam ubio na licu mjesta, rekoh mirno i nastavih: Ako se opet desi neka slična situacija pa me neki novinarski smrad uvrijedi, ili me samo mrko pogleda, ubiću ga bez opomene, kao psa,neka vam svima ovdje bude jasno...nisam ja ovdje da vodim nečiju politiku, nego sam vojnik i neka ti novinarski smradovi dobro paze kako se ponašaju...meni je pun klinac i ovih naših komunističkih govana, a kamoli pokvarenih i potkupljenih stranih novinara...eto, ja toliko...a sad vi...ah, da, dok nisam zaboravio...kad dodju ti autobusi, ja neću da budem ničija dadilja, pogotovu ne hrvatska...to da se zna...
U Banetovoj kancelariji za trenutak je nastao tajac i niko se nije usudio da progovori. Što se mene tiče, rekao sam što sam imao, kao što sam imao običaj da kažem kad mi pukne živac, ali sam ovoga puta rekao samo djelić od onoga što sam mogao da kažem. Imao sam više razloga za nezadovoljstvo. U prvom redu, nije mi se dopalo da mi neko prebacuje, pa makar to bio i Komandant, što sam odgovorio na ličnu uvredu jednog korupmiranog novinarskog djubreta preko koje nisam mogao preći, a osim toga, nije mi se dopadao ni naš sutrašnji zadatak. "Kome je palo na um da mi kontrolišemo autobuse sa civilima, zašto taj posao nije povjeren policiji, vojnoj ili civilnoj?" bjesnio sam u sebi, ali sam znao da je tako odlučeno negdje "gore" i da je moj Komandant na to pristao, i da se tu ništa ne može. "Neka rade šta hoće", zaključih rezignirano u sebi. Ostali momci držali su jezik za zubima, gledali preda se i mudro ćutali, niko me nije podržao, mada su svi mislili što i ja, u to sam bio siguran. "Guza gaće žvaće", što bi rekao Gogi.
-U redu...u redu...ne ljuti se odmah...nego, kad smo već kod autobusa, još nešto. Ovo je tajna operacija za koju zna najviše dvoje ili troje ljudi na Ilidži...i u njoj ćemo učestvovati samo mi, nekoliko momaka iz policije i možda predsjednik ilidžanske opštine...to je sve, vidimo se ujutro, reče Bane i završi sastanak. Požurio sam da izadjem prije svih, i na brzinu sam se sjurio niz stepenice ne čekajući ostale. Koračajući prema vikendici, nervozno zapalim cigaretu i smirim se tek poslije predjenih pet-šest stotina metara. "Nema veze, i sutrašnji dan će proći kao i mnogi prije njega, a onda će se sve vratiti na svoje mjesto, uslijediće druge, prave akcije", zaključio sam ulazeći u vikendicu.

Sutradan ujutro, u devet sati, kada je bilo rečeno da će krenuti autobusi iz Sarajeva, stajali smo na jednoj omalenoj raskrsnici na Ilidži, i čekali nailazak autobusâ, nagadjajući ko bi u njima mogao biti. Srpski civili iz Sarajeva, ili možda zaista Hrvati, s obzirom da su nam rekli da autobusi idu za Kiseljak, grad sa većinskim hrvatskim stanovništvom. Ova druga varijanta bila je vjerovatnija, jer smo sumnjali da su se Muslimani smilovali i odlučili da puste na slobodu Srbe koji su bili njihovi taoci i moneta za sva podkusurivanja. Pogledam okolo, i konstatujem da nema ni jedne kamere, ni domaće ni strane, i pomislih da su moja jučerašnja strahovanja bila suvišna. Ali, nešto mi tu ipak nije bilo jasno. Ajde što nema, "naših" kamera, to se još moglo i razumjeti, ali kako to da nema ni jedne kamere neke strane televizije, ovo je bio zgodan trenutak da se u propagandne svrhe napravi emisija o "bratskom" dogovoru izmedju muslimana i katolika, o puštanju ovih posljednjih na slobodu čime se moglo pokazati zapadu kako izmedju njih nema nikakvih problema, i kako bi, da nije pravoslavnih Srba u Bosni tekao med i mlijeko. Dok smo nervozno šetkali okolo i gazili pikavce pod nogama, svaki čas smo gledali u daljinu, u pravcu Sarajeva, u očekivanju da se pojave ti autobusi, ali iz Sarajeva nije dolazilo ništa. Iza naših ledja, odjednom se stvoriše neki civili i policajci, pozdraviše se, potapšaše po ledjima, dobro se ispričaše sa Banetom koji je sjedio u kolima i pušio, a onda odoše kako su i došli, brzo i nečujno kao lopovi poslije kradje. Iako je vrijeme prolazilo, svuda okolo bilo je tiho, reklo bi se da nema ni žive duše, kao poslije bombardovanja, nije se čuo ni jedan ispaljeni metak niti eksplozija granate, ni u sarajevskom polju, ni u brdima. Tek poslije nekoliko sati čekanja, kada smo već pomislili da od dolaska autobusâ nema ništa, primijetismo da iz Sarajeva dolazi jedan veliki džip na kome je pisalo UNPROFOR-a, a odmah iza njega pomolio se i prvi autobus iza koga su išla još tri. Kada su se autobusi zaustavili pored nas, prišao sam im i odmah vidio da se u savakom od njih nalaze po dvojica pripadnika kanadskog bataljona "Plavih šljemova" koji su stajali pored vozača, i da su autobusi puni civila koji su mirno, i reklo bi se skoro nezainteresovano, sjedjeli i gledali u pod. Preko prljavih prozora vidjeh da unutra najviše ima žena, i mladih i starih, kao i starijih muškaraca, i da niko od njih nije digao glavu da vidi gdje je to autobus stao i zašto. Ipak, primijetim da me jedan starac izmučenog lica i praznog pogleda, koji je sjedio negdje u sredini autobusa, nepomično gleda, i naši se pogledi susretoše. On je dugo i ukočeno gledao u četničku kokrdu na mojoj beretki, pa je onda spustio pogled na mene i gledao me bez ikakvog izraza na licu, a kada je završio, samo je duboko uzdahnuo i, kao u nevjerici, zavrtio glavom. "E, ovome se ne svidja moja kokarda na beretki, garant je Hrvat ili Musliman, konstatujem hladno ne mijenjajući tvrdi izraz na mom licu. Mladja žena koja je sjedjela do njega, sva u crnom, tiho je plakala, a krupne suze su joj se slivale niz obraze. Primijetih da pokušava da mi nešto kaže, ali je svaki čas okretala glavu ispred i iza sebe, kao da je u autobusu bilo nekoga od koga ne može da govori, ili od koga se plaši."Šta ova žena hoće od mene, pomislih nervozno ne znajući šta da radim, i "jeli li iko u ovom autobusu normalan?"
-Obrati pažnju na mladje muškarce, i nemoj da nam se neki vojni obveznik provuče obučen kao žena...ovdje je sve moguće, reče mi Mika na uvo, i ode na prednji kraj autobusa da naredi vozaču da nam otvori vrata. Odmah sam krenuo za njim, želio sam da budem prvi koji će ući u autobus i izvršiti kontrolu. Medjutim, vozač, kome se po licu vidjelo da je Musliman, odbi da otvori vrata i pokaza prstom na kanadske vojnike koji su stajali pored njega. "Ovdje će biti frke", sinu mi kroz glavu, jer u autobusu nasta komešanje, a iza Mikinih i mojih ledja dotrča još nekoliko vojnika iz kanadskog bataljona. Mika je i dalje insistirao da se vrata otvore da bi mogla de se izvrši kontrola, a ja za to vrijeme, krajičkom oka, primijetim da se nekoliko naših vozila, medju kojima i Banetovo, premješta. Nekoliko sekundi kasnije, ulica je bila blokirana u oba smjera. Vrata autobusa se na kraju otvoriše, i ja na vratima ugledam podebljeg kanadskog vojnika koji se znojio iako je napolju bilo hladno, a autobusu nije radilo grijanje. Kad nam se pogledi ukrstiše, on obori pogled držeći prst na obaraču svoga M-16 koji je, kao slučajno, bio uperen u moj stomak. Zastao sam i potražio njegov pogled, a kad me je, poslije sekud-dva, pogledao, napravio sam gest rukom koji mu je bio savršeno jasan. On spusti cijev.
-U autobus ne možete ući, to nije predvidjeno...a ako želite pucati u nas, u redu... učinite to...doprije do mene glas drugog vojnika koji je govorio na engleskom. I on je, kao i njegov kolega, bio sav u znoju, krupne graške znoja kapale su sa njegovog lica, a njegov prst svaki čas dodirivao je obarač, što mi nije promaklo. Njihov strah bio je prosto "opipljiv".
-Ovi pričaju francuski, garant, iz Kanade su...pričaj sa njima na francuskom..., munu me u rebra Mika i iznenadi me, jer sam mislio da samo Bane, Vesko i Momo znaju da govorim francuski,
-Šta je problem, nisi ništa razumio ?upitam ga.
-Razumio sam ja njega, i znam šta ti je rekao, ali ko će se sa ovim majmunima zajebavati na engleskom? nastavi on.
-Kako ko? pa eno Željka Pipe, priča engleski kao ja francuski, reci mu da dodje pa ćeš vidjeti...a ja francuski ne želim više u životu da progovorim, zbog ovoga što su nam uradili gadi mi se i Francuska i francuski, odgovorih povišenim glasom, a Mika se okrenu i zovnu Željka. Kada sam napravio korak u želji da udjem u autobus, oba kanadska vojnika ustuknuše korak nazad i počeše dizati cijevi svojih oružja. Strah u njihovim očima bio je veliki, a nervoza primjetna, mogli su napraviti neku glupost.
-Moram provjeriti autobus, molim vas da me ne ometate, rekoh kratko na engleskom, i odgurnuvši jednog od njih, udjem izmedju dva reda sjedišta sa puškom na gotovs. Na Kanadjane i na njihove nepotrebne proteste nisam više obraćao pažnju. U prvim redovima sjedjeli su isključivo stariji muškarci, i ja sam po njihovim fizionomijama pokušavao da pogodim koje su nacionalnosti, ali to je išlo teško, jer ni jedan od njih nije imao one, nama Sarajlijama, dobro poznate muslimanske crte lica. Kada sam došao do sredine autobusa, zaključio sam da medju putnicima nema Muslimana, a kada sam došao do žene koja je maloprije pokušavala da mi nešto kaže kroz prozor, stao sam i odatle pažljivo posmatrao putnike koji su bili na kraju autobusa. Namjerno sam stao pored nje, jer sam želio da joj dam priliku da mi se obrati bez straha. Pretpostavljao sam da ona ima nešto važno da mi kaže. Moju lijevu ruku koja je slobodno visila pored tijela dodirnu njena na sekund, i ja pogledavši je primijetim da mi ona očima daje znak da obratim pažnju na zadnji dio autobusa. "Garant ima Muslimana pozadi", pomislim, i krenem prema kraju autobusa. Na zadnjem sjedištu spazih jednu mladu ženu koja je tiho plakala, a pored nje jednu drugu sa velikim stomakom, koja je praznim i skoro nezainteresovan pogledom gledala šta se radi vani.
-Dobro je, nećete valjda sada svi ulaziti...ajde, odbij od vrata...začuh iza mojih ledja iznervirani Banetov glas upućen povećoj gomili naših koja se tiskala oko autobusa. Pogledah opet u trudnu ženu koja je i dalje sjedjela nepomično, kao da se nje sve to ništa ne tiče. Njen pogled je bio hladan i prazan, lice kao od kamena, ruke položene preko stomaka. Neka ogromna težina odjednom mi se spusti na ledja, i mene obuzeše crne slutnje. Osjećao sam se loše. Morao sam izaći napolje da vidim Baneta ili Miku.
-Vraćam se odmah, rekoh u prolazu kanadskim vojnicima, izlazeći. Do mene odmah dodje Bane i pogleda me upitno. Vidio sam da je spreman na frku i intervenciju u slučaju da sam otkrio nešto nenormalno.
-Treba sve detaljno provjeriti...u autobusu sam našao jednu trudnicu u poodmaklom mjesecu trudnoće koja ne smije ni da me pogleda...niko ne smije da progovori...tu se dešava nešto neobično...jesi li ti siguran da su u autobusu Hrvati?...upitam ga.
-Ne, nisam, a ima li balija?
-Koliko sam uspio da vidim, nema...upadamo li ili ne?... ja imam neko loše predosjećanje. Bane, moravo provjeriti sve putnike.
-Upadamo, nego šta?...ko j**e ove štakore iz Kanade...prvo u ovaj autobus, pa onda redom u sve ostale.
Okrenuvši se, on šapnu nešto na uho Gogiju, a ovaj otrča do Mike. U slijedećoj sekundi, svi autobusi bili su opkoljeni, a naša oružja repetirana. Iako nismo dizali cijevi, kanadski vojnici su shvatili, da se u sljedećim trenucima može svašta dogoditi i ostadoše mirni. Vratio sam se u autobus zajedno sa Mikom, i dok je on kontrolisao dokumenta putnika koji su sjedili na prvim sjedištima, ja sam provjeravao vozača.
-Odakle su ovi ljudi?
-Ne znam, jarane, vjeruj mi...ja sam samo vozač...rekli su mi da vozim do Kiseljaka.
-Kako se zoveš?
-Hasan.
-Kako te Hasane nije strah doći medju Srbe...na vašoj televiziji ne prestaju da pričaju kako mi jedemo malu djecu...upitam ga provokativno i nastavim...misliš li zaista da te ovi pederi iz Kanade mogu zaštititi?
-Moje je samo da vozim, ja ne nosim pušku i ne mrzim nikoga...znojio se Hasan i vrpoljio na sjedištu. Okrenuvši se prema Miki, primijetih da on začudjeno gleda u jednu ličnu kartu, držeći u ruci nekoliko drugih. Kada ih je vratio njihovim vlasnicima, pogledao je putnike i glasno, da ga svi čuju, rekao :
-Dobrodošli u Republiku Srpsku, vi ste na srpskoj teritoriji! Svi oni koji žele izaći, ili koji imaju rodbinu ovdje, ili bilo gdje drugo, mogu ovog momenta napustiti autobus, samo bez galame, i guranja...jedan po jedan, reče Mika snažnim i autoritativnim glasom. Putnici pogledaše unezvereno jedni druge u najvećoj tišini, ali se niko ne pomače s mjesta. Malo kasnije, onaj starac koga sam prvo vidio i za koga sam mislio da je Hrvat, ustade prvi, a za njim i žena koja je sjedjela pored njega i koja nije prestajala da plače. Za njima krenuše polako i ostali, gledajući nepovjerljivo i sumnjičavo u našem pravcu, noseći u rukama poneki zavežljaj ili manji kofer. Gledajući u njihova lica na kojima se mogla vidjeti sava patnja ovoga svijeta, gutao sam pluvačku. Sa zadnjeg sjedišta do mene dopriješe glasovi :
-Ustaj Milena, ne boj se srećo moja...ovo su Srbi...naši...Na Ilidži smo...
Potrčao sam u zadnji dio autobusa da im pomognem i vidim da Milena, kako se zvala žena koja je bila trudna, i dalje sjedi na svom sjedištu, sa tupim pogledom uprtim negdje u daljinu. Kada sam se još malo primakao, i kada je ona začula zveket oružja, trgnula se, otvorila usta kao da je htjela da krikne, ali ju je u tome spriječila žena koja je bila pored nje, koja ju je zagrlila i neprestano joj nešto tiho govorila na uho. Na kraju, ona opet reče, ovoga puta glasno :
-Milena, sve je u redu, Srbi su to...sada je sve u redu...ajde ustani, treba da izadjemo, ajde srećo moja...
Stajao sam pored njih, kao ukopan u zemju, nesposoban da reagujem. Čitava ta mučna scena me je toliko pogodila da sam zanijemio, a od onog mog tvrdog izraza nije ostalo gotovo ništa.
-Vozač, otvori druga vrata, okrenuo sam se i skoro izderao na njega. Vrata se otvoriše, i ja požurim da pomognem ženama da sidju. Sa druge strane, začuh kako Mika na engleskom viče na Kanadjane da se pomaknu i naprave ljudima mjesta da izadju.
-Nama su sine rekli da je Ilidža pod muslimanskom kontrolom...nismo mi znali da su ovdje Srbi, znaš li...pa je narod povjerovao...začuh jednu stariju ženu kako nekom govori. Odjednom, jedna od žena iz autobusa objesi se o moj vrat i čvrsto me zagrli plačući.
-Sine moj, sine moj...da te majka zagrli...sine moj,...Srbine...vidiš šta nam uradiše balije...mislili smo da ste vi Muslimani obučeni u srpske uniforme...toliko su nas mučili u Sarajevu da više ništa ne znamo...poludjeli smo...mislili smo da nas Muslimani provociraju da vide ima li Srba u autobusima, pa poslije da nas pobiju. Da bi izašli iz Sarajeva mi smo slagali da smo Hrvati. Jedino smo tako mogli izaći.
Jedna druga žena joj pridje i odvede je prema zadnjem dijelu autobusa, dok sam ja i dalje gutao pljuvačku. Potražio sam pogledom onu trudnicu, Milenu, i nadjem je kako sjedi na metalnoj ogradi pored puta i pije vodu koju joj je donio jedan od naših boraca. Pored nje je i dalje bila ona žena koja je bila s njom u autobusu i pomagala joj da sidje, i ja joj pridjem.
-Kako joj je gospodjo? ako joj treba neka pomoć, kažite...
-Treba...pobijte zlikovce koji su joj ovo učinili...i nije ona jedina...pogledaj po drugim autobusima..., reče žena. Tek tada mi posta jasno da je ova djevojka bila u jednom od muslimanskih logora u Sarajevu i da je tamo bila svakodnevno silovana, kao i mnoge druge. Osjećao sam se veoma jadno i požurio da pronadjem Baneta, dok mi je u glavi odzvanjalo:"Pogledaj po drugim autobusima"...
-Bane, onu ženu, Milenu, silovale su balije, a njena drugarica mi je rekla da su ostali autobusi puni silovanih žena...
-Odmah isprazni sve autobuse...požuri, reče Bane zabrinuto.
-U redu!
-Mika, Gogi, Boro!, proderah se koliko me grlo nosi, a njih trojica pogledaše u mene, odmah ispraznite sve autobuse...ako vam Kanadjani pruže otpor, izbacite ih naglavačke! Pucajte u njih ako treba, ko ih j**e !
Autobusi su bili ispražnjeni za tili čas i mi medju putnicima ugledasmo veliki broj trudnih žena sve u posljednjim mjesecima trudnoće. Silazile su polako niz stepenice i uza svaku je bila po jedna starija žena koje su im pomagale da sidju.
-Majko moja mila, šta je ovo? začuh Gogija kako u nevjerici mrmlja.
-Sve silovane u logorima u Sarajevu...a sada ih Muslimani šalju van Sarajeva pošto im više ne trebaju...vjerovatno će biti još ovakvih autobusa, promrmljah ja cijedeći svaku riječ.
Nasta metež, a jedan ženski krik nas sve paralisa. Vrištala je jedna trudna djevojka, a preko puta nje stajao je jedan skamenjeni vojnik kome je "kalaš" skliznuo sa sa ramena i pao na asfalt. Prepoznao sam Miloša, jednog od onih hrabrih Njegoševih momaka sa Nedžarića i vidio kako otvorenih usta i zamućenog pogleda gleda u jednu mladu ženu. Vidio sam kako joj je žurno prišao i pokušao da je zagrli, ali nije znao kako da joj pridje zbog njenog velikog stomaka. Stajao je zbunjeno pred njom, sav izgubljen, dok je ona i dalje vrištala, izledalo je kao da će pasti. U njenim kricima bilo je toliko očajanja da sam se stresao. Nekoliko žena joj pridje da je pridrže, ali se ona ote i baci Milošu u zagrljaj. Oboje su plakali. Miloš ju je držao čvrsto u zagrljaju, a njegov skoro neartikulisani glas, jasno je pokazivao koliki je njegov bijes, jad i očaj.
-Miloše!...vidi šta su uradili...vidi...Miloše!...pogledaj...pogledaj sa kim smo živjeli tolike godine!...to su mi uradili moji do tada najbolji drugovi i komšije, Miloše!...skoro je urlala mlada žena jecajući.
Začuh kako Mika, koji je bio pored mene, nešto petlja oko motorole, i ja pogledavši u njega, vidjeh kako mu Bane nešto šapće.
-Sklanjajte Kanadjane kako znate i umijete...i to brzo, neka svi udju u njihovo oklopno vozilo... za svaki slučaj... i obavezno postavite dva naša momka ispred njihovog vozila...da ih neko od vojnika ne pobije iz osvete, reče energičnim glasom Mika.
-Pa Kanadjani nemaju veze s tim...nisu ih oni silovali, rekoh mu, ali da treba da brišu...i to što prije, s tim se slažem.
-Miloše!...začuh glas one jadne žene... osveti me... nemoj im ovo nikad oprostiti ...nikad..., odzvanjao je njen glas.
-Ceco, Svjetlana...ljubavi moja jedina...Ceco...i on se iznenada prodera : "Majku vam j**em tursku, sve ću vas poklati, majku vam j**em balijsku...turciiiii! ... krvi ću vam se napiti"... urlao je izbezumljeni Miloš dok je njegov ludački krik parao nebo i odzvanjao preko okolnih brda.
-Što se mene tiče, više neće biti zarobljenih Muslimana i razmjena...svakog ko mi dopadne šaka, ubiću bez razmišljana...kao i onoga ko bude pokušao da me u tome spriječi, rekoh mirno i staloženo Banetu, koji je stajao pored mene i na kratko me pogledao. Klimnuo je glavom u znak da se potpuno slaže sa mnom. Ponovo pogledah Miloša i vidjeh da je opet čvrsto zagrlio svoju nekadašnju ljubav. Gledao sam u njih čvrsto stisnutih pesnica i osjećao da me više nema, da sam sada definitivno uništen i pregažen. Okrenuo sam se da ih više ne gledam i ne slušam, ali nije vrijedelo, gdje god bi se okrenuo, i gdje god bih pogledao, čuo se vapaj i kuknjava silovanih žena. Sav slomljen, sjeo sam pod jedno drvo i zapalio cigaretu i, htio ne htio, gledao šta se oko mene dešava, pokušavajući da se smirim i sredim lom koji je nastao u mojoj duši. Znao sam da se od ovih prizora, vjerovatno, nikad neću moći oporaviti, i da će oni na mojoj duši ostaviti neizbrisiv trag. Jedino što sam želio u tom trenutku, bilo je da se što prije vratim u štab, i što prije krenem u neku akciju...samo da nemam vremena da razmišljam o ovome što sam danas vidio... samo da što prije izbrišem današnji dan iz mog života... Ah, Sarajevo!... Sarajevo!... kad-tad ću te sravniti sa zemljom, ako ne ja, onda moj sin, a ako ne on, onda... moj unuk...

Kasno navečer, dok sam se nervozno motao po štabu, umjesto da odem u svoju vikendicu kao svi ostali, dodje ekipa koja je bila krenula u "lov" na dezertere, sa svom trojicom bjegunaca. Sjedili su na zadnjem sjedištu kola, vezani. Bili su vidno uplašeni.
-Bane, stigli su dezerteri i lopovi. Uhvatilo ih je Dugi i evo ih dolje. Šta želiš da uradiš s njima? rekoh pošto sam otvorio vrata njegove kancelarije.
-Šta bi im uradio ti? upita me zamišljeno.
-Za ono što su pobjegli - ništa, jer su nam ionako samo smetali, ali za kradju oružja i ostalog - dobre batine za primjer svima ostalima. Slijedeći dobrovoljci odakle god da su, ako ih bude, treba da znaju da se ovdje za kradju kažnjava, a za junaštvo nagradjuje, odgovorih brzo i spremno, prećutavši da kažem da je upravo on kriv za njihovo dezerterstvo, jer ih je sam primio u jedinicu prije tri nedjelje. Za to vrijeme, oni su se više puta napili, izrešetali nekoliko puta vikendicu u kojoj su spavali, tako da je Bane bio prinudjen da ih isprebija, on lično. Kada sam ih prvi put vidio, odmah mi je bilo jasno da imamo posla sa ološem, j******a i klošarima, koji nisu došli da se bore zbog patriotizma, nego da nešto opljačkaju i otmu, još više me ja zabrinjavalo što to nije vidio i on, moj Komandant.
-Što se mene tiče, možeš ih i strijeljati... za primjer ostalima, dodadoh na kraju.
-Nećemo ubijati Srbe, makar bili i govna poput ovih... veži ih za glavnu gredu na ulazu, dolazim odmah.
-Razumijem!
-Ej, reče on za mnom, kad sam već bio na stepenicama, dovedi svu vojsku, želim da to svi vide.
-U redu.
Odmah sam strčao niz stepenice, i prenio Banetovo naredjenje Dugom koji ih veza i ode da zovne vojsku. Ostadoh sâm sa trojicom dezertera i lopova. Gledao sam ih, a i oni mene, bez riječi.
-I od svih jedinica koje postoje na Ilidži, vi ste baš izabrali ovu...pa Bane će vam j**ati majku, nećete ga zaboraviti dok ste živi, samo da znate, rekoh im na kraju ja sa jednom dozom zadovoljstva, jer organski nisam podnosio Srbe kojima je pljačka u uniformi bila jedini lajt-motiv. Takvi kao što su bili oni, najvjerovatnije bi ostavili bilo koga na samrti a ne bi došli da mu pomognu, ako bi bili u prilici da nešto opljačkaju i da s tim pobjegnu. Prema takvima, nisam imao sažaljenja. Medjutim, nisam bio siguran da je ovo bio najbolji način da se oni kazne.
Kada je stigla vojska, sišao je Bane sa pendrekom u ruci. Održao je kratak govor pred vojskom, a onda, pošto su vojnici dezerterima skinuli pantalone, opalio im je pedeset udaraca po guzici. Po njihovim kricima, shvatili smo da ih batine užasno bole, ali niko se od nas nije pomakao, niti je osjetio bilo kakvo sažaljenje prema njima. Kada je kazna bila izvršena, trojica dezertera predata su vojnoj policiji, koja ih je po kratkom postupku izbacila iz Republike Srpske.
...
Last edited by Dionysios on 29/03/2021 00:01, edited 1 time in total.
User avatar
PipiDugaDevetka
Posts: 19071
Joined: 25/12/2003 00:00
Location: Živim u nadi RBiH, druge adrese nemam. Uostalom, mislim da genocidne Kartagene treba demontirati.

#38 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by PipiDugaDevetka »

varijabilni wrote:i meni je ovo sa silovanim ženama ravno pričama barona minhauzena. maj 1992. a već stomaci do brade. ispade da su silovane u jesen-zimu 1991. :D
I ja to pomislih kada sam došao do silovane Milene tokom čitanja. :thumbup:

Poznajem četnika Batu Boljaka sa Vreoca koji je maltretirao i otimao novac od žena (koje su bile pune novca k'o brodovi. i zadnja DM se davala njima pred neizvjesno putovanje). Prije otprilike godinu i nešto je priveden i optužen za ovo maltretiranje. Ne znam kako je prošao sa presudom. Valjda j e do sada presuđen.

DaBgd-a ga pčela ubola (Veoma senzitivan sa burnom reakcijom njegovog četničkog organizma, a na ubode ovih insekata)!

Inače, bivši šofer u Tkaonici ćilima, pa zatim vlasnik firme koja je proizvodila neke sokove, te je dobio nadimak: TROVAČ.

Prijetio mojoj sestri kada je dolazila u posjetu iz Crne Gore gdje živi sa suprugom. Kao ŠTA ĆEŠ TI OVDJE BALINKURO, DA TE VIŠE NISAM VIDIO OVDJE.
User avatar
PipiDugaDevetka
Posts: 19071
Joined: 25/12/2003 00:00
Location: Živim u nadi RBiH, druge adrese nemam. Uostalom, mislim da genocidne Kartagene treba demontirati.

#39 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by PipiDugaDevetka »

selma 83 wrote:Ta crvenokosna cura 22 -23 godine sa kalašnjikovim je bila baš do našeg autobusa u maskirnoj uniformi - svi su oni bili spremni na dan D.Kaže ona jednoj poznanici(a stajali smo baš ispred semafora iza "Igmana" prema Pejtonu tako da su nam se cijelu veče izmjenjivale boje ,kontrast i po,bar meni ko djetetu :D ) kaže ona sve Ok ,nema problema ovako dežuram a naveče se izađe u kafić na Ilidži sve normala ,eeeeejjj a nama se čitav svijet ruši ,bježimo ostavljamo kuće u kojima već nije bilo vode i hrane(brašna da igrom slučaja se nabavilo) sve ostavljaš raju ,grad itd. A djeca ilidžanska se vozaju (2 cure 14 godina ;ko i ja tada) ispred gimnazije gdje smo prenoćili (2000 ljudi :( ) one se vozaju sve normala ,svi su oni bili spremni ponavljam, PS i mislili su ući u grad i to jako brzo .prvi rovovi njihove odbrane su već bili iskopani kad smo mi prošli ,19 maja, ispod nadvožnjaka kod Energoinvesta .bili smo noć to jest 2 dana.
Čini mi se da sam poznavao tu ''crvenokosu sa kalašnjikovom''.

Trenirala kuro,...pardon, rukomet u ''Igmanu'' sa Ilidže, preživjela rat i završila negdje u jednoj vukosexini na Višegradskom jezeru sa mužem, mojim jaranom rukometaškim, bivšim, Tešanom.

U tv. reportaži na kojoj sam je vidio putem tv. SRNA sada ne može pješačiti cestom, nego čamcem je neko prebaci do ceste,...Eto, kažnjena je žestoko, Dejtonskim mirovnim sporazumom kojim je Ilidža pripala i reintegrisana u FBiH.

Ne znam joj ime. Samo je se sjećam kao rukometašicu ''Igmana''. Ženska 1. rukomentna liga bivše SFRJ.
User avatar
argyle
Posts: 1838
Joined: 17/10/2010 09:56
Location: Džamahirija Bosna

#40 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by argyle »

karanana wrote:ja sam bio u duskovom konvoju dan ranije. 18. maja iz sarajeva koliko se sjecam. mi bili u nekakvom onom VW kombiju. sjecam se lude voznje kroz grad sa lezanjem na podu. sjecam se kratkog stajanja na ilidzi punoj cheta i transportera. meni to bilo interesantno gledati te transportere kako se vozaju. pisho na kobiljaci dole kad se spusti. spavali u novom travniku.


RTV slo dnevnik 21/5/92

oko 4.minute
http://tvslo.si/predvajaj/tv-dnevnik-21 ... .70138724/


23/5/92
oko 3. minute
http://tvslo.si/predvajaj/tv-dnevnik-23 ... .70366590/

dolazak u hr
Image

snimci sumske tv
Image

za skidanje videa instalirajte "streamtransport", ukucajte url, sacekajte da se pokrene snimak, DOWNLOAD

Image
pregledajte dnevnike od 18. maja pa dalje.
Sharif
Posts: 187
Joined: 23/08/2012 10:45
Location: Malo vamo, malo tamo

#41 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by Sharif »

Super! Puno ti hvala za te linkove! :thumbup:
dudlov
Posts: 1901
Joined: 25/10/2010 11:46
Location: sarajevo

#42 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by dudlov »

Bilo mi ih pravo žao kad se to dešavalo al,eto,sretno je završilo.

Sent from my LG-P970 using Tapatalk 2
theTruePath
Posts: 8483
Joined: 26/12/2009 15:23

#43 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by theTruePath »

vjesticanametli wrote:super bi bilo vidjeti nesto o tome..........sa mamom i bratom sam bila tamo 4 dana :-)
Sto vise o ovome pricati nebil sljedeca generacija bila malo pametnija od dosadanjih bosnjackih
bebeSa
Posts: 340
Joined: 21/11/2009 20:10

#44 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by bebeSa »

...i svih drugih
LeeLooSA
Posts: 231
Joined: 22/05/2007 14:01
Location: SA

#45 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by LeeLooSA »

na prvom snimku se vidimo i ja i sestra :( Izasli smo tada na moj 13. rodjendan...
User avatar
Truba
Posts: 81020
Joined: 17/03/2004 09:36
Location: Vizantija

#46 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by Truba »

ja sam kinduo 14. 11.1992.
neki konvoj preko ilidže do kiseljaka onda preko brda 11 sati do hercegovine

ne sjećam se šta sam jutros jeo a sjećat ću se toga čitav život
bebeSa
Posts: 340
Joined: 21/11/2009 20:10

#47 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by bebeSa »

Ako zelite citati, recite.... Iako me pamcenje pomalo napusta, tih dana se veoma dobro sjecam. Kad sam vidjela temu sve navire, svaki dan neki novi flash, tako da cu jako brzo imati sve slicice slozene!
dudlov
Posts: 1901
Joined: 25/10/2010 11:46
Location: sarajevo

#48 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by dudlov »

bebeSa wrote:Ako zelite citati, recite.... Iako me pamcenje pomalo napusta, tih dana se veoma dobro sjecam. Kad sam vidjela temu sve navire, svaki dan neki novi flash, tako da cu jako brzo imati sve slicice slozene!
Piši, šta čekaš?

Sent from my LG-P970 using Tapatalk 2
bebeSa
Posts: 340
Joined: 21/11/2009 20:10

#49 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by bebeSa »

Ne sjecam se tacno datuma, ali to jutro oko 8 sati Dolac Maltu razvaljuju granate, budi tata muza i mene, hajde da se nesto dogovorimo, vidno uzbudjen, zbunjen nekakav. Skocimo, mislili nesto se desilo, hvala Bogu nije, i sidjemo u prizemlje...mama uplakana, brat (8) uz nju, sestra (16) nesto po kuhinji, mamina kuma (u daljem tekstu tetaS) isto place stisce djecu (u daljem tekstu sinD (14) i kciM (10)), muz joj i moj tata u cosku sjede i gledaju TV. Pozdravimo se normala a onda pitam sestru odkud se stvorise kumovi sa djecom, kaze pobjegli sa Grbavice jedva presli preko mosta! Skuhala sestra vec kafu, sjednemo za stol kad tata kaze izlazite iz Sarajeva, ide konvoj sa zenama i djecom, juce isto otisao jedan konvoj dosta ljudi izaslo, danas idete i vi! Ja se nesto pobunih, ali njegov strah u ocima mi je rekao vise nego sto je on mogao izgovoriti. Ja opet kao ne bih da idem, muz me pogleda: Ides, trudna si, moras izaci odavde! Na to mama dodaje: Samo ti imas vozacku, moras nas odvesti odavde! Minuta sutnje...vjecnost. Ustade tata: Zavrsite sa kafom, ti, spremi nesto stvari...okrene se prema sestri: Ti slozi koji sendvic, a ti, rece mami, dodji u drugu sobu! Za 10 minuta krecete!
Golf stari, dvoja vrata...gledam ga i ne kontam gdje cemo svi stati??? U gepeku deka, jedna torba manja za nas 4 i dvije vece vrecice za njih troje. Tasne u krilo! Naprijed mama i brat joj u krilo, nazad sestra, tetaS, sinD i kciM. Ukrcamo se nekako i taman da krenemo, tata kuca na prozor...otvorim: Kceri, cuvaj ih! Krenem, a ne znam kuda da vozim...skontam, na glavnu ne smijem, moram kroz naselja pa starom ilidžanskom do Nedjarica. Na 5 barikada smo naisli, svi nas zaustavili, svima objasnjavaj da se idemo prikljuciti konvoju. Dodjosmo do Nedjarica, kolona nepregledna, na pocetku nekoliko autobusa, ostalo mali automobili. Ne smijem da izadjem iz auta, a moram nekako da saznam sta sad? Odvazim se, izadjem, malo prohodam, krenem prema autobusima neko me doziva, okrenem se rodica (23) sa Stupa uspjela doci do konvoja, ali ne moze uci u autobus pa ce i ona s nama. Uputim je do auta a ja ugledam neki covjek dijeli nekakve papire, pridjem i pitam da i meni da, objasnim da smo u autu a on mi rece: Ne napustajte vozilo, mi cemo doci i svima dati obavjestenje! Vratim se do auta, al ne mogu da udjem, muka mi...Dade mi sestra sendvic, ja zagrizla a svi me gledaju...ne mogu ni da jedem. Zapalim cigaru i tu pocne rodicino predavanje, trudna pusi bla, bla ...ne cujem ja nju nista, trazim pogledom onog ciku a njega nigdje. Prilazi mi covijek i moli me da nekako primim njegovu zenu i 2 djece, blizanci bebaci oko 3 godine!!! Dobri covjece gdje da ih stavim. Kaze on: Nadji vozaca, moja zena ne vozi, i evo vam auto, samo ih odvedite odavde! Pogledam rodicu: Jesi ponijela vozacku? -Naravno! Ok kazem covjeku, rodica ce ih voziti! On se zahvali i ode po svoje. Uparkira se nekako do nas, tad se vec pocela formirati druga kolona. Konacno donese nam covjek papir kaze stavite na sofersajbu da se vidi, nisam ni pogledala sta pise. Odjednom, krenuse autobusi, mi popalismo auta i pomalo prvo ja rodica iza mene. Nismo dosli do, sada BM pumpe, kolona stade! Kontam sta je sad, izadjem iz auta i vidim ljudi okrecu automobile... ovi sto vec prolaze pored nas kazu: Nece Srbi da nas puste, moramo se vratiti u grad. Naravno, ne pada mi na pamet, jer autobusi jos uvijek stoje. Mama i tetaS se rasplakase,ne mogu da ih slusam, pridjem do drugog auta i kazem rodici da se ne okrece, idemo dalje za autobusima... i zena kod nje u autu place!!! Stojimo mi tu, moji se u autu vec svi ukocili, tjesno im a nece niko da predje u drugo auto sa rodicom da se vozi. Krenu kolona nakon nekog vremena, vjecnost, prolazimo ispod nadvoznjaka na Ilidži, vidim ja uniforme oruzje al se ne obazirem previse...samo da prodjem. Taman to pomislila kad ispred mene "carapas" pokazuje gdje da idem...krajnja lijeva traka do trotoara tacno kod prolaza za pijacu sadasnju. Rodica mota iza mene, on je tjera, ja izadjem i kazem da smo skupa i on joj dozvoli da parkira iza, a mene otjera u auto. Pune sve trake automobila, pridje on prozoru i rece da ugasim motor! Gledam u retrovizor, slazu auta ko sardine, ni u snu ih prebrojati, more! Sumrak se spusta, pored naseg auta seta jedan, zamolim ga da izadjem da zapalim cigaretu: Ne moze !!! Sreca na Golfu siber ventilacija!!! Docekasmo mrak, neopisivo kako vrijeme sporo prolazi!
Pocese se otvarati vrata auta i ljudi izbezumljeni izlaze... otvorim prozor da pitam naseg dezurnog sta se desava: Izadjite iz auta. Idete da vam podijele sendvice i caj za djecu! Kazem ja to svojima, naravno pogledi puni nevjerice, al izadjose, jadni jedva docekali malo sirine da protegnu noge nakon cijelog dana u autu. Kaze mi tip: Ponesite sve vrednosti iz auta, i ako imate koje cebe! Poslusam ja njega, kazem mami da pokupe tasne, ja uzmem deku iz gepeka i krenemo u koloni za drugima. Nisam ja vidjela nista oko sebe, samo sam nas prebrojavala nakon svakog koraka, osvrtala se da vidim rodicu, ona nosi jedno od blizanaca a u njoj 20 kila zive vage. Uzmem ja dijete da ona malo dahne, al nema kraja hodanju... nigdje ni sendvica ni caja, samo nepregledna kolona ljudi ide "negdje"! Stigosmo na trg ispred srednje skole i vidim ja ulaze ljudi unutra izmedju vojnika nekakvih, pola maskirnih pola crnih uniformi, al svi naoruzani do zuba. Udjemo i mi jer "se tamo dijeli caj" a i nemas kud sve i da hoces. Stvarno, kazani puni caja, sipaju u plasticne case i pokazuju narodu da idu u sportsku dvoranu! Kaze meni rodica: Ne idemo tamo, ostat cemo ovdje u holu! Skontam ja ok, tamo je guzva, ko ce djecu pofatati, jos mi treba da nekog izgubim u masi. Ali i hol se jako brzo napuni da se bukvalno nije moglo disati. Odjednom se vrata skole zatvorise i meni prodje kroz glavu: "e tu nam je kraj", ali moram pozitivno razmisljati, snimim dvije skolske klupe, rodici namignem, spojimo klupe stavimo stvari, nece niko da sjedne, ukocili se. Cujes svasta u masi, ljudi pricaju... pobit ce nas... potrovase nas ovim cajem... sta cemo sad... nadje se i neki optimista pa kaze: ma ovo su nas satjerali ovdje da opljackaju iz auta sta mogu... i tako svakakvih nebuloza. Ali moram priznati da ni meni lijepe misli nisu nadolazile. Ispred skole oklopna vozila, vojske kao u prici rijetko ko se seta, svi okrenuti prema skoli! Strasan prizor! Pocese djeca kukati, moraju u wc. Odvedemo ih na smjenu, sve dvoje po dvoje, i taj prvi odlazak je jedini bio ok, sutradan smo se penjali na vise spratove skole, ali svejedno, svi su bili zacepljeni...to mi je bilo prestrasno!!! Prenocimo tu prvu noc, kako ko, u tom holu, hladno, zagusljivo... Sutra dan donesose kruha tonu... kao dijele a narod jadan gladan, pa ti ne vidis kruh od ruku. Probi se rodica nekako dohvati dva komada i donese. Kaze rodica idemo gore na sprat i mi svi za njom. Uvalimo se u neku ucionicu opet spojimo nekoliko klupa, mi sami...! Kad pomalo narod poce dolaziti, ne moze se na onim plocicama dole ostat od zime, tu prvu noc smo se zaledili. Uglavnom smjestimo se mi tu, dobismo i neke pristojne komsije i tako nam prodje i taj prvi dan. Sutradan neko rece da ce nas pustiti, mi svi spremni izaci, kad na vratima lik govori samo jedna iz grupe moze izaci. "Sta mu to znaci?" Vratimo se do stepenista, samo da smo na okupu, ne ide niko nigdje. Nakon nekog vremena vidimo zene nose kruh :shock: Pridjem jednoj i pitam odakle joj kruh, kaze pratili ih do trgovine da kupe hranu. Ispricam to mami kad ona rece: Idem ja da nam kupim nesto za jelo, ko zna koliko ce nas drzati ovdje kad su dozvolili da se ide u kupovinu. Rodica ce s njom, a pravit ce se da se ne poznaju (btw nasa hrana ostala u autu), a mi se ponovo penjemo na sprat u ucionicu. Vracaju se, nose svega, pa i voca i soka...luksuz. Ne smijem ni da jedem ni da pijem kad pomislim na toalet! Djeca ko djeca pojedose sve. Malo se taj dan nesto i zezali , valjda splasnuo strah ili smo svi poravnili... i tako prodje i drugi dan. Mama nikad nije htjela reci kako je izgledao odlazak u trgovinu! Jutro treceg dana, sidjem u hol i vidim, prvi put, UNPROF-orov onaj oklopnjak i jedan neki djip ispred skole. Namontiram se pored vrata ali nista ne cujem sta pricaju... tada sam vidjela nastavnika jednog sa kamerom i to je jedini lik kojeg sam prepoznala. Odem po rodicu, mama odmah: sta je bilo, gdje cete.... Ja rekoh neka vas tu mi cemo biti malo dole. Sidjemo, kad tip na vratima sa megafonom poce pricati, jedino sto sam cula je da cemo sad nastaviti putovanje. Euforija, trke uz stepenice, sa pola hodnika dozivam mamu da se skupe idemo!!! One mi naravno ne vjeruju a onda cuju glas sa megafona, i u tren oka smo bili na vratima. Odemo normalno do auta, posjedamo, upalim auto. Ubrzo krenuse autobusi pa automobili za njima tako i mi ... dok smo dosli do semafora malog na staroj stanici vidim da skrecu lijevo u onu ulicicu sto vodi prema policijskoj stanici. Ajjjj, pomislim vracaju nas u grad... opet sok! Pa nije moguce, ne vjerujem, svasta mi prolazi kroz glavu, nevjerovatno... mama pita sta je sad, gdje cemo ovamo, zasto ne idemo pravo preko mosta...??? Naravno da zna da ja nemam odgovore nego ona to onako vise za sebe, razmislja naglas. Najneizvjesniji dio puta, od tog semafora do autobusne stanice na Ilidži. Nema vojske, samo po jedan na raskrsnicama. Poslagase nas opet kao sardine na autobusnu. Dodjose UNPROFOR-ci sa nekakvima u civilu prolaze izmedju auta i zagledaju... kad su dosli do nas pokucase na prozor. Otvorim ja kad frajer u civilu trazi dokument sa slikom od sinaD...tetaS u soku, ne moze da nadje tasnu a ne njegov pasos, objasnjavam ja da on ima 14 godina da je malo visociji od vrsnjaka, a frajer me blijedo gleda i govori: ne zanimaju me tvoja objasnjenja, ako nemate dokument neka izadje iz auta! Otme sestra tasnu tetiS i nadje pasos ali ja ne zelim da mu ga dam i zamolim UN tipa da on uzme pasos... da pogled ubija ja danas ne bi ovo pisala... pokazem UN-ovcu datum rodjenja i objasnim da je maloljetan on samo klimne glavom i vrati mi pasos. Brzo zatvorim prozor da onaj u civilu ne cuje sve sta bi mu se nagovorila....smirim se naravno iskuliram i oni produzise dalje. Valjda su tako pregledali sve automobile jer smo i tu bili dugo. E da, jos je i setao tip sa megafonom i govorio: Ako ima srba, izadjite, nemojte se bojati, mi cemo vas zastititi! Kad je to cula tetaS koja je pravoslavne vjeroispovjesti, poce kukati, da ce ih odvesti, da ce joj uzei sina u vojsku, da hoce ona nazad u grad radije poginuti od granate nego da ovdje zavrsi...vozi nas kuci!!! Jedva je smirili, sreca kod mame u tasni zalutala tabla apaurina, koja nam je bas pomogla! Konacno, u neka doba, cujem pale se auta, skontam evo konacno odosmo "negdje"... u tom trenutku mi je bilo svejedno gdje... opet odagnam crne misli gdje bi to sve moglo biti, i dok sam samu sebe uvjeravala da ce sve biti u redu izadjosmo sa Ilidže.

Hvala na paznji !
PS Ako zelite nastavak, recite!
User avatar
m1x
Posts: 123
Joined: 09/07/2012 21:43
Location: Tamo gdje strahovi prestaju

#50 Re: Zarobljeni konvoj, zene i djeca, Ilidza Maj 1992

Post by m1x »

@bebasa piši dalje :)
Post Reply