- Zapomagah ja, vrištim, trčim prema Mehanovoj kući, kuda, ne znam, ali znam da nisam putem. Dođoh tamo, kad pred kućom, vidim moj Mujo, ali mu samo glavu vidim. Zgrabih onu glavu u obje ruke, ona vruća, poneki damar se osjeti još, oči kao da su žive, valjda kako je u njih pogledao, tako i ostale - dodaje dalje, ali u jednom trenutku glas joj utihnu.
Ne može dalje... Popi malo vode, protrlja svoje uvehlo čelo, udahnu duboko...
Kaže, ono čega se još sjeća jeste ogroman čovjek, ili joj se tako učinio, koji je pred nju izašao iz Mehanove kuće.
- Na njemu kecelja, krvava sva, kao u mesara. On je klao, a druga dvojica dovodila su mu na klanje ljude. Ja i dalje držim onu Mujinu glavu, a on na mene viče: „Pušćaj tu glavu.“ Velim da neću, zakoljite i mene, a on mi psuje balijsku majku. Šta je kasnije bilo, ne znam. Znam samo da sam, kad sam došla sebi, bila sva mokra i krvava. K’o da sad gledam u ona vrata na Mehanovoj kući i, iza njih, unutra, ljudskih glava ne može se prebrojati...
djete od cetrnest godina
i kad vidis da se danas neko nasladjuje sa ovakvim zlodjelima,sta reci
ne moze to biti normalan insan nikako,ne znam da li i u psihijatriji postoji dijagnoza za ovakvo nesto
kakvi sve samo monstrumi danas kroce ovom zemljom Boze dragi,nekada sam uvjeren da bi ovi danas bili spremni da rade sto puta gore stvari nego njihovi prethodnici