Zanimljivo

[Haman2]

RODIO SE U BEGOVSKOJ PORODICI U BIJELJINI, PA POSTAO BUNTOVNIK: Ubio je Milorada, a onda su ga objesili u Zagrebu; Kako su SRBI SLAVILI ALIJU, pa se predomislili…



Glavni lik naše današnje priče je Alija Alijagić, komunist, pripadnik organizacije Crvena pravda, u povijesti upamćen kao atentator na jugoslavenskog ministra unutarnjih poslova Milorada Draškovića.


CRVENA PRAVDA (Foto: Arhiv)

Alijagić se rodio 1896. godine u muslimanskoj begovskoj porodici u Bijeljini. Završio je stolarski zanat i već sa 16 godina uključio se u sindikalni pokret. Početkom Prvoga svjetskoga rata Alijagić je mobiliziran u austro-ugarsku vojsku, a za vrijeme rata kažnjavan je zbog neposluha i prosvjedovanja protiv životnih uvjeta u vojsci.

Godine 1919. postao je član Socijalističke radničke partije Jugoslavije, a nakon Obznane stupa u redove ljevičarske grupe Crvena pravda, koja se borila protiv antikomunističkih zakona u Kraljevini SHS.

Dana 21. srpnja 1921. godine, u Delnicama, uz pomoć nekoliko drugova, Alijagić izvršava atentat na ministra unutarnjih poslova Kraljevine SHS Milorada Draškovića. Drašković je bio vrlo tražena meta crvenopravdaških atentatora zbog svoje uloge u donošenju Obznane, kojom je vodstvo Kraljevine SHS zabranilo novonastalu Komunističku partiju Jugoslavije. Alijagić je nakon atentata uhićen i sproveden u Zagreb, u kojemu je osuđen na smrt.

Alija Alijagić pogubljen je vješanjem u centru Zagreba, na današnji dan 1922. godine.


SPOMENIK U DELNICAMA (Izvor: Public)

Na sudskom su procesu, uz Alijagića, bili optuženi i još neki članovi Crvene pravde, poput Rodoljuba Čolakovića i Nikole Petrovića, koji su bili osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne.

Alijagićev je grob ubrzo postao okupljalište mladih komunista, pa je kraljevska policija 1925. godine ekshumirala njegovo tijelo i ponovno ga pokopala u selu Turija pokraj Bihaća.

Nakon Drugoga svjetskoga rata po njemu je nazvana jedna ulica u beogradskome naselju Petlovo brdo, a 2005. godine preimenovana je u Ulicu Milorada Draškovića, žrtvu Alijagićeva atentata.

U Delnicama mu je u drugoj polovici 20. stoljeća podignut spomenik, a sve do početka 90-ih godina i u našoj zemlji po njegovom imenu su nazivane škole i ulice.

(SB)

NAPOMENA: Kliknite na link da pogledate VIDEO.

[Haman2]

NOVA KOLUMNA DRAGANA BURSAĆA: Genocidna tvorevina protiv Srđana
Sva ta političko-pravna menažerija koja se sprda sa Markalama, tuzlanskom Kapijom i na koncu sa Srebrenicom, šta je nego istinska živa slika jedne genocidne tvorevine.
Piše:Dragan Bursać



Entitet RS niti jednog trenutka nije prihvatio, izliječio, zavidao rane i na kraju težio oprostu za one koji su počinili genocid u njegovo imeAl Jazeera

Kulturolog, pravnik i publicist Srđan Šušnica, zaposlen na radnom mjestu revizora učinka u Glavnoj službi za reviziju javnog sektora bh. entiteta Republika Srpska, dobio je otkaz. Među razlozima otkaza navodi se i da je Šušnica javno govorio da je bh. entitet Republika Srpska 'genocidna tvorevina'.

Kako je moguće, postavlja pitanje skromni potpisnik ovih redova, da neko zbog svog mišljenja u javnoj sferi dobije tek tako otkaz. Pa lijepo ili preciznije grozno.

Genocidnost u poricanju

Entitet RS niti jednog trenutka nije prihvatio, izliječio, zavidao rane i na kraju težio oprostu za one koji su počinili genocid u njegovo ime. Zapravo, naprotiv, režim i sva nesreća svake rukovodeće glave u ovom habitusu jeste pusti fakat da je Republika Srpska, šta god ona bila, slavila i da slavi ratne zločince. Konstantno!

Pa jeste zato Republika Srpska genocodna tvorevina. Dabome, nisu dobri ljudi, nisu jedinke i ljudska bića genocidni, ali pravni subjekt koji niječe zločin i genocid, čak štaviše, koji uzdiže genocidne glave, pa šta je onda, majka mu stara, do li sigurna kuća za genocidnost?

I nije to ništa, najmanje je zapravo u odnosu na sve ove svjedoke genocida, na sve ove postere, bilborde, majice, kozmetiku, pozamanteriju i ostale kozmetičke ublehe koje krasi Karadžićev, Mladićev, Šešeljev ili Čiča Dražin lik.

Složićemo se vrlo lako, sva ta političko-vojna menažerija opskurna, koja uživa na grbači narodnoj dok se sprda sa Markalama, Tuzlanskom Kapijom, logorima za nesrbe i na koncu i sa Srebrenicom, šta je nego istinska živa vizuelna himne jedne genocidne tvorevine.

Ako me pitate, da li je moj brat, kum, moja žena, moj profesor, da li su svi oni međaši i tvoritelji nekakve republike genocidne, dabome da nisu. To su samosvjesna bića sa imenom i prezimenom, koje bili donji do leđa za entiteom. Ako me pitate da li ovaj entitet nastanjuje simbioza polupismenih političara i nepismenog puka, koji u genocidnosti kroje svoje trajanje, reći ću da.

A zašto vam sve ovo govirim. Eto taj Srđan, Srđan Šušnica, sin inspektora Miodraga Šušnice, mučki ubijenog od srBskih antiheroja u Banjaluci, koji su običavali ubijati ljude, eto taj Srđan je dobio okaz u entitetskoj firmi te i takve Republike Srpske zato što ju je nazvao, između ostalog i genocidnom tvorevinom.

Sve je leglo na svoje grobno mjesto

Zabrinuo bih se i za Srđana i za njegovo poštenje i ljudskost, e da mu je ta Republika Srpska rekla, 'dokazaću ti Srđo da nisi u pravu'. Ali, ništa od toga. Ovako, sve je leglo na svoje mjesto da ne kažem na svoje grobno mjesto. Od arhipelaga zločina Tomašice do mezarja Potočara, od buktećih ljudi Višegrada do urbicida Banjaluke i elitocida Prijedora, sve je to genocidno vonjava tvorevina.

Ne zato što je dušmani tako zovu, ne zato što je to hir kakvog bolesnig uma. Ne! Ona je genocidna jer boli žrtve, jer podržava monstrume, jer nipodaštava nevine, jer obožava genocid i vazdiže zločine.

Ne vjerujete?

Pogledajte sa kakvim smećem se filuju mediji, oni na entitetskoj grbači u Republici Srpskoj, od tzv. samogranatiranja Markala i Tuzle, do trajne želje da se Potočari pretvore u “obradivo srBsko zemljište”. Ako to nije genocid u naumu, u umu i u glavi, ne znam šta je onda.

Ne možete živjeti istoriografski, hagiografski, na koncu civilizacijski vijek, i da se tako ponašate, a da ne budete prepoznati kao ljudi ili sistem genocidnih namjera. Ne možete! To će vam svako na planeti Zemlji reći, a otkaz Šušnici samo potvrditi.

Ne možete ljude, Srbe iz Republike Srpske nazivati izdajnicima samo zato što zločine i zločince nazivaju pravim imenom. Ne možete Srđanu Šušnici uručiti otkaz zato što je stvar u entitetu nazvao pravim imenom.

Ili možete? Tek tako...

Ali hajmo biti produktivni, emancipovani. Hajmo biti ljudi bez jeda. Ljudi koji gledaju naprijed. Hajmo vratiti Šušnicu u entitetsko preduzeće, u okolinu, u grad, u Banjaluku kako se prije zvalo naselje na Vrbasu. Hajmo javno osuditi sve one koji su u moje, u tvoje, u naše ime počinili zločine i genocid. Hajmo pokazati RS-u da je Šušnica pogriješio i da znamo ko mu je ubio oca.

Ne može!

Naravno da ne može, jer je bilbord “Dobrodošli u Republiku Srpsku”, koj ledi svakom normalnom čovjeku krv u žilama, predstavlja stvarnost života sadašnjeg. Zacementiran. Jednako kao što je Ratko Mladić zacementirani Če Gevara u RS-u.

Pa kako onda da vas čovjek nazove, najiskrenije mi reci Republiko koja to nisu, a najmanje si srpska. Jer sramota je da se istinski predstavnik srpskog roda identifikuje i ime svoje prlja povijesnom nebulozom imena tvoga.

Na koncu, ime Republike Srpske od povijesti i suda niko spasiti neće. I to nije toliko bitno. Bitnije je hoće li stanovništvo, ono srpsko, obraze svoje u očima djece svoje od sramote saprati.

Ako je to sad uopšte i moguće. Za početak, vrati tvorevino Srđana na posao, pa da ne pričamo o genocidnosti.

(Izvor: Aljazeera Balkans)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/108 ... djana.html

[Haman2]

Reagiranje SDA, DF, GS ali gdje je reagiranje SDP-a i Nase stranke, SBB, SBiH itd. Spavaju kao i obicno. Cekaju reagiranje medjunarodne zajednice da bi zauzeli svoj stav.


Foto: ArhivFoto: Arhiv

Stranka demokratske akcije zahtijeva da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine po službenoj dužnosti odmah poduzme sve korake i pokrene krivične postupke protiv organizatora četničkog okupljanja u Višegradu.

Također traži pokretanje postupka zabrane takvih i sličnih okupljanja, kao i zabranu djelovanja Četničkog ravnogorskog pokreta u BiH, jer njihovo djelovanje, kako se ističe u saopćenju SDA, predstavlja prijetnju miru i stabilnosti.

- Okupljanje i postrojavanje četnika iz BiH i Srbije u Višegradu i prijeteće poruke upućene sa tog skupa sadrže sve elemente zakonom kažnjivog djela širenja nacionalne i vjerske mržnje i netrpeljivosti - upozorava SDA.

Iz te stranke također naglašavaju kako postrojavanje srpskih nacionalističkih falangi posebno je uznemirujuće za Bošnjake povratnike u entitet RS, a naročito u Višegradu u kojem su u Drugom svjetskom ratu i tokom agresije na BiH u periodu 92-95. nad Bošnjacima počinjeni masovni ratni zločini.

- Ukoliko Tužilaštvo BiH, ali i entitetske vlasti RS-a i lokalne vlasti u Višegradu, ne poduzmu ništa u kažnjavanju organizatora četničkog divljanja i zabrani svih budućih sličnih skupova, smatraćemo ih saučesnicima u prijetnjama koje se upućuju Bošnjacima i shodno tome ćemo se odnositi prema njima- navodi SDA.

REAKCIJA DEMOKRATSKE FRONTE
Demokratska fronta poziva ministra unutrašnjih poslova RS, Dragana Lukača i ministra sigurnosti BiH, Dragana Mektića da uhapse pripadnike četničkog pokreta koji su danas u Vìšegradu eksplicitno pozivali na činjenje novih zločina, ili da im se, ako ih i pored očitih četničko koljačkih namjera ne žele privesti, jednostavno pridruže.

Smatramo da poruke o novim klanjima ne ostavljaju nimalo prostora ni entitetskim ni državnim policijskim agencijama za nereagovanje. Četnička okupljanja u Višegradu ne završavaju se tek na porukama mržnje, nego predstavljaju ohrabrenje onima koji su ne tako davno po Višegradu pravili žive lomače da ponovo tu, ili negdje već drugo, učine isto.

Nedopustivo je da ove četničke, samo za javnost, nenaoružane formacije, otvoreno prijete terorom, a da pri tome nema apsolutno nikakve reakcije institucija. Sigurnosne agencije entiteta i države istog časa moraju građanima koji se osjećaju ugroženima uslijed poslijednjih prijetnji garantovati sigurnost i zaštitu, pružajući dokaz da nisu saglasni sa četničkim pozivima na nova klanja. Ukoliko to izostane treba smatrati da četnici imaju otvorenu podršku u prijetnjama i zločinačkim planovima, stoji u saopćenju DF-a.

OŠTRO IZ GRAĐANSKOG SAVEZA
Predsjednik Građanskog saveza (GS) Nihad Čolpa rekao je da je zastrašujuće to što je danas u Višegradu pozvano na novi genocid. On smatra da se četničko orgijanje desilo pod pokroviteljstvom Milorad Dodika, predsjednika SNSD-a, te da to treba dobiti hitan odgovor od stranih ambasada u Bosni i Hercegovini.

„Na novi genocid je pozvano iz Višegrada, sa mjesta gdje su spaljivana živa djeca i silovane žene prije 25 godina“, rekao je Čolpa, ističući da Vlade Republike Srpske, entiteta u Bosni i Hercegovini, nije reagirala na to.

Predsjednik GS-a je rekao da se pribojava da se građanima Bosne i Hercegovine sprema novo krvoproliće. On je pozvao OHR kao i cjelokupnu međunarodnu zajednicu da odmah upute jasne i čvrste garancije da će zaustaviti četničko divljanje u što kraćem roku, te da će u slučaju pokušaja novog oružanog napada na Bosnu i Hercegovini vojno djelovati i osujetiti takve ideje.

Čolpa je pozvao međunarodnu zajednicu da odmah prekine saradnju i izoluje politike koje podržavaju četničku ideologiju, ali i sve druge fašističke pokrete na tlu Bosne i Hercegovine.

"Građanima BiH nada ne može biti zamjena za plan sprječavanja genocida, kao što ni guranje glave u pijesak neće riješiti te probleme", rekao je Čolpa.

„Međunarodna zajednica je ta koja može smiriti ovu ludilo. Ako izostane konkretna reakcija OHR-a, građani Bosne i Hercegovine to mogu shvatiti kao prečudno podržavanje fašističke ideologije, a to onda nikome ne može donijeti dobro“, zaključio je predsjednik GS-a.

(SB)[/img]
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/108 ... nocid.html

[amko761]

Zgazismo četnike nogama oštrim apelima i saopštenjima

[Sanjarko]

...

[Sanjarko]

...

[Haman2]

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Nemojte me zajebavati!
Nego Republikosrbijanci, onako najiskrenije, što kukate na policiju i Dodika što su vam uveli diktaturu??? Zar vam to nije ista ona policija koja “čuva nezavisnost” , kojoj aplaudirate na karnevalu 9. januara i koja je “odbranila” Prijedor ‘92 pobivši 102 djeteta?


Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Ovih dana, digla se kuka i motika na režim u RS-u, koji nastoji napraviti policijsku paradržavicu. Ustalo i staro i mlado u manjem BiH entitetu da se dovikuje, glasa, huče i mjauče kako mu Dodikovi kerberi brane slobodu okupljanja, slobodu govra, slobodu štampe, slobodu kretanja...ma sve bi na ranu čovjek privio tako demokratske i osviješćene slobodarske dušice koje su se sjetile prvog aprila 2019, nije šala, da je režim RS-a, nekako «neslobodan».

Šutanje versus Kukanje

Nego Republikosrbijanci, onako najiskrenije, što kukate na policiju i Dodika što su vam uveli diktaturu??? Zar vam to nije ista ona policija koja “čuva nezavisnost” , kojoj aplaudirate na karnevalu 9. januara i koja je “odbranila” Prijedor ‘92 pobivši 102 djeteta?

Šta je sad problem, što vas tretira kao čečenske kmetove?

Zastanimo na tren.

Hajmo riješiti ovu bipolarnu licemjernu misteriju jednom za svagda. Da, to jeste ista policija, sa istom ideologijom, koja je prvo bijelim trakama i bijeli čaršafima segregirala Bošnjake i Hrvate, a onda se prihvatila egzekucija. Da, to jeste ista ona vlast RS-a koja je stvorla Keraterm, Omarsku i na koncu Tomašicu. Da, to je ta ideologija, koja je zaslužna za genocid u Srebrenici, za žive ljudske lomače u Višegradu, za masovna silovanja u «Vilinoj vlasi», za nakaženje i uništavanje Sarajeva i Sarajlija, za većinu monstruoznosti u prvoj polovini devedesetih.

I ne samo to, vlast od Karadžića do Dodika nema nikakav problem da se sa ovim gnusobama podiči, nema problem da po istom tom zločicu Karadžiću studentski dom nazove imenom njegovim, ne osjeća grižu savjesti što je unakazila djecu, poput ona dva studenta što se ponose Karadžićevim imenom na domskoj tabli..ta vlast je blagosiljala i u sebe primila Miću Kraljevića vlaseničkog krvnika, pod čijom čizmom je ubijen i najbolji mladi košarkaš Jugoslavije Edin Salaharević...

Znači do vlasti nije! Barem u ovom slučaju. To što je poslije uništenja nesrba, odlučila da sjevernokrokeskom metodom melje «svoje Srbe», to je tako imanentno, dosadno očekivano i predvidivo od genocidne politike kontinuiteta.

Nema se tu ko iznenaditi.

Krivi ste vi

Pa u kome je problem?

Problem je u svim onim velikim, osrednjim i malim Srbima, što su ćutali ili podržavali gore navedene gnusobe, a kad im je policijska mečka zaigrala ispred ćirliličnih vrata, ibrete se i na pravni sistem pozivaju. Problem je u svim onim «finim građanima» što imaju «prečeg posla» na pomen genocida i masovnih zločina, a zgražavaju se nad bahatošću Dodikovog pandurskog ministra Lukača. Problem je u svim onim što su kamenovali povorku muslimanskih vjernika koji su došli na postavljanje kamena temeljaca za Ferhadiju, ubivši Murata Badića, a sad jaukom jauču nad svojim ugroženim pravima. Problem je u svim onim što im je «Republika Srpska» na srcu a nekako ne mogu da prihvate njen zločinačko-genocidni instrumentarij koji jednako djeluje i u ratu i miru.

E pa gospodo, ne možte se vječno guziti, a da ne budete naguženi. Ne možete glasati za nekakvu ludu «državu Srba zapadno od Drine», a da joj ne date bulje. A ta paradržava od vas iska samo jedno-da budete njeni taoci. Da budete kmetovi, koji će tajkunsko-nacionalističkom rukovodstvu ispunjavati želje o nekakvoj srBskoj kemtoviji u BiH. Zar je to tolko teško shvatiti i zar vlast od vas mnogo traži!?

Iskreni desničari

Najiskreniji u svom naumu prihvatanja Sjeverne Koreje u Banjaluci jesu stoga krajnje desno zaguljeni Republikosrbijanci, kojima je stanje represije nad sopstevnim (srpskim) narodom u ovom slučaju posve validno. Oni iskreno kažu-da, treba policijska država dok se borimo za «više stvari».

Pod «višim stvarima» podrazumijeva se dakako politika nastavka zločina, genocida i negiranja istih zarad «samostalne RS». Takvi likovi nemaju probelma niti sa zločinom, niti sa genocidom, niti na koncu sa pendrekanjem Lukačevih kornjača na banjalučkom trgu Krajine. Nemaju oni problema niti sa samim sobom. Genocid nad nesrbima je bio jedna nedovršena faza, koju treba zaokružiti likvidacijom neistomišljenika. I to je to! Bolesno, ali iskreno od njih.

Nego, sav onaj licemjerni polusvijet, koji se bavio «odlaskom tetki po lek», do je Dodik restaurirao Karadžićevo i Mladićevo djelo, svi oni hudi i sudi, što su se medijski bavili «kulturom&umjetnošću&recenzijama» dok su poput nojeva istraživali crninu rupice u kojoj im je glava, dok im se pod prozorima vazdizao srpBski fašizam, svi ćutolizi od Banjaluke do Trebinja, što su imali prečeg posla, e oni su taj amalgam od kojeg vlasti RS-a grade svoj totlailtarizam. Oni su ti, indoktrinirani najjeftinijim patriotizmom i konfromizom, koji su mirno promatarli kako im odvode komšije na masovna strijeljanja, pa protjerivnja, pa silovanja i na kocu u dijasporu. Oni su ti koji su oćutali tri decenije, pa su sjetili prvog aprila 2019. na dan zajebancije da pitaju za svoja prava i to da pitaju režim koji su oni kreirali?! NEMOJTE ME ZAJEBAVATI!

Samoposluge u glavama

Da li me zajebavate? Da li me iskreno zajebavate? Pravite rezervni parapolicijski sastav RS-a sa jasnom aluzijom na «balvan revlucije», a bunite se protiv zabrane fotografisanja istih tih policajaca u centru Bnajaluke? Pa to je jednako kao da pravdate Hitlerovo «konačno rješenje» za Jevreje dok ste zabrinuti za ukaz po kojem morate slušati Gestapo na ulici! Da li me jebeno zajebavate???

Bunite se na RTRS-ovu fabriku laži koja niti jednom ne napravi prilog o one 102 ubijene dječije duše u Prijedoru, zato što ne pravi priloge o novom Zakonu o javnom redu i miru u toj istoj RS??? Nije nego!

Dragi ljudi, nije vam demokratija samoposluga, pa da uzimate koliko i kako hoćete! Nisu vam ljudska prava malo hoću, malo neću. Prava mora imati i novinar i pripadnik LGBT zajednice i manjina i većina, prava mora imati i povratnik u Prijedor i onaj što se svojim riječima bori protvi bolesnog sistema.

Ista prava, sada, ovdje i zauvijek.

Nego, nesrećniče koji si bacio kamen na onoga Murata Badića i koji ga je ubio tu podno srušene Ferhaidje u Banjaluci, sa kojim se ti jebenim pravom pozivaš na tolreranciju pandurskog pendreka? Ti si ga stvorio.

[Haman2]

Po mom misljenju rijetko dobar tekst koji pogadja u centar problema. Znam da ce se nekima dopaasti a kod drugih ce naici na osudu. A sta mozemo, takva je nasa stvarnost.

[Haman2]

DNEVNIK SA PALA MLADENA VUKSANOVIĆA: 110 dana među ubicama Sarajeva
Uspomena na velikog čovjeka koji je uspio sačuvati razum i ljudskost u samom srcu tame. Vuksanović je kao autor i urednik TV Sarajevo odbio raditi za Srpsku televiziju na Palama i biti dio ratnohuškačke mašinerij

Piše:Tomislav Marković

April je mesec, vreme crnih godišnjica za Sarajevo i celu BiH, ali i vreme da se podsetimo ljudi koji su se usprotivili zlu, onih pojedinaca koji su u mračnim vremenima sačuvali ljudskost i oduprli se zločinačkom mahnitanju svojih sunarodnika. Jedan od njih bio je i Mladen Vuksanović, urednik i scenarista dokumentarnih filmova na TV Sarajevo, dobitnik brojnih međunarodnih nagrada, između ostalog i Prix Italia 1991. godine.



Mladen Vuksanović proveo je prvih 110 dana rata na Palama, u svojevrsnoj izolaciji, jer je kao autor i urednik TV Sarajevo odbio da radi za Srpsku televiziju na Palama i da bude deo ratnohuškačke mašinerije. Kad ga je koleginica Vojna Travanj pozvala i upitala kad će početi da radi za njihov „Srpski informativno-televizijski centar“, Vuksanović je odgovorio rečenicom koja treba da uđe u anale novinarske etike: „Ja nisam nacionalni, već profesionalni novinar“.

Za vreme boravka u strogom centru mraka, među ubicama i pljačkašima, Vuksanović je vodio dnevnik koji je, kako sam kaže, „pisan u stalnom grču i strahu da ga ne pronađu prilikom pretresa kuće“. U jednom dnevničkom zapisu Vuksanović beleži:

„Ako mi nađu ovaj dnevnik, neće me ubiti već vrtjeti na ražnju“.

I to samo zato što je u svom dnevniku pisao golu istinu o užasu koji je zavladao na Palama.

Licem u lice sa nepojmljivim zlom

Vuksanović je svoj ratni dnevnik 1996. godine objavio kao knjigu pod naslovom „Pale 5. 4. - 15. 7. 1992“ u zagrebačkom Durieuxu, a potom su usledili prevodi na engleski i nemački jezik. Predgovor za nemačko izdanje napisao je tadašnji ministar spoljnih poslova Nemačke Joška Fišer.

Dnevnik sa Pala je neprocenjivo svedočanstvo o prvim mesecima rata, svedočanstvo zgroženog, očajnog pojedinca koji se našao licem u lice sa nepojmljivim zlom, pisano rukom časnog čoveka i pouzdanog svedoka. Dok paljanskim ulicama prolaze Vuksanovićevi poznanici obučeni u uniforme, dok nebom lete vojni helikopteri iz Srbije, dok sluša gruvanje topova sa Trebevića koji seju smrt po Sarajevu – on sve to beleži u svoju svesku, kako bi sačuvao istinu o Karadžićevim ubilačkim bandama.

Kako bi sa tom jezivom istinom sačuvao i sopstveni zdrav razum.

Na samom početku opsade Mladen i njegova supruga Jadranka zatekli su se u svojoj kući na Palama, dok su njihovi tek punoletni sin i ćerka ostali u Sarajevu. Vuksanović beleži da je sina mesec dana ranije poslao u Sarajevo kako bi izbegao mobilizaciju na Palama, te kako tu odluku nije mogao da objasni nekim članovima porodice:

„Urlam na telefon i objašnjavam šogoru u Titogradu da je bolje da mi sin pogine u Sarajevu od granate ratnih zločinaca nego da postane ubica sa Trebevića. Šogor to ne može shvatiti i spušta mi slušalicu.“

Pokazalo se da postoji i nešto gore od smrti - a to je prestati biti čovek i postati ubica. Iako je Vuksanović ateista, i on i njegov sin razmišljaju na jevanđeoski način, u duhu Hristove izreke: „Jer kakva je korist čoveku ako zadobije sav svet, a duši svojoj naudi?“

Na sličnu misao nailazimo i u Talmudu: „Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima“. Gospodari smrti sa Pala i iz Beograda nikada sebi nisu postavili ovakvo pitanje, nikada se nisu zapitali: „Kakva je korist čoveku ako zadobije Veliku Srbiju, a dušu svoju izgubi?“ Valjda nisu imali šta da izgube.

Kad ljudi postanu ljudožderi

Atmosferu koja je tih meseci vladala na Palama Vuksanović dočarava u nekoliko poteza, izazivajući jezu u čitaocima:

„Noć bez sna. Oko pola noći počinje rafalna pucnjava na kuće Muslimana. Sve su to naše komšije i prijatelji. (…) Nitko ne zna šta se dešava u mraku, nitko ne smije izaći na ulicu, svi smo satjerani u naše mračne sobe, u kojima odbrojavamo časove do svitanja zore. Noć je ovdje kao grotlo ponovo probuđenog vulkana. Čovjek je potpuno sam, prepušten na milost i nemilost barbarima”.

Kratkim rečenicama, telegrafskim stilom, beležeći gole činjenice, Vuksanović dočarava slike pakla na zemlji:

„Na Palama se srpski rezervisti opijaju opljačkanim viskijem. Noću pucaju na muslimanske kuće. Luđački ples barbara na ovim prostorima. Totalno 'Oslobađanje đavola'.“

Jeziva je scena u kojoj Mladenova prijateljica gleda utovarivanje zarobljenika u kamione ispred centralnog zatvora na Palama, a jedna žena koja stoji sa strane, do tada mirna domaćica, odjednom zaurla: „Zakoljite tu gamad, zašto ih štedite!“

Veliki deo Vuksanovićevog dnevnika obeležen je nevericom – čovek gleda šta se oko njega događa, sopstvenim očima vidi kako ljudi postaju ljudožderi i jednostavno ne može da veruje u ono što vidi, jer je stvarnost postala toliko đavolska da to prevazilazi mogućnosti ljudskog poimanja.

Zaista, kako shvatiti, kojim to saznajnim aparatom pojmiti da su ljudi preko noći postali gori od zveri; da komšije, kolege i prijatelji s kojima je čovek provodio život sada ispaljuju prave i medijske plotune na grad u kojem su do juče radili i provodili najbolje godine svojih života?

Jedan od prvih dnevničkih zapisa govori upravo o tom neshvatljivom užasu koji je nastupio: „Paljani bombarduju Sarajevo, Stari grad i moje prijatelje koji tamo žive!“ U jednom poznijem zapisu kaže: „Svaka eksplozija granate što pada na grad i razara ga boli me kao da mi raznosi mozak“.

Vuksanović opisuje svoje susede, prijatelje i bližnje koji su skinuli maske, a ispod nje se ukazalo lice izobličeno od mržnje. Tako opisuje posetu očevom grobu na kojem sreće prijatelja iz detinjstva koji je sada u uniformi. Prijatelj ga napada zato što je snimio film o razaranju Dubrovnika „Oslobađanje đavola“ i kaže mu: „'Nasjeo si ustaškoj laži'. Njegova žena kaže: 'Samo im zamjeram (Paljanima) što su bombardovali Sarajevo, a da nisu sve Srbe izvukli van!'“.

Granatiranje prijatelja

Ima mnogo sličnih zapisa, jedan glasi ovako:

„Saznajem da mi je bivši prijatelj sa Pala unaprijeđen u komandira čete što sa Trebevića granatira ljude – naše prijatelje u Sarajevu – s kojima je prije dvije godine u mojoj kući slavio Novu godinu. Čekam da mu jednom pogledam u oči. Razmišljam kada će doći da me hapsi.“

Vuksanović pripoveda kako im je u posetu došla supruga njihovog bivšeg prijatelja M.R. koji sada s Trebevića puca na Sarajevo: „Provela je veći dio života u Sarajevu, tamo do rata radila, i ni jednog časa, ni jednom riječju, ne iskazuje žalost za tim gradom i ljudima u njemu. Kaže: 'Sve je to kriv sistem, sve je režirano u Vatikanu, ljudi nisu krivi'“.

Na te reči opravdavanja zločina reaguje Mladenova supruga Jadranka: „Nema tog sistema koji bi me natjerao da bilo koga ubijem. Umrijet ću, a neću shvatiti svu ovu mržnju“.

Jedne noći u posetu im dolazi i narečeni M.R. koji priča kako mu se brat javio iz opkoljenog Sarajeva, žaleći se kako su mu stan opljačkali srpski vojnici. Na bratovljevu žalbu M.R. reaguje izlivom besa: „Da znam koordinate, svojim rukama bih mu granatirao taj stan. Zar ne zna da je rat?“ Suočen sa ovolikim potonućem u zlo, Vuksanović komentariše:

„Nevjerojatno. Najbolji drugovi na Palama bili su mu Muslimani, u Sarajevu se školovao i zaposlio, a sada iz njega izbija samo mržnja prema tim ljudima i gradu čak i prema bratu, koji u Sarajevu čuva stan. (…) On je zahvalna tema za jednu posebnu analizu, kako se čovjek, pojedinac, koji je nekada bar malo mislio svojom glavom, tako brzo utopio, prilagodio novom talasu fašističke svijesti.“

Takvi rascepi u porodicama u to vreme postaju najnormalnija pojava. Vuksanović navodi još jedan sličan primer: „Saznajem da drugi moj prijatelj, skijaški entuzijasta, hoće da se odrekne sina, koji stalno ponavlja: 'Od Sarajeva treba napraviti krompiruše!'“ I sumorno konstatuje do čega je doveo Miloševićev i Karadžićev ubilački pohod: „Kakav užas. Kakvo cijepanje ljudi na Ove i One, bliski prijatelji i srodnici postaju neprijatelji“.

Fašizam uzima svoj danak u krvi

Vuksanović se ne libi da ono što vidi oko sebe nazove pravim imenom. U zapisu od 9. maja čitamo:

„Danas je Dan pobjede nad fašizmom. U Evropi i svijetu, ali ne i ovdje. Ovdje se on ponovo rađa i uzima svoj danak u krvi“. Zaista, Vuksanović je bio u prilici da svojim očima gleda ponovno buđenje fašizma na tlu Evrope, i to upravo u onoj zemlji koja je pola veka ranije fašizam porazila. Otuda i njegov komentar:

„U jedno sam siguran: agresori i ubice iz ovog rata su nasljednici onih koji su poraženi u prošlom. Mislio sam da je njihov duh zauvijek pokopan, a on je sada izišao iz groba da ponovo sije smrt oko sebe.“

Povampirenje četništva i fašističkih metoda bilo je vidljivo na svakom koraku. Vuksanović beleži brojne primere: „Jutros je na kapiji paljanske pilane osvanuo natpis: 'Zabranjen ulaz svim NESRBIMA'. Još jedan korak prema čistom fašizmu“.

Da se radilo o fašizmu, ideologiji uništenja i smrti u domaćoj izvedbi dovoljno govori sledeći dnevnički zapis: „Jutro počinje viješću da je u Sarajevu bombardovano porodilište. To je novo porodilište, izgrađeno novcem građana (samodoprinosom). Ima li za stvorenja sa brda ijedno 'sveto' mjesto u Sarajevu?”

Kako drugačije nazvati one koji su u stanju da topovskim granatama gađaju novorođene bebe nego fašistima?

Vuksanović rezignirano konstatuje: „Korak po korak, nova vlast na Palama sprovodi u život onu Hitlerovu ideju o supremaciji jedne nacije nad drugom, a arijevcima i Židovima. Samo što je Hitleru za to trebalo par godina, a ovima par mjeseci“.

Karadžić, Mladić i njihove ubilačke horde nisu gubili vreme, kao ponosni nastavljači ideologije rođene u pomračenim umovima. Vuksanović piše: „Gledam neke stare novine (na Pale uopće ne stiže štampa) i neku staru fotografiju Hitlera u njima. Gleda me kao da je ustao iz groba i šeta oko mene. Ne mora on da ustane, njegovi nasljednici su već oko mene“.

Novinari, saučesnici u zločinu

Jedan od lajtmotiva Vuksanovićeve knjige je ponašanje njegovih kolega novinara koji su se dobrovoljno stavili u službu novog režima, postajući tako saučesnici u zločinu. Pokazalo se da su mnogi od onih koji su se predstavljali kao novinari bili samo sluge u potrazi za gospodarom. Vuksanović beleži njihov moralni i profesionalni sunovrat:

„Na Srpskom radiju slušam svoje dojučerašnje kolege kako pozivaju 'svoj narod' na konačni obračun s 'islamskim fundamentalizmom'. Prošle godine pozivali su 'svoje komuniste' na konačni obračun sa svim nacionalistima. Sada rade za drugog gazdu.“

Fabrika medijskih laži radi neprestano, stvarajući paralelnu stvarnost za račun Karadžićevih ubica. Dok jedni ubijaju granatama, drugi ubijaju rečima, najvažnija je dobra podela posla: „Srpski radio upravo objavljuje vijest da 'ni jedna granata nije ispaljena sa Lapišnice (Pale) na Sarajevo'. Dok to slušam, čujem potmulu grmljavinu topova iz pravca Lapišnice. Ovaj narod je sukus laži, njegova suština je laž“.

Novinari koji su se stavili na raspolaganje mašineriji za ubijanje postali su najobičniji ratni huškači. Njihov izbor bio je dijametralno suprotan od Vuksanovićevog, oni su bili nacionalni, a ne profesionalni novinari.

U pojedinim trenucima Vuksanoviću se činilo da su njegove vajne kolege još veći zločinci od onih koji granatiraju Sarajevo: „Gledam naveče beogradski TV Dnevnik i ponovo se uvjeravam kako su neki novinari ubice i ratni zločinci, čak gori od onih što sa okolnih brda razaraju Sarajevo i ubijaju civile. Pomračenom i zaslijepljenom mozgu njihove riječi su jedini putokaz“.

Nakon masakra u Ulici Vase Miskina, „zločina od kog mozak staje“, Vuksanović je potpuno zgrožen, slomljen: „Ne mogu da dišem, hodam, mislim, ne mogu da podnesem sebe kao dio ljudskog roda“. A onda gleda na Srpskoj televiziji sa Pala nekadašnju koleginicu Radu Đokić koja kaže da su to namerno uradili sami Muslimani da bi šokirali svet. Njegov komentar je kratak i jasan: „To nisu novinari, to su profesionalne ubice“.

Potom navodi još jedan detalj koji razotkriva zločinačku prirodu takvog novinarstva: „Još jedan argument Rade Đokić da je sve bilo smišljeno: kako to da se ekipa TV Sarajevo našla brzo na mjestu masakra? A zna, vrlo dobro, da je nedavno jedan punkt TV Sarajevo formiran u bivšoj radio-stanici, stotinjak metara daleko, i da su mobilne ekipe stalno obilazile grad“.

Odlazak sa Pala

Živeći u svojoj kući Mladen Vuksanović se iznenada našao duboko u neprijateljskoj teritoriji, okružen komšijama i poznanicima koji su preko noći srbnuli i postali ubice. Tamo gde bi trebalo da bude svoj na svome i među svojima, bio je – kako to reče Radomir Konstantinović za sebe, u po mnogo čemu sličnoj situaciji – „tuđ u tuđem setu“.

Jer poštenom, časnom čoveku svet kojim su zavladali lopovi i koljači, svet u kojem je okružen ljudima iz čijih očiju gleda smrt – može da bude samo tuđ. Otuda Vuksanovićeva čvrsta odluka: „Ako preživim, s Pala ću definitivno otići, da se više nikada ne vratim u rodno mjesto koje sam toliko volio. Ne zbog straha da će me ubiti, već zbog najdubljeg stida što živim okružen ubicama i pljačkašima“.

Kada su srpske vlasti proterali Vuksanovićeve komšije Muslimane sa Pala, došlo je vreme da i on napusti svoje rodno mesto koje više nije mogao da prepozna u tami koja je zavladala. Uspeo je da pobegne sa Pala u Rijeku. Sa sobom je poneo i svoje vredno svedočanstvo o užasu koji je video, sakriven u prtljagu. Pri kraju dnevnika Vuksanović svodi račune sa svojim rodnim mestom:

„Pale za mene sada postoje samo kao sjećanje na divne ljude s kojima sam proveo djetinjstvo i mladost, na livade i šume, na snijeg i skijanje, na opijanje i ljubljenje. Ove današnje Pale za mene su pokopane u grobnicu i više ne postoje“. Umro je na Cresu u 57-oj godini života, radeći kao noćni čuvar.

Mladen Vuksanović je pravi srpski heroj, čovek koji ne sme biti zaboravljen, velikan na kog svi ljudi koji su u sebi sačuvali zrno humanosti treba da budu ponosni. A njegov dnevnik sa Pala, potresni dokument čije se rečenice zabadaju pravo u mozak i srce, trebalo bi da postane obavezna školska lektira u Srbiji i Republici Srpskoj.

Tek kada deca budu iz Vuksanovićevog dnevnika učila istinu o prošlosti, tek kada ulice srpskih gradova budu nosile njegove ime, znaćemo da se nešto zaista promenilo na ovim prostorima. Do tog trenutka u nekoj dalekoj, boljoj budućnosti, ostaje nam da čitamo dnevničku knjigu Mladena Vuksanovića i da čuvamo uspomenu na velikog čoveka koji je uspeo da sačuva razum i ljudskost na najgorem mestu, u samom srcu tame.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/111 ... ajeva.html

[Sanjarko]

Clanak.

[Haman2]

15.04.2019 /
Dodik: Da nema stranaca BiH ne bi trajala ni dva dana


Foto: Novosti - Vijesti.ba

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik rekao je u intervju za beogradske Večernje novosti da je BiH nemoguća konstrukcija i da je paraliza njen koncept.
- Ona je uvijek u paralizi. I prije četiri godine je izabran Savet ministara, pa je poslije godinu dana ušao u blokadu, ništa nije mogao ni da predloži, ni da odluči - rekao je Dodik.

On je naveo da paraliza vlasti na nivou BiH utiče na Republiku Srpsku, ali da je Srpska stabilizovala svoju ekonomiju, budžet i političke institucije, te u nemogućim uslovima pokazala sposobnost da egzistira.

Dodik je naglasio da BiH ne bi trajala ni dva dana da nema stranaca.

Na pitanje hoće li se srpski predstavnici povući iz Parlamentarne skupštine BiH, a on iz Predsjedništva, ukoliko se nastave blokade, Dodik je odgovorio:

- Napravićemo taktički najbolje što je moguće. Nešto mi se sviđa da ih malo iritiram tamo.

Komentarišući ideju o razgraničenju Srbije sa Albancima, Dodik je rekao da Srpska otvoreno prati politiku Beograda i da će prihvatiti sve što Srbija izabere kao definitivno rješenje.

- Ako hoćemo stabilan Balkan, onda se on mora redefinisati na način da budu objedinjeni prostori gdje su većinski dominantni narodi. Međutim, mi smo ovdje eksperiment koji nije dozvolio da se narodi razgraniče na istorijski način, da izgrade svoje države i onda pokušaju da sarađuju i grade prijateljstvo, nego smo ostali u tinjajućem sukobu oko mnogih pitanja. Sve dok imate problem granica i otetosti teritorije, ne možete da obezbijedite trajan mir - smatra on.

Dodik je ponovio da ostaje pri stavu da bi Republika Srpska trebalo da proglasi nezavisnot ukoliko samoproglašeno Kosovo dobije stolicu u UN.

- Mi smo već odvojeni, samo to nije proglašeno. BiH je potpuno podijeljeno društvo. Država ne funkcioniše, već postoji neka njena imaginacija. Dejtonski sporazum je "sklepao" tu zemlju koja nema ništa zajedničko, a mi sad treba da pokušamo da napravimo neku zajedničku politiku. To ne ide - rekao je on.

Dodik smatra da će se u geopolitičkom i regionalnom kretanju stvoriti momenat kada će ujedinjenje Srpske i Srbije biti moguće i da će taj proces ubrzati ukoliko bude mogao, ali, kako kaže, nije avanturista i neće narod da uvodi u stradanje ili izbjeglištvo.

- Nemam dileme da će se ujedinjenje desiti, samo se bojim da ja, ili neko drugi, taj momenat ne propustimo - rekao je on.

Dodik smatra da bi za Srbe najstabilnije bilo kada bi se "objedinili u jednoj perspektivnoj državi Srbiji".

- Nismo nikada nikoga u istoriji napali, pa nećemo ni sad. Taj prostor pripada nama. Kako će neko iz Sarajeva moći da kaže da je Banjaluka njegova? Nije njegova, već naša, srpska. Ona osjeća da pripada Srbiji. Svi to misle i 99 odsto Srba smatra da je to Srbija, a drugi mogu da se bore protiv toga koliko hoće, džaba im - poručio je Dodik.

(Vijesti.ba / RTRS)

NAPOMENA: Da li bi bilo bas tako??

[Haman2]

KAKO JE SRBIJA POGAZILA SVOJU ANTIFAŠISTIČKU TRADICIJU: Režim Slobodana Miloševića borio se za iste ciljeve kao Dražina vojska
Režim Slobodana Miloševića borio se za iste ciljeve i istim sredstvima kao Dražina vojska, i jedan i drugi za cilj su imali stvaranje etnički čiste velike Srbije.
Piše:Tomislav Marković



Rehabilitacija Draže Mihailovića započeta je pod vladavinom Borisa Tadića, da bi bila uspešno privedena kraju pod VučićemAl Jazeera

Da Aleksandar Vulin ne postoji, ne bi ga trebalo izmišljati. Iz prostog razloga što su pravila koja važe za fikciju znatno strožija od onih koja vladaju u stvarnosti, što znamo još od Aristotela koji, definišući razliku između istoriografije i pesništva, kaže da „nije pesnikov zadatak da izlaže ono što se istinski dogodilo, nego ono što se moglo dogoditi i što je moguće po zakonima verovatnosti ili nužnosti“.

Kategorije verovatnog i mogućeg za Vulina ne važe, on bi jednostavno bio neuverljiv književni junak. Sve što ministar vojni izgovori ima prizvuk nečeg lažnog, neautentičnog, izveštačenog, usiljenog, neverovatnog i nemogućeg.

Uzmimo za primer govor koji je Vulin održao povodom 6. aprila, godišnjice nacističkog bombardovanja Beograda, polažući venac na spomenik poginulim pilotima.

"Mi Srbi smo umorni od ratova, ali nismo umorni od vrednosti zbog kojih smo ratovali, nismo umorni od slobode, nismo umorni od našeg prava da živimo slobodno i da sami odlučujemo o sebi i budućnosti svoje dece“, rekao je Vulin okupljenim novinarima.

'Srbija uvek na pravoj strani istorije'

Zatim je dodao kako „srpski narod nikada nije bio na pogrešnoj strani sveta, ni pre 78 godina, ni pre 20 godina, već na pravoj strani sveta i slobode“.

A potom je i pojasnio svoju originalnu misao:

„Kao što su nas herojski piloti branili 1941., tako su nas branili 1999. godine. Branili su naše pravo da budemo slobodni. Srpski narod nikada drugima neće činiti ono što je činjeno njemu. Srpski narod nikada neće posegnuti za tuđim, nikada neće silom pokušati da nametne sebe i ono u šta on veruje“.

Vulin često ima običaj da se poziva na srpsku slobodarsku tradiciju i da tvrdi za sebe da je antifašista, pogotovo kad se prepucava sa hrvatskim kolegama. Takođe, često zagovara ideju o monolitnosti srpske istorije. Tako je nedavno održao lekciju američkom ambasadoru rekavši:

„Srbija je uvek bila na pravoj strani istorije. Srpski narod nikada nije pogrešio u izboru. Tamo gde su Srbi, tamo je i pravo i pravda“.

Nije on usamljen u tome, i njegovom kolegi Ivici Dačiću puna su usta antifašizma, svako malo ističe kako je Srbija ponosna na svoje antifašističke tradicije.

Kritika ustaštva uz uzgajanje četništva

A i Aleksandar Vučić se seti antifašizma kad mu to odgovara, recimo kad treba da prokomentariše poništavanje presude Alojziju Stepincu, onda ustvrdi „da će Srbija uvek biti na strani antifašizma, jer je celokupan srpski narod podneo najteže žrtve u borbi protiv fašizma“. I predsedniku je mila ideja da je Srbija uvek bila na pravoj strani, pa u ime te ideje ume da zagrmi kako „nećemo dozvoliti prekrajanje istorije u kojem će oni u regionu, koji su bili na strani fašista u Drugom svetskom ratu i na strani osvajača u Prvom, da nam drže pridike i predavanja o slobodi i drugačijem pogledu na prošlost“.

Srbija zaista ima bogatu slobodarsku tradiciju koja je svoj vrhunac doživela u Narodno-oslobodilačkoj borbi, ali ni za vreme Drugog svetskog rata ta tradicija nije bila monolitna i jedinstvena. Srbi koji su se borili u Narodno-oslobodilačkom pokretu zaista su bili na pravoj strani istorije i sveta, ali zato Srbi koji su se pridružili Draži Mihailoviću, Milanu Nediću i Dimitriju Ljotiću nikako ne mogu biti deo srpske slobodarske tradicije. Antifašistička Srbija je pobedila, ali kao deo šireg jugoslovenskog pokreta na čelu sa Josipom Brozom Titom, a ne kao neka nacionalna organizacija.

Pokušaj citiranih državnih funkcionera da nacionalizuju antifašizam, kako bi se nadgornjavali sa svojim parnjacima u Hrvatskoj, u suštini je usmeren protiv vrednosti antifašizma. To je deo jedne licemerne igre koja se služi antifašizmom u nacionalističke svrhe, bez obzira na očigledan apsurd tog poduhvata. Dok u tuđoj kući prepoznaju i kritikuju fašizam i buđenje ustaštva, u svojoj kući uzgajaju četništvo i druge oblike kvislinštva. Parafrazirajući druga Hrista, mogli bismo ih upitati:

„Zašto gledaš ustašu u tuđem oku, a ne vidiš četnika u svom?“

Partizani bi branili Vukovar i Sarajevo

Ali, šta se drugo i može očekivati od onih koji su devedesetih godina prošlog veka aktivno učestvovali u gaženju i pljuvanju antifašističkih tradicija, od onih koji su svim silama nastojali da se Srbija nađe na pogrešnoj strani istorije, sveta, etike i ljudskosti? Ubilačkom pohodu Slobodna Miloševića i njegovih falangi, kad je započeta fašizacija srpskog društva, naši antijunaci su dali svoj prilježan doprinos: Dačić kao portparol SPS-a, Vučić prvo na Palama kao novinar, a potom kao funkcioner Srpske radikalne stranke, a Vulin kao portparol JUL-a i zamenik Mirjane Marković.

Kada Vulin danas govori kako je Srbija i devedesetih, baš kao 1941. godine, bila na pravoj strani, to je težak istorijski falsifikat, ruganje partizanima koji su dali život za slobodu, te opravdavanje zločina. Ne može na pravoj strani biti vojska koja vrši agresiju na Hrvatsku i Bosnu ili ubija civile na Kosovu. Oni koji streljaju žene, decu i starce da bi ih potom portpali u hladnjače, pa njihove leševe zakopali u masovne grobnice – mogu da budu sve, samo ne antifašisti. Snajperista koji ubija decu po Sarajevu je negacija i neprijatelj svake slobodarske tradicije.

Pripadnici Narodno-oslobodilačkog pokreta su se protiv takvih zlikovaca i borili. Da su nekim čudom devedesetih ustali iz groba Stjepan Filipović, Milan Blagojević, Dragojlo Dudić, Đuka Dinić, Vukica Mitrović, Filip Kljajić, Dušan Jerković i ostali narodni heroji Srbije – oni bi branili Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Bijeljinu, Zvornik, Foču, Višegrad od povampirenih fašističkih bandi.

Presude ratnim liderima srpskih snaga pred međunarodnim sudovima dovoljno govore o tome na kojoj je strani istorije Srbija bila u ratovima devedesetih. Etničko čišćenje, masovna ubistva, sistematsko i plansko ubijanje i proterivanje, prisilne deportacije, zločini protiv čovečnosti, masovna silovanja, progon, nečovečno postupanje, mučenja, udruženi zločinački poduhvati i genocid – jesu li to one vrednosti za koje su se borili Vulinovi heroji Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Nebojša Pavković, Vladimir Lazarević, Zdravko Tolimir, Ljubiša Beara, Vlastimir Đorđević i mnogi, mnogi drugi? Stavljanje ovakvih zlikovaca u isti koš sa herojima NOB-a je čin vrhunskog cinizma, to mogu samo Vulin i slične ljudske ništarije.

Rehabilitacija Draže Mihailovića

Sve antifašističke vrednosti su devedesetih godina u Srbiji smrvljene u prah i pepeo i izvrgnute ruglu. Režim Slobodana Miloševića borio se za iste ciljeve i istim sredstvima kao Dražina Jugoslovenska vojska u otadžbini. I jedan i drugi za cilj su imali stvaranje etnički čiste Velike Srbije. Istrebljenja Bošnjaka koja su sprovodili Pavle Đurišić i druge četničke vojvode po istočnoj Bosni tokom Drugog svetskog rata ima svoj savremeni pandan u divljanju vojske, arkanovaca i sličnih zlikovaca na istom području. Paralelno sa fašističkom praksom vojske i paravojnih formacija teklo je i teorijsko oživljavanje fašizma, na simboličkom planu, pre svega kroz reviziju istorije i rehabilitaciju četničkog pokreta.

Rehabilitacija Draže Mihailovića započeta je pod vladavinom Borisa Tadića, da bi bila uspešno privedena kraju pod Vučićem. Po Srbiji su podignuti brojni spomenici ovom saradniku okupatora, crkveni velikodostojnici mu redovno služe parastos, a prošle godine je čak i vojna delegacija otišla na poklonjenje svom heroju. Četnički pokret je izjednačen sa partizanskim, tako da je, po zvaničnoj verziji istorije koju deca uče u školi, Srbija imala dva antifašistička pokreta.

Zabašuruje se zločinačka uloga Dimitrija Ljotića i njegovog Srpskog dobrovoljačkog korpusa, rehabilitacija Milana Nedića nije uspela na sudu, ali zato u većem delu javnosti predsednik kvislinške vlade slovi za „srpsku majku“ i čoveka koji je spasao „srpsku biološku supstancu“. Josip Broz Tito je proglašen za srboždera i najvećeg neprijatelja Srba, a ulice više ne nose imena po narodnim herojima. Višedecenijska revizionistička propaganda je učinila svoje, tako da srpska javnost ima potpuno iskrivljenu sliku o prošlosti.

A kada je sve izvrnuto naglavce, zahvaljujući samopregornom radu naše intelektualne i političke elite, onda je u takvom naopakom svetu sve moguće, pa čak i da se učesnici udruženog zločinačkog poduhvata pozivaju na antifašizam i slobodarsku tradiciju.

Negiranje genocida i ruganje žrtvama

U takvom svetu okrenutom tumbe sasvim je normalno da predsednik i premijerka negiraju genocid u Srebrenici, da u Skupštini sedi osuđeni ratni zločinac, da se narodna poslanica ruga žrtvama genocida, da hagiografkinja Ratka Mladića dobije novinarsku nagradu “Zlatno pero”, da Ministarstvo odbrane štampa knjige osuđenih ratnih zločinaca, da ubice predaju na Vojnoj akademiji i učestvuju u unutrašnjem dijalogu o Kosovu, da predsednik naopake države izjavi kako su “Srbi ginuli za Sarajevo” (jesu, ali u Armiji BiH, a ubijali su ih predsednikovi drugari sa brda), da na Sajmu knjiga štand dobije izdavačka kuća “Velika Srbija”, da patrijarh presudu Mladiću proglašava đavoljim delom, da narodni poslanici predlažu da Vojna akademija dobije ime generala Draže Mihailovića…

Vulin, Vučić, Dačić i njihovi bezbrojni saborci pogazili su i uništili antifašizam, slobodarski duh i slobodarsku tradiciju svog naroda i zato nemaju nikakvo pravo da se pozivaju na vrednosti koje su satirali. S druge strane, srpska slobodarska i antifašistička tradicija ostala je nepretrgnuta čak i u najmračnijem periodu srpske istorije. Održali su je u životu svi oni koji su se suprotstavili zločinačkom režimu Slobodana Miloševića i njegovih satelita.

Tu svetlu tradiciju nastavili su antiratni aktivisti, pisci i intelektualci koji su se usprotivili pomahnitalim nacionalističkim žrecima i očevima nacije, novinari koji su pisali istinu o ratu a ne ratnohuškačke laži, dezerteri koji su odbili da budu deo ubilačke vojne mašinerije: svi oni koji su se u presudnim trenucima našli na suprotnoj strani od Vulina, Vučića i Dačića. Bili su u manjini, ali su bili na pravoj strani istorije i sveta. Nastavljač te srpske slobodarske tradicije je i Jovo Divjak koji je, kako to mudro reče Boris Dežulović, jedini srpski general koji je bio na pravoj strani još od 1945. godine.

(IZVOR: Aljazeera Balkans)

[Haman2]

Sad je sve ozvaniceno, nekadasnji fasisti sad su antifasiti. Po svoj prilici i nema neke vece razlike izmedju fasista i antifasista. Koliko kolonija su imali Francuzi i Englezi u Africi, na Bliskom Istoku i Aziji.Da li je to odlika fasista ili antifasitsa. Ko je i kako podijelio Palestinu i to tako da 20% Zidova dobije 60 % teritorije a 80% Palestinaca 40% teritorije Palestine. Ko je dijelio BiH i to tako da 32% Srba dobije 49% teritirije, a 17% Hrvata 28% teritorije a 44% Bosnjaca 22-23% teritrije BiH. Da li su ovo radili fasisti ili antifasiti.

[Haman2]

Dok Drvar proglašavaju srpskim, ne vide da je tu sve manje i Srba i života i posla

Piše: S. H./Klix.ba



Dok Drvar proglašavaju srpskim, ne vide da je tu sve manje i Srba i života i posla
Ambasador Srbije Aleksandar Đorđević uzburkao je javnost u BiH izjavljujući da će Drvar biti srpski grad, "kao što je i bio". Njegovu izjavu ohrabrio je i predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik. I dok bh. grad "krste" u srpski, i jedan i drugi ne žele primjetiti da je u njemu sve manje ljudi, posla i života.
Etničko favoriziranje i proglašavanje određenog grada eksluzivitetom jednog naroda, što je učinio ambasador Đorđević sa Drvarom naišlo je na oštre osude probosanskih političkih aktera.

Đorđević je otvorio konzularnu kancelariju Srbije u Drvaru i poručio "da će Drvar u perspektivi biti srpski grad, kao što je uvijek i bio".

Ohrabrio ga je Dodik, tvrdeći da je ambasador rekao istinu.

"Šta bi bio jedan grad u kojem živi 95 odsto Srba, nego srpski grad. U svakom slučaju Drvar jeste i ostat će, naravno srpski grad i ništa više. To što je on sad u Federaciji, ne znači da on nije srpski", naglasio je Dodik.

Naravno ni ambasador Đorđević ni Dodik nisu komentarisali niti spomenuli da je u Drvaru sve manje stanovnika, jer već godinama odlaze iz tog grada zbog teške ekonomske situacije.

U cijeloj općini Drvar živi tek nešto više od 7.000 ljudi, a i to su podaci popisa iz 2013. godine. S obzirom da je iz BiH u posljednjih pet godina otišao ogroman broj stanovnika, nema sumnje da je i Drvar mjesto odakle su ljudi odlazili.

U Drvaru se godišnje rodi nešto više od 30 djece, dakle tek jedan razred učenika. Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku zaposleno je 937 osoba, a prosječna plaća je 749 KM. Nezaposlenih je 1.101 osoba, a registrovano 1.449 vozila. U srednje škole prošle godine išlo je 175 učenika.

Odgovor Doidku i ambasadoru Đorđeviću uputili su direktno član Predsjedništva BiH Željko Komšić, ali i SDP. Poručili su da je Drvar bh. grad i da nema mjesta za etnički ekskluzivitet.

Vlast u Drvaru je SNSD.

[mishic]

Ne razumijem što ovim Bošnjacima smeta Dodik? Pa jbt., niko nije sjebao RS više od Dodika i malo ih je koji su Srbima nanijeli toliko sramote koliko Dodik. Uz to ih je debelo opljačkao. Svojim primitivizmom nadmašio i najveće prostake i decenijama i decenijama ostaće zabilježeno i pominjati se na desetine i desetine teških nebuloza, prostakluka, sramota i teških budaleština koje će sramotiti čitav narod. I pored svega toga što čini protiv Srba umjesto da mu se pomogne u tome, Bošnjaci bi da ga prijeće u svemu tome i spašavaju Srbe od ove zaslužene bruke i sramote.
Baš sramota!!!

[Crvena Tifoza]

Možda Bošnjacima smeta što ih konstantno vrijeđa, nešto prijeti i pokušava poniziti.

[bhnapoleon1]

Ne razumijem što ovim Bošnjacima smeta Dodik? Pa jbt., niko nije sjebao RS više od Dodika i malo ih je koji su Srbima nanijeli toliko sramote koliko Dodik. Uz to ih je debelo opljačkao. Svojim primitivizmom nadmašio i najveće prostake i decenijama i decenijama ostaće zabilježeno i pominjati se na desetine i desetine teških nebuloza, prostakluka, sramota i teških budaleština koje će sramotiti čitav narod. I pored svega toga što čini protiv Srba umjesto da mu se pomogne u tome, Bošnjaci bi da ga prijeće u svemu tome i spašavaju Srbe od ove zaslužene bruke i sramote.
Baš sramota!!!

Još da si napisao da broji zadnje dane tacno bi nas vratio u 2008.

[Haman2]

Protjerani Hrvati uputili vapaj papi Franji: "Ovo su lik i djelo Dodika"



Foto: Vijesti.ba

Prognaničke udruge s područja Banjolučke regije javno su se oglasile u povodu posjete predsjedavajućeg predsjedništva BiH Milorada Dodika papi Franji.

Saopćenje Udruge prognanih Hrvata banjolučkog kraja Nazaret Zagreb i Udruge Dom Briševo Dobri Sesvete, prenosimo u nastavku:

- Mi, prognanici, Hrvati i katolici iz Bosne i Hercegovine, okupljeni oko udruga hrvatskih prognanika s područja Banjolučke biskupije, sa zebnjom u srcu primili smo vijest da će naš vrhovni poglavar Katoličke Crkve, Sveti otac papa Franjo, 26. travnja ove godine u Vatikanu primiti predsjedatelja Predsjedništva Bosne i Hercegovine gospodina Milorada Dodika, čovjeka čiji je lik, djelo i politika sinonim za patnje i težak položaj svih prognanih ljudi s prostora, etnički očišćenog manjeg BiH entiteta u kojem Dodik odlučuje o životu svih koji mu se ne pokoravaju i slijepo ga ne slijede.

Poštujemo proceduru prema kojoj se dogovaraju posjete Svetom Ocu.

Također znamo da je Sveti Otac i po svojoj službi, a i kao osoba, istinski otac koji prima otvorena srca one koji žele doći i čuti njegovu poruku koja uvijek usmjeruje na put dobra. Očinski je čin primiti svakog čovjeka pa i najvećeg grješnika. Ipak, izražavamo duboko žaljenje da u pripremu ovog pohoda, ako je do njega uopće trebalo doći, nisu snažnije uključeni najviši predstavnici Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini koji najbolje poznaju stanje svojih biskupijskih zajednica. Zar se treba plašiti da i ovom prigodom iziđe na vidjelo tužna istina o teškom životnom položaju preostalih Hrvata i katolika koji su gotovo istrijebljeni jer ih je, od prijeratnih više od 200 tisuća, danas u entitetu RS, prema crkvenim podacima, samo oko 8.860. Znademo da je Svetoj Stolici dobro poznato kakva je teška nepravda pogodila i još uvijek pogađa katoličku zajednicu posebno na područjima Banjolučke biskupije i Vrhbosanske nadbiskupije u dijelovima koji pripadaju entitetu RS gdje je gospodin Dodik već 16 godina apsolutni gospodar.


O spomenutom teškom stanju neumorno obavještavaju crkvenu i svjetsku javnost činjenično i uporno biskupi Katoličke crkve u BiH napose naš banjolučki biskup dr. Franjo Komarica, kojega gospodin Milorad Dodik , a ne građani RS-a, već godinama ne želi čuti niti nešto konkretno poduzeti da se stanje promijeni na bolje. Štoviše, gospodin Dodik spreman je izreći na račun biskupa Franje potpuno čak i neutemeljene uvrjede što je na osobit način pokazao 2018. godine, uoči katoličkog blagdana Uskrsa, kada ga je izvrijeđao riječima „da biskup laje protiv Republike Srpske“.


Budući da je naš biskup Franjo predstavnik svih katolika Banjolučke biskupije i predstavnik Crkve, spomenuta uvreda gospodina Dodika upućena je i svim katolicima, ali i mnogim ljudima koji vrlo dobro poznaju dokazano čovjekoljublje i kristoljublje pastira Crkve banjolučke prema svakom čovjeku bez obzira na vjersku, rasnu ili nacionalnu pripadnost. Koliko je gospodinu Dodiku stalo do katolika u njegovom entitetu, potvrđuje i činjenica da već osam godina uporno odbija primiti banjolučkog biskupa na razgovor o pitanjima i problemima s kojima se suočavaju preostali Hrvati katolici. Kao pripadnici žive prognane katoličke Crkve s područja Banjolučke biskupije nikada do sada u 16 godina vladavine Milorada Dodika (dva mandata kao predsjednik Vlade RS- a, a dva mandata kao predsjednik entiteta RS-a) nismo čuli da je izrazio žaljenje zbog brutalnog i nasilnog protjerivanja više od 200 tisuća katolika s područja današnjeg entiteta RS-a niti da je poduzeo konkretne mjere za ispravljanje nepravde i povratak prognanih u toj polovini Bosne i Hercegovine u kojoj je on cijelo ovo vrijeme neprikosnoveno vladao.
Lik i djelo gospodina Milorada Dodika dobro su poznati domaćoj i svjetskoj javnosti, o čemu su u Vatikanu, nadamo se, dobro informirani. Podsjetit ćemo samo na neke najsvježije čine njega i njegove politika koja odnose u Bosni i Hercegovini dovodi do novog usijanja i moguće nove eksplozije s nesagledivim posljedicama.


Pored standardne opstrukcije svakog održivog povratka hrvatskih i bošnjačkih prognanika na etnički očišćene prostore u entitetu RS-a, gospodin Dodik i njegova politika, unatoč pravosnažnim presudama Međunarodnog kaznenog suda u Hagu, negiraju zločine i sam genocid izvršen u Srebrenici i drugim mjestima u BiH, utvrđen i presuđen presudama ovog međunarodnog kaznenog suda. K tomu njegovim izričitim zalaganjem na Palama je studentskom domu dao ime ratnog zločinca Radovana Karadžića, osobno ga svečano i pompozno otvorivši 2016. godine u društvu supruge Radovana Karadžića, Ljilje Karadžić, kojega je sud u Hagu osudio na doživotni zatvor. Zar se tako gradi povjerenje među narodima u Bosni i Hercegovini i stvaraju li se tako preduvjeti za povratak protjeranih i raseljenih građana ove napaćene države, napose uz svakodnevno osporavanje države Bosne i Hercegovine gdje „veliki kartograf“ Milorad Dodik crta granice velike Srbije???


Dodamo li tome uz svakodnevno negiranje države Bosne i Hercegovine, čiji je on aktualni predsjedatelj Predsjedništva, i svakodnevno favoriziranje entiteta RS-a kao države te najavljivanje njenog odcjepljenja od matične države Bosne i Hercegovine, postavlja se utemeljeno pitanje, koja je svrha njegova posjeta i s čime to predsjedatelj Predsjedništva BiH gospodin Dodik ide papi Franji u posjet, o čemu će ga informirati, a da to papi Franji već nije poznato? Hoće li tražiti od pape Franje oproštenje zato što je katoličkom biskupu mučeničke Crkve banjolučke javno rekao “da laje…“, što suptilno gradi i provodi takvu politiku kojom je onemogućen povratak i obnova porušenih domova i infrastrukture desetinama tisuća Hrvata katolika na području entiteta RS, što je u svome entitetu ukinuo Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica i što je povratak i obnovu proglasio završenim iako nisu ni započeti kada su u pitanju Hrvati katolici kojih se samo mali broj vratio, a otišao veći broj onih koji su preživjeli rat u tom dijelu BiH.


Imovina prognanih je devastirana i uništena, a da do danas, koliko je nama poznato, nitko od nesrpskog stanovništva nije dobio odštetu ili naknadu za pretrpljenu štetu u entitetu RS. Kuće, koje su trebale biti obnovljene kako bi se prognani mogli vratiti, nisu obnovljene. Planirano sprečavanje povrataka od strane vlasti RS je, nažalost, uspješno provedeno uz prešutni pristanak velikog dijela međunarodne zajednice, koja je takvom politikom priznala da je etničko čišćenje i protjerivanje legitimno ako je u interesu velikih sila.


Za zločine koji su počinjeni nad nedužnim civilima, Hrvatima katolicima, koliko je nama poznato, nitko nije odgovarao iako su imena zločinaca poznata. Podsjećamo da je npr. samo u jednom danu u selu Briševu 1992. godine ubijeno na okrutan način 67 nedužnih i nenaoružanih civila, žena, djece i muškaraca. U banjolučkom kraju, u kojem nije bilo ratnih djelovanja, ubijeno je nekoliko stotina osoba samo zato jer su bili Hrvati, a nerijetko se to događalo na kućnom pragu.


Politika koja je dovela do etničkog čišćenja se i dalje provodi uz blagoslov velikog dijela međunarodnih čimbenika, koji nisu nikada ni imali strategiju povratka prognanih, niti su je željeli.

Kada ovako kompromitirana osoba ide u posjet Svetom ocu, moramo se upitati kakve su njegove namjere i nije li to njegov pokušaj manipulacije na način da se u javnosti stekne dojam da i Sveti otac prihvaća trenutno stanje i politiku etnički očišćenih prostora u RS-u, gdje je protjerano i istrijebljeno više od 90% katolika. Otvara li se na taj način prostor u javnosti da Svetom ocu prigovore da prima u posjetu čovjeka koji krši sve međunarodne norme i standarde, koji je likom i djelom, kako to pojedini nazvaše, „remetilački faktor“.

Pročitali smo u tisku da Dodik neće s papom Franjom „razgovarati o političkoj situaciji u BiH niti će lobirati za politička događanja u Bosni i Hercegovini“ nego da će „razgovarati o ekumenizmu, toleranciji, poštivanju i suživotu…“ Zar da se s gospodinom Dodikom razgovara o ovim temama kada ga svi u Bosni i Hercegovini i šire vrlo dobro poznaju kao čovjeka koji čini sve da ne dođe do ekumenizma, tolerancije, poštivanja ljudskih prava i suživota. Budući da gospodin Dodik obnaša najvažniju službu u državi Bosni i Hercegovini, uvjereni smo da s njim nužno treba razgovarati o temeljnim pitanjima provođenja pravde i mira, ostvarenja svih ljudskih prava i vjerskih sloboda na svakoj stopi Bosne i Hercegovine, a osobito u entitetu RS, a svakako o pitanju poduzimanja što hitnijih koraka za ispravljanje nepravdi i omogućavanje povratka svih koji se žele vratiti u BiH i posebno u entitet RS.

Kao ljudi koji i u ove najsvetije dane Velikog tjedna uoči Velikog petka i najbliže priprave za Uskrs već gotovo 30 godina nosimo svoj prognanički križ, iznosimo svoja razmišljanja i upućujemo svoj vapaj za koji želimo da preko dobrih i istinoljubivih ljudi stigne do Svetog oca Pape Franje.

Ujedno je ovo i naš skromni doprinos u razobličavanju lika i djela gospodina Milorada Dodika kao glavnog protagoniste nastavka politike koja nas je protjerala s naših ognjišta.
Zagreb, uoči Velikog petka 18. travnja 2019.


(Vijesti.ba)

[Haman2]

Protjerani Hrvati uputili vapaj papi Franji: "Ovo su lik i djelo Dodika"



Foto: Vijesti.ba

Prognaničke udruge s područja Banjolučke regije javno su se oglasile u povodu posjete predsjedavajućeg predsjedništva BiH Milorada Dodika papi Franji.

Saopćenje Udruge prognanih Hrvata banjolučkog kraja Nazaret Zagreb i Udruge Dom Briševo Dobri Sesvete, prenosimo u nastavku:

- Mi, prognanici, Hrvati i katolici iz Bosne i Hercegovine, okupljeni oko udruga hrvatskih prognanika s područja Banjolučke biskupije, sa zebnjom u srcu primili smo vijest da će naš vrhovni poglavar Katoličke Crkve, Sveti otac papa Franjo, 26. travnja ove godine u Vatikanu primiti predsjedatelja Predsjedništva Bosne i Hercegovine gospodina Milorada Dodika, čovjeka čiji je lik, djelo i politika sinonim za patnje i težak položaj svih prognanih ljudi s prostora, etnički očišćenog manjeg BiH entiteta u kojem Dodik odlučuje o životu svih koji mu se ne pokoravaju i slijepo ga ne slijede.

Poštujemo proceduru prema kojoj se dogovaraju posjete Svetom Ocu.

Također znamo da je Sveti Otac i po svojoj službi, a i kao osoba, istinski otac koji prima otvorena srca one koji žele doći i čuti njegovu poruku koja uvijek usmjeruje na put dobra. Očinski je čin primiti svakog čovjeka pa i najvećeg grješnika. Ipak, izražavamo duboko žaljenje da u pripremu ovog pohoda, ako je do njega uopće trebalo doći, nisu snažnije uključeni najviši predstavnici Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini koji najbolje poznaju stanje svojih biskupijskih zajednica. Zar se treba plašiti da i ovom prigodom iziđe na vidjelo tužna istina o teškom životnom položaju preostalih Hrvata i katolika koji su gotovo istrijebljeni jer ih je, od prijeratnih više od 200 tisuća, danas u entitetu RS, prema crkvenim podacima, samo oko 8.860. Znademo da je Svetoj Stolici dobro poznato kakva je teška nepravda pogodila i još uvijek pogađa katoličku zajednicu posebno na područjima Banjolučke biskupije i Vrhbosanske nadbiskupije u dijelovima koji pripadaju entitetu RS gdje je gospodin Dodik već 16 godina apsolutni gospodar.


O spomenutom teškom stanju neumorno obavještavaju crkvenu i svjetsku javnost činjenično i uporno biskupi Katoličke crkve u BiH napose naš banjolučki biskup dr. Franjo Komarica, kojega gospodin Milorad Dodik , a ne građani RS-a, već godinama ne želi čuti niti nešto konkretno poduzeti da se stanje promijeni na bolje. Štoviše, gospodin Dodik spreman je izreći na račun biskupa Franje potpuno čak i neutemeljene uvrjede što je na osobit način pokazao 2018. godine, uoči katoličkog blagdana Uskrsa, kada ga je izvrijeđao riječima „da biskup laje protiv Republike Srpske“.


Budući da je naš biskup Franjo predstavnik svih katolika Banjolučke biskupije i predstavnik Crkve, spomenuta uvreda gospodina Dodika upućena je i svim katolicima, ali i mnogim ljudima koji vrlo dobro poznaju dokazano čovjekoljublje i kristoljublje pastira Crkve banjolučke prema svakom čovjeku bez obzira na vjersku, rasnu ili nacionalnu pripadnost. Koliko je gospodinu Dodiku stalo do katolika u njegovom entitetu, potvrđuje i činjenica da već osam godina uporno odbija primiti banjolučkog biskupa na razgovor o pitanjima i problemima s kojima se suočavaju preostali Hrvati katolici. Kao pripadnici žive prognane katoličke Crkve s područja Banjolučke biskupije nikada do sada u 16 godina vladavine Milorada Dodika (dva mandata kao predsjednik Vlade RS- a, a dva mandata kao predsjednik entiteta RS-a) nismo čuli da je izrazio žaljenje zbog brutalnog i nasilnog protjerivanja više od 200 tisuća katolika s područja današnjeg entiteta RS-a niti da je poduzeo konkretne mjere za ispravljanje nepravde i povratak prognanih u toj polovini Bosne i Hercegovine u kojoj je on cijelo ovo vrijeme neprikosnoveno vladao.
Lik i djelo gospodina Milorada Dodika dobro su poznati domaćoj i svjetskoj javnosti, o čemu su u Vatikanu, nadamo se, dobro informirani. Podsjetit ćemo samo na neke najsvježije čine njega i njegove politika koja odnose u Bosni i Hercegovini dovodi do novog usijanja i moguće nove eksplozije s nesagledivim posljedicama.


Pored standardne opstrukcije svakog održivog povratka hrvatskih i bošnjačkih prognanika na etnički očišćene prostore u entitetu RS-a, gospodin Dodik i njegova politika, unatoč pravosnažnim presudama Međunarodnog kaznenog suda u Hagu, negiraju zločine i sam genocid izvršen u Srebrenici i drugim mjestima u BiH, utvrđen i presuđen presudama ovog međunarodnog kaznenog suda. K tomu njegovim izričitim zalaganjem na Palama je studentskom domu dao ime ratnog zločinca Radovana Karadžića, osobno ga svečano i pompozno otvorivši 2016. godine u društvu supruge Radovana Karadžića, Ljilje Karadžić, kojega je sud u Hagu osudio na doživotni zatvor. Zar se tako gradi povjerenje među narodima u Bosni i Hercegovini i stvaraju li se tako preduvjeti za povratak protjeranih i raseljenih građana ove napaćene države, napose uz svakodnevno osporavanje države Bosne i Hercegovine gdje „veliki kartograf“ Milorad Dodik crta granice velike Srbije???


Dodamo li tome uz svakodnevno negiranje države Bosne i Hercegovine, čiji je on aktualni predsjedatelj Predsjedništva, i svakodnevno favoriziranje entiteta RS-a kao države te najavljivanje njenog odcjepljenja od matične države Bosne i Hercegovine, postavlja se utemeljeno pitanje, koja je svrha njegova posjeta i s čime to predsjedatelj Predsjedništva BiH gospodin Dodik ide papi Franji u posjet, o čemu će ga informirati, a da to papi Franji već nije poznato? Hoće li tražiti od pape Franje oproštenje zato što je katoličkom biskupu mučeničke Crkve banjolučke javno rekao “da laje…“, što suptilno gradi i provodi takvu politiku kojom je onemogućen povratak i obnova porušenih domova i infrastrukture desetinama tisuća Hrvata katolika na području entiteta RS, što je u svome entitetu ukinuo Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica i što je povratak i obnovu proglasio završenim iako nisu ni započeti kada su u pitanju Hrvati katolici kojih se samo mali broj vratio, a otišao veći broj onih koji su preživjeli rat u tom dijelu BiH.


Imovina prognanih je devastirana i uništena, a da do danas, koliko je nama poznato, nitko od nesrpskog stanovništva nije dobio odštetu ili naknadu za pretrpljenu štetu u entitetu RS. Kuće, koje su trebale biti obnovljene kako bi se prognani mogli vratiti, nisu obnovljene. Planirano sprečavanje povrataka od strane vlasti RS je, nažalost, uspješno provedeno uz prešutni pristanak velikog dijela međunarodne zajednice, koja je takvom politikom priznala da je etničko čišćenje i protjerivanje legitimno ako je u interesu velikih sila.


Za zločine koji su počinjeni nad nedužnim civilima, Hrvatima katolicima, koliko je nama poznato, nitko nije odgovarao iako su imena zločinaca poznata. Podsjećamo da je npr. samo u jednom danu u selu Briševu 1992. godine ubijeno na okrutan način 67 nedužnih i nenaoružanih civila, žena, djece i muškaraca. U banjolučkom kraju, u kojem nije bilo ratnih djelovanja, ubijeno je nekoliko stotina osoba samo zato jer su bili Hrvati, a nerijetko se to događalo na kućnom pragu.


Politika koja je dovela do etničkog čišćenja se i dalje provodi uz blagoslov velikog dijela međunarodnih čimbenika, koji nisu nikada ni imali strategiju povratka prognanih, niti su je željeli.

Kada ovako kompromitirana osoba ide u posjet Svetom ocu, moramo se upitati kakve su njegove namjere i nije li to njegov pokušaj manipulacije na način da se u javnosti stekne dojam da i Sveti otac prihvaća trenutno stanje i politiku etnički očišćenih prostora u RS-u, gdje je protjerano i istrijebljeno više od 90% katolika. Otvara li se na taj način prostor u javnosti da Svetom ocu prigovore da prima u posjetu čovjeka koji krši sve međunarodne norme i standarde, koji je likom i djelom, kako to pojedini nazvaše, „remetilački faktor“.

Pročitali smo u tisku da Dodik neće s papom Franjom „razgovarati o političkoj situaciji u BiH niti će lobirati za politička događanja u Bosni i Hercegovini“ nego da će „razgovarati o ekumenizmu, toleranciji, poštivanju i suživotu…“ Zar da se s gospodinom Dodikom razgovara o ovim temama kada ga svi u Bosni i Hercegovini i šire vrlo dobro poznaju kao čovjeka koji čini sve da ne dođe do ekumenizma, tolerancije, poštivanja ljudskih prava i suživota. Budući da gospodin Dodik obnaša najvažniju službu u državi Bosni i Hercegovini, uvjereni smo da s njim nužno treba razgovarati o temeljnim pitanjima provođenja pravde i mira, ostvarenja svih ljudskih prava i vjerskih sloboda na svakoj stopi Bosne i Hercegovine, a osobito u entitetu RS, a svakako o pitanju poduzimanja što hitnijih koraka za ispravljanje nepravdi i omogućavanje povratka svih koji se žele vratiti u BiH i posebno u entitet RS.

Kao ljudi koji i u ove najsvetije dane Velikog tjedna uoči Velikog petka i najbliže priprave za Uskrs već gotovo 30 godina nosimo svoj prognanički križ, iznosimo svoja razmišljanja i upućujemo svoj vapaj za koji želimo da preko dobrih i istinoljubivih ljudi stigne do Svetog oca Pape Franje.

Ujedno je ovo i naš skromni doprinos u razobličavanju lika i djela gospodina Milorada Dodika kao glavnog protagoniste nastavka politike koja nas je protjerala s naših ognjišta.
Zagreb, uoči Velikog petka 18. travnja 2019.


(Vijesti.ba)

[Maraschino]

Da papa Franjo otvara postu mozda bi i znao za sve ovo ali ima onaj koji je sa Covicem ugovorio ovaj sastanak pa ce se potruditi iz njemu znanih razloga da takva pisma ne dodju na papin sto.

[Haman2]

Mozda bude i to moguce. Ali i bez pisanja svi uglednici Evrope dobro znaju sta se desilo i sta se danas desava u BiH. Pitanje je samo koliko su zeljni da rade na rjesenju problema koje su sami napravili. Ja vjerujem da mnogi podrzavaju Dodika u njegovim nastojanjima. Dovoljno je zavrnuti slavinu kredita i Dodik ce odmah pricati druge price.

[Haman2]

INTERESANTNO

Ni jedan srpski istoricar nikad nije pomenuo Sporazum koji su Bosnjaci sklopili sa Osmanlijama 1515.godine o slanju bosnjacke djece u carska ucilista,nego su pisali tako da se kod Srba izozove mrznja prema Osmanlijama, koja se kroz povjest kanalisala na Bosnjake, sto je osobno potvrdio djeneral Mladic prilikom zauzimanja Srebrenice.

Noel Malcolm



Krscanski roditelji su kadkada podmicivali svoje muslimanske susjede, da zamijene krscanske djecake svojom jos neobrezanom djecom, a bilo je i suprotnih slucajeva, da su roditelji obiju vjera podmicivali sluzbenike da im uzmu rodjenu djecu. Dakako, da su prednosti ovog sistema bile jasne bosanskim muslimanima, koji su 1515.godine sklopili poseban sporazum da se po 1000 njihove djece salje godisnje u uciliste carske palace, kako kaze Suger Southheastern, Europe under Ottoman Rule st.58, a cije misljenje navodi N. Malcolm u svojoj knjizi Povjest Bosne, str.63

[Haman2]

Dositej Obradović, Pismo Haralampiju iz 1783. godine na Vaskrs, Dela
Dositeja Obradovića, Peto državno izdanje izdano o stogodišnjici smrti
D.O., Beograd, 1911, str. 5



Govoreći za narode, koji u ovim kraljevstvam i provincijam živu, razumevam koliko grčke crkve, toliko i latinske sledovatelje, ne isključujući ni samo Turke Bošnjake i Ercegovce, budući da zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada.Bošnjak i Ercegovac Turčin on se Turčin po zakonu zove, a po rodu i po jeziku, kako su god bili njegovi čukundedovi, tako će biti i njegovi poslednji unucu: Bošnjaci i Ercegovci, dogod Bog svet drži.Oni se zovu Turci, dok Turci tom zemljom vladaju, a kako se pravi Turci vrate u svoj vilajet, otkuda su proizišli, Bošnjaci će ostati Bošnjaci, i biće što su nji’ovi stari bili. Za sav dakle srpski rod ja ću provoditi slavni i premudri ljudi misle i sovjete, želeć i da se svi polzuju.

[Haman2]

DRAGAN BURSAĆ: Kako su srpski vojnici natjerali majku sa rupom u nozi da iskopa grob za svoje ubijeno dijete koje je ležalo pored nje...
Majka ubijenog djeteta vodila je pregovore kakvi se ne vode i kakvi su zdravom razumu nepojmljivi - da joj zločinci dopuste ukop djeteta u dvorištu.

Pored dječakove slike stoji samo jedno, ljudsko pitanje: Što je mali Rinas učinio da ga odvojite od njegovih igračaka?
Piše: Dragan Bursać



Sunčano, prelijepo jutro u selu Mojstir na Kosovu. Bio je to 8. april 1999. Jedna žena, Lumnija Musaj kopa u dvorištu nešto. Sunce joj se razlijeva po lijepoj, a opet zapuštenoj kosi i otkriva krvavi trag koji se sa ramena slijeva sve do nožnih prstiju. A na gležnju lijeve noge rupa. Doslovno rupa od šrapnela kroz koju krv u pravilnim razmacima, prateći puls srca, ističe i sljubljuje se sa zemljom.

Rupa u nozi je ništa jer žena kopa rupu za svoje ubijeno dijete koje poput kakvog malog crvenog klupka leži pored nje. Sunčano prelijepo jutro i Lumnija kopa golim rukama grob za Rinasa, petogodišnjeg sina.

A nad tom improvizovanom rakom satkanom od bola majke, smrti djeteta i one sukrvice što se upija u škrtu zemlju stoje četiri srbijanska vojnika, puše, smiju se i gledaju na sat. Eto, asasini, monstrumi su postigli dogovor sa Lumnijom, ukoliko ona svojim rukama iskopa grob za dijete u manje od sat vremena, pustiće je da sahrani Rinasa. Ukoliko ne, pa eto odvešće tijelo djeteta u nepoznatom pravcu.

Sunčano, prelijepo jutro, grči se Lumnija Musaj, pored tijela svog djeteta dok ga ukapa u smješu zemlje, trave i naslaga prošlogodišnjeg lišća. Bolje da mi je dijete i ovako sahranjeno, nego da mu psi tijelo izjedu ili da ne znam gdje je, misli se u sebi Lumnija, dok se poviše nje zvijeri u uniformama srpskim samo smiju dok gledaju u štopericu...

Odlučila umrijeti s djetetom
A dva dana prije bilo je ovako...

Šestog aprila '99. jugoslovenska vojska je opkolila selo u kojem je prije rata živjelo albansko i srpsko stanovništvo. A onda je počelo ciljano i sistematsko granatiranje. Granatirane su, naravno, isključivo kuće u kojima su živjeli Albanci, ono nešto malo njih koji su u selu ostali i koji nisu krenuli u zbjegovima prema Albaniji.

"Prva granata na licu mjesta ubila je mog svekra. Druga je granata pogodila mene i ostale. Vidjela sam eksploziju Rinasovog stomaka. Rekla sam svojoj svekrvi da pokupi drugu djecu i s njima pobjegne u planine. Ja sam odlučila umrijeti sa svojim sinom", ispričala je Lumnija Musaj za BIRN.

Ta druga, paklena granata presjekla je dječaka i okrenula naglavce cijeli jedan svijet, svijet jednog mirnog življenja u Mojstiru. Eto, jugoslovenska vojska naoružana haubicama, granatama, topovima odlučila je granatirati kuće svojih državljana, težaka koji ništa pod milim Bogom nisu skrivili, osim što se drugim imenom zovu.

Petogodišnji Rinas vrišti: "Mama, mene jako boli", dok mu se utroba već izliva po prostoriji. Majka od toliko krvi isprva nije u stanju niti svoje dijete na samrti zagrliti. I tek u tom trenutku Lumnija vidi pored mrtvog svekra da je ubijena i dvedesetogodišnja susjeda Ganimete. Lumnija nema više vremena, privija uz sebe Rinasa, iznosi ga iz kuće koja je pod granatama i kreće u noć. Lumnija trči, pada, trči, pada, sapliće se dok Rinas u naručju sve teže, sporije i otegnutije zaziva njeno ime. Zna, ako stane, ako se osvrne dijete će umrijeti. U toj agoniji, majka shvata da je ranjena, lijeva noga joj opasno krvari. Ali to je nebitno pored Rinasa i njegovog života koji curi preko majčinih ruku. Lumnija u agoniji mašta o planini, o slobodi, daleko od ovih uniformisanih zvijeri što ih love i uništavaju kao da su niža bića.

'Mama, ništa ne vidim'
"Mama, ništa ne vidim", potpuno tihim i nekako drugačijim glasom iz naručja se javlja okrvavljeni Rinas i onda zaćuti. Muk koji para noć, utrobu i život. Lumnija je zastala na šumskom putu. Ne može više. Nema smisla. Dosta je bilo bježanja! Sa mrtvim djetetom u naručju okrenula se i pošla natrag put rodnog sela. Sad je sve besmisleno.

Ipak, u besmislu postoji onaj posljednji, ultimativni smisao, upokojiti svoje dijete kako dolikuje i Bogu i narodu. Lumnija Musaj je tako donijela tijelo djeteta i stavila ga pored tijela svekra i komšinice. Onda je gledala srpske vojnike kako se kesere, rugaju, podvriskuju i kako pucaju poviše preživjelih. Lumniji je bilo svejedno. Još bolje ako ne preživi, ionako je i previše i svoje i Rinasove krvi izgubila da bi živjela.

Ali srpski krvnici imaju druge nakane i ideje. Njihov plan je bio da se tijela odnesu u nepoznatom pravcu i vjerovatno jednom za svagda unište. Majka Lumnija u tom času posljednjim atomima snage igra posmrtni ples sa ubicama svoga djeteta. Vodi pregovore kakvi se ne vode i kakvi su zdravom razumu nepojmljivi. Vijeća na ovom suncu mojstirskom, aprilskom drugi dan sa zločincima da joj dopuste ukop djeteta u dvorištu.

Jedan od njih se dosjetio, "zapapriti" ovu strašnu igru, pa je pokazao na sat.

"Imaš sat vremena, Šiptarko, i to ne samo za sina, nego i za ovo drugo dvoje. Ukoliko ne uspeš, nosimo tela!"

I tako Lumnija po prelijepom sunčanom aprilskom danu kopa ne jedan, nego tri groba, golim rukama, samo da bi pobijedila taj prokleti sat i da bi joj dijete, makar i mrtvo pored kuće ostalo.

Uspjela je! Zločinci u uniformama su otišli, uvaživši valjda svoj dio pogodbe. Ukopala je dijete za sat vremena!

Rinasove igračke
Lumnija je otišla u izbjeglištvo put Albanije, put svoje golgote iz koje je izašla jedva živa i u kojoj je uspjela spasiti barem dignitet kostiju dječijih.



Danas, osim sjećanja na ubistvo sina koja nikada neće izblijediti, trajni podsjetnik na ratne strahote je i rupa na njenoj lijevoj nozi. Četiri hirurške intervencije spasile su joj nogu od amputacije.

Kada se u vratila u selo, njena kuća bila je potpuno uništena. Tri zakopana tijela u dvorištu bila su tamo i sljedećih šest mjeseci. Među njima je bilo i tijelo malog Rinasa. Tada su ih ekshumirali stručnjaci sa Međunarodnog suda za ratne zločine.

"Tužno je u dvorištu imati grob svog djeteta. Nešto vas svaki dan vuče u njega", kaže Lumnija za BIRN.

Da je preživio Rinas bi u oktobru ove godine napunio 25 godina. Ono maleno crveno klupko od krvi i patnje, koje zgrčeno zaziva majku u noći, danas bi bio mladić. Ali nije!

"Najteže mi je za rođendan. Puno teže od njegove godišnjice smrti. Teško mi je gledati njegove vršnjake", kaže Lumnija Musaj za BIRN.

Treba li uopšte napominjati da za ovaj zločin do danas NIKO nije osuđen. Pravde nema, a kako stvari stoje i neće je biti. Tako se jugoslovenska vojska obračunavala sa svojim državljanima, sa nevinom djecom, koja nikome ništa skrivila nisu. Tako je jedna vojna sila udarala na nejač. I tako su se njeni pripadnici poigravali sa štopericom i majkom mrtvog djeteta.

Ispred kuće Lumnije Musaj danas stoji spomenik sa slikama ubijenih, sina, svekra i susjede.

Pored slike dječaka Rinasa stoji samo jedno, ljudsko pitanje:

"Što je mali Rinas učinio da ga odvojite od njegovih igračaka?"

Izvor: Al Jazeera

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/112 ... d_nje.html

[Haman2]

Ožiljci vremena
Autor: Dz. Latic



Pred krivičnim vijećem Okružnog suda kojim je predsjedavao Ahmet Salčić, a optužbu zastupao Mustafa Vilović, osuđeni su na kaznu zatvora: Kasim Dobrača na 15 godina, Derviš Korkut na 8, dr. Kasim Turković na 4...

Dok će u Hrvatskoj sljedeća godina biti u znaku obilježavanja godišnjice smrti Alojza Stepinca, najvećeg mučenika komunističkog režima, kojeg je Katolička crkva proglasila svecem, dotle će se kod nas rijetki sjetiti godišnjice smrti Kasima Dobrače, većeg mučenika i žrtve kominističkog režima od samog Stepinca. Pod naslovom "Otpočelo suđenje grupi narodnih izdajnika na čelu sa Kasimom Dobračom", "Oslobođenje" od 19. septembra 1947, petak, počinje svoje izvješće sa jednog od najmonstruoznijih političkih procesa muslimanskoj inteligenciji u BiH. "Oslobođenje" od 26. septembra iste godine (opet petak) donosi naslov "Izrečena presuda grupi izdajnika na čelu sa Kasimom Dobračom".

Strani agenti

Pred krivičnim vijećem Okružnog suda kojim je presjedavao Ahmet Salčić, a optužbu zastupao Mustafa Vilović, osuđeni su na kaznu zatvorom: Kasim Dobrača na 15 godina, Derviš Korkut na 8, dr. Kasim Turković na 4, dr. Jusuf Tanović na 4, Mahmut Traljić na 10, (ova peterica su osuđena i na konfiskaciju cjelokupne imovine), Abdulah Dervišević na 6, Mustafa Hebović 7, Ibrahim Karalić 10, Hasan Avdić 3, Hasan Ljevaković 5, Muharem Alihodžić na 2 godine i 10 mjeseci, Osman Hasanović na 3 godine i 6 mjeseci. U izvješću se navodi da je izricanju presude prisustvovala "velika masa građana". Iz samih naslova "Oslobođenja" može se dobiti uvid zašto su optuženi i kako im je suđeno. "Izdajnici su iskorištavali vakufske ustanove i vjerske obrede za zločinački rad protiv naroda i države", "Optuženi su priznali da su radili špijunažu za neprijatelja naše države", "Povjerenici Dobračine prevratničke organizacije bili su pomagači ustaško-četničkih bandita", "Prevratnička organizacija bila je povezana sa agentima strane špijunaže", "Prevratnička organizacija radila je za račun potpaljivača rata - naglasio je javni tužilac, tražeći strogu kaznu za optužene". U dva izvještaja sa suđenja "Oslobođenje" je objavilo i dvije fotografije iz sudnice na kojima se vidi Kasim efendija Dobrača kako sjedi na optuženičkoj klupi sa ahmedijom na glavi. To je jedinstvena fotografija na kojoj je optuženik u komunističkoj Jugoslaviji imao kapu na glavi, jer je važio nepisani zakon da se u prostoriji, posebno u sudnici, u kojoj visi na zidu portret Josipa Broza, mora sjediti gologlav. Dobračina ahmedija je izraz ponosa, dostojanstva i herojskog držanja jednog imama. Prema zabilješkama iz sjećanja hadži hafiza Halida Hadžimulića, koji je sa Kasimom efendijom Dobračom proveo 16 godina u jednoj kancelariji u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Dobrača je trebao biti osuđen na smrt. Hafiz Hadžimulić je zabilježio svjedočenje hafiza Ibrahima Riđanovića, koji mu je ispričao kako je spašen Dobrača.

- U septembru 1947. desilo se ustoličenje reisu-l-uleme Ibrahima ef. Fejića. To je bio prvi reis u bivšoj Jugoslaviji. Upravo tih dana završavalo se suđenje Dobrači. Očekivalo se da će Dobrača, kao vođa muslimana i predsjednik El-Hidaje, biti osuđen na smrt. Tako, dok se prvi reis ustoličavao u svojoj fotelji i primao čestitke, na optuženičkoj klupi najbolji, najučevniji i najpošteniji borac za prava i slobodu bosanskih muslimana očekivao je svoj kraj - junačku smrt kao šehid, piše hafiz Hadžimulić u svojim sjećanjima na Dobraču.

Novi reisu-l-ulema je namjeravao posjetiti ugledne političare i zahvaliti im na ukazanom povjerenju. Prvu posjetu najavio je Rodoljubu Čolakoviću, tadašnjem ministru prosvjete. On će pozvati i hafiza Riđanovića, kao predsjednika ulema-medžlisa, u svoju pratnju. Tadašnji članovi ulema-medžlisa, h. Ali ef. Aganović i hfz. Muhamed Pandža, bili su u zatvoru, tako da je hfz.Riđanović ostao sam u toj ustanovi. Hfz. Riđanović je pristao biti u reisovoj pratnji pod uvjetom da se reis kod Čolakovića zauzme za Dobraču. Trojica reisovih savjetnika, da im ne spominjemo imena, odmah su rekla kako će napustiti sastanak ako o tome bude riječi. Na sastanku sa Čolakovićem reis Fejić je spomenuo Dobraču. Čolaković je rekao kako je sudstvo nezavisno i kako je teško zauzimati se za nekoga ko je okrivljen da je rušio državu.

Sljedeća reisova posjeta bila je Avdi Humi, tadašnjem predsjedniku Skupštine BiH, a reisovom zemljaku, jer su obojica bili Mostarci. Avdo Humo je saopćio reisu: "Uspio si u svom zauzimanju – Dobrača neće biti osuđen na smrt".

Naserova uloga

Reis Fejić je 1951. godine posjetio Kairo i susreo se sa šejhom El-Azhara. Pošto je Dobrača studirao na El-Azharu, šejh je upitao reisa za Dobraču. Smatra se da je ovaj razgovor prenesen samom Gamalu Naseru i da je zbog poboljšanja odnosa Jugoslavije i Egipta nekolicina muslimanskih vjerskih uglednika koji su bili u zatvoru puštena na uvjetnu slobodu. Nakon deset godina robije, i Dobrača je izišao na uvjetnu slobodu. Kasim efendija Dobrača je preselio na ahiret 3. novembra 1979. godine, treći dan Kurban- bajrama. Smrt je došla samo dva mjeseca nakon objavljivanja pamfleta "Parergon" Derviša Sušića u "Oslobođenju". "Parergon" je objavljivan u feljtonu "Oslobođenja" tokom mjeseca ramazana. Glavna oštrica optužbi i klevete Sušićevog udbaškog pamfleta bila je usmjerena protiv Kasima Dobrače i Huseina Đoze. Tako se može reći da je golgota jednog od najvećih intelektualnih stupova islama u BiH započela i završila sa harangom "Oslobođenja".
Izvor:Avazklix.bz