Zanimljivo

[stari lisac]

Sto se niko ne buni i sto niko ne pravi proteste sto jedan Dodik koji je poznat po svojim izjavama-misljenju dolazi u predsjednistvo i postaje jedan od predsjednika?Zar to nije gore od ovoga sto se desava Komsicu?Osoba koja negira genocid,koja bi sutra da moze spojila -predala bosansku teritoriju drugoj drzavi?Osoba koja velica ratne zlocince?Mi znaci smo bosanci glupi sto na sve to sutimo a hrvati kao pametni sto protestuju zbog Zeljke?
Da ovo zbog Zeljke nije mozda samo pokusaj da se skine pozornost sa Dodika i njegove buduce funkcije?
Daleko od toga da zelim proteste u svom gradu kao i drugim gradovima samo ne vidim sto je to Zeljko los toliko po hrvate a Dodik nije losiji po cijelu drzavu?

[NeDirajSirotinju]

Sve što Dodik upravo radi je pucanje RS u noge. Daj Bože da bude sve luđi i luđi.

[amko761]

On će se umoriti a mi se nećemo umoriti.

To ti je nacionalna strategija bošnjaka

[Haman2]

Slazem se, da niko bolje ne razgradjuje Rep. Srpsku od Dodika. Njegovo ponasanje smeta gradjanima BiH ali i politicarima u Evropi pa i USA. Jednog dana ovaj problem se mora razrijesiti a to podrzaumijeva novi Ustav BiH bez entiteta.

[Haman2]

Bivši logoraš Hajrudin Hrvačić uputio je pismo Našoj stranci i Peđi Kojoviću, u kojem je zatražio javno izvinjenje. Hrvačićevo pismo, koje je stiglo na naš redakcijski mail, prenosimo u cijelosti.

“Stranka po imenu Naša stranka, odnosno predstavnici ove političke skupine u skupštini KS glavni su organizatori hajke na šehida Mustafu, a paralelno tome prave žrtvu od sebe. Napomenimo da je to stranka koja u skupštini KS nije glasala za Rezoluciju o Srebrenici, a stara poslovica kaže da je šutnja znak odobravanja.

Ovih dana nakon održane skupštine, gospodin Kojović pokušava prezentovati svoju nacionalnu ugroženost u gradu Sarajevu, te njegovo povezivanje sa četnicima. Nekoliko puta pregledah video simak 9. tačke Dnevnog reda skupštine KS i nigdje ne vidjeh da iko spomenu četnike, osim Peđe, niti da iko uvrijedi bilo koga na nacionalnoj osnovi, osim što Peđa i njegove kolege Mustafu nazvaše fašistom i sa fašizmom povezaše ahmediju. Neko od zastupnika spomenu da je na sceni islamofobija što sigurno i jeste, ali dragi Peđa ako je neko islamofob ne mora značiti da je i četnik. Veliki broj islamofoba nosi muslimansko ime, kao i Peđina kolegica iz klupe.

Koliko ova stranka poštuje državu i državne institucije najbolje oslikava izjava zastupnice Čudić koja kaže da nama nisu potrebna mišljenja nikakvih instituta jer mi znamo ko je Mustafa Busuladžić. Ovim se u potpunosti degradiraju državne institucije, a time i država jer očito da je pojedincima nebitno šta kaže struka i sačuvani dokumenti već je bitno ono što su sebi zacrtali u glavama. Prevedeno oni se smatraju da su iznad države.

Zanimljivije je ono što sada Peđa radi gdje pokušava zamjeniti teze. Peđa pokušava predstaviti veličinu u tome što je neko ostao u Sarajevu u toku rata. Pa dragi Peđa, jedino ispravno je bilo ostati u Sarajevu, jer sve drugo bi bilo gaženje po onome što je ovaj grad dao kako meni tako i tebi, i Neletu Karajliću, i Nedi Ukraden, i Hanki Paldum (koju vratiše sa aerodroma), i svima ostalima koje je ovaj grad iznjedrio. Zašto je važniji tvoj ostanak u Sarajevu nego moj, nego Asima i Rasima, nego Ivana i Ante, nego Jakoba i Elija…. Dragi Peđa, treba biti iskren i reći da je većinska grupa tvog naroda krenula da ruši i pali ovaj grad, da ubija sve one koji nose muslimanska imena, pa i ove islamofobe što ih gore spomenuh sa muslimanskim imenima. Zašto moj Peđa ne gledaš na Sarajevo iz drugog ugla, gdje si ti kao Srbin živio zajedno sa muslimanima, sa komšijama kojima su tvoji sunarodnjaci, a možda i poneki rođak bliži ili dalji, ubili dijete, muža, suprugu, brata, sestru ili roditelje, a da nikada niko nije osvetnički djelovao prema tebi. Sa četrnaest godina zatvoren sam u koncentracioni logor, samo zato što sam nosio muslimansko ime, sa četrnaest godina ostao bez majke, ubili je tvoji sunarodnjaci samo zato što je nosila muslimansko ime, sa četrnaest godina gledao kako mi kuća u kojoj sam odrastao gori, zapalili je tvoji sunarodnjaci samo zato što je bila vlasništvo muslimana, da ne pričam o ostaloj pobijenoj rodbini, ali nikada mi moj Peđa nije naumpalo da ružnu riječ kažem komšiji Bogdanu ili komšinici Anđi, a kamoli šta loše da uradim.

Istina je da je tvoj tata zarobljen od strane četnika isto kao što je istina da je i moj babo zarobljen od strane četnika. Tvoj tata je osuđen, a moj babo je svakodnevno premlaćivan. Tvoj tata je pušten iz zatvora i na izlasku mu vratili njegov Moskvič (čudno za logor Kula), a mom babi, kojeg su premlaćenog unijeli u autobus da ide na razmjenu, i cipele sa nogu su skinuli. Jednu grupu od 55 logoraša odveli su i svirepo ubili u mjestu Sokoline. Tvoj tata pobježe u Crnu Goru (nije se kao pokojni Vladimir Srebrov vratio u Sarajevo), a moj babo opet uze za pušku da brani, kako mene tako Bogami i tebe. Moj Babo osta da se bori do posljednjeg dana, a ti „dezertira“ iz Reutersa i pobježe za Ameriku.

Nedavno si napisao kako se devedesetih BiH pokušala puškama i tenkovima podijeliti na tri mini etničke države što je notorna laž i vrijeđanje svih žrtava, šehida, šehidskih porodica i boraca. Pokušaj je bio da se naprave dvije države, a da muslimani sa ovog područja nestanu. Šehidska krv se lila za opstanak jednog naroda i očuvanje cjelovite i multietničke BiH, a ne za pravljenje kako ti imputiraš mini muslimanske države.

Tvrdim da kroz stotine godina postojanja Bošnjaci nikada nisu radili zulum niti ijednom narodu, Bošnjaci su jedan od rijetkih, ako ne i jedini, narod u Evropi koji nikada nije činio zlo prema drugim narodima, a stalno su nad njim činjeni genocidi. I zato prestanite da pravite fašiste i zločince od pripadnika bošnjačkog naroda.

Bilo koji pojedinac iz bošnjačkog naroda ako bi uradio zločin prema drugom narodu bio bi sankcionisan i osuđen od bošnjačkog naroda. Nama nije bio potreban Hag da nas uvjerava da je neko od našeg naroda učinio zločin, mi smo odmah reagovali, kažnjavali i sprečavali da se ponovi.

Za razliku od nas Bošnjaka, drugim narodima je trebalo da se u Hagu sudi i da se dokaže da su zločinci i opet poriču.

Ne zaboravite da su u ratu Bošnjaci popravljali krovove pravoslavnih crkvi koje su upravo pravoslavci sa brda rušili, a da bude još veći paradoks, te rušitelje i krvnike pravoslavni sveštenici osveštavaju prije polaska u pokolje.

Bošnjaci su kroz vijekove branili jevreje, pravoslavce, katolike i ostale narode od raznih okupatora, a istovremeno su bili ubijani i od četnika, i od ustaša, i od njemače vojske, ali i od partizana u koje su se nakon 1943. mnogi četnici preobukli.

Nigdje u Evropi nećete naći veću toleranciju i merhamet kao što je kod Bošnjaka, pa nas takve i prihvatite, nije potrebno da nas ubjeđujete o mogućem suživotu već vaše sunarodnjake koji žive u manjem bh. entitetu. Umjesto da gdje god stignete pričate o bošnjačkoj toleranciji, merhametu, o komšijama Bošnjacima kakvi se mogu samo poželjeti, vi Kojoviću u Skupštini predstavljate kako Srbi u Sarajevu imaju težak život i kako ih Bošnjaci majoriziraju i vrijeđaju.

Ovako Peđa gledaj na Sarajevo i rat u Sarajevu, na svoje komšije koje žele da žive zajedno i sa Peđom i Antom i Jakobom, i da ništa nije važniji tvoj ostanak u Sarajevu od ostanka Asima i Rasima, i obrnuto. Nadam se Peđa da ćemo se, kao na Kazanima, ove godine 14.juna sresti i u Sokolini.

Potpuno sam svjestan medijske harange koja će se desiti, ali nisam mogao prešutiti napade na Bošnjake.

Lijep pozdrav od bivšeg logoraša Hajrudina Hrvačića”.

[Haman2]

“Sad će reći da sam glupa kuja”: Amerikanka opisala kako je imati dečka sa Balkana



Za kraj je ostavila "ono zbog čega će joj svi reći da je glupa američka kuja", ali mora to reći

Američka blogerica Nwando koja živi u Beogradu, poznata kao The Amerikanka, u svom je posljednjem videu opisala kako je imati dečka s Balkana i koliko su Srbi i Hrvati u odnosu prema ženama drugačiji od muškaraca iz drugih zemalja. Prije toga bila je u vezi s Italijanom te u vezi na daljinu s Nijemcem. Osim toga, bila je u vezi s Balkancem koji je živio u Americi, ali kaže da to nije isto kao veza s Balkancem koji živi tu.

“Balkanci su mnogo jači, ali ne mislim fizički, nego emocionalno i kako se odnose prema vama. Iz mog iskustva, ne podnose slomove i nemaju strpljenja za vašu osjetljivost. Svi su moji bivši, kad sam se osjećala tužno ili sam bila razmažena, bili strpljivi i osjetljivi. Ovdje imam osjećaj da ti svi kažu: ‘Prijeđi preko toga, prestani plakati i odrasti'”, rekla je i dodala da je bila u vezi s Hrvatom.

“Nedavno smo se posvađali i, priznajem, bila sam osjetljiva. Da sam bila s nekim od bivših, oni bi mi rekli: ‘Nwando, tu sam za tebe, dušo, volim te.’ No moj Hrvat mi je rekao: ‘Nwando, ovo je tako glupo, ako ćeš se tako ponašati, idem doma.’ Rekla sam si: Sranje, ostavit će me ovdje. Moram se zbrojiti ili ću ostati bez frajera”, ispričala je.

Balkanci su iskreni, čak i na granici okrutnosti, kaže. Kao primjer je navela debljanje i objasnila da će joj Balkanac odmah reći da se udebljala, dok će se svi ostali ponašati kao da nije.

“Balkanski dečki su iskreni i ljubomorni, dok drugi nisu. Osim mog dečka Italijana, koji mi je provjeravao Facebook i poruke. On je bio noćna mora. Balkanci su malo, nisu posesivni, nego je više riječ o ljubomornom mačizmu. Brzo će otjerati dečke koji pokažu interes za njihovu curu i mislim da je to jako seksi”, rekla je.

Navela je i da bi je dečki sa Zapada češće izvodili na večere, a prvi spoj bi obvezno bila večera.

“To ne mora biti najskuplja večera ikad, pogotovo na drugom spoju. Ovdje u obzir dolazi samo odlazak na piće. Koje će on platiti, ali idete samo na piće. Hrvat me vodio svake večeri na večeru, nedjeljom na otmjenije večere, preko sedmice je to pizza. Mislim da je drugačiji od svih ostalih”, rekla je.

Kad je riječ o izgledu, Nwando kaže da su Balkanci jako seksi.

“Imaju one duboke glasove, što je jako seksi, i svi su visoki. Lijepo je biti u dijelu svijeta gdje su svi visoki pa mogu stalno nositi svoje štikle. U Americi je visok i crn zgodni frajer standard seksi frajera i mislim da bi se brojnim Amerikankama svidjelo ovdje, da znaju gdje je Balkan”, tvrdi.

Za kraj je ostavila “ono zbog čega će joj svi reći da je glupa američka kuja”, ali mora to reći.

“Mnogi Srbi i Hrvati su mi ovo rekli u razgovoru i to sam viđala u komentarima. Mislim da dečki koji nisu s Balkana uživaju u vezama sa strankinjama, dok Balkanci više vole veze sa ženama iz svoje zemlje. Osim toga, jeste li vidjeli žene iz ovih zemalja? Sve izgledaju kao supermodeli pa bih i ja rado hodala s njima. Ovi narodi imaju povijest koju stranci, čak i ako tu žive, nikad neće razumjeti”, rekla je i dodala da su joj brojni Balkanci na spoju priznali da su izašli s njom samo zbog seksa.

Djevojkama je savjetovala da Balkancima ne postavljaju “glupa ozbiljna pitanja” poput onog gdje se vide za pet godina.

https://www.fokus.ba/magazin/zivot-zdra ... a/1282602/

[Haman2]

Varadi: Zaboravljeno pravo na istinu

Danas je zaboravljeno jedno važno ljudsko pravo, „a to je pravo na istinu“, izjavio je u intervjuu FoNetu profesor međunarodnog prava, akademik Tibor Varadi, koji smatra da bi razgraničenje značilo „da je Kosovo država, jer se granice uređuju među državama“ i veruje da će akademik Vladimir Kostić ostati predsednik SANU.
11. novembra 2018.


Tibor Varadi Foto:

On je, u okviru serijala Kvaka 23, novinarki Danici Vučenić rekao da je razgraničenje veoma složeno pitanje, naročito u „kontekstu međunarodnih geopolitičkih interesa, ali i interesa pojedinih država i njihovih dužnosnika“.

„Individulani interesi pojedinih visokih dužnosnika ističu se kao interesi država, a to nije uvek tako“, ocenio je Varadi.

On je, uprkos tome, objasnio da koncept razgraničenja „podrazumeva da je Kosovo država, jer je pregovaranje o granicama moguće između država“.

Ali, „ako je Kosovo deo Srbije, onda nema pregovaranja o granicama“, naglasio je on i razgraničenje označio kao „implicitno prihvatanje da je Kosovo država“.

Varadi ističe da je više puta rekao „da je secesija Kosova protivna međunarodnom pravu, ali misli da Kosovo de fakto nije deo Srbije“.

Prema njegovim rečima, „retorika očuvanja Kosova unutar Srbije nije retorika koja je spojiva sa realnošću, jer ako nam ukradu automobil, ne možemo da tvrdimo kako ćemo i dalje da sačuvamo taj automobil“.

Varadi vidi Kosovo kao jedan „od najozbiljnijih problema“, naročito u kontekstu nacionalizama i činjenice da na Kosovu postoji srpska manjina.

„Svi ljudi, bez obzira da li su manjina ili većina, pre svega zaslužuju da ostanu ljudi“, istakao je Varadi, koji smatra da se taj problem može rešiti na dva načina:

„Jedan je brutalan potez koji podrazumeva razmenu i etnički princip, a drugi bi bio jedna vrlo ozbiljna i široka autonomija za Srbe na Kosovu i posebne mere zaštite srpske kulturne baštine“.

„Ako to ne reše Srbija i Kosovo, onda bi to bilo jedno nametnuto rešenje međunarodne zajednice“, rekao je Varadi i poručio da bi „šansu za rešenje trebalo dati onima koji su direktno zainteresovani“.

Bez obzira na to kako će izgledati kompromis, ali on misli da je „teško pretpostaviti da li je to moguće“.

Varadi je, u kontekstu sedam decenija Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, ali i 80 godina od „zloglasne kristalne noći“, konstatovao da su ta dva dana „pobeda i poraz ljudskih prava“.

Globalizacija je svet učinila manjim i to je šansa za ljudska prava, jer postoje brojne organizacije i međunarodni napori u korist ljudskih prava, istakao je Varadi.

On je, međutim, predočio da je ranije bio potreban svetski rat da bi došlo do masovnog internacionalnog kršenja ljudskih prava, dok je danas na međunarodnom planu, i bez globalnog konflikta, to moguće različitim intervencijama.

Varadi je saglasan da i Deklaracija o ljudskim pravima i sam koncept ljudskih prava deluju kao utopija nad „potresnim slikama dece i ljudi koji umiru od gladi u Jemenu“.

Napredak u domenu ljudskih prava, „od vremena Hitlera do danas“, on vidi u retorici, ali „misli da je to ipak mali doprinos kada je reč o stvarnosti“.

Upitan da li tome doprinose i organizacije koje bave ljudskim pravima, uključujući i Odbor SANU za ljudska prava, Varadi je odgovorio da „Akademija ima zadatak da približi probleme, da ukaže na njih i na njihovo rešenje, ali nema mehanizme da ih rešava“.

Prema njegovom stavu, „nipodaštavanje i nedovoljno poštovanje ljudskih prava“ nije samo problem Srbije, jer postoji i u drugim zemljama Evrope.

„U borbi za ljudska prava važni su lična hrabrost i individualna odluka, ali bi to trebalo da bude deo sistema“, napomenuo je Varadi.

Upitan da li mu deluje da je Evropska unija (EU), kako smatra književnik Gojko Božović, „odustala od evropskih vrednosti i okrenula se evropskom pragmatizmu“, Varadi je odgovorio „da to ne bi mogao da porekne“.

On je, ipak, podsetio da je u tom pogledu u „EU bilo više promena i faza“ i ukazao da je jedan od velikih problema to što politiku danas „vode ljudi koji imaju površna verovanja i koji površno posmatraju stvari“.

U politici su u „frapantno maloj meri zastupljeni intelektualci“, uočio je Varadi i podsetio da su oni u Istočnoj Evropi pred kraj komunizma i u Srbiji, pri kraju rata i Miloševićevih godina, imali vrlo značajan položaj i ulogu, jer nije bilo alternativnih partija.

Prema njegovoj oceni, zapravo su intelektualci stvarali partije, ali su danas u „svim ovim zemljama intelektulaci manje prisutni u politici nego na Zapadu, mada ni u Americi nisu baš intelektulaci oni koji vode politiku“.

„Takvi političari instrumentaliizju koncept ljudskih prava, koja ne poriču, ali priortiet daju drugim temama“, obrazložio je Varadi, ukazujući da je i svet komunikacija „postao mnogo više uprošćen i mnogo grublji“.

Kako je predočio, vesti o „migrantima kao đavolima“ šire se velikom brzinom, a retorika je postala nezavisna od događaja, budući da se u nekim zemljama antimigranstka retorika pojačala od kada nema migranata na njihovim granicama.

Varadiju je teško da objasni atmosferu u Srbiji na planu ljudskih prava i sloboda, ali napominje da „nije lako presaditi principe konvencija u stvarnost“.

„Usvojeni principi mogu postati primenljivi, što traži anganžman i ljude koji se bore za ljudska prava, ali nikada nećemo biti u prilici da kažemo da smo ostavrili ljudska prava i da više ne bi trebalo ništa da radimo“, poručio je Varadi.

Na pitanje da li su u Srbiji ljudska prava žrtva velikih nacionalnih pitanja, poput Kosova, on je rekao „da su ljudska prava ponekad na putu velikih državnih tema i da se tada ne uvažavaju u punoj meri“.

Varadi se, pri tome, pozvao na primer NATO bombardovanja zgrade RTS za koje kaže da „nije bila mera u korist ljudskih prava i u korist slobode medija“, iako je uveren da je „za vreme Miloševića beogradska televizija bila apsolutna suprotnost slobodi govora“.

Prema njegovim rečima, problem sa kršenjem ljudskih prava u domenu medija i slobode medija je i u tome što je „retko u fokusu jedno ljudsko pravo, a to je pravo na istinu, koje se niti naglašava, niti vidi“.

Varadi je podsetio da su problemi pritisaka na medije u Srbiji „postojali i ranije i ređali se u nizu“, ali je uveren da će, posle kritika vlasti na račun dnevnog lista Danas, samo više ljudi čitati te novine.

Osvrćući se na ostavku koju je ponudio predsednik SANU, Varadi je istakao da se akademik Kostić „zaista ponaša kao intelektualac i da je to za Akademiju vrlo važno“.

Kada je reč o izboru kandidata, kako je ocenio, „predsednik SANU se nije u tom izboru zalagao za neke kandidate, ali je „pokušao da se nađe sistem u kome bi Odeljenje društvenih nauka, koje danas ima šest članova, bilo brojnije“.

„Kostić je nastojao da se stvori ravnoteža unutar Akademije i to je, uprkos prihvatanju, za neke bilo sporno“, objasnio je Varadi.

Prvi put je ove godine, nakon tri izborna ciklusa, Odeljenje društvenih nauka, gde je i Varadi član, dobilo dva nova člana, a prethodni put mu se neko priključio još 2009.

Mada lično ne može da kaže da li će predsednik SANU dobiti podršku većine članova, Varadi ističe da, na osnovu razgovora sa dosta akademika, uprkos drugačijim mišljenjima, Kostić „ima podršku većine“.

https://www.danas.rs/politika/varadi-za ... na-istinu/

[Haman2]

Vučićev savjetnik: Arapi u Bosni šire ideologiju, a u Srbiji investiraju i grade
„U pješačkoj zoni u Beogradu se ljeti, kako stanovnici grada prenose, povećava broj turista iz arapskog prostora, žena u burkama koje kupuju u buticima.."



Dnevnik „Velt“ se bavi „Beogradom na vodi“ i „neprozirnim arapskim investicijama u Srbiji“. Riječ je prije svega o Ujedinjenim Arapskim Emiratima koji sada rade na poslu koji nije mogao da se realizuje za vrijeme Tita.

„Najveće gradilište Balkana nalazi se u Beogradu”, piše iz Beograda novinarka Torkit Trajhel za dnevnik Velt: „Sto hektara sa građevinskom površinom od 1,8 miliona kvadratnih metara obuhvata ekskluzivno zemljište na obali Save. U srcu glavnog grada Srbije bi trebalo da nastanu skupi stanovi, gigantski tržni centar i sa 168 metara najviši toranj u zemlji, u koji se useljava luksuzni hotel.”

Ovaj projekat je sporan, objašnjava Trajhelova, i zato što, kako kažu kritičari, gradu kojem je potrebna sanacija su investicije potrebne na drugim mjestima. „Čini se da utoliko više profitiraju Ujedinjeni Arapski Emirati, firma Igl Hils iz Abu Dabija je dobila dozvolu da gradi Belgrade Waterfront. Ona ima udio 68 procenata u istoimenom preduzeću a srpska država ima 32 odsto. Dva nebodera već stoje u ovoj nekada trošnoj četvrti. Stanovi su prodati za 3.000 evra po kvadratnom metru. U kupce, prema navodima Beograda na vodi, spadaju Srbi iz zemlje i dijaspore, na primjer, iz SAD. Prenose i da su Arapi kupovali stanove.”

„Šef upravnog odbora Igl hilsa je Mohamed Alabar. Biznismen iz Emirata i osnivač firme Emar, jednog od najvećih građevinskih preduzeća u svijetu, sagradio je između ostalog i hotel Burdž kalifa.”

„Više arapskih zemalja prodire na Balkan. U Bosni i Hercegovini su aktivni investitori iz Saudijske Arabije, u Srbiji – iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. U Vojvodini, najvećoj srpskoj pokrajini, koja se graniči sa Beogradom i nekada je bila žitnica Habzburškog carstva, arapski biznismeni su kupili ogromne poljoprivredne površine. Možda da bi preduprijedili nestašice u zemlji koja je najvećim dijelom sagrađena na pijesku i nafti i ne može da proizvede dovoljno životnih namirnica za sopstveno stanovništvo. A možda i da bi odškrinuli vrata ka Evropi. Da bi obezbijedili izvore finansija za vrijeme kada sirovine presuše”.

„U pješačkoj zoni u Beogradu se ljeti, kako stanovnici grada prenose, povećava broj turista iz arapskog prostora, žena u burkama koje kupuju u buticima; muškaraca u odijelima koji popiju i poneko pivo. Dok se u Bosni odomaćuju uglavnom ideologizovani Arapi, u Srbiji su to arapski biznismeni”, kaže Jerg Heskens, savjetnik za privredu srpskog predsjednika Vučića kojeg je poslala njemačka vlada. Ujedinjeni Arapski Emirati, prema navodima Trgovinske komore u Beogradu, u Srbiju investiraju od 2013. Koliko je izdvojeno za građevinski projekat na obali Save – to Komora nije saopštila. Ni direktor Beograda na vodi nije hteo da se izjasni.”

Autorka u nastavku pokušava da pronađe odgovor na pitanje: zašto se Srbija odlučila za Emirate kao partnera – na prvi pogled je napravila loš posao; projekat je povoljan za arapske investicione fondove, a Srbija kao vlasnik manjinskog udjela ima srazmjerno velike troškove. Savjetnik predsjednika Vučića Heskens priznaje da su detalji projekta Beograd na vodi, koji je Vučić proglasio za projekat od nacionalnog značaja, djelimično obavijeni mrakom. Niti je bilo javnog takmičenja ideja, niti je stanovništvo aktivno uključeno u planiranje. Zakonski propisi su izmijenjeni, a izdat je i „lex special”. Autorka citira Heskensa riječima: „Ponešto se odvijalo netransparentno, ali na kraju su svi ugovori objavljeni. U konačnici računa se samo rezultat”. On dodaje da nastaje 20.000 novih radnih mjesta i da će Beograd ekonomski da napreduje, te da i njemačka preduzeća konkurišu kao izvođači radova.

„Srpska ekonomska strategija glasi: svi investitori su dobrodošli – bilo da je riječ o ruskom, kineskom, njemačkom ili arapskom kapitalu”, kaže Heskens. I Izrael vidi potencijal u Srbiji. „Sa dvije milijarde evra direktnih investicija je Izrael jedan od top-investitora u branši nekretnina u Srbiji”, saopštila je izraelska ambasada u Beogradu kojoj se obratio Velt.

Autorka objašnjava da planovi za renoviranje Savamale datiraju još iz šezdesetih godina, kada je Tito htio da „urbanizuje” tu četvrt, „ali ti planovi nikada nisu realizovani”. „Dok nije počelo renoviranje, to zemljište na najboljoj lokaciji je bilo potpuno zapušteno. „Tamo su živjeli Romi u udžericama, okolo su tumarali psi-lutalice, a sada su tamo nikla nova igrališta, parkirališta, novo šetalište koje mogu da koriste svi Beograđani”.

Članak se završava pričom o inicijativi „Ne davimo Beograd”, rušenju u Savamali, te kako je, „kako izgleda, predsjednik Vučić bezobzirno sproveo svoj omiljeni projekat”. Ali i da građanska inicijativa želi da nastavi svoje aktivnosti – mada nije mogla da spriječi Beograd na vodi.

https://www.fokus.ba/vijesti/globus/vuc ... e/1387818/

[Maraschino]

Budale su ako ikada navrate u BiH koliko smo ih popljuvali a znamo i ko je tu prednjacio.

[Haman2]

KOLIJEVKA CIVILIZACIJE: Najstariji grad na svijetu iskopan je 1850. godine
Riječ je o gradu velikog ratnika i heroja,a smatra se da je to i biblijski grad koji se spominje u Starom zavjetu



Uruk je mezopotamski grad kojeg povezujemo sa Sumerom i kasnije Babilonom. U jednom je trenutku bio najvažniji grad u staroj Mezopotamiji, kolijevki civilizacije. Danas se taj predio nalazi u Iraku i nalazište se zove Warka.

Hiljade glinenih pločica iskopane su iz onog što je nekada bio Uruk, a što dokazuje da je zaista bio vjerski i naučni centar. Upravo ovdje, sudeći prema magazinu Archeology, napisani su najstariji tekstovi. Riječ je o klinastom pismu, seriji simbola koji se utiskuju u mokru glinu.



Razvijeno je 3.200 godina prije Krista od strane sumeranskih pisara upravo u Uruku. Kombinacija oblika predstavlja različite zvukove, pa se mogao prilagoditi čitavom nizu jezika. Pismo su koristile brojne kulture oko 3.000 godina. Uruk je poznat i kao grad heroja Gilgameša.
Mitološki sumeranski kralj postao je poznat u modernom svijetu nakon otkrića zbirke priča "Ep o Gilgamešu" - 1853. godine. Čak 12 ploča ispisanih klinastim pismom na kojem su priče zapisane otkrio je arheolog Hormuzd Rassam na mjestu gdje je bila kraljevska biblioteka kralja Asurbanipala.
"Pisanje ukazuje na to da je zaista, 2.600 godina prije nove ere postojala stvarna osoba imena Gilgameš", kaže profesor John Maier sa njujorškog koledža u Brockportu. Također se smatra i kako je to i biblijski grad, spominjan u Starom zavjetu.

Arheolozi pak govore o devet perioda rasta grada od običnog naselja do prvog urbanog centra svijeta. Prvo naselje datira oko 5.000 godina prije Krista.
Prema popisu sumeranskih kraljeva (koja zaista postoji i pisana je klinastim pismom) Uruk je utemeljio kralj Enmerkar oko 4.500 godina prije Krista. Uruk je narastao od malog sela okrenutog obradi zemlje u kompleksni centar. To se, djelomično, dogodilo i radi promjene klime.



Taj je dio imao sve manje kiše pa su ljudi migrirali iz planina bliže Eufratu. Od tada se tok Eufrata promijenio, što je jedan od razloga početka propasti grada.
U zelenom i plodnom polumjesecu populacija Uruka nastavila je rasti kroz rani (4.000 - 3.500 pr. K.), srednji (3.800 - 3.400 pr. K.) do kasnog perioda (3.500 do 3.100 pr. K).
Usavršile su se tehnike uzgoja hrane i navodnjavanja, i stvaran je višak hrane za zajednicu. Oko 3.200 godine prije Krista grad Uruk bio je, vjerovatno, najveće naselje u južnoj Mezopotamiji, i vjerovatno na svijetu. Bio je urbani centar premrežen birokratijom, vrlo stratificiranim društvom i profesionalnom vojskom.
Organizacija Uruka je postavila tlocrt, u doslovnom i prenesenom značenju, za sve sljedeće gradove s kojima smo danas upoznati. Postoje i glinene pločice koje navode popis zanimanja, kojih je više od sto. Kako se grad polako bogatio, oni "na vrhu" htjeli su pokazati svoje bogatstvo i moć, pa se trgovalo s dalekim carstvima, sve do delte Nila.
Uruk je bio neobičan, piše Vintage News, i kada su u pitanju arhitektura i umjetnost. Do danas su opstali monumentalni ostaci građevina čiji su zidovi ukrašeni mozaicima bojene gline, u koju su utisnuti različiti ukrasi. Sve je to iskopano iz zemlje.

Upravo je lice Ištar ovjekovječeno na vjerovatno prvoj skulpturi ljudskog lica.
U srcu Uruka su dva velika kompleksa hramova. Jedan je posvećen božanstvu neba Anu, a drugi Inanni (ili Ištar), božici ljubavi i rata. Bilo je i više no jasno koji dio grada pripada kojem božanstvu.
Tokom bitke za Bagdad 2003. ukradena je i ratnička maska, stara hiljade godina, koja je onda opet pronađena zakopana u polju kraj Bagdada. Iako se tradicionalno vjeruje kako je veliki zid Uruka sagradio upravo kralj Gilgameš, a tako piše i u epu, vjerovatnije je kako je napravljen tokom vladavine kralja Eannutuma.
Taj je zid "obuhvaćao" populaciju od gotovo 80.000 ljudi, u doba kada su Mezopotamijom vladali gradovi-države. Oko 2004. godine prije Krista došlo je do sukoba između Sumerana i Elamita, a u tome je nastradao i Uruk. O tome govori i ep o Gilgamešu.
Oko 2000. godine prije Krista Uruk je izgubio na važnosti, no nije napušten. Posljednji stanovnici živjeli su tamo u doba širenja Islama na Perziju u 7. stoljeću.
Ponovno je lociran i iskopan 1850. godine od strane arheologa Williama Loftusa.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/106 ... odine.html

[Haman2]

[Haman2]

Zelim mu dug pivot i dobro zdravlje.

[Haman2]

DRAGAN BURSAĆ, BANJALUČKA LJUDSKA GROMADA: “Srećan ti Dan nezavisnosti moja domovino, BAŠ ZBOG ONIH KOJI TE MRZE, ljubav prema tebi treba pokazivati svaki.."

"Biće Bosne, biće Hercegovine, biće ljubavi i kad prođu sve mržnje onih koji te ne vole. I baš zbog takvih, ljubav treba pokazivati svaki dan, svaki sat. Ne iz inata, nego zarad želje da nauče voljeti svoju majku, koja im je preča i bliža od svake maćehe!”, napisao je Bursać.



Danas se slavi 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Dan je to kojim se proslavlja nezavisnost Bosne i Hercegovine od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Referendum za nezavisnost BiH održan je na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi disolucije bivše SFRJ.

Održan je 29. februara i 1. marta 1992. godine, a označavao je opredjeljivanje građana ka budućnosti zemlje.

Ovim povodom na svom Facebook profilu oglasio se novinar i kolumnista Dragan Bursać.

“Srećan ti Dan nezavisnosti moja domovino! Srećan vam praznik dobri ljudi. Ja rezervne zemlje nemam i bilo bi me sramota da ne volim ovu u kojoj sam se rodio, odrastao, iškolovao se i u kojoj živim.

Biće Bosne, biće Hercegovine, biće ljubavi i kad prođu sve mržnje onih koji te ne vole. I baš zbog takvih, ljubav treba pokazivati svaki dan, svaki sat. Ne iz inata, nego zarad želje da nauče voljeti svoju majku, koja im je preča i bliža od svake maćehe!”, napisao je Bursać.

Napomena: Hrabar covjek sobzirom na sredinu u kojoj zivi.

[Haman2]

MRAČNA STRANA KARLA MARXA

Damir HADŽIĆ 03.03.2019.

Šokantno je i pomisliti da je čovjek koji je ustao protiv porobljenih radnika i uveo koncepte poput klasne borbe, diktature proletarijata i važnosti rada vodio buržujski život, a vrijeme počesto provodio u kuplerajima. Taj neistraženi dio Marxove ličnosti sada je razotkriven u radu autora Malcolma Otera i Santija Giméneza, koji su pred kraj prošle godine objavili knjigu Klub odvratnih. U njoj pišu o mračnoj strani ličnosti brojnih idola čovječanstva, o Winstonu Churchillu, Charlesu Chaplinu, Pablu Picassu, Alfredu Hitchcocku, Albertu Einsteinu... I Karlu Marxu



Vjerovatno ne postoji mislilac koji je više od Karla Marxa utjecao na historiju i politiku u posljednja dva stoljeća, mislilac koji je svojim idejama zaslužan za oblikovanje svijeta kakvog danas poznajemo. Na osnovu Marxovih radova nastali su historijski važni politički pokreti komunizam i socijalizam, koji su nakon toga doveli do nastanka režima kakvi su bili oni Lenjina i Staljina u bivšem Sovjetskom Savezu, zatim Mao Tse Tunga u Kini, Fidela Castra na Kubi, u Kambodži, u Ceaușescuovoj Rumuniji. Ili Titovoj Jugoslaviji.

O Marxovim je idejama mnogo toga rečeno i napisano, ali ne zna se baš previše je li baš Marx živio u skladu sa svojim idejama i načelima koje je promovirao. Šokantno je i pomisliti da je čovjek koji je ustao protiv porobljenih radnika i uveo koncepte poput klasne borbe, diktature proletarijata i važnosti rada vodio buržujski život, a vrijeme počesto provodio u kuplerajima. Taj neistraženi dio Marxove ličnosti sada je razotkriven u radu autora Malcolma Otera i Santija Giméneza, koji su pred kraj prošle godine objavili knjigu Klub odvratnih. U njoj pišu o mračnoj strani ličnosti brojnih idola čovječanstva. O Winstonu Churchillu, Charlesu Chaplinu, Pablu Picassu, Alfredu Hitchcocku, Albertu Einsteinu… I Karlu Marxu.

Njihova priča o Marxu počinje još u njegovim studentskim danima koje je provodio daleko od učionica Univerziteta u Bonnu. Pridružio se lokalnoj udruzi pijanaca i brzo postao njezin predsjednik. Tamo je zgubidanio mjesecima u beskonačnim raspravama s prijateljima koji su ga opisivali kao nasilnu i nevjernu životinju koja uopće nije marila za svoje školovanje. Marx je pao na samo dno u prvom semestru 1836. godine, kada su ga najurili s univerziteta zbog toga što je noćima pravio nerede na ulici i pijančio. Porodica Marx, dobrostojeća familija srednjeg staleža, odlučila je da mu pomogne. Upisali su ga na studij prava na Univerzitetu Humboldt u Berlinu. Međutim, ni to se rješenje nije pokazalo dobrim. Marxa studij prava nije nimalo zanimao, ali se počeo interesirati za filozofske ideje i rasprave mladih hegelijanaca. Konačno, uspio je doktorirati na trećem univerzitetu, onom u Jeni, koji je tada bio poznat kao studentsko središte u kojem se lakše dolazilo do titule. Diplomu je stekao tezom o materijalizmu Demokrita i Epikura.

Iako je okončao studije, Marx se nikada nije potpuno smirio. Tokom četverogodišnjeg boravka na Berlinskom univerzitetu bio je zatvaran zbog pijanstava i izazivanja tučnjava i nereda, a optužen je i za nedozvoljeno nošenje oružja i izbjegavanje plaćanja dugova. Njegov se otac često žalio da je zloupotrebljavao novac koji mu je porodica slala kako bi se izdržavao. U jednom ga pismu otac pita kako je moguće da je tokom prve godine u glavnom gradu Njemačke potrošio 700 talira, tri ili četiri puta više od onog što je trošio prosječan student njegove dobi. “Troši više od mladih milionera”, žalio se njegov otac. Nakon studija, Marx se okrenuo novinarstvu. Godine 1842. preselio je u Köln i počeo pisati za radikalne Rheinische Zeitung. Tamo je slobodno izražavao sve više socijalističkih pogleda na politiku, zajedno s nekim kolegama koji su ga opisali kao dominantnog čovjeka, naglog, strastvenog i pretjeranog samopouzdanja.

Marx je do tada već bio oženjen s Jenny von Westphalen, baronicom pruske vladajuće klase koja je raskinula vezu s mladim aristokratskim poručnikom kako bi bila s Marxom. Odmah nakon što se oženio, zamolio ju je da plati dugove nastale u noćima pijanstva provedenim s prostitutkama. Iako oženjen, nastavio se ponašati isto onako kako je živio u studentskim danima. Zaliha novca njegove žene brzo je nestala. Ko bi mogao i pomisliti u ta doba da će rukopis njemačkog mislioca biti prodat za 523.000 dolara, što se u maju prošle godine desilo na aukciji održanoj u Pekingu. Riječ je o više od 1.250 stranica bilješki koje je filozof iz Triera napisao u Londonu, između septembra 1860. i augusta 1863, koje su nastale tokom priprema za pisanje remek-djela Kapital, temelja komunističke ideologije.

Dok se njegova porodica mučila pokušavajući izbjeći finansijsku katastrofu, Marx je brusio svoje djelo koje je nastajalo između brojnih pijanstava. Tokom tih godina, Marx i njegova porodica preživljavali su od skromne pomoći koju mu je slala njegova punica i neki od prijatelja. Friedrich Engels, njemački filozof koji je 1848. godine napisao čuveni Komunistički manifest, platio im je stan. Unatoč tome, Marx nije uspijevao urediti svoje finansijske prilike. U pismu svom prijatelju priznaje da, unatoč tome što ne mora platiti nikakvu stanarinu, njegovi dugovi ne prestaju rasti. Besparica, ipak, nije spriječila Marxa da odmara u najboljim banjama ili da pošalje svoje kćeri na studij klavira, jezika, crtanja i dobrih manira s najboljim učiteljima u Londonu. Sve je to, naravno, platio Engels. Također iznenađuje da je slavni socijalistički mislilac, promotor klasne borbe, jednom prilikom napisao pismo u kojem sumnja kako je jedan od njegovih zetova dovoljno dobar da bude muž njegovoj kćerki. Razlog: nije bio iz dobre porodice. Stav nimalo tipičan za nekoga ko je propovijedao borbu protiv ugnjetavanja i branio najnezaštićenije i najugroženije pripadnike radničke klase.

Još je jedna činjenica iz Marxovog života veoma zanimljiva. Unatoč ekonomskim poteškoćama koje su ga pratile tokom cijelog njegovog života, imao je služavku. Zvala se Helene Demuth i služila je bogatim porodicama od svoje desete godine, između ostalih, i za baronicu Westphalen, Marxovu svekrvu. Kad se njena kćer udala za Marxa, svekrva ju je dala Marxu u službu i s njima je sluškinja živjela u Parizu i Londonu. Karl Marx joj nikada nije platio ni centa, iako je bila zadužena za sve kućne poslove i brigu o njegovo sedmero djece. I uz sve to, Marx je sa svojom sluškinjom održavao vanbračnu vezu. Godine 1850. natjerao je svoju suprugu Jenny da zatrudni kako bi u takvom stanju, tokom njihovog putovanja u Holandiju, lakše dobio novac za svoje projekte. U isto vrijeme napravio je dijete i svojoj sluškinji. Nikada ga nije priznao, a svojoj ženi je tvrdio kako je njegov prijatelj Engels otac djeteta. Čak mu je dao i ime svog bliskog saradnika.

Zbog toga je Marxova žena prezirala Engelsa, ne želeći se uopće susretati s njim. Marx je neko vrijeme uspijevao održavati laž živom, moleći suprugu da ne optužuje njegovog prijatelja koji im je plaćao stan i pristao priznati dijete iako je svima bilo jasno da nije on taj koji je njegov otac. Konačno, kada je gospođa Westphalen napokon spoznala istinu, to je postala neka vrsta porodične rane koja je u njima ostala zakopana sve do odlaska s ovoga svijeta. “O toj temi nije bilo govora, dijelom zato što im se činilo šokantnim u svjetlu buržujske moralnosti koja je prevladavala u to vrijeme, a dijelom zato što nije mogla biti prilagođena herojskim i idiličnim obilježjima idola masa. Svi tragovi postojanja tog Marxovog sina izbrisani su i za njega se saznalo tek mnogo godina kasnije, zahvaljujući jednom slučajno pronađenom pismu”, objavio je njemački filozof Hans Blumenberg u svom radu iz 1984. godine.

No, vanbračne avanture osnivača komunizma nisu time okončane. Osim stalne strasti prema londonskim bordelima, u vrijeme dok se njegova žena oporavljala od boginja, Marx je pokušao zavesti vlastitu nećaku. Sve to u vrijeme dok je njegova porodica trpjela udarac za udarcem. Od njegove sedmero djece, samo su tri kćeri doživjele kakvu-takvu starost. Jedna od njih umrla je od raka u dobi od 38 godina, a druge dvije počinile su samoubistvo. Jedna od njih, Laura, to je učinila sa svojim suprugom Paulom Lafargueom, jednim od propagatora marksizma i autorom poznatog rada Pravo na lijenost. Nekada davno dogovorili su se da će oduzeti vlastite živote onog dana kada im njihovo zdravlje ne bude dopuštalo da žive od svog rada. Obećanje su ispunili kada su bili u dobi od 60 godina. Druga kćerka, Eleanor, otrovala se u 43. godini života nakon što je otkrila da je njezin partner, socijalist Edward Aveling, tajno oženio svog ljubavnika.

http://stav.ba/mracna-strana-karla-marxa/

[Haman2]

O zivotu nekih uglednika malo smo znali: Markx, Engels pa i Lenjin. Malo smo znali i o prodicnom zivotu mnigih knjizevnika. Valjda je tako trebalo biti. Sad se iznenadimo kad saznamo nesto o cemu nismo mogli ni sanjati kao npr. Marksovu izjavu " da su narodi Balkana moralno smece Evrope"

[hAZNADAR]

MRAČNA STRANA KARLA MARXA

Damir HADŽIĆ 03.03.2019.

Šokantno je i pomisliti da je čovjek koji je ustao protiv porobljenih radnika i uveo koncepte poput klasne borbe, diktature proletarijata i važnosti rada vodio buržujski život, a vrijeme počesto provodio u kuplerajima. Taj neistraženi dio Marxove ličnosti sada je razotkriven u radu autora Malcolma Otera i Santija Giméneza, koji su pred kraj prošle godine objavili knjigu Klub odvratnih. U njoj pišu o mračnoj strani ličnosti brojnih idola čovječanstva, o Winstonu Churchillu, Charlesu Chaplinu, Pablu Picassu, Alfredu Hitchcocku, Albertu Einsteinu... I Karlu Marxu



Vjerovatno ne postoji mislilac koji je više od Karla Marxa utjecao na historiju i politiku u posljednja dva stoljeća, mislilac koji je svojim idejama zaslužan za oblikovanje svijeta kakvog danas poznajemo. Na osnovu Marxovih radova nastali su historijski važni politički pokreti komunizam i socijalizam, koji su nakon toga doveli do nastanka režima kakvi su bili oni Lenjina i Staljina u bivšem Sovjetskom Savezu, zatim Mao Tse Tunga u Kini, Fidela Castra na Kubi, u Kambodži, u Ceaușescuovoj Rumuniji. Ili Titovoj Jugoslaviji.

O Marxovim je idejama mnogo toga rečeno i napisano, ali ne zna se baš previše je li baš Marx živio u skladu sa svojim idejama i načelima koje je promovirao. Šokantno je i pomisliti da je čovjek koji je ustao protiv porobljenih radnika i uveo koncepte poput klasne borbe, diktature proletarijata i važnosti rada vodio buržujski život, a vrijeme počesto provodio u kuplerajima. Taj neistraženi dio Marxove ličnosti sada je razotkriven u radu autora Malcolma Otera i Santija Giméneza, koji su pred kraj prošle godine objavili knjigu Klub odvratnih. U njoj pišu o mračnoj strani ličnosti brojnih idola čovječanstva. O Winstonu Churchillu, Charlesu Chaplinu, Pablu Picassu, Alfredu Hitchcocku, Albertu Einsteinu… I Karlu Marxu.

Njihova priča o Marxu počinje još u njegovim studentskim danima koje je provodio daleko od učionica Univerziteta u Bonnu. Pridružio se lokalnoj udruzi pijanaca i brzo postao njezin predsjednik. Tamo je zgubidanio mjesecima u beskonačnim raspravama s prijateljima koji su ga opisivali kao nasilnu i nevjernu životinju koja uopće nije marila za svoje školovanje. Marx je pao na samo dno u prvom semestru 1836. godine, kada su ga najurili s univerziteta zbog toga što je noćima pravio nerede na ulici i pijančio. Porodica Marx, dobrostojeća familija srednjeg staleža, odlučila je da mu pomogne. Upisali su ga na studij prava na Univerzitetu Humboldt u Berlinu. Međutim, ni to se rješenje nije pokazalo dobrim. Marxa studij prava nije nimalo zanimao, ali se počeo interesirati za filozofske ideje i rasprave mladih hegelijanaca. Konačno, uspio je doktorirati na trećem univerzitetu, onom u Jeni, koji je tada bio poznat kao studentsko središte u kojem se lakše dolazilo do titule. Diplomu je stekao tezom o materijalizmu Demokrita i Epikura.

Iako je okončao studije, Marx se nikada nije potpuno smirio. Tokom četverogodišnjeg boravka na Berlinskom univerzitetu bio je zatvaran zbog pijanstava i izazivanja tučnjava i nereda, a optužen je i za nedozvoljeno nošenje oružja i izbjegavanje plaćanja dugova. Njegov se otac često žalio da je zloupotrebljavao novac koji mu je porodica slala kako bi se izdržavao. U jednom ga pismu otac pita kako je moguće da je tokom prve godine u glavnom gradu Njemačke potrošio 700 talira, tri ili četiri puta više od onog što je trošio prosječan student njegove dobi. “Troši više od mladih milionera”, žalio se njegov otac. Nakon studija, Marx se okrenuo novinarstvu. Godine 1842. preselio je u Köln i počeo pisati za radikalne Rheinische Zeitung. Tamo je slobodno izražavao sve više socijalističkih pogleda na politiku, zajedno s nekim kolegama koji su ga opisali kao dominantnog čovjeka, naglog, strastvenog i pretjeranog samopouzdanja.

Marx je do tada već bio oženjen s Jenny von Westphalen, baronicom pruske vladajuće klase koja je raskinula vezu s mladim aristokratskim poručnikom kako bi bila s Marxom. Odmah nakon što se oženio, zamolio ju je da plati dugove nastale u noćima pijanstva provedenim s prostitutkama. Iako oženjen, nastavio se ponašati isto onako kako je živio u studentskim danima. Zaliha novca njegove žene brzo je nestala. Ko bi mogao i pomisliti u ta doba da će rukopis njemačkog mislioca biti prodat za 523.000 dolara, što se u maju prošle godine desilo na aukciji održanoj u Pekingu. Riječ je o više od 1.250 stranica bilješki koje je filozof iz Triera napisao u Londonu, između septembra 1860. i augusta 1863, koje su nastale tokom priprema za pisanje remek-djela Kapital, temelja komunističke ideologije.

Dok se njegova porodica mučila pokušavajući izbjeći finansijsku katastrofu, Marx je brusio svoje djelo koje je nastajalo između brojnih pijanstava. Tokom tih godina, Marx i njegova porodica preživljavali su od skromne pomoći koju mu je slala njegova punica i neki od prijatelja. Friedrich Engels, njemački filozof koji je 1848. godine napisao čuveni Komunistički manifest, platio im je stan. Unatoč tome, Marx nije uspijevao urediti svoje finansijske prilike. U pismu svom prijatelju priznaje da, unatoč tome što ne mora platiti nikakvu stanarinu, njegovi dugovi ne prestaju rasti. Besparica, ipak, nije spriječila Marxa da odmara u najboljim banjama ili da pošalje svoje kćeri na studij klavira, jezika, crtanja i dobrih manira s najboljim učiteljima u Londonu. Sve je to, naravno, platio Engels. Također iznenađuje da je slavni socijalistički mislilac, promotor klasne borbe, jednom prilikom napisao pismo u kojem sumnja kako je jedan od njegovih zetova dovoljno dobar da bude muž njegovoj kćerki. Razlog: nije bio iz dobre porodice. Stav nimalo tipičan za nekoga ko je propovijedao borbu protiv ugnjetavanja i branio najnezaštićenije i najugroženije pripadnike radničke klase.

Još je jedna činjenica iz Marxovog života veoma zanimljiva. Unatoč ekonomskim poteškoćama koje su ga pratile tokom cijelog njegovog života, imao je služavku. Zvala se Helene Demuth i služila je bogatim porodicama od svoje desete godine, između ostalih, i za baronicu Westphalen, Marxovu svekrvu. Kad se njena kćer udala za Marxa, svekrva ju je dala Marxu u službu i s njima je sluškinja živjela u Parizu i Londonu. Karl Marx joj nikada nije platio ni centa, iako je bila zadužena za sve kućne poslove i brigu o njegovo sedmero djece. I uz sve to, Marx je sa svojom sluškinjom održavao vanbračnu vezu. Godine 1850. natjerao je svoju suprugu Jenny da zatrudni kako bi u takvom stanju, tokom njihovog putovanja u Holandiju, lakše dobio novac za svoje projekte. U isto vrijeme napravio je dijete i svojoj sluškinji. Nikada ga nije priznao, a svojoj ženi je tvrdio kako je njegov prijatelj Engels otac djeteta. Čak mu je dao i ime svog bliskog saradnika.

Zbog toga je Marxova žena prezirala Engelsa, ne želeći se uopće susretati s njim. Marx je neko vrijeme uspijevao održavati laž živom, moleći suprugu da ne optužuje njegovog prijatelja koji im je plaćao stan i pristao priznati dijete iako je svima bilo jasno da nije on taj koji je njegov otac. Konačno, kada je gospođa Westphalen napokon spoznala istinu, to je postala neka vrsta porodične rane koja je u njima ostala zakopana sve do odlaska s ovoga svijeta. “O toj temi nije bilo govora, dijelom zato što im se činilo šokantnim u svjetlu buržujske moralnosti koja je prevladavala u to vrijeme, a dijelom zato što nije mogla biti prilagođena herojskim i idiličnim obilježjima idola masa. Svi tragovi postojanja tog Marxovog sina izbrisani su i za njega se saznalo tek mnogo godina kasnije, zahvaljujući jednom slučajno pronađenom pismu”, objavio je njemački filozof Hans Blumenberg u svom radu iz 1984. godine.

No, vanbračne avanture osnivača komunizma nisu time okončane. Osim stalne strasti prema londonskim bordelima, u vrijeme dok se njegova žena oporavljala od boginja, Marx je pokušao zavesti vlastitu nećaku. Sve to u vrijeme dok je njegova porodica trpjela udarac za udarcem. Od njegove sedmero djece, samo su tri kćeri doživjele kakvu-takvu starost. Jedna od njih umrla je od raka u dobi od 38 godina, a druge dvije počinile su samoubistvo. Jedna od njih, Laura, to je učinila sa svojim suprugom Paulom Lafargueom, jednim od propagatora marksizma i autorom poznatog rada Pravo na lijenost. Nekada davno dogovorili su se da će oduzeti vlastite živote onog dana kada im njihovo zdravlje ne bude dopuštalo da žive od svog rada. Obećanje su ispunili kada su bili u dobi od 60 godina. Druga kćerka, Eleanor, otrovala se u 43. godini života nakon što je otkrila da je njezin partner, socijalist Edward Aveling, tajno oženio svog ljubavnika.

http://stav.ba/mracna-strana-karla-marxa/

Veliki ljudi pisu o idejama, sitne duse o drugim ljudima na ovakav nacin. Hadzic je idiot koji nije u stanju kriticki analizirati Marxa vec bi radije o njegovom prljavom vesu i mracnoj licnosti na osnovu glasina ili izmisljotina. Isto kao i ti Mesu,... Jedino sto je zanimljivo u ovome sto postiras u temi "zanimljivo" je retardiranost domaceg ekstremizma. Marx nije naravno sveto slovo u svemu - ali je ipak velicina o kojemu sitne duse nisu u stanju dati ikakav sud.

[Haman2]

O svemu treba piste, nista ne treba da bude tabu tema, jer samo tako imamo kompletan prikaz jedne locnosti. Nikad nisam bio pristalica jednostranih prikaza posebno uglednika u koje su se zaklinjali milioni i milioni ljudi. Odrasli smo u sistemu koji nam je servirao samo odobrano, pa tako nismo ni znali za onu Marksovu o nama Balkancima. Sve bi bilo OK da je to jedino.

[Haman2]

Šta je Karl Marks zaista govorio o Srbima?

Svojevremeno su Marks i Engels i među Srbima imali status polubogova i pored činjenice da su o njima pisali sa omalovažavanjem i pakošću



Revolucionar, filozof i socijalista Karl Marks, jedan je od najznačajnijih istorijskiih ličnosti, a njegovo antikapitalističko delo "Kapital" temelj je modernog internacionalnog komunizma.

Kako se u svojim delima bavio analizom društvenih odnosa, smatra se jednim od utemeljivača nove sociologije.

200 godina od rođenja Karla Marksa: Najveći kritičar kapitalizma i revolucionar, koji je uveo u svet socijalizam i komunizam (FOTO) (VIDEO)

Smatra se kako je Marks, kao pisac, izvršio najveći uticaj na svetsku istoriju. Ipak, nije lako reći koje od njegovih dela je najuticajnije, ali iz interpretacije njegove misli nastao je Marksizam, jedan od najdominantnijih pravaca svetske istorije.

Jedno od značajnih Marksovih dela, svakako je Komunistički manifest, na kome je radio zajedno sa Fridrihom Engelsom, a koji nam daje uvid u to kako je on zamišljao novo komunističko društvo. Osnovne ideje ovog dela inspirisale su nastanak i širenje komunističkog pokreta, pojavu socijalističkih revolucija i razvoj socijalizma u svetu.

Svojevremeno su Marks i Engels i među Srbima imali status polubogova i pored činjenice da su o njima pisali sa omalovažavanjem i pakošću.

Podstaknut visokim mišljenjem Getea, Hajnea i Herdera o srpskoj narodnoj poeziji, Engels je počeo da uči srpski jezik, ali nije bio oduševljen, jer je u svemu video produženu rusku ruku.

Marks je Srbe smeštao među zakržljale, nužno kontrarevolucionarne narode bez istorije i istorijske svesti - Foto: WIkipedia
Iako je Engels bio dobar poznavalac srpske istorije, i on i Marks ostaju pri svojim krutim etno-sociološkim šemama o narodima u Evropi.

Evropske narode svrstavali u dve velike grupe. S jedne strane kulturni narodi nosioci kulturnog, civilizacijskog i privrednog napretka bili su keltsko-romansko-germanski narodi Zapadne Evrope - Englezi, Francuzi i Nemci, a od Slovena jedino Poljaci. S druge strane, nalazili su se "varvarski otpaci naroda" - Rumuni, Grci, Južni Sloveni, pa čak i Rusi.

I Marks i Engels bili su odbojno raspoloženi prema Srbima i njihovoj borbi. Marks je Srbe smeštao među zakržljale, nužno kontrarevolucionarne narode bez istorije i istorijske svesti, čija je jedina sudbina da nestanu u oluji svetske revolucije.

Obojica su omalovažavali male narode, govoreći kako su nesposobni za oslobodilačku borbu, oduzimajući im time i pravo na samostalnu državu i proričući im nestanak sa istorijske scene.

Srbi su im bili krivi zbog težnje da se oslobode od vlasti svojih "legitimnih gospodara" Turaka, jer su u tim težnjama videli otvaranje puta za rusku invaziju na Zapad.

(Telegraf.rs)

[Helikopter]

On će se umoriti a mi se nećemo umoriti.

To ti je nacionalna strategija bošnjaka

Prvo Bosnjaci nemaju niti su ikada imali drzavnonacionalnu strategiju u odnosu na Srbiju i Hrvatsku koje su je uvijek imale.

Ima neka jednog dijela Bosnjaka, mahalskominderska Bosnjacka strategija, koju neki zovu nesto u ovom stilu: "Rata nece biti, za rat je potrebno dvoje" "Rahat Patnja, Oni ce se umoriti a mi se necemo umoriti" i slicne budalastine.

[Maraschino]

Srecom vas dva brinete o Bosnjacima.

[Novi_Nick]

[seln]

http://stav.ba/mracna-strana-karla-marxa/

Veliki ljudi pisu o idejama, sitne duse o drugim ljudima na ovakav nacin. Hadzic je idiot koji nije u stanju kriticki analizirati Marxa vec bi radije o njegovom prljavom vesu i mracnoj licnosti na osnovu glasina ili izmisljotina. Isto kao i ti Mesu,... Jedino sto je zanimljivo u ovome sto postiras u temi "zanimljivo" je retardiranost domaceg ekstremizma. Marx nije naravno sveto slovo u svemu - ali je ipak velicina o kojemu sitne duse nisu u stanju dati ikakav sud.[/quote]

Sta reci o autoru teksta... mozda citirati?

čovjek koji je ustao protiv porobljenih radnika

[Haman2]

[quoteLISTA NAJBOGATIJIH DRŽAVA SVIJETA: Bez promjene na vrhu, a pogledajte gdje se nalazi BiH

Od dvjestotinjak država svijeta, mnoge uprihode milijarde ili čak bilijune svake godine, a Fortune je sastavio listu 15 najbogatijih zemalja na svijetu. Lista se temelji na podacima MMF-a o BDP-u države per capita prema paritetu kupovne moći.


Foto: Reuters

Katar je očekivano zasjeo na tron liste s BDP-om od 128.487 dolara po stanovniku kojih broji otprilike 2,27 milijuna, a s BDP-om per capita od 109.199 dolara slijedi ga Luksemburg. Na petom se mjestu našla mnogim Hrvatima omiljena Irska koja bilježi jedan od najbržih ekonomskih rasta u Europi.

Hrvatska se naravno ne nalazi ni blizu 15 najbogatijih država svijeta. Jedina i jedina je, naime, zauzela 96. mjesto na listi.

1. Katar - 128.487 dolara

2. Luksemburg – 109.199 dolara

3. Singapur – 98.225 dolara

4. Bruneji – 81.612 dolara

5. Irska – 77.670 dolara



6. Norveška – 74.318 dolara

7. UAE – 70.262 dolara

8. Kuvajt – 66.982 dolara

9. Švicarska – 64.982 dolara

10. Hong Kong – 64.794 dolara

11. SAD – 62.518 dolara

12. San Marino – 61.580 dolara



13. Nizozemska – 56.571 dolara

14. Saudijska Arabija – 55.926 dolara

15. Island – 54.753 dolara

41. Slovenija – 36.826 dolara

61. Hrvatska – 26.216 dolara

85. Srbija - 16.090 dolara

96. BiH – 13.513 dolara

(Novac.hr/SB)

][/quote]

NAPOMENA: U ovim zemljama "cvjeta Marksova ideologija. Gdje bi ove zemlje bile bez Marksove ideologije."

[Sanjarko]

Amerika duguje ne 22 biliona dolara nego 72 biliona dolara. Amerikanci imaju oko 450.000 dolara vrijednosti imovine a duguju oko 1.000.000 dolara. Izvor: http://www.usdebtclock.org/

PS. Valjda je autor ovog posta ovo dobro shvatio.

[Haman2]

JOS MALO O MARKSU

Mišljenje tvoraca naučnog socijalizma o Slovenima, po svom germanofilskom šovinizmu vrlo se približava Hitlerovoj rasističkoj podeli na više i niže narode

ZAŠTO SU MARKS I ENGELS MRZELI SRBE

Piše:
Radovan Tomašević

Knza Mihaila, Marks i Engels prezrivo su nazivali" običnom ruskom kreaturom"; knjaz Miloš za njih je bio "stari štićenik austrijskih reakcionara"; Srbi su spadali u narode koje je "tok istorije nemilosrdno zgazio", bili su za njih pre "otpadak naroda" nego prava nacija; Crnogorci su "homerovski varvari" slični "trijerskim ostarelim klipanima", srpska vojska će posle poraza od Turske morati da krene "marš nazad u svoju hajdučku jazbinu"; na Balkanu treba pustiti krv"; Srbi se dižu ali će "srećom dobiti batine!"(srećom!); da bi, najzad, Engels uskliknuo da sa Slovenima (koji su izdali revoluciju) treba da bude " neumoljiva borba na život i smrt" i to borba "do istrage" koja podrazumeva i "bezobzirni terorizam". Engelsov poziv na "bezobzirni terorizam" tako će prethoditi Hitlerovoj naredbi "sto za jednog"!
Ovih poslednjih tužnih godina, obeleženih neslavnim završetkom, marksističkog eksperimenta stvaranja novog sveta i novih ljudi, jednog srećnog, humanog i pravednog društva, i valjda kao reakcija na taj slom i bankrot, a svakako u skladu sa stvorenim mentalitetom, zavladala je kod nas jedna dosta čudna pojava, tako reći moda. Bivši partijski i sindikalni aktivisti i funkcioneri, da li iz revolta ili iz razočaranja, počeli su temeljito da čiste svoje kancelarije, čak i biblioteke, i bukvalno da bacaju na smetlište silne tomove marksističke literature.

Neki su se tome smejali s odobravanjem, mnogi su s gnušanjem odvraćali poglede, a bilo je i onih koji su ukazivali na sličnost te pojave sa onom koja je prethodila nastanku marksizma, kad je revolucionarni lumpen-proletarijat u besu uništavao fabričke mašine, kao da su one krive za njihovu bedu i nesreću.



Komunistički raj u papir servisu

Razbacani primerci "Kapitala", "Bede filozofije", "Teze o Fojerbahu", "Anti-Diringa", "Dijalektike prirode", "Komunističkog manifesta", "Kritike gotskog programa", "Kritike političke ekonomije", "Teorija o višku vrednosti"... svi lepo očuvani, pošto ih verovatno niko nije ni čitao. Pravi mali komunistički raj za papir-servis. Pa "Što gore, to bolje", "Korak napred, dva koraka nazad", "Šta da se radi" - sve slavni Lenjinovi naslovi... "Marksizam i samoupravno socijalističko društvo", naš doprinos teoriji naučnog socijalizma. Celokupna dela Edvarda Kardelja... Sve to na smetlištu! Možda i na smetlištu istorije, ko će ga znati?

A to smetlište istorije, inače, bilo je omiljen termin prvobitnog marksističkog leksikona. Na njega su Marks i Engels rado bacali svakovrsni ljudski šljam i otpad. Duhovni, umetnički, naučni, ideološki, politički... Čak i etnički otpad! Čitava plemena i narode, mrske i prokažene, među kojima smo na prvom mestu bili mi.

I tako, dok je politički lumpen-proletarijat uništavao oruđa svog rada, jedan takozvani mali privredni preduzetnik, bivši vanpartijac, dakle, nemarksista, iskoristio je priliku da svoju manje-više stručnu biblioteku obogati delima Marksa, Engelsa i Lenjina. NJegova logika bila je da, ipak, sve to treba neko i da pročita. Da se vidi šta tu nije valjalo, odnosno, da li tu ima i nečeg što nije za bacanje. Jer, kaže, ako smo već jednom uzeli stvar na neviđeno, zašto bar sad da ne pogledamo šta vraćamo.

Proroci ili zlovesnici svetske revolucije

Nas je kod Marksa i Engelsa uvek najpre zaprepašćivala njihova netolerantnost i grubost, njihov svađalački ton i psovački jezik.

Politički protivnici, ili samo neistomišljenici, bili su za njih podlaci i nitkovi, glupaci i šupljoglavci, ili, u najboljem slučaju, "kompletni magarci!". A nisu štedeli ni, po idejama, sebi srodne duše, istomišljenike, socijaliste, pa ni bivše prijatelje.

Ruski socijalista Petar Nikitič Tkačov, samo što je prebegao u Englesku, posle četvorogodišnje robije i progonstva, žalio se 1874. godine u "Otvorenom pismu" kako ga je u listu "Folksštat" Fridrih Engels dočekao na nož, te se na njemu "vežbao u svim mogućih psovkama". Ne očekujući toliku osetljivost čak ni od jednog ruskog pisca, "naš" komunistički ideolog i lider međunarodnog radnčkog pokreta bio je prinuđen da se pravda i objašnjava kako je "određeno psovanje, takozvana invektiva, jedan od najdelotvornijih retoričkih oblika". A i psovke, kaže, nisu bile baš neke: samo je Tkačova nazvao "zelenim gimnazijalcem retke nezrelosti" i Bakunjinovom bagrom.

Ipak, problem nije bio samo književno-estetički, niti tako bezazlen kako ga je Engels predstavljao. Jer, njegova i Marksova "retorička invektiva" nije baš uvek bila lišena tendencioznosti ni sklonosti da se preuveličavanjem ili, čak, podmetanjem pojačaju efekti i steknu poeni, a njihove polemike su često vrvele od zloće i sarkazma, od nadmenosti, omalovažavanja i vređanja druge strane, što se ponekad pretva-ralo u sitničavost i ciganisanje. NJihovom "određenom psovanju" bili su katkad izloženi i veliki ljudi, filosofi, naučnici, pisci, pa i krunisane glave. Tako je austrijski car Franja Josif bio živi dokaz za "istinitost stare latinske izreke - koga bogovi hoće da unište, oni mu prvo oduzmu pamet", dok je ruska carica Katarina Velika bila obična bludnica, a Napoleon Treći lupež po profesiji. Naš knjaz Miloš bio je samo "stari štićenik" austrijskog reakcionara Meterniha, a knez Mihailo "obična ruska kre