đe si ti puška te ubla?
Za Marka Vešovića !
Moderator: Chloe
-
three sisters
- Posts: 255
- Joined: 05/11/2006 22:32
#27
ja sam pročitala markov komentar na tunjin istup, ali ne i nenadov tekst o marku, mislim pisati o njegovoj kćeri, to nije da je o fizičkom izgledu, to je nešto hiljadu puta niže, inače imala sam danas predavanja kod njega, legenda je 
-
King Kikapu
- Posts: 1162
- Joined: 11/08/2005 09:56
- Location: hrasno brdo
#31
ako poslije onakve poljeske konjice iko ima obraza da napise nesto ruzno o marku vesovicu onda na takav obraz ne vrijedi trositi rijeci.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#32
Marko Vesovic - SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE
JE LI ISLAM ISTA PORASTAO?
"Je li to stan Marka Vesovica?"-kaze zenski glas,silno ljubazan,po kome smjesta zamislih uscuvano celjadence sa jedrim noznim listovima i sa sisama na gotovs.
"Zavisi",rekoh.
"A od cega to,zavisi,smije li se znati?"-upita me,najednom strogo,cak i isljednicki osorno,stoga licnom opisu neznanke dodadoh i brkove.
"Jeste li citali LJUDE SA CETIRI PRSTA?"
"Pa nego.Sta mislite da sam primitivka.Ja imam 600 naslova u svojoj biblioteci".
"Krasno.A znate li da su,kad je umro Miodrag Bulatovic,njegovi junaci iskocili iz korica njegovog romana,i pretvorili se u ljude sa tri prsta?Poznacete ih lako:dolje oficirska cizma,gore seljacka subara,kama im se po kaldrmi vuce.Sto znaci,ako ste,gospodjo,nedajboze cetnik,ili njihov ljubitelj,onda ovo nije stan Marka Vesovica".
"Aha,to ste,znaci,vi!E,pa ovako:zvao te Izetbegovic u dzamiju da te prevede na islam".
"Salite se.Pa svak zna da sam neprevodiv,isto ko GORSKI VIJENAC".
"Ma ti si dupe moje,znas.Sitan izdajnicic,to si ti".
"Bogumi,nijesam ja no su me nagovorili".
"A ko to,pizdo?"
"Prvi-moj djed Simeun Pavlov.Iz groba me nagovorio!Njega krivite.I on se bavio izdajnickom djelatnoscu kad su,za vrijeme prve Jugoslavije,u mome kraju potamanili 600 Muslimana.Umjesto da nabere sto vise"turskijeh"glava,sto je tih dana bila sveta duznost svakog cestitog pravoslavca,moj Sico je ispod gomile leseva vadio nedoklane"Turke"i skrivao ih u svojoj stali,dok nije kijamet prosao.A kud ce kruska no pod krusku?"
"Ma gnjida si i ti i ta balega od tvoga djeda".
"Slusajte me,gospo.Nemam cast poznavati vas,sto je za istinsko zaljenje,no ipak se nadam da od mene nece biti suvise drsko ako se usudim da vas zamolim za uslugu:budite ljubazni pa se mom djedu Simeunu izvolite skinuti s kurca".
I spustih slusalicu."Zvao te Alija u dzamiju",promrmljah,s gadjenjem:ta srpska profuknjaca pojma nema da sam,kad bijah dijete od po litre,dobijao krila vec i na sam pomen dzamije!
Boze,kako su Srbi postali PRAVOLINIJSKI NAROD.Nije nimalo slucajno
sto su danas sredisnji simbol njihove kulture postale gusle,taj instrument s jednom strunom!Kako ne polude od Jednog i Jedinog kojim im vec dvije godine vozdovi pune glavu sa televizije,radija,iz novina,iza mikrofona?...
JE LI ISLAM ISTA PORASTAO?
"Je li to stan Marka Vesovica?"-kaze zenski glas,silno ljubazan,po kome smjesta zamislih uscuvano celjadence sa jedrim noznim listovima i sa sisama na gotovs.
"Zavisi",rekoh.
"A od cega to,zavisi,smije li se znati?"-upita me,najednom strogo,cak i isljednicki osorno,stoga licnom opisu neznanke dodadoh i brkove.
"Jeste li citali LJUDE SA CETIRI PRSTA?"
"Pa nego.Sta mislite da sam primitivka.Ja imam 600 naslova u svojoj biblioteci".
"Krasno.A znate li da su,kad je umro Miodrag Bulatovic,njegovi junaci iskocili iz korica njegovog romana,i pretvorili se u ljude sa tri prsta?Poznacete ih lako:dolje oficirska cizma,gore seljacka subara,kama im se po kaldrmi vuce.Sto znaci,ako ste,gospodjo,nedajboze cetnik,ili njihov ljubitelj,onda ovo nije stan Marka Vesovica".
"Aha,to ste,znaci,vi!E,pa ovako:zvao te Izetbegovic u dzamiju da te prevede na islam".
"Salite se.Pa svak zna da sam neprevodiv,isto ko GORSKI VIJENAC".
"Ma ti si dupe moje,znas.Sitan izdajnicic,to si ti".
"Bogumi,nijesam ja no su me nagovorili".
"A ko to,pizdo?"
"Prvi-moj djed Simeun Pavlov.Iz groba me nagovorio!Njega krivite.I on se bavio izdajnickom djelatnoscu kad su,za vrijeme prve Jugoslavije,u mome kraju potamanili 600 Muslimana.Umjesto da nabere sto vise"turskijeh"glava,sto je tih dana bila sveta duznost svakog cestitog pravoslavca,moj Sico je ispod gomile leseva vadio nedoklane"Turke"i skrivao ih u svojoj stali,dok nije kijamet prosao.A kud ce kruska no pod krusku?"
"Ma gnjida si i ti i ta balega od tvoga djeda".
"Slusajte me,gospo.Nemam cast poznavati vas,sto je za istinsko zaljenje,no ipak se nadam da od mene nece biti suvise drsko ako se usudim da vas zamolim za uslugu:budite ljubazni pa se mom djedu Simeunu izvolite skinuti s kurca".
I spustih slusalicu."Zvao te Alija u dzamiju",promrmljah,s gadjenjem:ta srpska profuknjaca pojma nema da sam,kad bijah dijete od po litre,dobijao krila vec i na sam pomen dzamije!
Boze,kako su Srbi postali PRAVOLINIJSKI NAROD.Nije nimalo slucajno
sto su danas sredisnji simbol njihove kulture postale gusle,taj instrument s jednom strunom!Kako ne polude od Jednog i Jedinog kojim im vec dvije godine vozdovi pune glavu sa televizije,radija,iz novina,iza mikrofona?...
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#34
SVAKI VECI OD NIKOLE
BLEJANJE IZ POZE MUDRACA
Svoje bivse ucenike i studente u ovom ratu sam vidjao kudikamo cesce nego prije sestog aprila. Nicali su i gdje ih nisam posijao. Vodeci me k sebi na kafu, krijumcarili su me najtajnijim stazama, kao da sam vreca najzucega hercegovackog duvana. Jer "mogli bi vas ubiti oni manijaci s brda, profesore, pa sta cemo onda reci kuci?"- segaci se Zoka, a nazuo crne naocare i bijelo odijelo, pa dosao kao zigolo koji se izdaje za kolumbijskog ministra poljoprivrede!
"Ali, profesore, sad se pokazalo da su nam Leovac i Koljevic na svojim casovima pricali gole lazi", cesto mi kazu negdasnji moji studenti.
"A Vojo Maksimovic? Sta s njime? Primjetio sam da tog focanskog duduk-efendiju vazda nekako zaboravljate da stavite na spisak svojih razocarenja!?"
"Ma pustite to govedo, profesore. Svi smo mi, i prije rata, odlicno znali kakva je to mrcina. Od njega se nicemu boljem nismo ni mogli nadati. Ali Nikola, profesore! Nikola nam ne ide u glavu. Vidite li sta taj danas prica?"
"Sta?"
"Zar ga ne gledate preko Srne?"
"Jesam, isprva. Ali sam brzo taj obicaj zabatalio. Jer za ono, sto Nikola danas govori, ne treba pameti ni koliko je potrebno maticaru. To i nije ljudski govor, nego papkarsko prezivanje. I, ne znam jeste li opazili: dok odvaljuje teske budalestine, s lica mu ne silazi onaj izraz sveznalice s kojom vam je u ucionici objasnjavao Eliota! To je zabavno. To blejanje iz poze mudraca".
"Blejanje bismo mu nekako i oprostili. Ali Nikoline lazi, profesore! Vidite li vi koliko ima otrova u njegovim lazima?"
"Ma jok. Nidzo ne laze! NEGO - NE MOZE DA PODNESE GOLU ISTINU, PA JOJ OBLACI SRPSKU NACIONALNU NOSNJU. VJERUJE DA JOJ TAJ KOSTIM NAJLJEPSE STOJI. Ne znam, obraza mi, cemu se cudite? Paljani su, danas, sve posrbili. Cak i Boga. NA GRBAVICI, DANAS, PADA SRPSKI NARODNI SNEG!"
BLEJANJE IZ POZE MUDRACA
Svoje bivse ucenike i studente u ovom ratu sam vidjao kudikamo cesce nego prije sestog aprila. Nicali su i gdje ih nisam posijao. Vodeci me k sebi na kafu, krijumcarili su me najtajnijim stazama, kao da sam vreca najzucega hercegovackog duvana. Jer "mogli bi vas ubiti oni manijaci s brda, profesore, pa sta cemo onda reci kuci?"- segaci se Zoka, a nazuo crne naocare i bijelo odijelo, pa dosao kao zigolo koji se izdaje za kolumbijskog ministra poljoprivrede!
"Ali, profesore, sad se pokazalo da su nam Leovac i Koljevic na svojim casovima pricali gole lazi", cesto mi kazu negdasnji moji studenti.
"A Vojo Maksimovic? Sta s njime? Primjetio sam da tog focanskog duduk-efendiju vazda nekako zaboravljate da stavite na spisak svojih razocarenja!?"
"Ma pustite to govedo, profesore. Svi smo mi, i prije rata, odlicno znali kakva je to mrcina. Od njega se nicemu boljem nismo ni mogli nadati. Ali Nikola, profesore! Nikola nam ne ide u glavu. Vidite li sta taj danas prica?"
"Sta?"
"Zar ga ne gledate preko Srne?"
"Jesam, isprva. Ali sam brzo taj obicaj zabatalio. Jer za ono, sto Nikola danas govori, ne treba pameti ni koliko je potrebno maticaru. To i nije ljudski govor, nego papkarsko prezivanje. I, ne znam jeste li opazili: dok odvaljuje teske budalestine, s lica mu ne silazi onaj izraz sveznalice s kojom vam je u ucionici objasnjavao Eliota! To je zabavno. To blejanje iz poze mudraca".
"Blejanje bismo mu nekako i oprostili. Ali Nikoline lazi, profesore! Vidite li vi koliko ima otrova u njegovim lazima?"
"Ma jok. Nidzo ne laze! NEGO - NE MOZE DA PODNESE GOLU ISTINU, PA JOJ OBLACI SRPSKU NACIONALNU NOSNJU. VJERUJE DA JOJ TAJ KOSTIM NAJLJEPSE STOJI. Ne znam, obraza mi, cemu se cudite? Paljani su, danas, sve posrbili. Cak i Boga. NA GRBAVICI, DANAS, PADA SRPSKI NARODNI SNEG!"
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#35
Vingo jarane, nisam shvatio ovo pitanje. Ako je upuceno meni, onda si me zamijenio sa nekim. Jer, sto reko Balasevic: ja nemam nista s tim!Vingo wrote:Ma da...tx Orhanowski ...bolje se prisjecati starih tekstova nego citati ono sto mu u posljednje vrijeme izlazi iz pera, glave ili utrobe....tesko mi se odrediti...
I kako je u ZABIH Profesore?
Kakav ja i politika
-
Nancy Drew
- Posts: 1926
- Joined: 06/09/2006 12:43
- Location: sarajevo
-
Vingo
- Posts: 3912
- Joined: 11/03/2003 00:00
#38
Orhanowski wrote:Vingo jarane, nisam shvatio ovo pitanje. Ako je upuceno meni, onda si me zamijenio sa nekim. Jer, sto reko Balasevic: ja nemam nista s tim!Vingo wrote:Ma da...tx Orhanowski ...bolje se prisjecati starih tekstova nego citati ono sto mu u posljednje vrijeme izlazi iz pera, glave ili utrobe....tesko mi se odrediti...
I kako je u ZABIH Profesore?
Kakav ja i politika
Niposto tebi! Pitam Marka.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#39
STO GODINA CUTANJA
Jovan (ime sam mu, radi uroka, preinacio) sarajevski je student,
Cetinjanin, i zestok liberal, "bistar ko puska", kako vole kazati u Crnoj Gori gdje je dzeferdar, stoljecima bio MJERILO SVIH STVARI, pa i ljudske pameti. Pitam ga jednom:
"Sto, bolan, zavremena ne ode iz Sarajeva, dok su jos letjeli avioni i isli autobusi za Crnu Goru, no osta ovdje da te godinu dana sestanske muke snalaze?"
A on ce meni: "E ne bi ti, vala, otisa onim avionom sto ga je posla Bulatovic, pa taman da sam zna da cu ovdje poginuti ili krepat od gladi".
A meni se cini da se ne radi uopste, ili bar ne radi se jedino, o mladickoj gordosti koja prezrivo, cak i u casu kad glava igra, odbacuje pomoc omrznutog politickog protivnika koji je u potonje vrijeme postigao krupne rezultate na polju rascrnogorcavanja mog i Jovanovog naroda. Nego se ovaj decko, s punim razlogom, boji drugog: 'aber da je doletio Bulatovicevim avionom - stigao bi prije njega na Cetinja, i ne bi ga vise mogla ni Drina oprati, ni pred njegovim ocem, ni u ocima njegovih sugradjana. Ne bi mu pomogla ni isprika da bi, u casu kada spasavas glavu, bilo luksuzno birkati cijim ces prevoznim sredstvom pobjeci iz ovog pakla. Jer stvar i jest u tome: "u dobru je lako dobar biti" i tek"na muci se poznaju junaci". Zasto postoje velika iskusenja ako ne zato da razotkriju ko si uistinu? Stoga je Jovan osjetio obavezu da odbije, kako je i postupio, spas iz Bulatovicevih ruku.
"Znas li", veli mi jedared, "ko je najgore prosa u ovi rat? Mi Crnogorci!"
"Kako to mislis - mi, bio nejadan?", istinski se zacudih.
"Lijepo, duse mi. Svak je u ove dane ima poneki razlog da rati. Svak, osim nas, Crnogoraca. Oni Tudjman krenuo da pravi nezavisnu drzavu, pa je mora ginut, bogami nema drzave bez krvave guzice! A Milosevic je moga, barem pred inostranstvom, kazat: Branim bracu Srbe iz Krajine. A Muslimani, kad je Milosevic krenuo redom da ih kolje, sta su drugo mogli no da uzmu pusku i da se brane koliko mogu i dokle mogu?
A zasta su Crnogorci ratili? Sta cemo mi u Dubrovnik? Zamirisale nam konavljanske prsute! I okle mi u Focu? Dopali nam se oni dzamijski cilimi sto smo ih utovarali u kamion na koji je pisalo NIKSICKO PIVO! Mi vise, jadan, nemamo o cemu pricat. O cemu su Crnogorci, vijekovima zborili? O postenju i o junastvu, a o svemu drugome bilo im je ispod casti raspravljat, cinilo im se sitno. A danas? Nase postenje ostalo je po Focama i po Konavlima, a nase junastvo? Od onoga junastva, sto smo ga pokazali na Dubrovniku, cijelome svijetu se povracalo!
Sad bi najljepse bilo da usutimo i da ni jedne ne progovorimo sve do dvije iljade i devedeset i prve godine! Ako se dotad nasa sramota zaboravi."
Jovan (ime sam mu, radi uroka, preinacio) sarajevski je student,
Cetinjanin, i zestok liberal, "bistar ko puska", kako vole kazati u Crnoj Gori gdje je dzeferdar, stoljecima bio MJERILO SVIH STVARI, pa i ljudske pameti. Pitam ga jednom:
"Sto, bolan, zavremena ne ode iz Sarajeva, dok su jos letjeli avioni i isli autobusi za Crnu Goru, no osta ovdje da te godinu dana sestanske muke snalaze?"
A on ce meni: "E ne bi ti, vala, otisa onim avionom sto ga je posla Bulatovic, pa taman da sam zna da cu ovdje poginuti ili krepat od gladi".
A meni se cini da se ne radi uopste, ili bar ne radi se jedino, o mladickoj gordosti koja prezrivo, cak i u casu kad glava igra, odbacuje pomoc omrznutog politickog protivnika koji je u potonje vrijeme postigao krupne rezultate na polju rascrnogorcavanja mog i Jovanovog naroda. Nego se ovaj decko, s punim razlogom, boji drugog: 'aber da je doletio Bulatovicevim avionom - stigao bi prije njega na Cetinja, i ne bi ga vise mogla ni Drina oprati, ni pred njegovim ocem, ni u ocima njegovih sugradjana. Ne bi mu pomogla ni isprika da bi, u casu kada spasavas glavu, bilo luksuzno birkati cijim ces prevoznim sredstvom pobjeci iz ovog pakla. Jer stvar i jest u tome: "u dobru je lako dobar biti" i tek"na muci se poznaju junaci". Zasto postoje velika iskusenja ako ne zato da razotkriju ko si uistinu? Stoga je Jovan osjetio obavezu da odbije, kako je i postupio, spas iz Bulatovicevih ruku.
"Znas li", veli mi jedared, "ko je najgore prosa u ovi rat? Mi Crnogorci!"
"Kako to mislis - mi, bio nejadan?", istinski se zacudih.
"Lijepo, duse mi. Svak je u ove dane ima poneki razlog da rati. Svak, osim nas, Crnogoraca. Oni Tudjman krenuo da pravi nezavisnu drzavu, pa je mora ginut, bogami nema drzave bez krvave guzice! A Milosevic je moga, barem pred inostranstvom, kazat: Branim bracu Srbe iz Krajine. A Muslimani, kad je Milosevic krenuo redom da ih kolje, sta su drugo mogli no da uzmu pusku i da se brane koliko mogu i dokle mogu?
A zasta su Crnogorci ratili? Sta cemo mi u Dubrovnik? Zamirisale nam konavljanske prsute! I okle mi u Focu? Dopali nam se oni dzamijski cilimi sto smo ih utovarali u kamion na koji je pisalo NIKSICKO PIVO! Mi vise, jadan, nemamo o cemu pricat. O cemu su Crnogorci, vijekovima zborili? O postenju i o junastvu, a o svemu drugome bilo im je ispod casti raspravljat, cinilo im se sitno. A danas? Nase postenje ostalo je po Focama i po Konavlima, a nase junastvo? Od onoga junastva, sto smo ga pokazali na Dubrovniku, cijelome svijetu se povracalo!
Sad bi najljepse bilo da usutimo i da ni jedne ne progovorimo sve do dvije iljade i devedeset i prve godine! Ako se dotad nasa sramota zaboravi."
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#40
...UMRIJECU SA STO JEDNOM NEISPUNJENOM ZELJOM.STO BIH PREGORIO,A STO PRVU NE MOGU:JOS OTKAD SE U BiH ZABUMBALO,CEZNEM DA SARAJLIJAMA OBJASNIM KO SU MOJI SUNARODNICI,ALI CU POD BUSEN LECI NEOBAVLJENA POSLA.VISE OD 12 GODINA PRICAM IM DA SU CRNOGORCI ZA DVA KOPLJA GORI OD SRBA,AMA UZALUD.VALJDA ZATO STO SMO SAKA JADA,PA SE NASE ZLO CINI MNOGO MANJE OPASNO OD SRPSKOG?ZALUD KAZEM:KO VAM JE,BONI,SVE OVO NAPRAVIO?DVA CRNOGORCA,JEDAN SA DURMITORA,DRUGI ISPOD KOMOVA.I KO JE,BONI,BIO NAJVECI INDIVIDUALNI ISTREBLJIVAC BOSNJAKA?CETINJANIN ARKAN.ALI DZABA.NASA PRICA O COJSTVU I JUNASTVU,CIJA LAZ BAZDI NA KILOMETAR,JOS UVIJEK JE,KANDA,JACA OD SVEGA STO OCI VIDE I USI CUJU...
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#41
Tri postavke paljanske televizije
Tri su temljene postavke paljanske estetike i na njih misle Karadžićevi kasapi kad pokazuju tri prsta. Trebalo bi dakako, napisati podebelu knjižurinu ako bismo htjeli iscrpnije da istražimo književne posljedice tih postavki. Jer kad Milan Gvero, na primjer, ljetos na Veliku Gospojinu, strojevim korakom uđe u crkvu, salutira pred Hristosom, i odsluša liturgiju u stavu mirnu i sa vršcima prstiju na štitniku svoje đeneralske šapke , onda imamo posla sa zbitijem koje, nedvojbeno, predstavlja rasan plod paljanske estetike. Veliki užitak bi nam pružilo potanje kritičko rasčlanjivanje ovog i ovakvih prizora, ali za ovu priliku moramo se zadovoljiti najelementarnijim naučnim opisom Svetog Trojstva položenog u temelje estetike koju mnogi ozbiljni istražovači, domaći koliko i strani, nazivaju estetikom kame.
Trebalo bi je, zapravo, zvati dedinjskom, jer su njeni bosanski utemeljitelji, listom, od divljenja obamrla služinčad naježenog luđaka iz Vasojevića koji svijetom hoda sa podbratkom musolinijevski izdignutim i vječito zagledan, kao Care Lazo, preko ljudskih glava, koso uvis, u nebesku Srbiju koja je "uvek i doveka", kako reče slijepi guslar, stoga se osjeća neumiješan u vlastite zločine, jer ih smatra prolaznim i nebitnim, kao i sve zemaljsko. Današnja zbivanja u Bosni ne bis e uopšte mogla razumjeti bez njegovog čuvenog aforizma: Ako ne umemo da radimo, bar umemo da ratimo. Ipak, ostajemo kod pridjeva paljanski, svejedno što je riječ o robi, iz SEREJE uvezenoj, koju na Palama turaju u boju i prodaju kao svoju, da se po narodski izrazim. Jer istina je da su Slobova televizija, radio i novine, debele tri godine, od Srba metodično pravili strojeve za ubijanje Nesrba, ali da Karadžić nije temeljito odradio svoj dio posla, ubijanje bosanskih Muslimana ne bi bilo mogućno. Zadržaću se tek na jednom primjeru.
Srpski seljak je, od početka, bio glavni oslonac Karadžićeve politike.
Jer svi fašizmi računaju sa seljakom kao svojim glavnim osloncem, zapisala je negdje Isidora Sekulić. Sve njegovo javno izrečene laži, od dolaska na vlast do danas, bile su skrojene prvenstveno po mjeri seljačkog uha. Znao je odlično: od rata u Bosni neće biti ništa ako u srpskom seljaku ne probudi kmetsku dušu. Zar bi drulčije mogao nagovoriti čovjeka, do juče normalnog, da se lati kame i zakolje komšiju sa kojim je pojeo vreću soli? Stoga je Karadžić svom ruralnom narodu pobećao: ako ostanete u Alijinoj državi, biće vam oduzeta ona imanja koja vam je dodijelila prva Jugoslavija, oduzevši je od muslimanskih aga i begova. A seljak će, bezbeli, za obojak zemlje zaklati i rođenog brata. Svirepost današnjih srpskih zločina u Bosni djelimično se može objasniti upravo tom seljačkom pohlepom za zemljom. Zar se na selu, odvajkada, najsurovija ubistva nisu dešavala baš u svađama oko međaša?
Stoga je i Ekmečić odlično znao šta govori kada je kazao: današnji rat u Bosni nastavak je ustanka iz 1804. godine. Stoga i Nikolica Koljević tvrdi da su muslimani partizanski narod navikao da vječito živi na tuđ račun. Stoga i Karadžićeva sredstva javnog priopćavanja do besvjesti ponavljaju: srpska zemlja, srpska zemlja. Jer zemlja je najjači pokretač i seljačkih emocija i seljačke uobrazilje. Ali vratimo se paljanskoj estetici
Homer je vjerovao da su bogovi izazvali trojanski rat kako bi pjesnici imali o čemu pjevati. Tri hiljadu godišta nakon propasti Troje, događa se opsada Sarajeva-ostale bosanske gradove, ovaj put, ostaviću po strani, jer prijestonicu uzimam kao paradigmu. Šta se, u međuvremenu, izmjenilo? Pjesnici više ne pjevaju o rušenju Troje, nego je ruše: ovo je jedini rat u istoriji koji se izlego iz glava književnika. Tačnije,ovo klanje su smislili, započeli i vode ga pisci, sa dosljednošću i temeljitošću kakve su krasile samo najveće tiranije u svijetskoj povijesti. Pisac više nije izvještač o klanju, nego izvođač radova. Stoga bi se i homerski paradoks danas mogao predrugojačiti: Bosanci su zidali prijestonicu kako bi paljanski književnici imali šta da ruše. Ruševina je, danas, glavni spomenik srpske kulture, pravljenje razvalina,danas je , temeljni oblik književne proizvodnje utemeljene na paljanskoj estetici. Stoga bi se prva postavka paljanske estetike mogla sažeti u čuvenu rečenicu Todora Dutine: "Ako ne umemo pisati, bar umemo paliti biblioteke."
Što se na Karadžića odnosi tek djelimično. Jer ova prisrbica sa Durmitora, po opšte prihvaćenom mišljenju, nije lišena pjesničkog talentića, a ja lično ga smatram veoma, veoma, veoma talentoidnim. Ipak, svi njegovi pokušaji da se proslavi kao pjesnik neslavno su propali, što nije njegova krivica. Muslimani su glavni krivci što se njegov pjesnički glas nije čuo dalje od Kozje ćuprije. Jer Karadžiću se, davno, još u njegovoj prvoj knjizi pjesama, omaklo priznanje da su njegovi preci, "drobnjačke vojvode", skrivili smrt Smail Age Čengića. Našto su Muslimani kazali: "E neš ga se, majci, pročut ko književnik! Držaćemo te u anonimnosti slijedećih petsto godina!" A danas, nakon puna 24 mjeseca razvaljivanja Sarajeva, Karadžić je u svijetu postao čuveniji no Ajfelova kula! Talenat nikada ne može propasti!
Ima paljanska poslovica koja kaže: "I Bog je u ovome mandatu Srbin". U toj izreci, koju neki smatraju bogohulnom, kriju se najmanje dvije suštinske postavke paljanske estetike. Prva veli: najvažnije od svega shvatiti da si Srbin. Kad si to pojmio, više nema dalje da se uči. preostaje ti samo stvaralačka djelatnost, nožem i tenkom, na terenu. "U ima Oca i Sina i Svetoga Save- pali", što rekao Milan Gvero.
Preostaje ti da bombarduješ porodilišta. Da granatam ubijaš žalobnike na dženazama. Da siluješ sedmogodišnje curice. da obaraš džamije, a hodže tjeraš da jedu slaninu. Da s Mehmed Pašine ćuprije u Višegradu bacaš trupla poklanih Muslimana za koje si, prethodno, privezao njihovu živu djecu. Itakodalje. Sve su to bitni načini dokazivanja da si srpski pisac iz petnih žila.
Paljanski književnik je Srbin svih dvadesetčetiri sata dnevno, svih sedam dana sedmično, svih dvanaest mjeseci godišnje. Srbin je i kad piše i kad kiše, Srbin je i kada je u skupštini i kada je na ženi. Paljanski pisac,sjedeći na srpskoj stolici, za srpskim astalom, u srpskoj sobi, srpskim perom, umakanim u srpsko mastilo po srpskoj hartiji piše srpskim pticama koje na srpski način lete srpskim nebom i o srpskim ribama koje u srpskom stilu plivaju srpskom vodom, a pri tom iz srpske lule povlači srpske dimove i ispušta ih potom u srpski vazduh. Jer srpski narod je najbolji na svijetu i tačka. Jedino je nerazumljivo što je Bog, kada je u svojoj retorti konačno napravio Srbina, nastavio sa stvaranjem i ostlaih 5 000 naroda na zemaljskoj kugli, jer to je isto kao da si počeo da pišeš jako poput Njegoša u prvom pjevanju Luče mikrokozmosa, a nastavio da drljaš kao Todor Dutina u svojoj knjizi oda, spjevanih u slavu narodnih heroja, i srpskihi muslimanskih i hrvatskih, iz Drugog svjetskog rata.
Ali paljanska poslovica, kojom je Jehovu unaprijeđen u Srbina, uopšte nije oroginalna. Tome, uostalom, i ne teži. Ta izreka je citat: prije stoljeće i po, otprilike, jedna srpska popešina napisala je slavne stihove.
Nebo je plave srpske boje
A u njem stanuje srpski Bog
Oko njeg anđeli srpski stoje
i dvore Srbina, Boga svog!
Ali to nije sve, Adolf Hitler, čuveni njemački (sobo)slikar, svijetu je 1938. godine oznanio svoje otkriće:"Bog je po nacionalnosti Nijemac".
Karadžićeva tvrdnja da je Bog čistokrvni Srbin, dakle, predstavlja dvostruki citat. Posezanje za citatom bitna je pretpostavka današnje bujne književne djelatnosti na Palama. Jer kad kolje, Karadžić zapravo, posve postmodernistički citira Nikolu Kalabića, Pavla Đurišića, Jezdimira Dangića, popa Đujića. I mnoge druge četničke umjetnike kame iz Drugog svijetskog rata. Karadžićevi konclogori citiraju Majdanpek, Gulag, Goli otok. A bogami i Jasenovac. Jer, kako reče Mirko Kovač, "potomke žrtava ustaške kame Milošević je iskoristio kao koljače". Najstrožije govoreći, Karadžić danas u Bosni stvara srpsku ENDEHA! Jer podsjetimo se: u Pavelićevoj državi, Hrvata je imalo svega 49 procenata. Što je i bogu plakati, zaključio Anta, i odlučio da protjerivanjem, pokrštavanjem, kamama, jamama i jasenovcima, od Hrvata napravi većinski narod u svom tisućgodišnjem rajhiću. A po Karadžiću, iako ih u Bosni ima svega 32 procenta, Srbi polažu pravo na 70 postotaka državne teritorije. Ali kako na tolikom prostoru Srbe napraviti većinskim narodom, upitao se Karadžić. I, naravno, sjetio se Pavelića. I, dakako, posegao za Pavelićevim metodom kao najjednostavnijim književnim rješenjem.
Nama, članovima Društva pisaca BiH, valja pobijati, kako nam glava zna, paljansku estetiku. O načinima tog pobijanja, ne bi ovdje. Jedino ću u mimohodu iznijeti dva prijedloga:
1. Moraćemo, hitno, razlučiti koljača od pjevača. Paljanskog koljača od homerskog pjevača. Jer sve što danas paljanski književnici imaju da poruče svijetu svodljivo je na njihovo čuveno geslo: "Kama -juče, kama-danas, kama -sutra". Dosjećate se, jamačno, da je Kama-sutra paljanski udžbenik ljubavne i ratne vještine koji natanko izlaže srpsko umijeće silovanja i klanja u 72 poze. Taj udžebnik valjaće nam pomno proučiti.
2. Boriti se, svim silama, za pravo srpskih književnika na godišnji odmor. Tačnije, za pravo svakog srpskog pisca da se, najmanje mjesec dana godišnje , odmara od Srbina u sebi.
Marko Vešović "Smrt je majstor iz Srbije"
Tri su temljene postavke paljanske estetike i na njih misle Karadžićevi kasapi kad pokazuju tri prsta. Trebalo bi dakako, napisati podebelu knjižurinu ako bismo htjeli iscrpnije da istražimo književne posljedice tih postavki. Jer kad Milan Gvero, na primjer, ljetos na Veliku Gospojinu, strojevim korakom uđe u crkvu, salutira pred Hristosom, i odsluša liturgiju u stavu mirnu i sa vršcima prstiju na štitniku svoje đeneralske šapke , onda imamo posla sa zbitijem koje, nedvojbeno, predstavlja rasan plod paljanske estetike. Veliki užitak bi nam pružilo potanje kritičko rasčlanjivanje ovog i ovakvih prizora, ali za ovu priliku moramo se zadovoljiti najelementarnijim naučnim opisom Svetog Trojstva položenog u temelje estetike koju mnogi ozbiljni istražovači, domaći koliko i strani, nazivaju estetikom kame.
Trebalo bi je, zapravo, zvati dedinjskom, jer su njeni bosanski utemeljitelji, listom, od divljenja obamrla služinčad naježenog luđaka iz Vasojevića koji svijetom hoda sa podbratkom musolinijevski izdignutim i vječito zagledan, kao Care Lazo, preko ljudskih glava, koso uvis, u nebesku Srbiju koja je "uvek i doveka", kako reče slijepi guslar, stoga se osjeća neumiješan u vlastite zločine, jer ih smatra prolaznim i nebitnim, kao i sve zemaljsko. Današnja zbivanja u Bosni ne bis e uopšte mogla razumjeti bez njegovog čuvenog aforizma: Ako ne umemo da radimo, bar umemo da ratimo. Ipak, ostajemo kod pridjeva paljanski, svejedno što je riječ o robi, iz SEREJE uvezenoj, koju na Palama turaju u boju i prodaju kao svoju, da se po narodski izrazim. Jer istina je da su Slobova televizija, radio i novine, debele tri godine, od Srba metodično pravili strojeve za ubijanje Nesrba, ali da Karadžić nije temeljito odradio svoj dio posla, ubijanje bosanskih Muslimana ne bi bilo mogućno. Zadržaću se tek na jednom primjeru.
Srpski seljak je, od početka, bio glavni oslonac Karadžićeve politike.
Jer svi fašizmi računaju sa seljakom kao svojim glavnim osloncem, zapisala je negdje Isidora Sekulić. Sve njegovo javno izrečene laži, od dolaska na vlast do danas, bile su skrojene prvenstveno po mjeri seljačkog uha. Znao je odlično: od rata u Bosni neće biti ništa ako u srpskom seljaku ne probudi kmetsku dušu. Zar bi drulčije mogao nagovoriti čovjeka, do juče normalnog, da se lati kame i zakolje komšiju sa kojim je pojeo vreću soli? Stoga je Karadžić svom ruralnom narodu pobećao: ako ostanete u Alijinoj državi, biće vam oduzeta ona imanja koja vam je dodijelila prva Jugoslavija, oduzevši je od muslimanskih aga i begova. A seljak će, bezbeli, za obojak zemlje zaklati i rođenog brata. Svirepost današnjih srpskih zločina u Bosni djelimično se može objasniti upravo tom seljačkom pohlepom za zemljom. Zar se na selu, odvajkada, najsurovija ubistva nisu dešavala baš u svađama oko međaša?
Stoga je i Ekmečić odlično znao šta govori kada je kazao: današnji rat u Bosni nastavak je ustanka iz 1804. godine. Stoga i Nikolica Koljević tvrdi da su muslimani partizanski narod navikao da vječito živi na tuđ račun. Stoga i Karadžićeva sredstva javnog priopćavanja do besvjesti ponavljaju: srpska zemlja, srpska zemlja. Jer zemlja je najjači pokretač i seljačkih emocija i seljačke uobrazilje. Ali vratimo se paljanskoj estetici
Homer je vjerovao da su bogovi izazvali trojanski rat kako bi pjesnici imali o čemu pjevati. Tri hiljadu godišta nakon propasti Troje, događa se opsada Sarajeva-ostale bosanske gradove, ovaj put, ostaviću po strani, jer prijestonicu uzimam kao paradigmu. Šta se, u međuvremenu, izmjenilo? Pjesnici više ne pjevaju o rušenju Troje, nego je ruše: ovo je jedini rat u istoriji koji se izlego iz glava književnika. Tačnije,ovo klanje su smislili, započeli i vode ga pisci, sa dosljednošću i temeljitošću kakve su krasile samo najveće tiranije u svijetskoj povijesti. Pisac više nije izvještač o klanju, nego izvođač radova. Stoga bi se i homerski paradoks danas mogao predrugojačiti: Bosanci su zidali prijestonicu kako bi paljanski književnici imali šta da ruše. Ruševina je, danas, glavni spomenik srpske kulture, pravljenje razvalina,danas je , temeljni oblik književne proizvodnje utemeljene na paljanskoj estetici. Stoga bi se prva postavka paljanske estetike mogla sažeti u čuvenu rečenicu Todora Dutine: "Ako ne umemo pisati, bar umemo paliti biblioteke."
Što se na Karadžića odnosi tek djelimično. Jer ova prisrbica sa Durmitora, po opšte prihvaćenom mišljenju, nije lišena pjesničkog talentića, a ja lično ga smatram veoma, veoma, veoma talentoidnim. Ipak, svi njegovi pokušaji da se proslavi kao pjesnik neslavno su propali, što nije njegova krivica. Muslimani su glavni krivci što se njegov pjesnički glas nije čuo dalje od Kozje ćuprije. Jer Karadžiću se, davno, još u njegovoj prvoj knjizi pjesama, omaklo priznanje da su njegovi preci, "drobnjačke vojvode", skrivili smrt Smail Age Čengića. Našto su Muslimani kazali: "E neš ga se, majci, pročut ko književnik! Držaćemo te u anonimnosti slijedećih petsto godina!" A danas, nakon puna 24 mjeseca razvaljivanja Sarajeva, Karadžić je u svijetu postao čuveniji no Ajfelova kula! Talenat nikada ne može propasti!
Ima paljanska poslovica koja kaže: "I Bog je u ovome mandatu Srbin". U toj izreci, koju neki smatraju bogohulnom, kriju se najmanje dvije suštinske postavke paljanske estetike. Prva veli: najvažnije od svega shvatiti da si Srbin. Kad si to pojmio, više nema dalje da se uči. preostaje ti samo stvaralačka djelatnost, nožem i tenkom, na terenu. "U ima Oca i Sina i Svetoga Save- pali", što rekao Milan Gvero.
Preostaje ti da bombarduješ porodilišta. Da granatam ubijaš žalobnike na dženazama. Da siluješ sedmogodišnje curice. da obaraš džamije, a hodže tjeraš da jedu slaninu. Da s Mehmed Pašine ćuprije u Višegradu bacaš trupla poklanih Muslimana za koje si, prethodno, privezao njihovu živu djecu. Itakodalje. Sve su to bitni načini dokazivanja da si srpski pisac iz petnih žila.
Paljanski književnik je Srbin svih dvadesetčetiri sata dnevno, svih sedam dana sedmično, svih dvanaest mjeseci godišnje. Srbin je i kad piše i kad kiše, Srbin je i kada je u skupštini i kada je na ženi. Paljanski pisac,sjedeći na srpskoj stolici, za srpskim astalom, u srpskoj sobi, srpskim perom, umakanim u srpsko mastilo po srpskoj hartiji piše srpskim pticama koje na srpski način lete srpskim nebom i o srpskim ribama koje u srpskom stilu plivaju srpskom vodom, a pri tom iz srpske lule povlači srpske dimove i ispušta ih potom u srpski vazduh. Jer srpski narod je najbolji na svijetu i tačka. Jedino je nerazumljivo što je Bog, kada je u svojoj retorti konačno napravio Srbina, nastavio sa stvaranjem i ostlaih 5 000 naroda na zemaljskoj kugli, jer to je isto kao da si počeo da pišeš jako poput Njegoša u prvom pjevanju Luče mikrokozmosa, a nastavio da drljaš kao Todor Dutina u svojoj knjizi oda, spjevanih u slavu narodnih heroja, i srpskihi muslimanskih i hrvatskih, iz Drugog svjetskog rata.
Ali paljanska poslovica, kojom je Jehovu unaprijeđen u Srbina, uopšte nije oroginalna. Tome, uostalom, i ne teži. Ta izreka je citat: prije stoljeće i po, otprilike, jedna srpska popešina napisala je slavne stihove.
Nebo je plave srpske boje
A u njem stanuje srpski Bog
Oko njeg anđeli srpski stoje
i dvore Srbina, Boga svog!
Ali to nije sve, Adolf Hitler, čuveni njemački (sobo)slikar, svijetu je 1938. godine oznanio svoje otkriće:"Bog je po nacionalnosti Nijemac".
Karadžićeva tvrdnja da je Bog čistokrvni Srbin, dakle, predstavlja dvostruki citat. Posezanje za citatom bitna je pretpostavka današnje bujne književne djelatnosti na Palama. Jer kad kolje, Karadžić zapravo, posve postmodernistički citira Nikolu Kalabića, Pavla Đurišića, Jezdimira Dangića, popa Đujića. I mnoge druge četničke umjetnike kame iz Drugog svijetskog rata. Karadžićevi konclogori citiraju Majdanpek, Gulag, Goli otok. A bogami i Jasenovac. Jer, kako reče Mirko Kovač, "potomke žrtava ustaške kame Milošević je iskoristio kao koljače". Najstrožije govoreći, Karadžić danas u Bosni stvara srpsku ENDEHA! Jer podsjetimo se: u Pavelićevoj državi, Hrvata je imalo svega 49 procenata. Što je i bogu plakati, zaključio Anta, i odlučio da protjerivanjem, pokrštavanjem, kamama, jamama i jasenovcima, od Hrvata napravi većinski narod u svom tisućgodišnjem rajhiću. A po Karadžiću, iako ih u Bosni ima svega 32 procenta, Srbi polažu pravo na 70 postotaka državne teritorije. Ali kako na tolikom prostoru Srbe napraviti većinskim narodom, upitao se Karadžić. I, naravno, sjetio se Pavelića. I, dakako, posegao za Pavelićevim metodom kao najjednostavnijim književnim rješenjem.
Nama, članovima Društva pisaca BiH, valja pobijati, kako nam glava zna, paljansku estetiku. O načinima tog pobijanja, ne bi ovdje. Jedino ću u mimohodu iznijeti dva prijedloga:
1. Moraćemo, hitno, razlučiti koljača od pjevača. Paljanskog koljača od homerskog pjevača. Jer sve što danas paljanski književnici imaju da poruče svijetu svodljivo je na njihovo čuveno geslo: "Kama -juče, kama-danas, kama -sutra". Dosjećate se, jamačno, da je Kama-sutra paljanski udžbenik ljubavne i ratne vještine koji natanko izlaže srpsko umijeće silovanja i klanja u 72 poze. Taj udžebnik valjaće nam pomno proučiti.
2. Boriti se, svim silama, za pravo srpskih književnika na godišnji odmor. Tačnije, za pravo svakog srpskog pisca da se, najmanje mjesec dana godišnje , odmara od Srbina u sebi.
Marko Vešović "Smrt je majstor iz Srbije"
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#42
M. VEŠOVIĆ: BEĆKOVIĆ NAM NE MOŽE UZETI JEZIK
Moderator: Beba MARUŠIĆ
KNJIŽEVNIK MARKO VEŠOVIĆ IZ SARAJEVA: BUNIM SE KAD ME NEKO SVRSTAVA, MENI JE NAJVAŽNIJE DA SAM KNJIŽEVNIK * KAD OBJAVITE KNJIGU U CRNOJ GORI, NIKO NIJE ZA NJU ČUO * JEDAN SVIJET JE EKSPLODIRAO, ALI JE MNOGO VAŽNIJE DA JE EKSPLODIRALA CRNOGORSKA LAŽ * POSTOJI NEŠTO DIVNO U CRNOJ GORI, TO JE ŽENSKA CRNA GORA * BEZNADNIJA JE DANAS CRNA GORA NEGO I SRBIJA I BOSNA I HERCEGOVINA
RFE
Više od četiri decenije u Sarajevu, Crnogorac, Darinkin sin, književnik Marko Vešović. Gospodine Vešoviću, dobro došli u subotnju emisiju Radija slobodna Evropa za Crnu Goru.
VEŠOVIĆ
Bolje vas našao.
RFE
Kako bih vas trebala predstaviti, kao sarajevskog ili kao crnogorskog književnika?
VEŠOVIĆ
Ja se bunim kad god me neko svrstava. Odbio sam, recimo, da uđem u Akademiju, i u bosansku i u crnogorsku. Meni je najvažnije da sam književnik. A ako sam dobar književnik, znaće oni dobro čiji sam, i tamo u Crnoj Gori i ovdje u Bosni.
RFE
Pročitala sam da ste prilikom gostovanja na jednom „Barskom ljetopisu“ izjavili da ono što prepoznajete danas u svojoj rodnoj zemlji, dakle Crnoj Gori, jeste jedan „izgubljen svijet“. Jeste li to izjavili?
VEŠOVIĆ
Pa napisao sam i knjigu i ponosim se na nju, ali to je isto kao da sam je bacio u jamu, jer kad objavite knjigu u Crnoj Gori, niko za nju nije čuo. Napisao sam knjigu u kojoj ima odličnih stvari, i poezije i proze i memoara, a zove se „Moj svijete izgubljeni“. Riječ je o svijetu koji sam ja izgubio. A da je Crna Gora danas izgubljeni svijet i u onom drugom smislu, smislu gotovo paklenom, svijet izgubljenih duša, to mi se sve više čini istinitim.
RFE
A zašto je za vas dodir sa Crnom Gorom dodir sa njenim ostacima?
VEŠOVIĆ
Iz prostog razloga što je to bukvalno tako. Nije u pitanju da je tako za mene, već je to tako. Jedan svijet je eksplodirao. Međutim, mnogo je važnije da je eksplodirala crnogorska laž. Ja sam čak i zadovoljan što je u ratu crnogorska laž koju su svi, neko manje neko više, neko s više ljubavi i talenta, neko s manje ljubavi i talenta, njegovali. Ja sam zadovoljan što više Crnogorci neće moći da nastave s tom laži, iako im je retorika i dalje ista ostala, ali svijet zna ko smo mi. Dakle, riječ je o ruševinama jedne mitologije. A riječ je i o nečem drugom: ova ratna eksplozija je raznijela i ono što je valjalo u tom svijetu.
RFE
Vi vrlo često u vašim kolumnama imate čudesno preplitanje istorijskih fakata vezanih za Crnu Goru i današnjih događanja. Kako to objašnjavate?
VEŠOVIĆ
Ima jedna stvar u Crnoj Gori i to je zaista tako, pojavila se jedna skupina mladih, zaista darovitih pisaca. Da pomenem samo dvojicu, Balšu Brkovića i Andreja Nikolaidisa. To su pravi pisci, obrazovani, intelektualci, koji su počeli da pričaju malo drukčiju priču. A ona Crna Gora koju ja nosim u glavi, to je frižider, odnosno stavljeno je u frižider nešto što je bilo prije dvjesta, trista ili stotinu godina i to je tako trajalo neprestano. U tom smislu ima još jedna stvar, Crnogorci su objektivno – a kad god govorim protiv Crnogoraca, govorim i za sebe – najprimitivniji na svijetu. Prema tome, sve ono što su radili 1942. godine, radili su i 1992. godine, i po Crnoj Gori i po Sarajevu. To je arhaičan svijet u čijoj se svijesti konstante teško mijenjaju. Ja kad sam čitao „Genocid nad Muslimanima“, zbornik dokumenata i svjedočenja koje su skupili Vladimir Dedijer i Antun Miletić, bio sam zaprepašten. Pa oni rade isto što su radili u prošlom ratu.
RFE
Što je to što rade?
VEŠOVIĆ
To je duga priča. Što više objašnjavam Crnogorce, dolazim u jedan paradoks. Ako zaista i o kom išta znam, znam o Crnogorcima, a ako o ljudima ništa ne znam, onda ne znam opet o njima. Postoji jedna stvar koja me najviše zaprepašćuje, a to je da imaju divnu priču, a rabota im smrdi, rečeno narodski. Nema većeg raskoraka između predstave naroda o samom sebi i onom što radi i to je jedna konstanta. Ne vjerujem da su naši preci bili nešto bolji nego mi, ali tolikog raskoraka ipak nije bilo. Uzmimo Karadžića. Čitao sam jednu knjigu o njemu koja je napisana kao da ju je on diktirao i znam njegove izjave. On koji je pobio u jednom jedinom životu najmanje 150 hiljada ljudi ima o sebi veličanstvenu predstavu kao pravednik i da će on – ako dođe jednog dana u Hag – povesti proces protiv Evrope i svijeta zbog genocida nad njegovim srpskim narodom. To je crnogorska logika. I Slobo glumi pravednika u Hagu. Ja nikako nisam mogao objasniti strancima za te tri i po godine da je ovo što se dešava ovdje prije svega crnogorska priča. Samo Crnogorac može biti kasapin sa Dedinja i ubjeđivati čitav svijet da je on milion posto u pravu, odnosno ostati u svojim očima idealan vođa.
Evo već sam se zapalio, niste me trebali pitati toliko o Crnogorcima.
RFE
U još nekim razgovorima sa vama sam pročitala da vas užasno vezuje djetinjstvo za Crnu Goru.
VEŠOVIĆ
Ima jedna stvar o kojoj sam puno znao i prije rata, ali počeo sam o njoj da mislim u ratu i poslije rata, o tome sam i pisao i nekoliko puta govorio o tome. Postoji nešto divno u Crnoj Gori, a to je ženska Crna Gora i to je nešto čime ću se ja baviti do kraja života. Zato ja toliko svoju majku pominjem. Ne zbog toga što je ja idealizujem, nego što je ona meni simbol te ženske Crne Gore. Ja tvrdim i tvrdiću do smrti da su Crnogorke deset puta bolji ljudi od tih lažova, megalomana i zlikovaca crnogorskih.
RFE
Hoće li slušati ovaj naš intervju vaša supruga?
VEŠOVIĆ
Ne znam. Valjda hoće.
RFE
Tema vaše doktorske disertacije je književnost Radovana Zogovića. Zašto?
VEŠOVIĆ
Crnogorci su mi obećali da će to objaviti, a nisu. I to je jedan podatak o njima. Ja sam napisao četiri stotine strana analize poezije Zogovića. Ako ostavimo Bećkovića po strani, on kaže da je Srbin, trebamo sačekati da umre i vratiti jezik, jer nam ne može uzeti jezik, to je naš jezik. Ali ostavimo sad Bećkovića. Dakle, najveći crnogorski pjesnik, koji kaže da je crnogorski, to je Radovan Zogović. Ja sam sjeo i izanalizirao taj njegov jezik. Naravno, nije to samo crnogorski, on je pisao srpskohrvatskim jezikom, odnosno jezikom koji ja danas nazivam srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorskim. On je, naime, veliki znalac jezika. Ja sam počeo u analizi njegove poezije od jezika. Prije svega što je izvanredan pjesnik. Bojao sam se da neću moći završiti tezu, deset puta sam počinjao i odustajao. Međutim, završio sam. Teza ima četiristo kompjuterskih strana, dakle to je jedna knjižurina od šesto strana. To su sve stručne, precizne analize njegove poezije. Zogović i njegova partizanska etika i njegov internacionalizam, odsustvo bilo kakvog nacionalizma u čitavom njegovom životu, u čitavoj njegovoj književnosti, to je nešto što je mene poslije rata također privlačilo. To je čovjek kome vjeruješ. Pale su ove priče o informbirovcu. Ima još jedna stvar, nazivali su ga “ždanovcem” i tako dalje, izmislili su termin „zogovićevština“ kao simbol dogmatizma. A većina tih ljudi koji su ga opaljivali u životu, postali su u ovom ratu četnici. Što je jako znakovito.
RFE
Jednoj vašoj knjizi ste dali naziv „Smrt je majstor iz Srbije“.
VEŠOVIĆ
Izašlo je drugo izdanje te knjige, jer je u prvom bilo mnogo grešaka. Tu sam stavio sve tekstove koje sam napisao od aprila 1992. godine do juna 1994. godine. Knjiga je izašla u Zagrebu bez korekture, ispali su neki tekstovi, fragmenti, rečenice… i sada je konačno doživjela drugo izdanje koje izgleda kako treba. Naziv knjige je zapravo citat Paula Celana, velikog njemačkog pjesnika jevrejskog porijekla, koji je napisao onaj čuveni stih: „Smrt je majstor iz Njemačke“. Prema tome, jasno je da je riječ o knjizi koja je moja borba protiv srpskog fašizma.
RFE
Govorite o vremenu kada je bio rat u Bosni i Hercegovini?
VEŠOVIĆ
Govorim o vremenu od 1992. do 1994. godine, kada sam pisao te tekstove, kada su ovdje padale granate, govorim o vremenu kada je Karadžić ispisao iz živih najmanje – kažem najmanje, jer cifra nije definitivno utvrđena – 150 hiljada muslimana.
RFE
Pogled iz Sarajeva na Crnu Goru danas?
VEŠOVIĆ
Crna Gora je beznadnija zemlja nego i Srbija i BiH, što je paradoksalno. Govorim o životu koji meni pripada, ne znam šta će biti poslije, niti me mnogo zanima. Evo o čemu se radi. Nada za nekakvu promjenu postoji i u Srbiji i u BiH. A šta imate ovdje? Kao što sam napisao: „Bog nije mogao smisliti“, pod pretpostavkom da Bog postoji, „goru kaznu za Crnogorce za sve ono što su radili u ratu, od ovoga. Ostaje im da biraju između zla i goreg, a to znači da ih je lišio za narednih dvadeset godina nade“. To je moja precizna dijagnoza.
RFE
Na kraju subotnjeg razgovora s mojim gostima obično zamolim za malo privatnosti. Kako je Marku Vešoviću danas u Sarajevu, s kim se druži, s kim pije kafu, u kojoj kafani sjedi, što piše?
VEŠOVIĆ
Pišem jako mnogo. Prošle godine sam završio dvije knjige. Knjigu pjesama, što je vjerovatno najbolje što sam u životu u stihu napisao. A druga knjiga je knjiga priča. Dakle, radim kao konj. Mogu da se ne probudim sjutra, jer sam srčani bolesnik. Zbog toga mi ostaje malo vremena za sve ostalo. Imam prijatelja, najboljeg kojeg sam u životu imao, slikara Ibrahimpašića i s njim često idem tamo-ovamo, idemo u kafanu… Problem je u tome što ja ne pijem, odnosno ne podnosim alkohol. Rado bih se ja napio, znam zašto ljudi piju, ali oni su onda svi kao ‘tice laki i veseli, a ja bolan pet dana. A u Bosni se ne može sjediti u kafani a da ne piješ. Dakle, malo ima vremena, a piti i sjediti u kafani je i naporno, tako da mi se život sveo na, što bi ovdje rekli – „posao, kuća, džamija“. A džamija je za mene moj kompjuter.
Moderator: Beba MARUŠIĆ
KNJIŽEVNIK MARKO VEŠOVIĆ IZ SARAJEVA: BUNIM SE KAD ME NEKO SVRSTAVA, MENI JE NAJVAŽNIJE DA SAM KNJIŽEVNIK * KAD OBJAVITE KNJIGU U CRNOJ GORI, NIKO NIJE ZA NJU ČUO * JEDAN SVIJET JE EKSPLODIRAO, ALI JE MNOGO VAŽNIJE DA JE EKSPLODIRALA CRNOGORSKA LAŽ * POSTOJI NEŠTO DIVNO U CRNOJ GORI, TO JE ŽENSKA CRNA GORA * BEZNADNIJA JE DANAS CRNA GORA NEGO I SRBIJA I BOSNA I HERCEGOVINA
RFE
Više od četiri decenije u Sarajevu, Crnogorac, Darinkin sin, književnik Marko Vešović. Gospodine Vešoviću, dobro došli u subotnju emisiju Radija slobodna Evropa za Crnu Goru.
VEŠOVIĆ
Bolje vas našao.
RFE
Kako bih vas trebala predstaviti, kao sarajevskog ili kao crnogorskog književnika?
VEŠOVIĆ
Ja se bunim kad god me neko svrstava. Odbio sam, recimo, da uđem u Akademiju, i u bosansku i u crnogorsku. Meni je najvažnije da sam književnik. A ako sam dobar književnik, znaće oni dobro čiji sam, i tamo u Crnoj Gori i ovdje u Bosni.
RFE
Pročitala sam da ste prilikom gostovanja na jednom „Barskom ljetopisu“ izjavili da ono što prepoznajete danas u svojoj rodnoj zemlji, dakle Crnoj Gori, jeste jedan „izgubljen svijet“. Jeste li to izjavili?
VEŠOVIĆ
Pa napisao sam i knjigu i ponosim se na nju, ali to je isto kao da sam je bacio u jamu, jer kad objavite knjigu u Crnoj Gori, niko za nju nije čuo. Napisao sam knjigu u kojoj ima odličnih stvari, i poezije i proze i memoara, a zove se „Moj svijete izgubljeni“. Riječ je o svijetu koji sam ja izgubio. A da je Crna Gora danas izgubljeni svijet i u onom drugom smislu, smislu gotovo paklenom, svijet izgubljenih duša, to mi se sve više čini istinitim.
RFE
A zašto je za vas dodir sa Crnom Gorom dodir sa njenim ostacima?
VEŠOVIĆ
Iz prostog razloga što je to bukvalno tako. Nije u pitanju da je tako za mene, već je to tako. Jedan svijet je eksplodirao. Međutim, mnogo je važnije da je eksplodirala crnogorska laž. Ja sam čak i zadovoljan što je u ratu crnogorska laž koju su svi, neko manje neko više, neko s više ljubavi i talenta, neko s manje ljubavi i talenta, njegovali. Ja sam zadovoljan što više Crnogorci neće moći da nastave s tom laži, iako im je retorika i dalje ista ostala, ali svijet zna ko smo mi. Dakle, riječ je o ruševinama jedne mitologije. A riječ je i o nečem drugom: ova ratna eksplozija je raznijela i ono što je valjalo u tom svijetu.
RFE
Vi vrlo često u vašim kolumnama imate čudesno preplitanje istorijskih fakata vezanih za Crnu Goru i današnjih događanja. Kako to objašnjavate?
VEŠOVIĆ
Ima jedna stvar u Crnoj Gori i to je zaista tako, pojavila se jedna skupina mladih, zaista darovitih pisaca. Da pomenem samo dvojicu, Balšu Brkovića i Andreja Nikolaidisa. To su pravi pisci, obrazovani, intelektualci, koji su počeli da pričaju malo drukčiju priču. A ona Crna Gora koju ja nosim u glavi, to je frižider, odnosno stavljeno je u frižider nešto što je bilo prije dvjesta, trista ili stotinu godina i to je tako trajalo neprestano. U tom smislu ima još jedna stvar, Crnogorci su objektivno – a kad god govorim protiv Crnogoraca, govorim i za sebe – najprimitivniji na svijetu. Prema tome, sve ono što su radili 1942. godine, radili su i 1992. godine, i po Crnoj Gori i po Sarajevu. To je arhaičan svijet u čijoj se svijesti konstante teško mijenjaju. Ja kad sam čitao „Genocid nad Muslimanima“, zbornik dokumenata i svjedočenja koje su skupili Vladimir Dedijer i Antun Miletić, bio sam zaprepašten. Pa oni rade isto što su radili u prošlom ratu.
RFE
Što je to što rade?
VEŠOVIĆ
To je duga priča. Što više objašnjavam Crnogorce, dolazim u jedan paradoks. Ako zaista i o kom išta znam, znam o Crnogorcima, a ako o ljudima ništa ne znam, onda ne znam opet o njima. Postoji jedna stvar koja me najviše zaprepašćuje, a to je da imaju divnu priču, a rabota im smrdi, rečeno narodski. Nema većeg raskoraka između predstave naroda o samom sebi i onom što radi i to je jedna konstanta. Ne vjerujem da su naši preci bili nešto bolji nego mi, ali tolikog raskoraka ipak nije bilo. Uzmimo Karadžića. Čitao sam jednu knjigu o njemu koja je napisana kao da ju je on diktirao i znam njegove izjave. On koji je pobio u jednom jedinom životu najmanje 150 hiljada ljudi ima o sebi veličanstvenu predstavu kao pravednik i da će on – ako dođe jednog dana u Hag – povesti proces protiv Evrope i svijeta zbog genocida nad njegovim srpskim narodom. To je crnogorska logika. I Slobo glumi pravednika u Hagu. Ja nikako nisam mogao objasniti strancima za te tri i po godine da je ovo što se dešava ovdje prije svega crnogorska priča. Samo Crnogorac može biti kasapin sa Dedinja i ubjeđivati čitav svijet da je on milion posto u pravu, odnosno ostati u svojim očima idealan vođa.
Evo već sam se zapalio, niste me trebali pitati toliko o Crnogorcima.
RFE
U još nekim razgovorima sa vama sam pročitala da vas užasno vezuje djetinjstvo za Crnu Goru.
VEŠOVIĆ
Ima jedna stvar o kojoj sam puno znao i prije rata, ali počeo sam o njoj da mislim u ratu i poslije rata, o tome sam i pisao i nekoliko puta govorio o tome. Postoji nešto divno u Crnoj Gori, a to je ženska Crna Gora i to je nešto čime ću se ja baviti do kraja života. Zato ja toliko svoju majku pominjem. Ne zbog toga što je ja idealizujem, nego što je ona meni simbol te ženske Crne Gore. Ja tvrdim i tvrdiću do smrti da su Crnogorke deset puta bolji ljudi od tih lažova, megalomana i zlikovaca crnogorskih.
RFE
Hoće li slušati ovaj naš intervju vaša supruga?
VEŠOVIĆ
Ne znam. Valjda hoće.
RFE
Tema vaše doktorske disertacije je književnost Radovana Zogovića. Zašto?
VEŠOVIĆ
Crnogorci su mi obećali da će to objaviti, a nisu. I to je jedan podatak o njima. Ja sam napisao četiri stotine strana analize poezije Zogovića. Ako ostavimo Bećkovića po strani, on kaže da je Srbin, trebamo sačekati da umre i vratiti jezik, jer nam ne može uzeti jezik, to je naš jezik. Ali ostavimo sad Bećkovića. Dakle, najveći crnogorski pjesnik, koji kaže da je crnogorski, to je Radovan Zogović. Ja sam sjeo i izanalizirao taj njegov jezik. Naravno, nije to samo crnogorski, on je pisao srpskohrvatskim jezikom, odnosno jezikom koji ja danas nazivam srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorskim. On je, naime, veliki znalac jezika. Ja sam počeo u analizi njegove poezije od jezika. Prije svega što je izvanredan pjesnik. Bojao sam se da neću moći završiti tezu, deset puta sam počinjao i odustajao. Međutim, završio sam. Teza ima četiristo kompjuterskih strana, dakle to je jedna knjižurina od šesto strana. To su sve stručne, precizne analize njegove poezije. Zogović i njegova partizanska etika i njegov internacionalizam, odsustvo bilo kakvog nacionalizma u čitavom njegovom životu, u čitavoj njegovoj književnosti, to je nešto što je mene poslije rata također privlačilo. To je čovjek kome vjeruješ. Pale su ove priče o informbirovcu. Ima još jedna stvar, nazivali su ga “ždanovcem” i tako dalje, izmislili su termin „zogovićevština“ kao simbol dogmatizma. A većina tih ljudi koji su ga opaljivali u životu, postali su u ovom ratu četnici. Što je jako znakovito.
RFE
Jednoj vašoj knjizi ste dali naziv „Smrt je majstor iz Srbije“.
VEŠOVIĆ
Izašlo je drugo izdanje te knjige, jer je u prvom bilo mnogo grešaka. Tu sam stavio sve tekstove koje sam napisao od aprila 1992. godine do juna 1994. godine. Knjiga je izašla u Zagrebu bez korekture, ispali su neki tekstovi, fragmenti, rečenice… i sada je konačno doživjela drugo izdanje koje izgleda kako treba. Naziv knjige je zapravo citat Paula Celana, velikog njemačkog pjesnika jevrejskog porijekla, koji je napisao onaj čuveni stih: „Smrt je majstor iz Njemačke“. Prema tome, jasno je da je riječ o knjizi koja je moja borba protiv srpskog fašizma.
RFE
Govorite o vremenu kada je bio rat u Bosni i Hercegovini?
VEŠOVIĆ
Govorim o vremenu od 1992. do 1994. godine, kada sam pisao te tekstove, kada su ovdje padale granate, govorim o vremenu kada je Karadžić ispisao iz živih najmanje – kažem najmanje, jer cifra nije definitivno utvrđena – 150 hiljada muslimana.
RFE
Pogled iz Sarajeva na Crnu Goru danas?
VEŠOVIĆ
Crna Gora je beznadnija zemlja nego i Srbija i BiH, što je paradoksalno. Govorim o životu koji meni pripada, ne znam šta će biti poslije, niti me mnogo zanima. Evo o čemu se radi. Nada za nekakvu promjenu postoji i u Srbiji i u BiH. A šta imate ovdje? Kao što sam napisao: „Bog nije mogao smisliti“, pod pretpostavkom da Bog postoji, „goru kaznu za Crnogorce za sve ono što su radili u ratu, od ovoga. Ostaje im da biraju između zla i goreg, a to znači da ih je lišio za narednih dvadeset godina nade“. To je moja precizna dijagnoza.
RFE
Na kraju subotnjeg razgovora s mojim gostima obično zamolim za malo privatnosti. Kako je Marku Vešoviću danas u Sarajevu, s kim se druži, s kim pije kafu, u kojoj kafani sjedi, što piše?
VEŠOVIĆ
Pišem jako mnogo. Prošle godine sam završio dvije knjige. Knjigu pjesama, što je vjerovatno najbolje što sam u životu u stihu napisao. A druga knjiga je knjiga priča. Dakle, radim kao konj. Mogu da se ne probudim sjutra, jer sam srčani bolesnik. Zbog toga mi ostaje malo vremena za sve ostalo. Imam prijatelja, najboljeg kojeg sam u životu imao, slikara Ibrahimpašića i s njim često idem tamo-ovamo, idemo u kafanu… Problem je u tome što ja ne pijem, odnosno ne podnosim alkohol. Rado bih se ja napio, znam zašto ljudi piju, ali oni su onda svi kao ‘tice laki i veseli, a ja bolan pet dana. A u Bosni se ne može sjediti u kafani a da ne piješ. Dakle, malo ima vremena, a piti i sjediti u kafani je i naporno, tako da mi se život sveo na, što bi ovdje rekli – „posao, kuća, džamija“. A džamija je za mene moj kompjuter.
-
SherlockHolmes
- Posts: 1259
- Joined: 27/02/2005 23:58
#43
Pročitao sam Tunju.
Ko zna, zna.
Deri, Marko, sevap je. 
-
tech10
- Posts: 15328
- Joined: 14/09/2005 14:04
#44
Meni je ovog Tunje puna pipa. On je igrac za sve sisteme. Da se kako vrati robovlasnicko drustvo pretvorio bi se u Marka Aurelija.
Sa druge strane Vesovic je ostao u Sarajevu i Bosni i kada je bilo najteze, perom ustao u njenu odbranu, razotkrivao Karadzica i ostale sumnjake kada je za to trebalo imati petlje. Umjesto da ovakve likove poput Marka i Divjaka drze kao malo vode na dlanu, oni cine sve da ih otjeraju. Zato Marko svaka cast i samo tako. Hebo Tuhnju.
Sa druge strane Vesovic je ostao u Sarajevu i Bosni i kada je bilo najteze, perom ustao u njenu odbranu, razotkrivao Karadzica i ostale sumnjake kada je za to trebalo imati petlje. Umjesto da ovakve likove poput Marka i Divjaka drze kao malo vode na dlanu, oni cine sve da ih otjeraju. Zato Marko svaka cast i samo tako. Hebo Tuhnju.
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#46
Jos jednu slicicu Tunjinog jarana Kilibarde...Fair Life wrote:http://www.bhdani.com/default.asp?kat=k ... ekst_rb=21
. . . . . . . . .Novak Kilibarda
. . . . . . . . .Tunjin jaran Kilibarda
Ako se drzimo one da je... "mog prijatelja prijatelj i moj prijatelj", pitam se sta je rjesenje jednacine sa dvije poznate...
Tunjo + Karadzic = ??