Vlada Kantona Sarajevo
Zadržimo se stoga na funkcioniranju Vlade Kantona Sarajevo. Ona bi, ne samo zbog odsustva Dodikovih i Čovićevih „kočničara“ nego i iz razloga što su je formirale tri navodno bliske stranke (Narod i pravda, Socijaldemokratska partija BiH i Naša stranka), trebala za sve predstavljati uzor programske koherentnosti i nepartitokratske efikasnosti. To, kao što je vidljivo iz niza aktuelnih primjera, nije slučaj. Ministarstva u kantonalnoj Vladi su instrumenti uskih i uskogrudih stranačkih elita, na djelu je provjereni kafanski džentlmenski princip za izbjegavanje konflikata „hastal ti, hastal mi“. Vitalni javni sektori poput zdravstva, obrazovanja, saobraćaja, kulture… shvaćeni su kao partijski plijen. Socijaldemokratska partija BiH je, ako je suditi po tvrdnjama insajdera, ili razočaranih članova, „poklopila“ zdravstvo. Samostalno, pohlepno i suvereno i bez ikakvih otpora postavlja i smjenjuje menadžment zdravstvenih institucija i raspolaže sa 350-400 miliona javnog novca. „Nermin Nikšić postavlja u institucijama zdravstva Kantona svoje ljude koji posluju sa firmama njegovih prijatelja“, svjedoči ovih dana jedan od smijenjenih ljekara.
Nijedan od Nikšićevih koalicijskih partnera, ni Elmedin Konaković ni Edin Forto, odnosno ministri iz njihovih stranaka u Vladi Kantona, nisu poduzeli ništa da bi eventualno provjerili ove tvrdnje, čvrsto se pridržavajući prećutnog pakta o nemiješanju u tuđe poslove i nenapadanju.
Stranka Naroda i pravde po istom modelu, dakle solirajući, samostalno i bez ikakvih „znakova kočenja“ provodi svojevrsnu neokonzervativnu kontrarevoluciju u kantonalnom javnoobrazovnom sistemu. Dokument koji je prije dva mjeseca na svojoj stranici objelodanilo Ministarstvo odgoja i obrazovanja naslovljen kao SAHER, a koji je nastao u bezmalo zavjereničko-konspirativnom stranačkom kružoku, skandalizirao je (treba li reći malobrojne članove) kritičke akademske zajednice. Predstavljen kao osnova za reformu predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja u Kantonu Sarajevo, ovaj toksični, ukoričeni javno-privatni šlamperaj nije do sada zainteresirao nikoga izvan Konakovićeve i NIP-ove stranačke infrastrukture i njihovih anonimnih prirodnih saveznika u biznisu i ideološkoj dresuri. Nikšićevi i Fortini ministri – ni mukajet!
U rasporedu snaga unutar kojeg su „stariji partneri“, SDP BiH i NIP, zaposjeli ključne resore i njima samostalno upravljaju, Našoj stranci nije skoro preostalo ništa drugo nego da sviraju… Filharmoniji!
Nakon što nisu od SDP-a uspjeli iskamčiti Ministarstvo kulture, iz ove stranke zadovoljili su se mrvicama klasične muzike. Potpuno je neobjašnjivo, pored toga što je zloupotrebljavanje političkog utjecaja, kako se ta stranka identificirala, odnosno familijarizirala sa kulturno-umjetničkim sadržajima u Kantonu Sarajevo, poglavito sa Sarajevskom filharmonijom. Službene stranice Fortine stranke su krcate najavama tipa „Naša stranka, Narodno pozorište Sarajevo i Sarajevska filharmonija“ najavljuju „jedinstveni spektakl-koncert“. Ipak je vrhunac neukusnog, skorojevićkog samoreklamiranja bio koncert za djecu, simfonijska bajka Sergeja Prokofjeva „Peća i vuk“, gdje se na službenom plakatu, pored direktora Filharmonije Vedrana Tuce, našla i fotografija Srđana Mandića, načelnika Općine Centar!? I bogate strane mecene sa mrvicom ukusa i samorefleksije izbjegavaju takvu vrstu (samo)promocije.
Teško je reći šta je najpogubnije u ovako isparcelisanoj, razbijenoj strukturi vlasti. Unutar takvog poretka potpuno je obesmišljen institut, odnosno mogućnost bilo kakve odgovornosti, sve je svedeno na lojalnost stranačkoj nomenklaturi. A, upravo je to idealna podloga za svaku vrstu klijentelizma, kriminala, netransparentnosti, nepotističke raspojasanosti; primjer sa nabavkom respiratora koju je monopolistički izvela SDA-ova vrhuška to najreljefnije potvrđuje.
i nakon SDA došla SDA
