Polazak djeteta u prvi razred osnovne škole za svakog je roditelja poseban događaj. Prvih dana sam sa nestrpljenjem iščekivao njegov povratak sa nastave da bih sa velikim zanimanjem slušao njegova zapažanja. Nakon nekoliko dana bio je u stanju nabrojati imena skoro svih drugova i drugarica, koja su u potpunosti odavala tužnu etničku sliku današnjeg, bošnjačkog Sarajeva. Pričao mi je kakvu ko ima pernicu, ko s kim sjedi, a očekivao sam ubrzo i informacije o prvim podjelama - ko navija za Želju, ko za Sarajevo, ko je čiji najbolji drug ili drugarica. No, ubrzo sam ostao šokiran njegovim otkrićem: "Znaš, tata, Ivo je pravoslavnik!" Nisam vjerovao da je moje šestogodišnje dijete već nakon pet dana škole naučilo da svoje drugove i drugarice dijeli po osnovu pretpostavljene vjerske pripadnosti. Krio sam pred njim svoju užasnutost, a on mi je objasnio da su sva djeca to otkrila kada im je učiteljica objašnjavala da će imati i predmet vjeronauku. Nešto sam nemušto petljao o Bogu odgovarajući mu na pitanje zašto se Ivo razlikuje od "nas", uvjeravajući ga da tu ustvari nema nikakve razlike, da je bitno samo je li neko dobar drug ili drugarica…
Znao sam da je vjeronauk kao fakultativni predmet uveden u osnovne škole, ali nisam mogao vjerovati - već i u prvom razredu. Još uvijek bijesan zbog njegovog otkrića o Ivi, a i inače uvjeren da vjerskoj poduci nije mjesto u javnim školama, a pogotovo u ovakvoj, današnjoj BiH, čvrsto sam odlučio da moj sin neće pohađati vjeronauku. No, moja odlučnost je demokratski preglasana - osim oca, na prvačića polaže pravo i majka, te nene i dede voljenog unučića. Svi su oni kao imali razumijevanja za moje argumente, ali su svoje ("Zašto da se on izdvaja od ostale djece? Šta fali da dijete nauči o svojoj vjeri?") držali jačim. Na moje pitanje - a šta fali da nauči o svim velikim religijama - pružali su razuman odgovor, ali bi me kao matirali time da takvog predmeta u školama nema.
Prošle su od tada skoro četiri godine, a ja još uvijek prezirem sebe što nisam suspendirao porodičnu demokratiju kada je donošena odluka o tome hoće li moj sin pohađati vjeronauku u školi. Otkrio sam u sebi istog "ketmana" (Czeslaw Milosz) kojeg sam prepoznao u svom ocu prije dvadeset i više godina, kada me je kao maturanta tjerao da se učlanim u Partiju. Čuj to: mene tjera u Savez komunista, a on decenijama odbija da uđe u Partiju, svjesno pristajući na drastično limitiranje svoje pravničke karijere. (Srećom, za razliku od mog sina, bio sam tri puta stariji kad se, uz argument "Kud svi…", neuspješno pokušalo odlučivati o meni i mojemu svjetonazoru.)
Ovo sve pišem povodom velike prašine koja se digla nakon što je otkriveno da je u zbirci učeničkih pjesama u izdanju sarajevske Mješovite srednje elektrotehničke škole srednjoškolac A.A. napisao i sljedeće stihove: "Ljudi moji, pa Isus je bio kopile, i takav neki nam sudbinu kroji? Od tada je sve gotovo." No, to nije sve: učenik u jednoj sarajevskoj školi (kao jedini katolik u razredu) u domaćoj zadaći je morao napisati: "Moj Gospodar se zove Allah. Moja vjera se zove Islam. Ja sam musliman. Svoju vjeru potvrđujem Kelimei Šehadetom."
Povodom "pjesme": u temeljno etičkom smislu na koji se pozivaju sve religije, ali isto tako i u smislu modernoga koncepta ljudskih prava, na koji se kao na novu svetinju pozivaju sve civilne i demokratske strukture, porazno je saznanje o beznadno zaostalom i neljudskom sistemu vrijednosti na koji nam je jarko svjetlo bacio skandal oko jedne loše srednjoškolske pjesmice. "Pjesnik" je, naime, Isusa proglasio lošim zato što je "kopile", a njegovim kritičarima nije zasmetalo toliko to što se u pjesmi na Isusa aludira kao na onoga koji je, maltene, pokvario cijelu ljudsku povijest, nego samo to što je - "kopile". To je, kažu, uvreda! Gledajući s malo više logike, o ljudskoj osjetljivosti i poštovanju svakoga čovjeka da se i ne govori - ko bi tu jedini imao biti istinski uvrijeđen? Naravno, kopilad, vanbračna djeca. Što se Isusa tiče, po svemu onome što se o njegovom nauku zna kao o nauku ljubavi i silne simpatije za odbačene i marginalizirane (kurve, gubavce, djecu, "carinike", čak i neprijatelje), sigurno je da bi on prvi nekako u tom smislu protumačio aktualni sarajevski skandal oko svoje osobe i svojega imena.
Međutim, od ovog tužnog paradoksa puno više zabrinjava citirana domaća zadaća. No, ona je sasvim logičan i u potpunosti očekivan rezultat projekta uvođenja vjeronauke u škole. Đaci koji pripadaju religijskim manjinama u svim dijelovima BiH imaju dvije mogućnosti: ili da budu izolovani od većine djece upravo kroz nepohađanje časova vjeronauke ili, pak, da se "asimiliraju" što za posljedicu ima i domaće zadaće poput navedene (i još puno značajnih otkrića, poput djece iz jedne sarajevske škole kojoj je na času imam stručno objasnio da je pisanje lijevom rukom "šejtansko davanje").
Sve tri glavne religije u BiH već odavno su sredstvo moćne manipulacije vladajućih nacionalno-nacionalističkih pokreta. Zbog toga su, bez obzira što se o malo čemu drugom mogu dogovoriti, ovdašnji vjerski lideri tako jedinstveni u uvođenju i zadržavanju vjeronauke u programe i osnovnih i srednjih škola. Vjeronauka u školama služi procesu regrutacije budućih pravovjernih muslimana, pravoslavaca i katolika. Tokom 12 godina njihovog obrazovanja djecu se uči isključivo ljepoti i prednostima "svoje" religije, bez mogućnosti da saznaju nešto o religiji svojih "pravoslavnika" ili, "gluho bilo", da sama odaberu svoj religijski ili ateistički nazor. Vjerski i politički licemjernici su uspješno prodali priču o Međureligijskom vijeću i vjeronauci u školama kao vrhuncu "religijske tolerancije". A ona se slavi kao vrhunski kriterij tolerancije bh. društva - i to čine ne samo vjerski lideri, već i intelektualci koji slave bosanskohercegovačko "jedinstvo različitosti". Stoga glasovi razuma i upozorenja, poput onog Uge Vlaisavljevića ("Tumačiti religijsku toleranciju kao glavni princip političkog biti-zajedno znači u stvarnosti zahtijevati unutarnju podjelu Bosne Hercegovine"), jesu zaglušeni horom onih koji se kao bore za jedinstvenu državu.