Lajavikrelac wrote:Ma čitava pravoslavna crkva je laž

Ma pazi SPC mora proci korjenite reforme,jer njena negativna uloga devedesetih na desavanja u ex.Yu pa i danas je katastrofalna i po ostale narode ,a najvise za sopstveni narod.
Medjutim danas se pokusava omalovaziti istorijat SPC i njen veliki uticaj na ujedinjenje naroda opismenjavanje i cuvanje identiteta srpskog naroda.
Naravno ne trebamo ni zaboraviti njenu ulogu od koje se nikada nije ogradila,a to je uloga u protjerivanju muslimanskog stanovnistva u 19 vijeku iz Srbije i stvaranja animoziteta prema tom islamiziranom slavenskom stanovnistvu.Ali treba izvagati i dobre i lose strane.
Kulturno-prosvjetne prilike u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini 19. vijeka
Srpske osnovne škole u Bosni i Hercegovini
mr Nedeljko Kajiš
I prije otvaranja škola narod se opismenjavao. Jedan od načina je i samoučko opismenjavanje. Pominje se još 1685. godine od strane jednog vatikanskog misionara koji je rekao da „u Bosni ima više žena i čobana pismenih nego što će se naći u zadarskoj biskupiji“.
Samouci su postajali popovi ili neka vrsta „putujućih učitelja“, koji su se u mjestima zadržavali toliko koliko bi bilo potrebno da opismene „pogođeni“ broj đaka. Često su takvi učitelji pozivani, od strane bogatijih seljaka, da dođu, kako bi im djecu opismenili. Učitelji su, zbog teškog materijalnog položaja stanovništva, bili loše plaćeni. Najčešće su radili za hranu i odjeću, a novaca, i kada je bilo, bilo je vrlo malo. Zato su ih zvali „sirotani“.
I „čobanske škole“ su bile jedan od oblika samoučkog opismenjavanja Srba u Bosni i Hercegovini. Jedan od „učitelja“ iz te škole bio je Simeon Mirković, iz Bjelajskog Polja kod Bosanskog Petrovca, koji je čobančad učio pisati i čitati. Ova vrsta opismenjavanja takođe se susreće i na planini Jahorini, kod Petra i Ilije Divljana. I u selu Hrgaru, nedaleko od Bihaća, starješina porodične zadruge, Damjan Kovač, bio je đak samouk. Svoje znanje prenio je i na sina Vida koji će, zahvaljujući svojoj pismenosti, postati pop, pa i sam otvoriti školu u selu.
U jednoj takvoj zadruzi Karadžić-Divljan, sa Jahorine, pismenosti su se učile čak i žene. Bile su cijenjene u narodu. Jedna od njih je Jovanka Grubač (1816 - 1875) iz Pljeva kod Jajca. Govorilo se da je bila pismenija od svih tadašnjih popova. Arhimandrit i književnik Joanikije Pamučina (1810-1870), takođe je počeo svoju „spisateljsku“ karijeru kao „đak samouk“.
Najviše prostora o prosveti Srba posvetio je Francuz Ami Bue u svom djelu Evropska Turska. Između ostalog, prolazeći Bosnom 1836, 1837. i 1838. godine, on kaže da na stotinu sela jedva da ima jedna škola, te da „orijentalci“ imaju živu maštu koja im raspaljuje ljubav za narodnu poeziju. „Među Srbima, čovjek se prosto nađe sav u čudu kada čuje kako iz usta najširih slojeva izlaze pjesme u stihovima, pune najljepših misli i prekrasnih metafora“. Pjesme su, mahom, posvećene podvizima nacionalnih junaka, i Bue ih naziva „homerskim pričama“. Pored ovih, junačkih narodnih pjesama, koje se pjevaju uz pratnju gusala, autor Evropske Turske pominje i lirske narodne pjesme koje pjevaju žene.
PRVI PISMENI LjUDI
Prvi pismeni ljudi bili su u službi Crkve kao jedine organizacije poslije pada Bosne u drugoj polovini 15. vijeka, koja okuplja hrišćansko stanovništvo. Crkva je imala potrebu za prepisivanjem molitava i bogoslužbenih knjiga, te je zato i podsticala razvoj pismenosti. Ipak, takva pismenost se zadržavala samo u krugovima manastira i crkava. Manastiri su služili, ne samo vjernicima, već i za njegovanje pismenosti. „Nikakve naročite škole u to vrijeme nisu postojale, već jedino manastiri“. To su bili i prvi prototipovi srpskih škola u Bosni i Hercegovini.
Duhovnog života je podjednako bilo oko ognjišta seoskih koliba i oko crkvenih oltara. Ruski konzul u Sarajevu Aleksandar Fjodorovič Giljferding kaže da su se monasi koristili i rukopisima iz 16. i 17. vijeka, ili štampanim srbuljama koje su čuvali seljaci. O ovakvom vidu izvođenja nastave i Vuk Stefanović Karadžić je napisao: „Đeca su počinjala učiti iz rukopisa, jer bukvara nije bilo. Kad bi koji đak iz rukopisa naučio bekavicu, onda uzme psaltir, a koji nauči i pročita psaltir, onaj je već izučio svu knjigu“.
Takav oblik školovanja nije se mogao održati. Novo vrijeme donosilo je sa sobom nove uslove života, i nove načine školovanja. Pojavljuje se i novi stalež - trgovci, koji trguju sa Bečom i Trstom, i neophodno im je modernije obrazovanje.
Posljednjih decenija svog trajanja turske vlasti su se protivile radu škola i školovanju hrišćanskog naroda u BiH. O školovanju su sami morali voditi računa. Takođe, srpskom školstvu u BiH smetale su i grčke vladike, fanarioti, jer su često u svojim zahtjevima išli tako daleko da su bili gori čak i od same turkse vlasti. Najviše im je smetao srpski jezik. U jednom ugovoru, između srpske crkvene opštine i mitropolita Ambrozija, piše: „Još se pamti neki grčki učitelj, zvani Jejina, koji je u školi učio djecu grčki i izbacio bi srpski jezik i koji je tu u Sarajevu učiteljevao od 1836 - 1838.“ A Radoslav Grujić piše da su „fanarioti otežavali stvaranje škola, uvodili grčki jezik u bogosluženje i odrođavali narod“. Fanaroiti su srpsko-pravoslavno sveštenstvo držali na niskom stepenu obrazovanja. To je bio jedan od razloga što se tada nije više, i bolje, razvila literana djelatnost.
Prosvjetni rad u srpskim školama, u prvoj polovini 19. vijeka, bio je temelj za nacionalni rad i širenje srpskog nacionalnog osjećanja u Bosni.
NOVA UČILIŠTA
Srbi su, više nego drugi, ispoljavali želju i postizali bolje rezultate na polju školstva. Većina škola nastala je između 1820. i 1850.
Franjevac Grga Martić (1822-1905) tvrdi da hrišćani imaju svoja „učilišta“ u Sarajevu, Mostaru i Livnu, i da znaju za Dositeja i Rajića, odnosno da čuju šta se događa u Beogradu, Zagrebu, Pešti i Beču. On ih i podržava: „Učite čeda vaša... da vi kesi, a ne ona vama, zapovijedati znate, kad ih u tuđe vilajete šaljete... Ili da bi bolje bilo po vašu finansiju... kad bi vi iskusne i izredne učitelje, bratski se porefeneći sebi namakli, jer je lašnje jednoga, ili trojicu, pa i desetoricu uvesti, nego stotinu izvesti“.
I Ivan Franjo Jukić (1818-1857) je zalagao za zajedničke škole koje bi finansirali svi zajedno. „U Bosni imade do 160.000 kršćana, i preko 500.000 hrišćana.
Sad svaka duša na godinu da dade najmanje po 20 para ... za deset godina mi bi imali veliku glavnicu, iz koje bi: učitelja plaćali, učenike siromašnie s knjigama potpomagali, a učenike oštroumnie u inostrane zemlje za veće nauke slali“. Jukić je priželjkivao da hrišćani i kršćani imaju zajedničku glavnicu, odnosno zajedničke škole, ali ako tako nije moguće, treba raditi kako se može. Pominje Travnik, Sarajevo, Banjaluku, Tešanj, Prijedor, Livno, Zvornik... gdje se već hrišćani obrazuju za trgovce i zanatlije.
Ruski predstavnici koji dolaze u Bosnu i Hercegovinu, prate akcije na otvaranju novih pravoslavnih škola neophodnih za očuvanje pravoslavne vjere u ovim krajevima, upravo iz razloga što su izloženi uticaju rimske vjere i politike iz Austrije. Kod svoje vlade zalažu se da šalju pomoć u novcu, knjigama i drugom potrebnom materijalu.
Učenih ljudi u to vrijeme turska vlast se plašila. Znala je da samo obrazovan čovjek može mijenjati situaciju, i promijeniti je. I Rašid-efendija, saradnik Topal Osman-paše, zalagao se da u Bosni i Hercegovini ostane stanje kakvo jeste. To znači da bude i što manje pismenih. Dovoljno je samo da popove opismene. Sveštenika i Crkvi se ne treba plašiti, nego učitelja i škola, zaključivao je Rašid-efendija.
Teško je pouzdati se u bilo koji podatak o tačnom broju srpskih škola u ovom periodu, jer, kako su god otvarane, tako su, usljed čestih buna i ustanaka, i zatvarane. Nešto pouzdaniji broj srpskih škola objavljen je u Školskom vjesniku u kojem se kaže da je Austro-Ugaraska, u Bosni i Hercegovini, zatekla 56 srpskih osnovnih škola, 75 učitelja i 3523 đaka. Škole su bile po sandžacima: zvorničkom 20, bihaćkom 11, sarajevskom 10, hercegovačkom 9, banjalučkom 5 i travničkom 1.
Za osnovnu mušku školu u Sarajevu se ne zna tačno kada je počela sa radom. Ali se zna da je bila prva srpska muška škola u tom gradu. U pisanim izvorima se pominje: 1800, 1816, 1832, 1838. i 1840. godina, kada su ostali zabilježeni izdaci za učitelje.
Nekoliko godina poslije, u Sarajevu su se pokušale osnovati zajedničke škole, ali do toga nije došlo. (U Varcar Vakufu, Bihaću, Sarajevu, Travniku, i još nekim gradovima po Bosni, bilo je primjera gdje su djeca jedne konfesije išla u školu koju drži druga konfesija).
FOND ZA IZDRŽAVANjE ŠKOLE
Na inicijativu sarajevskog učitelja Spiridona Rajkovića u Sarajevu je 1849. godine osnovan fond za izdržavanje škole. Znači da je svaki roditelj, bez obzira na platežnu moć, mogao svoje dijete slati u školu. Uz Spiridona Rajkovića u Sarajevu su još u to vrijeme učiteljevali Đorđo Margetić, koji je stigao iz Livna, i Simo Samouković. Margetić je, pored toga što je bio dobar učitelj, ostao zapamćen i po tome što je organizovao u školama prvu proslavu Svetog Save, mada se ona u drugim krajevima slavila i mnogo ranije. Bila je to 1851. godina. (Deset godina poslije uvedenog običaja u Srbiji).
Škole su pomagali konzuli u Sarajevu, zatim je pomoć stizala iz Rusije, Vojvodine i drugih krajeva, ali najviše se izdržavala iz školskog fonda. Nije zanemarljiva bila ni pomoć tršćanskih Srba.
O školovanju ženske djece ništa se ne zna, pouzdanih podataka nema. Ne zna se čak ni to da li su ženska djeca pohađala mušku školu. Pisani tragovi govore o osnovnoj ženskoj školi tek 1854. godine, u kojoj se pominje ime djevojčice Sime Samoukovića. Prva učiteljica je bila Mara Krčedinac.
Čak 1700. godine pominje se srpska osnovna škola u Livnu. Dakle, mogla bi biti i najstarija. Tačno 120 godina od njenog prvog pominjanja, nema više nikakvih tragova o njoj, mada se zna da je postojala i radila. Livno je u tom periodu bilo jedan od trgovačkih centara u Bosni. Čak je i konzularna služba među prvima uspostavljena u Livnu. Među predmetima ove srpske škole našao se i talijanski jezik, koji je za trgovce bio itekako važan.
Rad srpske osnovne škole u Mostaru zabilježio je Ivan Franjo Jukić tek 1842. godine. On ističe da je školu pohađalo oko 500 „rišćanske“ i 40 „kršćanske“ djece. S obzirom da se u blizini Mostara nalazi manastir Žitomislić, onda je škola u Mostaru postojala i daleko prije te godine.
A. F. Giljferding je istakao srpsku školu u Mostaru kao jednu od uzornih i najboljih, i u Hercegovini i u Bosni. U školi su se, kako tvrdi konzul, izučavali sljedeći predmeti: pisanje, čitanje, katihizis, aritmetika, crkveno pjevanje, gramatika i srpska istorija. Iza Giljferdinga je ostalo zabilježeno i da se škola izdržavala od dobrovoljnih priloga, a Prokopije Čokorilo u svom dnevniku pominje i učitelja Joana Milićevića, za koga kaže: „A Joan je učenja mostarskog...“ „Joanovo učenje“, prema mišljenju M. Papića, moglo bi upućivati na zaključak da je škola u Mostaru zaista, postojala daleko prije navedene godine.