Forum Klix.ba

ANATOMIJA BALKANSKE MRŽNJE... IZ DANSKOG UGLA
Jens-Martin Eriksen i Frederik Stjernfelt

Teška tišina Sarajevo prekrila

Put počinje u Sarajevu. Ono što prvo pada u oči namjerniku jeste tišina koja vlada gradom. Da li je to sasvim normalna tišina jednog provincijskog gradića, ili posljedica šoka kome je društvo bilo izloženo kroz četvorogodišnju opsadu?
Posljedice divovske izdaje i zaborava od strane ostatka Evrope. Dok je grad iz dana u dan bio zasipan granatama a njegovi stanovnici građani snajperskim puškama, “međunarodna zajednica” je gledala kao začarana i paralisana. Ali snimali su filmove o genocidu, prenosili su uživo krvavu gradski svakodnevicu, sve se moglo videti, nasilje se nije činilo u potaji. To je komentarisao razjareni, očajni ministar spoljnih poslova Haris Silajdžić pred kamerama, gotovo da je vikao gledaocima u lice: “Vi snimate genocid, ali ništa ne činite”.
Moglo bi se pretpostaviti da je to lijepo parče tv-istine kod velikog dijela građana Evrope proizvelo osjećanje sukrivice. Srpski novinar i pisac Dušan Veličković opisuje u svojoj knjizi “Amor Mundi”, koja se bavi političkom opsadom civila u autoritarnom društvu kao što je Miloševićeva Srbija, kako totalitarizam uvlači pojedinca u postupke sa kojima se ne može identifikovati. To stvara bespomoćnost i bolno osjećanje sukrivice, onu čudnu političku usamljenost, koja se ne nalazi samo u demokratskim zemljama Evrope, u svakom pojedinom Evropljaninu, kada društvene institucije nisu u stanju da reaguju na razulareno nasilje.

Tragovi zločina u bosanskom karakazanu

Jens-Martin Eriksen (1955) jedan od najznačajnijih savremenih danskih pisaca, koji je pre napunjene 50. godine dobio nagradu za životno djelo, sa filozofom i profesorom komparativne književnosti Frederikom Stjernfeltom od novembra 2000. do aprila 2002. u više navrata putovao je po Bosni i Srbiji, pokušavajući da metažanrovskom knjigom “Anatomija mržnje” (za izdavača beogradsku “Aleksandriju pres” preveo ju je Predrag Crnković) proniknu u istorijske, političke, sociološke i etnopsihološke korjene krvavih devedesetih na prostorima bivše SFRJ, prije svega u njenoj centralnoj republici.
Eriksen i Stjernfelt su pored putopisnih pasaža, u knjigu uvrstili razgovore uticajnim srpskim akademicima, ali i brojnim intelektualcima koji su mnogo bliži stavovima i idejama “trećeg sektora”. Posebnu pažnju posvetili su uporednoj analizi Memoranduma SANU i Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića.
Po Eriksenovom, suptilno napisanom romanu “Zima u osvit”, posvećenom srebreničkom masakru, u Švedskoj se upravo snima film.

Vidjeli smo sve, ali naše društvo nije uradilo ništa, i sami smo bili nemoćni.
Možda je to društvo u šoku dok tako dolazimo jednog dana u jedan grad koji je teror potpuno izmijenio. Svuda u gradu nalaze se groblja; u parkovima, na fudbalskim stadionima, gde god se nalazi koje parče zemlje. Većina nadgrobnih obilježja govori da je pokopan neko mlađi. U parku maršal Tito u kasni sumrak vidimo starca kako, neobično zamišljen, ide i sam za sebe plače. On naravno može imati svoej privatne tuge i brige, koje ne moraju da potiču od opsade.
Klaudija Kuljan iz OHR, Kancelarije visokog predstavnika, uredila je tako da da sa njom odemo da vidimo rad na identifikaciji leševa koji upravo preduzimaju. Sljedećeg jutra srećemo se sa njenim vozačem i tumačem, Mirsadom Efendićem, dvadesetjednogodišnjim studentom mašinstva iz Tuzle. Počinjemo ispred zgrade OHR-a dolje pored rijeke u četiri sata ujutro, i hladnoća još ujeda i mrak je. Vozimo se ka Mostaru u pratnji naoružanog žandarma iz snaga SFOR-a. Tamo se susrećemo sa lokalnim odborom, koji je odgovoran za iskopavanja masovnih grobnica.
Južno od Mostara, kod grada Nevesinje unutar teritorije Republike Srpske, saznajemo preko obaveštajnog tela snaga SFOR-a da se 70 leševa nalazi na jednom otpadu. Tehnički, to se označava “sekundarnim nalazištem”, mjestom gdje su pokušali da sakriju ubijene pošto su ih ubile negdje drugdje.
Na pitanje odakle se to zna, Klaudija Kuljah nam naravno uskraćuje odgovor. Ni ona niti bilo ko drugi neće da nam kažu da je raščišćavanje grobnica po prirodi stvari poverljivo. Kao što možemo da vidimo, pošto smo svi zajedno stigli na otpad, okruženi smo i zaštićeni naoružanim žandarmima. Nalazimo se u srpskoj zajednici, Republici Srpskoj - srpskom dijelu Bosne i Hercegovie, koja ima svoje organe vlasti. Opasno je po život govoriti o zločinima. Prisutno je takođe i nekoliko lokalnih političara iz obližnjeg Nevesinja, gradića na čijem se obodu pretpostavlja da su ubijeni prvobitno strijeljani. Na mjestu koje se zove Lipovče.
Dok ćaskamo sa tim lokalnim srpskim političarima, kao da je to sve sasvim normalna pojava. Niko od njih naravno nema pojma ni o kakvom ubistvu.
Jasmina iz bosanske istražne komisije priča svoju priču, i zašto se angažovala na ovom poslu. Za nju nema neke apstraktne obaveze, već je to za nju doslovno samo život. Ona je na ovom otpadu kao predstavnik bosanske zajednice, ali i zato što ne može da nađe mira pre nego što nađe tijela svoje dvoje djece za koju zna da su ubijena tih dana 1992. u blizini sela.

gdje si nasao ovaj prevod?

inace, citala sam neke dijelove knjige kad sam radila seminarski na temu "Srebrenica; sta se znalo 94." u kojem sam isto koristila izjave Jakobsena, koje su napadane u knjizi "Anatomija mrznje".

Ovaj levat iz one lego-drzavice naziva rajvosa provincijskim gradicem????
Sta ces,gadno je kad svako svoje pice placa....

samo steta sto to nije tema knjige.

CuraDrugogSistema wrote:gdje si nasao ovaj prevod?

inace, citala sam neke dijelove knjige kad sam radila seminarski na temu "Srebrenica; sta se znalo 94." u kojem sam isto koristila izjave Jakobsena, koje su napadane u knjizi "Anatomija mrznje".

ide u nastavcima,DNEVNIK

eki tisina u Sarajevu, ma ja i kad hocu tesko je nadjem ono u koja god doba da se vracam kuci vazda ima i auta i ljudi koji setaju ulicom ili bar sjede u parku na klupi bez obzira na vrijeme nije toliko mozda ziv grad, sto i nije lose,ali nije tih definitivno

ANATOMIJA BALKANSKE MRŽNJE... IZ DANSKOG UGLA
Jens-Martin Eriksen i Frederik Stjernfelt

„Istražitelji” siluju pored rieke

Kaže da joj je teško da živi dok preživljava prošlost svakog dana. Ali ide nekako, kada uzme sedativ, i dokle god može da traži svoju ubijenu djecu. Kada ih nađe, ne zna šta će biti. Ne može sebi da predstavi mir ili zaborav. Ko može da zacijeli njene rane?
U jednom trenutku je odlučila da 1992. otputuje zajedno sa suprugom i dvoje djece iz Mostara da bi izbjegli progon. Čuli su da je dolje kod Nevesinja, kod njene svekrve, Muslimanima još moguće da ostanu.
U to vrijeme je nacionalistička fanatična politika pogodila i Mostar. Teritorija je trebalo da se dijeli između hrvatskih i srpskih vođa, duž rijeke Neretve. A na pitanje Muslimana gdje će oni da žive dobijali su odgovor, karakterističan za to kako su ograničeni nacionalisti razumijevali politiku: "Može da skočite u Naretvu!"
U tom trenutku još nije bilo bosanske armije, a kada je progone pokrenula i savezna jugoslovenska armija u saradnji sa specijalnim snagama i uz podršku lokalnih milicija, nije bilo nikakve sumnje da su upravo civili meta. Teror za kratko vrijeme stiže i do njih, i Jasmina i njena porodica zajedno sa velikom grupom ljudi odlaze u šume i planinske oblasti. Grupa se dijeli, ali poslije nekoliko dana svi bivaju uhvaćeni- prema riječima Klaudije Kuljah, padaju u ruke specijalcima iz srpskog grada Niša.
Prvo što se desilo je da se žene i djeca odvoje od muževa i roditelja. Na pitanje šta će se desiti sa muškarcima, odgovarali su im da će se to odlučiti kada komandant bude došao.
Poslije izvjesnog vremena muškarce odvode u kamionete. Tada je poslednji put Jasmina vidjela svog supruga.
Jasmina ostaje sa dvoje male djece u velikoj grupi žena i djece, koju odvode u toplanu, gde su zatvoreni nekoliko dana.
Jedne noći dolazi nekoliko maskiranih vojnika u prostoriju u kojoj borave, i baterijskim lampama osvetljavaju put. Traže žene, odlučuju se za nekoliko, jedna od njih je Jasmina. Sa nožem pod grlom ona saznaje da mora da pođe na "saslušanje", inače će njenu djecu ubiti. Ona bira, kako sama kaže, "jedno od dva zla"- i slijedi ih.
Naravno da nema riječi o bilo kakvom saslušanju. Žene se odvode "negdje pored rijeke" i siluju se. Poslije nekoliko dana saznaje da su njena djeca ubijena - po naređenju komandanta. Pri prelasku u ćeliju uz pomoć jednog srpskog vojnika uspijeva da pobjegne. U očajanju traži na samom mjestu zločina, gde je sve i počelo. Traži oko svoje kuće u Mostaru. Danima čeka. Ali niko se ne pojavljuje, niko se ne vraća kući.
Danas ima 39 godina i radi na identifikaciji mrtvih i nestalih u bosanskoj istražnoj komisiji u Mostaru. Kada je pitamo za godine, za trenutak poprima pogled pun prijekora, kao da odjednom priziva sve to što joj je ukradeno. Stojimo na otpadu gdje traže leševe njene dece. "Ubijena su untura, slijedi put do Nevesinja, pa ćete doći u Lipovače. Unutra su ubijena i bačena u rupu na stijenama."
Vozimo se sa Mirsadom Efendićem u njegovim kolima do grada. Ali šta vidimo? Ništa nema da se vidi. Možda zamišljamo gomilu ljudi koja viče, koja se skupila na trgu i koja oličava zlo u nekom ritualu? Možda zamišljamo da možemo da omirišemo kako je to biti blizu kapija pakla? Od toga može da nam se zavrti u glavi, od toga što možemo da pristupimo samom satanskom. "Čovjek je sasvim nevin u odnosu na užas!", kao što je Selin napisao u svom eposu o ratu, Put ka kraju noći.
Lipovače su tako beznačajan lokalitet, da se čak ne nalaze ni na geografskoj mapi. I tako kada kupujemo benzin sa cisterne u Nevesinju, Mirsad pita čuvara tanka gde se tačno nalazi to selo. On samo zuri neprijateljski prema Mirsadu pogledom koji govori: "Šta te se dovraga tiče?!" Sam inače tvrdi da nikada nije čuo za to mjesto. Vozimo se okolo i pitamo i druge, ali mjesto kao da je propalo u zemlju ili nestalo iz svačijeg sećanja. Jedna žena koju pitamo uplašeno zuri ispred sebe i bježi od nas bez odgovora.
Scena podsjeća na film Mississipi Burning, u kojem se niko ne usuđuje da kaže ni riječ o trojici ubijenih aktivista za građanska prava zbog straha od demonizacije javnog mnenja - i koji bježe od lokalnih moćnika. Ovdje je sve još gore.
Ovdje i sada - negde u Evropi - niko nema pojma o tome da je 70 ljudi, i odraslih kao i sasvim male djece, ubijeno i bačeno na otpad pre nekoliko godina. Niko nije čuo za to. Da li možemo da očekujemo antiklimaks? Zavjera ćutanja vlada u začaranom gradu Nevesinju.

Ima li jos?

MayaSA wrote:Ima li jos?

mislim da ce biti jos

ANATOMIJA BALKANSKE MRŽNJE... IZ DANSKOG UGLA
Jens-Martin Eriksen i Frederik Stjernfelt

Masakr kod seoske škole

Kako je uopšte Aušvic mogao da se dogodi? To elementarno pitanje obilježilo je poslijeratnu sociologiju i iskušani su mnogi odgovori: to je zbog autoritarne ličnosti (Teodor Adorno), to dugujemo tehnici (Hajdeger), to je zbog birokratije (Zigmund Bauman), kriv je naročiti i svudaprisutni antisemitizam Njemačke (Danijel Goldhagen) - ili sasvim obrnuto, da je postojao jedan opšti međunarodni fašistički talas (Ernest Nolte). Čuvene napomene Hane Arent o banalnosti zla i Ajhmanu koji je bio razočaravajuće običan čovjek pripadaju objašnjenju tipa šta nešto nije, ali se čine ipak tačnijim od mnogih specifičnijih pokušaja objašnjenja. Dvadeseti vijek nas nije ostavio bez novog empirijskog materijala za pitanje kako se genocid može desiti usred civilizacije.
Može da nam izgleda - pošto je veliki dio nacionalističke propagande za vrijeme vlade Miloševića nastojao da izokrene shvatanje okruženja, da znamo šta se desilo u Bosni 1992. Priča se o “građanskom ratu” i time se stvara utisak da je riječ o sukobu dvije zaraćene strane. Takva jezička zloupotreba i shvatanje zarazili su nažalost i zapadne medije. Ali slušajući istjerane i prognane Muslimane i konsultujući ekspertsku komisiju UN-a i njen konačni izvještaj o etničkom čišćenju - u odnosu na rezoluciju br. 780 - jasno stoji da je riječ o planiranom i sistematskom progonu nezaštićenog civilnog stanovništva.
Jugoslovenska narodna armija (JNA) sasvim jasno je reorganizovana u proljeće 1992. i formalno podijeljena između krajinsko-srpske, bosansko-srpske i jugoslovenske armije. Ali riječ je samo o kozmetičkom i formalnom manevru da bi se prikrilo učešće Beograda u etničkim čišćenjima. Bosansko-srpska armija je “naslijedila” materijal, oružje, uniforme itd. od savezne armije, a vojnici su bosanski Srbi na službi u federalnoj vojsci, koji su samo pregrupisani. Prema izvještaju UN-a ova čišenja imaju takav karakter da je jasno da su vođena po planu.
Izvještaj pominje i izvještaj Ljekara bez granica o logistici koja je stajala iza kampanje čišćenja. Smisao je da se oblast isprazni od neželjenih građana, određene vjere, a to zahtijeva obimno planiranje.
Svim mogućim sredstvima koja su neophodna treba ljude protjerati a istovremeno se pobrinuti da oni kasnije ne pruže otpor daljem toku kampanje. Postojali su razni kriteriji kada je muškarac podoban za nošenje oružja, i tako postaje legitiman cilj za istrebljenje. Plan kampanje terora i zaplašivanja je sljedeći: 1) lokalnu oblast zauzimaju armijske trupe poslije detaljnog planiranja; sva sredstva informisanja su pod monopolom Beograda; 2) Muslimani u oblasti se hapse, a srpski oficir ili lokalni Srbin iz rezervnog sastava JNA pokazuje one koje treba ubiti; to je prije svega obrazovana elita, na primer ljekari, profesori, političari; 3) žene i djeca do 12 godina starosti se siluju; 4) religiozni i vjerski objekti se uništavaju; 5) u izvjesnim slučajevima preduzima se i ubijanje širih razmjera; 6) muškarci i žene se odvode u koncentracione logore, gdje se preduzimaju mučenja i grupna pogubljenja. Ovdje se može dodati da se plan naravno prilagođava konkretnoj situaciji: jedno se mora činiti u gradovima u kojima Srbi čine većinu, drugo u zahtijevnijim slučajevima kada nesrpsko stanovništvo čini većinu. Preduslov za početak plana je stvaranje paralelnih srpskih organa vlasti pod plaštom zahtjeva za autonomiju i regionalizaciju, koje vlasti postepeno, uz vojnu podršku, treba da zamjene mjesne organe i da preuzmu vlast.
Pominjanje konkretnog čišćenja u bihaćkom kraju u knjizi Birte Vajs i Karstena Fledelijusa ''Svjedok ludila'', vodi nas do sela Biljani, gdje se napad dogodio. Ali istrebljenje 250 Muslimana u ovom sjeverozapadnom bosanskom mjestu je samo jedan primjer među mnogima. To je potresno iskustvo kada sretnemo preživjele žrtve koje svjedoče o masakru u Biljanima.
Desetog jula 1992 - samo tri mjeseca pošto je izbio bosanski rat 6. aprila kada su snajperisti gađali i rasturili velike antinacionalističke demonstracije ispred Bosanskog parlamenta u Sarajevu - počeli su da sakupljaju sve Muslimane muškarce između 18 i 60 godina u seoskoj školi, i to je činio njihov stari učitelj, Srbin Marko Samardžija, oficir u rezervi, ljude su prebili, “ispitali”, i većinu ubili na licu mjesta iza škole. Druge su poslali u koncentracioni logor Manjača, nekolicina je oslobođena ili pobjegla. Poslije Dejtonskog sporazuma, kada je oblast ponovo dodijeljena muslimansko-hrvatskoj federaciji, otkriveno je 130 žrtava u jednoj krečnjačkoj uvali pored kasarni muslimansko-hrvatske vojske u obližnjoj šumi Lanište. Pri izgradnji novog muslimanskog groblja za žrtve u selu Biljani, izbrojano je 250 nadgrobnih spomenika, a u obližnjem selu Velagići oko 130.