Forum Klix.ba

Jednom svinja iz puna korita
pred vratima imucnoga doma,
ka umije, po svinjski lokase.
Oraj gordo na krutoj litici
velicava krila odmarase
i ostrase smrtonosne kandze
bacajuci plamene poglede
na sve strane u proljetnje jutro,
k pobjedi se novoj gotoveci.

Nego svinja, kako se naloka
poizdize turin obrljani
i ugleda na liticu orla.
Groknu krupno, pa govori orlu:
"Sta tu cucis na goloj litici,
nesretnice i gladni ajduce,
izgnanice pod opstim prokletstvom?
Sto je tvoja zalosna sudbina?
Prazna slava i grabez krvavi,
pa i s krvlju rucak bez vecere.
Pomiri se i predaj ljudima,
vidji ka se zivi obilato:
meni na dan tri korita daju,
sve punije jedno od drugoga:
pa cio dan u glib do usiju,....
prevrcem se , na svijet uzivam;
ni sto mislim, ni glavu razbijam,
no iza sna za puno korito:"

Oraj tresnu, pa prikupi krila,
s prezrenijem odgovara svinji:
"Moz se hvalit ka posteno zivis
pred svinjama, ali ne pred nama,
jerbo nase pleme ponosito
takvoga se gnusava zivota.
Nego ti se cuditi i nije:
svinjski mislis, a svinjski govoris.
To ti sada daju i goste te,
al ne zato rasta ti pomisljas,
no dok malo prikupis slanine,
pa ce odmah maljugom po ciku.
To pogadjas, mi smo grabitelji
pod vselenskim zivimo procesom
opasnosti i krvoprolica;
to su nase igre i pirovi.
No likovi nasi ponositi
jesu simvol zemnog velicestva,
na krunama carskijem blistaju;
jost se krune dice i ponose
sto su lika nasega dostojne:"
To izrece, pa hitro poleti,
ka krilata iz luka strijela,
u svojemu nad oblakom carstvu.
Osta svinja u gadnom brlogu
cekajuci u celo sjekiru.

opet ake ... ..na konto dijaspore

Diže se Ježić, oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
-Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete - naopačke!

To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To reće, klisnu jednom cuviku,
a ono troje digoše viku:
-Jež nema pravo, nastranu šala:
a i ti, lijo, baš si - budala!

posto je njegos genijalan i univerzalan, pjesma se fakat moze uputiti i dijaspori
medjutim ona je posvecena necemu drugom, takodje univerzalnom i danas primjenljivom

genijalno i univerzalno posvecena trenutku, zavisno o situaciji ...

jedan ponosno otima A drugi ponosan sto ljencari i ne razmislja..kakav fantastican par gamadi
a tek pjesnikove duse .. sto nikad pcelu ili mrava pogledala nije ?


ima li jos ovih bisera ake?

bice, bice, nema frke

CiCiban wrote: jedan ponosno otima A drugi ponosan sto ljencari i ne razmislja..kakav fantastican par gamadi
a tek pjesnikove duse .. sto nikad pcelu ili mrava pogledala nije ?


ima li jos ovih bisera ake?

ja bogami tebe nista nisam skonto?

ake wrote:posto je njegos genijalan i univerzalan, pjesma se fakat moze uputiti i dijaspori

bogumi ne, dijaspora se ne moze personifikovati

Dobra pjesma, istinita!



DVOBOJ NARODNOG HEROJA FILIPA MARKOVA JANKOVIĆA I POPA PAVIĆA KEKOVIĆA

Četrdeset i prve godine
Crna Gora vadi se iz tmine
trinaestog jula to bijaše
Crnogorac puškom zovijaše,
Da svak smjeli na bojište ode,
Jer života nema bez slobode.
Filip markov sa tri svoja sina
Dom ostavi u njem sve što ima,
Ali braći žao je najviše
Kući samu sestru ostaviše.
Tadjevojka po čitav dan zove
Gdje si tata braćo oči moje.
Odziv nema a pomoć ne vidi,
Mrtvoj majci u grobu zavidi
E, žalosnog toga razdvajanja
Kada vojska pođe put Banjana
Pa odatle da za Bosnu krenu,
I odbrane nezavisnost njenu,
Na put vojska hrabrih partizana
Nailazi na mnogo megdana,
A jedan je pažnjom nadmašio
Sa dvobojem što se završio:
Sa ornijem popom Kekovićem
i Filipom hrabrim Jankovićem
Filip s vojskom u Banjane dođe
Pa u školu smjestiti se pođe.
Blizu vrata kad je prilazio
U školu je govor osjetio.
Tad Filipu kažu partizani:
Četnici su ili Talijani,
Kroz prozor bombe da bacimo
Sve unutra da ih uništimo.
Kad to Strugar izreče (repato) Ivo
Partizani svi bijahu zato.
Filip Markov to njima ne dade,
Već ovako govoriti stade:
“to nećemo sada uraditi,
Jer bi mogli grijeh učiniti,
Možda tamo niko drugi nema,
Sem starijih, djece i žena,
Što mislite da ih pobijemo
I da sramni prezir dobijemo.
Ja ću zvati kućnog domaćina
i unutra uljeći ću k njima”.
To izreče pa iz glasa zove:
”domaćine otvori dvorove”.
Nije drugom treba zvati više
No se odma vrata otvoriše.
Otvori ih pa na prag iziđe,
Pop Keković da vidi ko ide.
Na vratima kad se pojavio
razvićem je vrata zatvorio,
a gornji prag glavom nadmašio.
Oštri pogled u strašna junaka,
Mnogima je zakukala majka,
Jer je mnoge dvoboje vodio,
A svakoji lako pobijedio,
I još kakve vješte protivnike
Italije pa I Amerike.
Pištoljem je tako baratao
Pa ga zato čitav svijet znao.
Dva junaka kad se pogledaše
Malo staše ,odma se poznaše.
Kaže Filip ljudskom toplinom:
Predaj mi se pope sa družinom,
Da idete u redove moje
I branite tekovine svoje.
Ne znaš pope rđa te ubila,
Ideja je naša vazda bila
Onaj što ti slobodu uzima,
Prijatelja tu nikad ne ima.
A stari su ovo rekli ljudi :
”teško domu kad se snjim drugi sudi
I da teže nema pogibije,
No brat bratom kad krv svoju lije.
Sad izvedi pope društvo tvoje
izvršite naređenje moje”.
A kad Filip presta da govori
Na te riječi pop mu odgovori:
“mi smo prije prijatelji bili
I mnoge smo bitke pobijedili,
Onda kad smo mi komitovali
Nijesmo se nikome predali.
Žao mi je ovdje društvo svoje
Što savjete neće slušat moje
Da se vraća sa mojega puta,
Jer će svaki s njime da zaluta.
Naša vojska neka se izmiri,
Bratska mržnja ođe da se ne širi.
A ja tebi neću se predati
Ni što pljujem neću ga lizati,
Nit oružje nikom predat svoje,
Dok je glave na ramena moje.
No na megdan tvojega ti oca,
Ako imaš srce Crnogorca
Da junački ovdje poginemo
I krv svoju sada prolijemo.
Pištolj, pušku ja ću otkoliniti
Životom ću tebe oboriti
I živoga te rukama razvući,
A nogama gazeći pritući.
I na kraju pop mu progovara:
”Sad naprijed kodžušino stara,
Tu Keković podcijeni junaka
Jer Filipa rijetko rađa majka.
”Dvanaeste na Taraboš bješe
Kad Turcima Skadar oduzeše.
Kralj Nikola toga je mladića
Nagradio likom Obilića
Iz Kanade Prvog svjetskog rata,
Na svoja je doletio vrata
U borbama Lovćena, Mojkovca
Preticaše svakog Crnogorca.
Kao ora Filip je letio
Junaštvom je Švabe zadivio.
Kad ču popa poletna starina,
Krenu se put Dušana sina
Te mu preda sve oružje svoje:
“čuj Dušane milo čedo moje
Nemoj meni sada pomagati
Jer bi smo se mogli obrukati,
Il’ ko drugi iz naše družine
Ne daj se sine da nam nos okine.
Znaš kakvi su naši preci bili
S tim bismo ih dobro ocrnili
I svakoga obrukali svoga,
Kada bi dva bili na jednoga.
Odoh popu moji dobri momci
Kom opanci a kome obojci”.
Tom im reče pa na popa sinu:
”drž sad pope staru kodzušinu”
Što će Filip na ovoga dzina
Koji ima šesdeset godina,
A popu je oko četrdeset
Past će starac dok izborjiš deset.
Ali pođe junak na junaka ,
Poput Muse i Kraljević Marka.
Pa dva lava kad se dovatiše,
Ko ih smije razdvojiti više.
Pa se staše snazno udarati
Grozno ih je očima gledati.
Pop Filipa pri sebi privlači,
Pa s njim manu o zemlju ga bači.
Ali druga sekunda ne prođe,
Dokle Filip po vrh popa dođe.
Nekolko puta se prebacaše,
Dok na noge obadva ustaše.
Te na zagon jedan drugog bije,
Iz usta im vrela krv se lije
A mlaz krvi iz nosa im teče,
Pa zar koji može da preteče.
Hvata jeza borce partizane
I četnike s one druge strane.
Pop sad proba svoje vragolije,
Da rukama i nogama bije,
A ni tako ne obori starca,
No je čvršći od kamena stanca.
“Zar ka ždrebad da se praćakamo,
No sad pope primakni se amo”.
Zgrabi popa, a manu momački
I baci ga pod sobom junački.
Ali ko če dzina zadržati
I dalje se staše prevrtati,
A zubima za gušu hvatati.
Niz jednu se stranu skotrljaše
I u jarak obadva upaše.
Sad pop vidje štoga čudo snađe,
u jarak se se pod Filipom nađe,
i da više ne može mrdnuti,
od Filipa da će poginuti.
Pa izvadi pištolj iz potaje
To bi potez nehadne izdaje
I pet puta s njim Filipa gađa,
Filipu se nova snaga rađa,
pištolj popu iz ruka iskuči
I dva metka u glavu mu sruči.
Tu pop mrtav na mjestu ostade,
Ali rana i Filip dopade,
Sad ostali boj krvavi biše
Partizani borbu pobijediše.
Filip od tih i drugijeh rana
Bolova je tri mjeseca dana.
Iako je pod ranama bio,
Do smrti se junački borio.
Od ustanka do Bugojna Bosne,
Mnoge bitke pobijedi ponosne
I svud prvi pred vojskom hodio
Sve dok se je starac predstavio.
A za hrabrost i ideje svoje
Među prve postade heroje.
O Filipe ko ti se ne divi,
Tvoje ime vječno će da živi,
Na stranice slavne istorije
Sve dok sunce našu zemlju grije.


Autor pjesme
Đorđije L. Janković