Forum Klix.ba

PUNKERI KAO RATNICI DZIHADA


Kako je jedan satiricni prilog iz predratnog sarajevskog listica Vox posluzio kao kljucni "stapski dokument" u pregovorima Slobodana Milosevica i Franje Tudjmana, te postao glavnim argumentom za podjelu Bosne i Hercegovine

Pisu: Mile STOJIC i Senad PECANIN

O CEMU SU RAZGOVARALI TUDJMAN
i Milosevic na svojim brojnim tajnim susretima?, pitanje je koje u potpunosti nikad nece dobiti svoga odgovora. Tudjmanov kamerdiner Hrvoje Sarinic tvrdio je prije nekoliko mjeseci da su se njihovi susreti u 90 posto slucajeva odvijali u potpunoj tajnosti, bez traga i svjedoka. Ali, u knjizi Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Milosevicem, koja se pojavila nedavno u izdanju Europapress holdinga u Zagrebu, Sarinic se odlucio ipak pustiti u javnost nesto od onoga o cemu je njegov gospodar diskutirao s Milosevicem na tim tajnim, kako on veli, povijesnim dogovorima.

Elem, na takvom jednom tajnom i povijesnom dogovoru u Tikvesu u travnju 1991. godine Milosevic je Tudjmanu nesebicno podastro kopiju jednog povjerljivoga dokumenta. Bio je to tajni dokument Parlamenta Republike Bosne i Hercegovine pod nazivom "Program doseljavanja Bosnjaka iz Turske". U njemu je, tocku po tocku, bio razradjen plan povratka cetiri milijuna Bosnjaka, koji su pod naletima "hriscanstva i krscanstva" u ovom stoljecu bili prisiljeni pobjeci iz svoje domovine i skrasiti se u dalekoj Turskoj.

Njegosevo turbe
Islamska zavjera i krak zelene transverzale, dakle, bili su crno na bijelo otkriveni, sve ono sto su dva mudra drzavnika slutila i od cega su strahovala, stajalo je tu, na stolu, sistematizirano u 20 tocaka, pod oznakom "strogo pov". A pisalo je u tom dokumentu da ce Muslimani iz Turske pohrliti i na Sokolac, te da ce "se navrh Romanije vijoriti zelen barjak!", da ce, u skladu s jezikom povratnika hercegovacki gradic Duvno biti preimenovan u "Duhno", te da ce cuveni Njegosev mauzolej na Lovcenu biti "preimenovan u turbe"!

Tudjman je zgranuto gledao tajni dokument, lukavo i vizionarski se smjeskajuci, zatim uctivo upitao Milosevica moze li dobiti jedan primjerak, na sto mu je ovaj predusretljivo odgovorio: "Gospodine predsjednice, ova kopija je namijenjena upravo vama!"

Kopiju tog tajnog dokumenta Tudjman je, dakako, oprezno koristio u svojim povijesnim misijama. Stipe Mesic se sjeca da je na jednom sastanku hrvatskog politickog vrha cak mahao tim tajnim spisom, govoreci da posjeduje analizu o muslimanskoj opasnosti iz Turske. "Drzao je papir u ruci, ali ga nikom nije pokazao", sjeca se ozlojedjeni Mesic.

Povjerljivi i "tajni" spis koji je uzdrmao balkanske drzavnike objavljen je u satiricnom listu Vox u listopadu mjesecu 1990. godine. Glavni urednik tog lista u to vrijeme bio je tada Hrvat, a danas Veliki Hrvat Alenko Zornija, tad jos srednjoskolac, a danas suradnik lista Hrvatska rijec iz Sarajeva i dopisnik zagrebackog Vjesnika. Osnivac i izdavac lista bila je Srednjoskolska konferencija Saveza socijalisticke omladine Sarajeva, a kasnije su ga preuzeli privatni sponzori, od kojih se jedino kao vlasnik potpisivao Senad Sahinpasic. Redakciju lista nisu cinili samo novinari Bosnjaci. Pored Zornije, taj sporni broj Voxa pripremili su jos i Mahir Sokolija, Zlatko Hadzidedic, te braca Nihad i Sead Kresevljakovic (kasniji glavni urednici), Sasa Bratic, Nedim Colic, Muhamed Idren i Aleksandra Dordjevic. U impresumu se, kao stalni suradnici, navode i Senad Avdic, Miljenko Jergovic, Srdjan Kisic i Jasmina Kosancic. List je, dakle, bio omladinski i nitko u tom urednistvu tad nije bio stariji od 30 godina.

List Vox u to je vrijeme u Sarajevu bio neka vrst politickog underground stiva, sjeca se u razgovoru za Dane Nihad Kresevljakovic i dodaje: "Nama, kao djecacima od 16-17 godina, tad punkerima, izgledala je potpuno cudna i nenormalna stvarnost u kojoj smo zivjeli. Seselj je tih mjeseci, naprimjer, u listu Slobodna Dalmacija izjavljivao da su Hrvati velike kukavice, jer kad su ih njegovi pohvatali gore i vadili im oci, oni su cvilili, molili i sl. U atmosferi, dakle, gdje je takva izjava jednog ozbiljnog politicara, profesor nam je mogao biti, bila normalna, gdje se o ubistvima ljudi govorilo kao o najbanalnijim sitnicama, mi smo pomislili da ne bi bilo lose taj govor dovoditi do apsurda, ali ovaj put iz bosnjackog, bosanskohercegovackog rakursa."

Voksovci su tematizirali politicke tabu teme, o kojima je kulturna i intelektualna javnost govorkala, ali nitko nije imao hrabrosti da ih javno iznese. Jedna od tih traumaticnih tema bila je lik i djelo bosanskoga nobelovca Ive Andrica, odnosno njegov odnos prema muslimansko-orijentalnom naslijedju. List je Andrica prikazao kao mrzitelja islama i Bosnjaka, donijevsi njegovu karikaturu na naslovnoj stranici, gdje je bio prikazan nabijen na jednu olovku (aluzija scene iz pisceva cuvenog romana, gdje Turci na kolac nabijaju Srbina Radisava). Ovaj broj izazvao je burna negodovanja u javnosti, voksovci su nazivani kulturnim herostratima i srbomrziteljima, a cak i umjereni sarajevski Srbi, kakav je bio pjesnik Stevan Tontic, osudili su ovu Voxovu persiflazu i okarakterizirali je kao zlocestu antisrpsku rabotu. (Valja ovdje napomenuti da je o Andricevu negativnu odnosu spram bosanskih muslimana dr. Muhsin Rizvic cetiri godine kasnije objavio znanstvenu studiju, koja je takodjer izazvala zucne reakcije, kako u bosanskohercegovackom, tako i u bosnjackom kulturnom miljeu.)

Kecmanoviceva osmrtnica
O tom svom "andricoloskome" tekstu Nihad Kresevljakovic danas kaze: "Cudno je da se tekst o Andricu dozivio kao antisrpski, ako znamo da je Andric bio Hrvat. Ali, iza te stvari o Andricu ja bih i danas stao, s tim sto bih, eventualno, promijenio rjecnik koji sam koristio. Nikad nije bilo upitno to da je Andric veliki i poznati pisac, ali ja mislim da se on politikom u svim sferama bavio na pogresan nacin. Cak ne mora biti problematican ni nacin na koji je on prikazao muslimansku sredinu, ali je sporan nacin na koji su neki ljudi tumacili njegovo djelo. U svrhu raspirivanja mrznje prema Muslimanima. Kad smo u skoli, kod prof. Nenada Velickovica, radili Krlezu i Andrica, svi su pisali: Ivo Andric, veliki nobelovac itd., ja sam odlucio uzeti jednu drugu perspektivu koja je isto tako moguca i legitimna, a to je da je Andric bio muslimanomrzitelj. Uvjeren sam da sam to i argumentirao. To se u to vrijeme smatralo bogohulnim. Ja sam oduvijek prezirao kult licnosti, jer ako je neko nobelovac, nije nepogresiv, nije Bog."

Politicke turbulencije koje su pocetkom devedesetih sve vise zahvacale nekadasnju centralnu jugoslavensku republiku, manifestirale su se tako da su srpski i hrvatski politicari sve vise javno isticali svoje pravo na Bosnu i Hercegovinu. Povjesnicar Milorad Ekmecic osporavao je tad i samo postojanje muslimansko-bosnjackoga naroda, a ekonomist Sime Dodan pricao je o hrvatskome barjaku na Romaniji. Srbi su pritom govorili o bauku islamskoga fundamentalizma, koji je (udruzen s Vatikanom) prijetio svekolikom srpstvu u Bosni. Spremao se rat.

Voxovo dovodjenje stvari ad absurdum narocito je tad bilo upereno protiv lidera i politicara novouspostavljenih bh. nacionalnih stranaka, poglavito Karadziceva SDS-a, Kecmanovicevih reformista, a kasnije jednim dijelom i protiv HDZ-a i Izetbegoviceve SDA. U najcesce nepotpisanim "tekstovima" i "izvjestajima", a zapravo persiflazama (po ugledu na splitski Feral Tribune) voksovci su govorili o potrebi formiranja "Islamske republike Bosne i Hercegovine", koja ce imati svoju "muslimansku televiziju", svoj "islamski parlament" i sl. U ovim persiflazama bilo je dosta primitivizma i drskoga sovinizma, ali on je, smatraju braca Kresevljakovic, bio samo adekvatan odgovor na stvarni primitivni sovinizam kojeg su demonstrirali predstavnici prije svega Karadziceva SDS-a, prijeteci kako ce nestati bosnjackog naroda ukoliko ovaj ne prizna njihovu vlast.

Voksovci su tako govorili o "vlaskome fundamentalizmu", objavljivali uvredljive clanke o Karadzicu (koji ima "debelu zenu i jos deblju kcerku"), publicirali virtualnu osmrtnicu dr. Nenada Kecmanovica (koji je poginuo "u teskoj saobracajnoj nesreci, zgnjecen izmedju dva oklopna vozila Muslimanske narodne garde"). Pritom je nacin tretiranja Srba davao dovoljno argumenata svima koji nisu imali senzibiliteta za Voxovu poetiku da ga karakteriziraju fasistickim propagandnim glasilom. Cak i prije SDS-ove Javnosti, koja se od fasisticke etikecije uspjesno branila autoritetom suradnika koji ce koju godinu kasnije do lakata okrvaviti ruke u pokoljima nad Bosnjacima. Ali, Vox je pisao pogrdno i o uglednim muslimanskim obiteljima (Pizdarevici), a narocito se bio okomio na knjizevnika Abdulaha Sidrana i reditelja Emira Kusturicu, o kojima je iz broja u broj donosio uvrede iz aktualnih carsijskih traceva i ogovaranja. U nacrtu RTV programa (Mantena - muslimanska antena, op.ur.) Vox donosi televizijski program koji ce se emitirati kad nastupi vladavina islamske republike Bosne i Hercegovine i prognozira da ce tad glavna urednica televizije biti Fahira Fejzic, glavni urednik Nedzad Latic, cenzor Hasan Cengic, urednik kulture Dzemo Latic, a da ce ondasnji televizijski urednici Nedim Loncarevic, Dubravka Kenic i Besim Ceric biti televizijski portiri i cistacice.

Duhno i Zjenica
Navedeni "stapski" dokument objavljen je u istom tom broju (Vox br. 7 listopad-oktobar 1990) uz cije je zaglavlje stajalo da list kosta "0,20 bukvi" (bukva je bio Voxov prijedlog naziva nove bosanske valute, po uzoru na "lipu" za koju se tad u Sloveniji zalagala ljubljanska Mladina). "Dokument" pod nazivom "Program doseljavanja Bosnjaka iz Turske" bio je neka vrsta odgovora na sve glasnije zahtjeve nacionalista da je Bosna srpska ili hrvatska. Iako je tekst slijedio jednu simuliranu fakticnost, on je ipak napisan u humoristickoj maniri (Duvno ce se zvati Duhno, a Zenica - Zjenica i sl.).

Tako je, eto, jedan humoristicki tekst sarajevskih srednjoskolaca posluzio kao "stapski dokument" i krunski dokaz islamske zavjere i argument za politiku podjele Bosne i Hercegovine, koju su dogovarali srpski i hrvatski politicari u travnju 1991. godine na tajnom sastanku u Tikvesu. Srbi su ga vise puta publicirali, a u knjizi Genocid protiv srpskog naroda (1993) posveceno mu je krunsko mjesto.

Samo godinu dana kasnije nakon tog tikveskog tajnog dogovora, Milosevic i Tudjman ce srcano prionuti njegovoj realizaciji, pocinjuci rat u kome ce zivot izgubiti stotine tisuca ljudi. Sve se ovo doima kao fantasticna prica, ali ti su politicki lupezi, kaze Stipe Mesic, "podjelu Bosne vec ranije imali u svojim glavama. Da nisu naletjeli na Voxov tekst, oni bi vec nasli nesto drugo, to njima nije nikakav problem".

"Pa, to je zaista strasno", kaze na kraju Sead Kresevljakovic, "da takva dva kretena vode dvije drzave, jer Milosevic i Tudjman su dva fasistoidna kretena koji su na ozbiljan nacin pristupili jednoj djecackoj zajebanciji, samo da bi ostvarili svoju bolesnu ambiciju da ciste odredjeni prostor od odredjenih naroda, da ubijaju ljude."

http://www.bhdani.com/arhiva/98/tekst498.htm

SEAD I NIHAD KRESEVLJAKOVIC, UREDNICI


STRASNO JE DA SU SE NASE ZEZANCIJE OBISTINILE


Braca Sead i Nihad Kresevljakovic, nekadasnji glavni urednici Voxa, zive u Sarajevu, gdje studiraju, prvi povijest, a drugi pravo, i jos uvijek volonterski (jer iz Kantona Sarajevo tvrde da nema sredstava da im se petogodisnji angazman pretvori u stalni radni odnos) rade na poslovima organizacije u Internacionalnom teatarskom i filmskom festivalu MESS. Za sebe vole reci da se bave umjetnoscu i to potkrepljuju tekstovima koje je Nihad objavljivao u raznim publikacijama i nekolicinom videouradaka koje su realizirali uz pomoc svojih prijatelja. Nihad je i koautor scenarija za dokumentarni film Greta Harisa Pasovica.

DANI: Kad ste poceli izdavati Vox?

SEAD: Osamdeset devete. Imali smo tad 16-17 godina. Slucajno sretnemo jednog poznanika koji kaze da prave srednjoskolsku novinu, moze se tu raditi. Dodjemo na taj sastanak i tako pocne. Nama je bilo izazovno da bi mozda bilo sega napraviti naslovnu stranu na koju bi stavili polumjesec i zelenu podlogu i cestitati ljudima Bajram. Jos Mahir Sokolija ubaci tu Bozic i neke jugoslavenske zastave, jedna naiva. Mi smo bili primitivna verzija Mladine.

DANI: Ko je cinio redakciju u vrijeme kad ste poceli?

NIHAD: Bilo je pravo puno ljudi u redakciji u to vrijeme, ali recimo da su to najvise vodili Mahir Sokolija, Alenko Zornija, nas dvojica, Zlaja Nezirovic i tako jos neko. Uglavnom, to je bio krug ljudi koji je oko toga deverao.

Akademici i bolesni novinari
DANI: Prihvatate li danas optuzbe ili ocjene da je novina bila brutalna po stilu koji je njegovala i da je bila nacionalisticka?

NIHAD: Naravno, s tim sto je logicno prvo reci da je bilo brutalno i vrijeme u kojem je to nastalo. Takve vrste brutalnosti, ja moram reci da je u pitanju evolucija, iz ove perspektive ne bi bilo. Ja i dan-danas osjecam potrebu da se izvinim nekim ljudima, gdje bi mogao spadati i ti, Senade. Ne zbog toga sto mislim da su stvari generalno bile lose postavljene, vec zbog nacina na koji je to receno. A tuzno je da svi ljudi koji su tu napadani, iz te nase djecije perspektive, nisu prepoznali situaciju bolje od nas, koji smo zivjeli u nekom najnevinijem okruzenju. Za nasu brutalnost ja bih prije svega optuzio ljude koji su vodili drzavu, javni zivot, posto je sva krivica za tu brutalnost na njima. Mi smo u tom trenutku reagirali na jedan djeciji nacin koji je bio onako dosta anarhican, punkerski.

DANI: Ko su bili vasi intelektualni mentori?

NIHAD: Mene bi bilo stid reci da sam imao nekog mentora posto zbog tog odnosa prema mentorima imam i dan-danas probleme. Nas su optuzivali cesto zbog oca i vezivali to za oca koji je bio tad gradonacelnik. On se isto zgrazao na to, kao i vecina ljudi, s tim sto je njemu to bilo duhovito kao sto je i vecini ljudi to bilo duhovito. Da sam ja bio na vlasti, ja bih tad zabranio Vox. Druga stvar, vrlo mi je cudno da su politicari koji vode nasu zemlju tad s nama komunicirali. Ja danas, sa 25 godina, da mi dodje dijete od 15 godina i pocne nesto pricati, ja bih rekao: idi uhvati se knjige, malo uci.

DANI: Kod vas su pisali i afirmirani novinari, pod pseudonimom. Koji su to novinari?

NIHAD: Ja bih te ljude prije opisao kao simptom bolesti drustva. Svi oni su imali svoje novine koje su vazile kao ozbiljne novine. Tamo nisu mogli to stampati. Te ljude bi trebalo optuzivati na osnovu nepostivanja profesionalne etike, nepostivanja posla kojim se bave. Recimo, Pedja Kojovic je jednom dosao i trazio da objavimo tekst protiv Miljenka Jergovica, ali nas je zamolio da stavimo pseudonim. To je prica o Voxu koju ja volim... Naravno, izasao je tekst protiv Miljenka Jergovica pod pseudonimom, ali smo objavili Pedjinu sliku. Pored njega, bio je tu Senad Avdic, to sto danas on radi sa Slobodnom Bosnom nije daleko od toga. Senad Avdic, kao jedan profesionalni novinar, upustao se u te stvari, objavljujuci, nikad ne potpisujuci, jer je on s Mahirom bio u super relaciji. To je meni bezveze, to je losa furka. Spomenimo jos Nedu Saraca. Rekao sam, Jergovic je pisao, pisao je i Srdjan Kisic. Pisali su i neki akademici.

DANI: Vi ste tad komunicirali, recimo, sa Izetbegovicem, Zulfikarpasicem, Filipovicem. Kakav je bio njihov odnos prema vama?

NIHAD: Znam da nas je Izetbegovic smatrao duhovitom novinom. Sve stvari koje smo mi predvidjeli su cista slucajnost. Ne sjecam se imena covjeka, esdeaovac je bio, nakon jednog teksta pridje mi i kaze: ono sto si uradio je fantasticno. Covjek koji u takvom trenutku za zemlju ocekuje da nesto vazno komentira dijete od 15 godina, to je stvarno katastrofalno. Mi smo cak jednom bili zvali i druge agresivce, iz drugih nacionalnih krugova, da isto daju tekstove sa tim agresivnim salama iz njihove perspektive. Nisu prihvatili. Ja sam jednom to nazvao odsustvom humora kod jednog naroda, mislim na Srbe. Tek kad je rat poceo, ja sam skontao sto oni taj humor nisu mogli prepoznati, jer su vjerovatno oni to mnogo ozbiljnije dozivljavali nego mi.

Gadne sale za male pare
DANI: Jeste li ikad razmisljali o tome da ce ono sto ste pisali biti tretirano kao dokument prvog reda koji ce posluziti Srpskoj akademiji nauka kao vrlo ozbiljna potka za genocid koji ce se dogoditi, ili predmet tajnih pregovora Tudjmana i Milosevica u Karadjordjevu i Tikvesu?

NIHAD: Naravno da nisam ocekivao da ce neko o tome raspravljati, jer je to jedna glupa stvar, jedna sala, i kad sam to vidio meni je stvarno bilo muka. Prvi put sam se toga prepao kad sam '93. u Globusu procitao intervju sa Emirom Kusturicom, gdje on mrtav ozbiljan kaze - za rat je kriv omladinski list Vox, koji izlazi u Sarajevu, koji je pisao gadne sale o Srbima i JNA, i mozete zamisliti kako jedan oficir koji je sjedio za topom tokom rata iznad Sarajeva, kako je mogao reagovati, itd. Da je Kusturica ozbiljan umjetnik, postavio bi pitanje sto ce taj srpski oficir za topom iznad Sarajeva, a ne sta je objavila jedna omladinska novina.

DANI: Imate li iz danasnje perspektive osjecaj da ste bili izmanipulirani od dijela nove bosnjacke nacionalisticke oligarhije?

SEAD: Ako je neko kriv, onda smo mi. U krajnjem slucaju, strasno je to da dijete od 16-17 godina izdaje takve novine. Da sam zivio u Americi, vjerovatno bih pisao o snowboardu, o skateboardu, vjera bi me mozda interesovala. Nama je kao djeci interesantno bilo to da niko ne smije pisati, staviti polumjesec na naslovnu stranu za Bajram, i mi, cisto testa radi, uradimo to i shvatimo da je sama ta stvar vec katastrofa.

DANI: Je li Vox bio antisrpski list?

NIHAD: Mi nikad nismo bili antisrpski list. Ni dan-danas, nakon ovog uzasa i genocida nad Bosnjacima, ja nikad sebe ne bih nazvao antisrbinom, posto je to jako glup pojam, nemam uopce razloga da budem antisrbin, ali se tu radi o prepoznavanju jednog uzasnog ekstremizma i o tome da je meni na Fakultetu predavao jedan kreator zlocina u Bosni, Milorad Ekmecic.

DANI: Jeste li bili svjesni brutalnosti s kojom satirete ljude?

NIHAD: Nekad jesmo. Necu da govorim o tome, posto znam da nijednu salu nisam ja napisao.

DANI: Vox je dostizao enormne tiraze za to vrijeme. Koji je bio najveci tiraz?

SEAD: Sedamdeset hiljada. Mi smo radili onako, vise iz ljubavi prema pretjerivanju, ali mislim da je u te finansijske poslove bolje upucen Mahir Sokolija, posto mi nismo nesto hajrovali od toga.

DANI: Kako je moguce da se niste obogatili, s obzirom na male troskove proizvodnje, a ogroman tiraz?

NIHAD: Mozda se neko obogatio, mi nismo... Vox je stvar koja bi se prije trebala ispitati kao socioloski fenomen nego kao zurnalisticki, posto to ocigledno sa novinama nema veze, a pretpostavljam da su neki harali i te pare...

Probali sa izvinjenjem
DANI: Ostavljate li mogucnost, recimo, da vas je citateljstvo srpske nacionalnosti tad dozivljavalo kao ozbiljnu, cak i fasisticku prijetnju?

NIHAD: Posto su se oni vec bili opredijelili za jednu fasisticku politiku, logicno je da ce oni ovo dozivjeti kao fasisticku prijetnju u tom svom svijetu, jer u njihovom svijetu je vec postojao fasizam, jer su postojali ljudi koji su govorili stvari koje su apsolutno neprihvatljive u civilizacijskom smislu.

SEAD: Prije Voxa vec su postojali i Seselj i Milosevic, i sve ono sto su napravili.

NIHAD: Na kraju krajeva, prije Voxa se pocela razvaljivati Hrvatska. Ja ne ulazim danas u politiku Franje Tudjmana, koji ocigledno nije puno razlicit od Milosevica, ali u tom trenutku mi smo dozivljavali da je Hrvatska zemlja u kojoj se ljudi bore za svoju slobodu, koji nece da imaju neku armiju jugoslavensku, koji nece da im dolazi neki vojnik iz Zajecara da ih cuva. To je nama cisto logicka stvar bila, to pravo na slobodu. U tom trenutku su oni spaljivali Vukovar i Dubrovnik, i, mislim, kad reagiras, to je stvarno najblazi nacin na koji mozes reagirati. Ako te neko zbog toga dozivi kao fasistu, to je njegov problem, a ne tvoj. Mislim, nama se bavio Miroljub Jeftic, orijentalista, covjek koji bi u normalnoj drzavi bio u ludnici, a ne u javnom zivotu. Dok Srbi ne shvate da je Jeftic njihov problem, normalno je da ce uvijek traziti krivca u ljudima koji se bave Jefticem.

SEAD: Kao sto s druge strane sad, kad bismo radili tu novinu koja bi bila okrenuta tim pozitivnim stranama ljudi, vjerovatno bi i mi kao i Dani trazili problem u vlastitoj sredini, trazili problem kod nas samih.

DANI: Vi ste se zezali kad ste sastavljali program muslimanske televizije BiH. Osjecate li se ponekad malo kao proroci, s obzirom da su se neke vase ideje i ostvarile, mislim u jednom nakaradnom smislu?

NIHAD: Ne osjecam se kao prorok, ali samo mogu reci da je strasno da su se obistinile te stvari. Program muslimanske televizije koji smo mi objavili nije program koji bih ja volio gledati.

DANI: Ima li ijedna stvar za koju vam je danas zao sto ste je objavili?

NIHAD: Ima, sigurno. Prvo, mozda nismo trebali izdavati tu novinu. Ali, kad smo je vec izdavali, mi smo se sa svim tim ljudima probali izmiriti. Ako uzmemo, naprimjer, Sidrana, ja sam svjestan da je Sidran pisac koji nije zasluzio da se napada na takav nacin. I zbog toga mi je zao. Sto se tice politicara, uopce mi nista nije zao, jer kasnije se pokazalo da je to sto su oni ucinili cisti uzas.


http://www.bhdani.com/arhiva/98/tekst498.htm

ma vox je bio biser prije rata


evo skenirano sa jedinog broja koji sam sacuvao

Engram::X wrote:ma vox je bio biser prije rata


evo skenirano sa jedinog broja koji sam sacuvao

Sto je babi milo, to joj se i snilo...

satira bilmez, satira...

Engram::X wrote:satira bilmez, satira...

A sta ako sam JA baba u gornjem slucaju i ako JA sanjam tako nesto?

I de mi bas TI pojasni malo sta je VOX....
Ko eto, ja ne znam....

Bas si ugrozen Engrame! Svi te jadna napadaju pa se branis i kad nemas ni od koga ni zasto....

eh te "avnojevske" granice?

A da ironija bude jos veca samo BiH nema "avnojevske" granice vec svoje granice medjunarodnopriznate na Berlinskom kongresu.Svi ostali imaju AVNOJEVSKE granice,sto ce reci : :

Drugovi se castili medju sobom pa dijelili tudje,da bi sada to ko fol bilo njihovo a BiH ima "avnojevske" granice a onio k'o fol prastare drzave...

Da Boka je bila bosanska a drug Djuro Pucar Stari je onako velikodusno kao veliki laf dao Crnogorcima...

drugovi,zasluzili ste streljanje i to je onako najlaksa kazna koju bi vam ja dosudio

Herceg Novi- -cudi me da to jos niko nije promjenio ime u recimo Njegos Novi ili Crnogorski Novi?

Ovako neodoljivo podsjeca na dio Bosne i Hercegovine

vidi_vidi_vidi wrote: Tudjman je zgranuto gledao tajni dokument, lukavo i vizionarski se smjeskajuci, zatim uctivo upitao Milosevica moze li dobiti jedan primjerak, na sto mu je ovaj predusretljivo odgovorio: "Gospodine predsjednice, ova kopija je namijenjena upravo vama!"

Fino je ono za Sok.....

RFE:
Vi ste bili jedan od prvih koji je tvrdio da je postojao dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine između Tuđmana i Miloševića. Postojanje tog dogovora krajem prošle godine u intervjuu u zagrebačkom tjedniku "Globus" potvrdio je i bivši šef Tuđmanovog ureda, Hrvoje Šarinić. On je rekao da je podjela Bosne i Hercegovine bila dogovorena tokom dva susreta između Tuđmama i Miloševića u proljeće 1991. godine. Prvi je bio u Karađorđevu, u Srbiji, 26. marta, a drugi u Tikvešu, kod Osijeka, 15. aprila. Da li znate kako je uopšte došlo do sastanka u Karađorđevu? Ko je bio inicijator?
MESIĆ:
Ja.
RFE:
Kako vi?
MESIĆ:
Ja sam dogovorio taj razgovor. Naime, krajem 1990. godine dolazi do ekscesnih situacija. Mi u Hrvatskoj smo imali podatke da se srpska sela naoružavaju, da iz vojarni JNA dobivaju kvalitetno oružje, ne samo pješačko, i ja sam u razgovoru sa Borom Jovićem rekao: "Slušaj Boro, ovdje se radi o politici koja može imati katastrofalne posljedice. Vi naoružavate Srbe, a Srbi ako krenu u masovnu pobunu, mogu biti samo gubitnici." On je rekao da oni ne naoružavaju Srbe i da oni nemaju ništa sa Srbima u Hrvatskoj. Mi smo taj razgovor nekoliko puta započinjali, ali sa istim rezultatom. Kada su početkom 1991. godine k njemu počeli da dolaze predstavnici Srba iz Knina, posebno onaj poznati Milan Babić, koji nije priznavao nikakve hrvatske institucije, ja sam rekao Bori: "Vi svoje sunarodnjake u Hrvatskoj tjerate u suicid. Jer, ako se 10 posto stanovništva sukobi sa ostatkom od 90 posto, to može biti samo na štetu Srba. Oni će izgubiti sve, izgubit će imovinu, izgubit će živote." Bora Jović mi je rekao: "Srbi u Hrvatskoj su vaši građani, radite s njima šta god hoćete. Ako hoćete, nabijte ih na kolac." Ja sam poslije dešifrirao zašto je on tako govorio. Njima su Srbi u Hrvatskoj ustvari trebali kao inicijalno paljenje da se rat prebaci u Bosnu i Hercegovinu. I oni su Srbe u Hrvatskoj namjerno žrtvovali. Niti je njih zanimao srpski položaj u Hrvatskoj, niti Srbi kao takvi. Ti Srbi su im trebali, ako odu iz Hrvatske, da ih nasele na Kosovo, nakon što po planu potjeraju Albance sa Kosova u Makedoniju i u Albaniju. Dakle, to je bio unaprijed smišljen plan kojeg sam ja kasnije dešifrirao. Ja sam tada Bori Joviću rekao da trebamo sjesti za stol da izbjegnemo rat, da izbjegnemo srpski suicid, da pokušamo problem riješiti za stolom, da vidimo koji su problemi Srba u Hrvatskoj i da ih rješavamo kroz institucije. Pitao sam ga sasvim konkretno: "Jesi li ti za to da Tuđman i ja i Milošević i ti sjednemo za stol, da iznesemo sve te probleme i da vidimo o čemu se radi, ne treba se hvatati oružja?" On je rekao da se slaže, ali da mora pitati Miloševića. Nazvao je Miloševića i on mu je nakon sat-dva javio da se slaže i još je dodao da je spreman sjesti s nama za stol bilo gdje - u zemlji ili inostranstvu. Ja sam avinom otišao u Zagreb i rekao Tuđmanu: "Slušaj Franjo, ona dva fakina žele sjesti s nama za stol. Jesi li i ti za to da se sastanemo i da izbjegnemo rat?" Tuđman je rekao: "U redu, slažem se da se sastanemo bilo gdje - u zemlji ili inozemstvu. Tako im odgovori, a datum ćemo dogovoriti." I ja sam se vratio natrag u Beograd. Pred kraj trećeg mjeseca, kad se ovdje sastao hrvatski vrh i ja s njima, Tuđman nam je rekao da se dogovorio sa Miloševićem da se nasamo nađu u Karađorđevu. Drugim rječima je rekao: "želim u četiri oka saznati šta oni žele." Tuđman je ispustio mene, moju prisutnost nije trebao, a Milošević je ispustio Boru Jovića. I njih dvojica su se našli u Karađorđevu 26. marta. Mi smo ga čekali da se vrati u tadašnjoj službenoj rezidenciji predsjednika Republike, u Visokoj u Zagrebu. Bilo je dosta prisutnih, znam da je bio i Joža Manolić i hrvatski politički vrh. Tuđman se vratio, bio je sav ozaren, crven u licu, on nije znao glumiti, i sa vrata je rekao: "Evo, šta Tuđman radi, Tuđman gradi Hrvatsku za tisuću godina. Hrvoje, daj karte." Hrvoje Šarinić je izvadio karte. Mi smo skinuli sa stola čaše od mineralne vode i šoljice od kave. Napravili smo slobodan prostor za karte. Tuđman je rekao: "Dogovorio sam se sa Miloševićem. Hrvatska je dobila banovinsku Hrvatsku. Milošević mi je rekao i ovo - uzmi, ti, Franjo, i Cazin, Kladušu i Bihać, to je takozvana "turska Hrvatska", to meni ne treba." Time je taj sastanak praktično bio završen. Ja sam jedini postavio pitanje: "Kako je moguće mijenjati granice bez rata?", jer je Tuđman napomenuo kako će se sve to ostvariti bez ispaljenog metka. Ja sam rekao da se granice obično ne mogu mijenjati bez ispaljenog metka i da mi tu nema logike. Tuđman mi je rekao: "Slušaj, Stipe, ti ne znaš povijesne silnice, ovdje se radi o dogovoru, a ono što se Srbija i Hrvatska dogovore, to će drugi poštivati." Ja sam rekao: "Možda ne znam povijesne silnice, ali imam logiku." I tako se taj naš razgovor završio i nakon toga naša suradnja je sve više i više jenjavala.
RFE:
Da li ste vi ikad detaljno pregledali te karte podjele Bosne? Da li je tu bilo detaljno ucrtano šta je čije, šta je srpsko, šta je hrvatsko, šta ostaje Bošnjacima?
MESIĆ:
Kad je Hrvoje Šarinić stavio karte na sto, tu su bili pokazani samo prostori koji će pripasti Hrvatskoj. Kasnije su bile formirane komisije koje su se sastajale. U tijeku najžešćeg rata, Smilja Avramov je dolazila u Zagreb crtati karte. Šarinić je odlazio u Beograd. Ne znam tko je sve s kim kontaktirao. Razgovori su, pretpostavljam, bili i drugdje, ne samo u Zagrebu i Beogradu. I te karte nisu bile nepoznanica.

RFE:
Pitam vas to zato što nam je Kiro Gligorov u razgovoru za ovu seriju ispričao da ga je Tuđman sredinom 1991. godine, kad je Gligorov bio u Sloveniji, molio da svrati u Zagreb. Rekao mu je: "Imamo nešto važno da razgovaramo, što ne mogu da ti kažem preko telefona." I kad je Gligorov došao u Zagreb i ušao u Tuđmanov kabinet, Tuđman je, kako kaže Gligorov, iz sefa izvadio jednu kartu na kojoj je, kaže, bilo ucrtano šta je čije do posljednjeg sela. Po riječima Gligorova, on je tada Tuđmanu rekao da je to glupo i da se s tim ne slaže. Pitao je Tuđmana zašto ga je zapravo zvao, a on mu je odgovorio: "Ti si dobar s Alijom, pa da ga nagovoriš da ovo prihvati."
MESIĆ:
Točno, ja znam za taj njihov razgovor. To može biti karta koju su Tuđman i Milošević sačinili, ili se složili sa onim što su drugi napravili, za vrijeme ili nakon razgovora u Tikvešu. O tom razgovoru u Tikvešu ne znam ništa. O tome Tuđman nikad nikoga nije izvijestio. Nikada nisam dobio informaciju o tome što je dogovoreno u Tikvešu. A za taj razgovor s Gligorovom - znam, jer me je Tuđman o njemu izvijestio. Još ću vam reći i jednu pojedinost. Kada je Kiro rekao ne samo da neće nagovarati Aliju da prihvati promjenu granica, nego da se ni on sam s tim ne slaže, Tuđman je prešao preko toga i rekao: "Dobro, onda idemo na utakmicu."