Forum Klix.ba

Utopi sav svoj ponos, a iskapi casu ponizenja.

Licno mi teksko pada odbaciti u potpunosti ponos. Ni u kom slucaju tu nije rijec o nekoj tvrdoglavosti. Jednostavno se uhvatim nekad u nekim situacijama, gjde neko uspije da me bocka, a ponos odreaguje prije nego sto postanem svijestan toka dogadjaja. Naknadno tek shvatim da je reakcija bila bespotrebna.

Ponos predstavlja skup reakcija uzrokovane ugrozenoscu ega. Naravno, to je lazna ugrozenost. Ona je rezultat idealiziranja nase licnosti. U trenutku kad ta fiktivna slika biva narusena od strane drugog subjekta, javlja se ponos koji se suprotstavlja narusavanju, sa tendecijom uspostavljanja prvobitne slike o nama i nasim idealima- sto se cesto ocituje burnim reakcijama, napadom i sl.

No, postoje i neke granice gdje bi se ipak trebalo odreagovati. U pitanju je maltretiranje i iskoristavanje.

To i ne bih svrstao pod ponos, vec cisto borba za opstanak. Ona je vise racionalna.

Mnogi mudraci tvrde: "kad tebe neko kamenom, ti njega kruhom." Ovdje se ne bih slozio u potpunosti. Primit samar, a ne uzvraiti ga - je okey (u nadi da ce se protivni opametiti)... ali primit i drugi, ne reagujuci - je apsurdno.

da malo pokrenem diskusiju

zanima me sta vi mislite treba li ograniciti ponos (ako je to moguce i kako?) jer previse ponosa donosi zlo.

Pojma nemam,zato pratim.

honky tonk wrote:da malo pokrenem diskusiju

zanima me sta vi mislite treba li ograniciti ponos (ako je to moguce i kako?) jer previse ponosa donosi zlo.

Uvidom. Introspekcijom. Jednostavno posmatras. Kad shvatis sta je to ponos i kako funkcionise - napustis ga.

honky tonk wrote:da malo pokrenem diskusiju

zanima me sta vi mislite treba li ograniciti ponos (ako je to moguce i kako?) jer previse ponosa donosi zlo.

Svakako.

Sad postoji pitanje da li je moguce, i ako da, da li je korisno potpuno odbaciti ponos? Licno nekako uvidjam kako zna biti lakse kada jednostavno zasutim u prepirkama, samo se slozim sa bilo cime sto je receno i krenem dalje (glupe stagnacije organski ne podnosim) u situacijama kada se citava stvar nalazi na mrtvoj tacki. Ocigledno postoji neka korist i kod gutanja ponosa.

Vrijedi li suprotno? Za sta je ponos uopce koristan?

Gaggy!i wrote:
Ponos predstavlja skup reakcija uzrokovane ugrozenoscu ega. Naravno, to je lazna ugrozenost. Ona je rezultat idealiziranja nase licnosti. U trenutku kad ta fiktivna slika biva narusena od strane drugog subjekta, javlja se ponos koji se suprotstavlja narusavanju, sa tendecijom uspostavljanja prvobitne slike o nama i nasim idealima- sto se cesto ocituje burnim reakcijama, napadom i sl.

Kad tako definises ponos, ne svidja mi se nimalo.
Ponos se obicno veze za osjecaj zadovoljstva necim: licnim, porodicnim, nacionalnim, timskim i slicnim postignucima. I to je veoma zdrav osjecaj, konstruktivan. Samo ako predje u oholost, onda ga treba sputavati.
Taj odbrambeni skup reakcija usljed stvarne ili lazne ugrozenosti ega, ja ne bih nazvala ponosom u uobicajenom smislu. To sto si opisao mi lici na egocentricnost, ne na zdravi ponos.

ima izreka : ponos dolazi prije pada

Primjetio sam da u našem jeziku, ili bolje rečeno govoru ljudi ne razlikuju ponos od dostojanstva i časti. Jezik koji koristimo odlučuje puno o tome kako mislimo.. kako mislimo opet odlučuje kako se ponašamo. Nauči koristit nove riječi, novi jezik i postat ćeš bolji čovjek.

Gaggy!i wrote:Utopi sav svoj ponos, a iskapi casu ponizenja.

Licno mi teksko pada odbaciti u potpunosti ponos. Ni u kom slucaju tu nije rijec o nekoj tvrdoglavosti. Jednostavno se uhvatim nekad u nekim situacijama, gjde neko uspije da me bocka, a ponos odreaguje prije nego sto postanem svijestan toka dogadjaja. Naknadno tek shvatim da je reakcija bila bespotrebna.

Ponos predstavlja skup reakcija uzrokovane ugrozenoscu ega. Naravno, to je lazna ugrozenost. Ona je rezultat idealiziranja nase licnosti. U trenutku kad ta fiktivna slika biva narusena od strane drugog subjekta, javlja se ponos koji se suprotstavlja narusavanju, sa tendecijom uspostavljanja prvobitne slike o nama i nasim idealima- sto se cesto ocituje burnim reakcijama, napadom i sl.

No, postoje i neke granice gdje bi se ipak trebalo odreagovati. U pitanju je maltretiranje i iskoristavanje.

To i ne bih svrstao pod ponos, vec cisto borba za opstanak. Ona je vise racionalna.

Mnogi mudraci tvrde: "kad tebe neko kamenom, ti njega kruhom." Ovdje se ne bih slozio u potpunosti. Primit samar, a ne uzvraiti ga - je okey (u nadi da ce se protivni opametiti)... ali primit i drugi, ne reagujuci - je apsurdno.

U vezi drugog dijela posta...i rečenice " ko tebe kamenom, ti njega kruhom"..

Postoje ljudi koji jednostavno povlačenje ili bilo kakvo uzmicanje u diskusiji shvataju kao znak osobne slabosti sugovornika.
Tako da je s takvim nemoguće ostvariti bilo kakvu normalnu komunikaciju.
Što ti više uzmiceš i pokušavaš se distancirati oni su verbalno nasilniji.

Takvim osobama dakle odmah u početnoj fazi treba uzvratiti punom mjerom, inače ostane gorak ukus u ustima.

U principu takvi ljudi su spremni na svakojake podlosti da bi dokazali svoju veličinu i ego.

I naravno ako ti dobronamjerno i odustaneš od rasprave, oni slavodobitno proglase svoju pobjedu, bez obzira na mizeran i degradirajući način kojom su je izvojevali.