#1 Reportaza Senada Pecanina
Posted: 10/01/2005 14:04
Pise: Senad Pecanin
Bangkok je čudo: posebno za one koji nemaju previše moralnih skrupula a pritom se ne plaše AIDS-a. A takvih je na milione i njihova potraga za jeftinim i egzotičnim seksom Tajlandu donosi značajne prihode
Senad Pećanin
Unatoč zakonima logike, dugo vremena sam vjerovao da je Tajland dobio ime po čuvenoj tajlandskoj masaži. Ne sjećam se da mi je iko objasnio kakva je to tačno vrsta masaže i nisam siguran jesam li možda predstavu o njoj dobio iz nekih mekih pornića koje sam gledao kao pubertetlija. No, zamišljao sam je kao masažu bradavica malih, čvrstih, kruškolikih grudi zgodnih djevojaka kosih očiju. Ne znam koliko je drugima, prije svega muškarcima, Tajland pobuđivao iste asocijacije kao kod mene, ali podaci govore da ova zemlja posljednjih godina bilježi turistički bum sa oko deset miliona posjetilaca godišnje. Glavni grad ove zemlje, Bangkok, istovremeno je postao svjetska prijestonica seks-turizma, boreći se za primat sa još dvije čuvene tajlandske destinacije - Pattayom i ostrvom Pukhet.
Sredinom oktobra ove godine, po treći put u životu, našao sam se na studijskom putovanju u Jugoistočnoj Aziji. Kad čovjek bira destinaciju svojih turističkih putovanja, vjerujem da, osim generalne znatiželje za upoznavanjem nečeg novog, obično ima još neki dominantni, presudni motiv koji odlučuje pri izboru. Upravo na tom momentu sam se uhvatio kako lamentiram nad samim sobom, to jest nad činjenicom kako sam ostario: dok bi prije dvadesetak godina taj motiv nesumnjivo bio demistifikacija tajlandske masaže, sada je odlučujući bio višak ženskih hormona u meni, to jest strast za šopingom. Tako je dilema između Singapura i Tajlanda bila skoro nepostojeća: između preskupog grada-države i jeftinog Bangkoka, u kojem se mogu kupiti čak i odijela mog konfekcijskog broja, izbor je bio veoma lak.
Fakti Prema podacima zapadnih zdravstvenih organizacija, svaka žena na Tajlandu kojoj prostitucija nije zanimanje ostaje trudna svaka 22 mjeseca tokom godina svog života u kojima može zatrudnjeti. Do prije dvadesetak godina, roditelji sa sjevera zemlje žensku su djecu, već od uzrasta od pet pa do četrnaest godina, vodili u Bangkok i prodavali gazdama čiji ljudi novu "robu" i danas dočekuju na željezničkoj stanici. Cijena tih malih djevojčica kreće se od 500 do 800 dolara, a bogate gazde ih u bangkoškom China Townu prvi put iznajmljuju i za desetak puta veću sumu. Ovom zločinačkom biznisu najviše je doprinijela potražnja za upravo takvom djecom od strane bogatih Kineza, kod kojih je i danas živo uvjerenje da seks sa djevicom produžava život. Otkako je prije desetak godina Bangkok postao svjetska prijestonica seks-turizma, Tajland u sve većem broju posjećuju i homoseksualci. Od tada je porasla potražnja i za dječacima istog uzrasta. Dok za tajlandske vlasti prostitucija zvanično ne postoji, jedino protiv čega se pokušavaju poduzimati mjere jeste upravo iskorištavanje djece od pedofila. No, rezultati su mršavi i mnoge zapadne zemlje, suočene sa razmjerama putovanja pedofila u Tajland, pokušavaju nešto učiniti. Najdalje je u tome otišla Švedska, koja je izvršila i promjene u svom zakonodavstvu da bi mogla krivično goniti svoje državljane koji svoju pedofilsku pohotu zadovoljavaju putovanjima u ovu azijsku zemlju. Već nekoliko godina švedska vlada u organizovane grupe turista iz svoje zemlje ubacuje i policijske agente koji prate pedofile, te ih po povratku u Švedsku hapse i izvode pred sud.
Koliko se Tajlanđanki bavi prostitucijom jako je teško saznati. Da se u svakom slučaju radi o sedmocifrenom broju svjedoče utemeljene procjene po kojima se čak 25 procenata svih žena u dobi između 15 i 30 godina bavi prostitucijom. Osim toga, procjenjuje se da u Evropi ima više od 200.000 tajlandskih prostitutki, dok ih je u Japanu preko 50.000.
Domaći i strani licemjeri Prostitucija u Tajlandu ima duboke religijske, kulturne i historijske korijene. Većina Tajlanđana su budisti, a prema njihovoj interpretaciji budističkog učenja, žene su niža bića od muškaraca. Činjenica da je ljudsko biće rođeno kao žensko ustvari predstavlja kaznu za neki grijeh iz prethodnog života. Na putu do vječnog blaženstva, karme, svako biće prolazi kroz nekoliko života. Mnogi Tajlanđani će vam i danas objasniti da "ako žena proživi svoj život uvažavajući skrupule i pritom je jako sretna, ima šansi da u sljedećem životu bude muškarac". Ropstvo za žene u Tajlandu je ukinuto zakonom 1905. godine, ali je tretman žene umnogome ostao nepromijenjen. U analizi položaja žena, Tajlandska asocijacija žena pravnica opisuje kako žene udajom gube prava: "Muž postaje glava porodice. On ima pravo da odredi mjesto življenja, i ženino je da slijedi njegov izbor. Žena se ne može obrazovati, zaposliti ili početi bilo kakav posao bez odobrenja muža. Bračna nevjera je osnov za razvod braka samo ako se na nju pozove suprug. Zahvaljujući tome, zakonom je propisano da je mužu dozvoljeno da ima ljubavnicu, i to se ne smatra bigamijom niti može biti iskorišteno kao osnov zahtjevu za razvod braka. Udata žena ne može podnijeti zahtjev za pasoš bez saglasnosti muža..."
U sličnim istraživanjima je utvrđeno da muževi u preko 50 procenata brakova redovno tuku svoje supruge.
Iako je prostitucija rasprostranjena u svim dijelovima zemlje osim južnog, čije je stanovništvo pretežno muslimansko i koji se graniči sa Malezijom, počeci seks-industrije u Tajlandu vežu se za Vijetnamski rat i kraj šezdesetih godina prošlog vijeka. Tada su hiljade američkih vojnika povlačene sa ratišta na odmor u Tajland, a preduzimljivi Kinezi su u tome vidjeli veliku mogućnost za zaradu. Tako je nastao Patpong, kvadrant u centralnom dijelu Bangkoka, koji je od tada postao ne samo obilježje tog grada i Tajlanda već i nezaobilazno mjesto posjeta stranih turista, čiji dolasci predstavljaju najznačajniju privrednu granu i izvor prihoda za državu.
U nekoliko obimnih zapadnih vodiča o Tajlandu, koje sam kupio prije putovanja, veoma malo se govori o prostituciji, iako je ona motiv putovanja najvećeg broja turista. To je tipičan primjer zapadne licemjernosti. No, imao sam sreću da kupim i knjigu američke antropologistkinje Cleo Odzer. Patpong Sisters je njena doktorska disertacija, upravo na temu prostitutki iz bangkoškog Patponga. Duže od dvije godine ona je provela upoznavajući se sa životom u Patpongu, prostitutkama, njihovim porodicama na sjeveru zemlje, vlasnicima bordela i onim što se odigrava u njima. Njena polazna teza za disertaciju je bila očekivana: izrabljivanje prostitutki, ugrožavanje njihovog ljudskog dostojanstva, zloupotreba ogromnog siromaštva i očajnog socijalnog položaja žena u Tajlandu. Što je više upoznavala Patpong, to je više uobičajena zapadna predstava o prostituciji ustupala mjesto činjenicama. A one su neumoljive, ma koliko bolne bile po zapadne licemjere koji su žestoko napali njenu disertaciju i knjigu: prostitucija je još uvijek za preko dva miliona današnjih prostitutki u Tajlandu praktično jedini način za ostvarivanje dva cilja - sticanje vlastitih prihoda za popravljanje uslova svog i života njihovih porodica, te osvajanje vlastite slobode i samopoštovanja.
Tajlandske vlasti se ponašaju jednako licemjerno kao i zapadni kritičari doktorske disertacije Odzerove. Prvi se prave kao da ne vide prostituciju koja cvjeta na svakom koraku, samo zbog toga što je, zahvaljujući njoj, turizam postao glavna privredna grana države; drugi kritikuju antropologistkinju čije se tajlandsko iskustvo o prostituciji ne uklapa u definirane koordinate zapadne korektnosti kada je prostitucija u pitanju. Naravno, pritom se prenebregava činjenica da ni prostitucije ne bi bilo da ne postoji potpuni sklad u odnosima ponude i potražnje, potražnje prije svega od zapadnih konzumenata. Vrhunac licemjerja u odnosu tajlandskih vlasti prema prostituciji ogleda se u sistematskim pokušajima skrivanja epidemije AIDS-a, koja godinama hara zemljom. Niko pouzdano ne zna koliko je Tajlanđana zaraženo HIV-om, jednostavno zato što nikakva istraživanja na tu temu nisu ni dozvoljena. Muževi redovno koriste usluge prostitutki, a onda virus prenose suprugama. Lanac se završava novorođenčadima koja su zaražena HIV-om. Prema nekim procjenama, čak je i preko pet miliona Tajlanđana seropozitivno na HIV. Mogućnosti njihovog medicinskog tretmana su, naravno, ravne nuli.
Vaginini dopisi Zarad potreba ovog teksta odlučio sam izigravati socio-antropologa amatera i krenuti na turneju po patponškim barovima tragom opisa mjesta koja je u svojoj knjizi ponudila i Odzerova. Za Patpong zna svaki od preko stotinu hiljada taksista ovog 12-milionskog grada. Bangkok ne liči na New York samo po ogromnim neboderima (doručkovao sam na 83. spratu): radi se o gradu koji živi 24 sata dnevno, po čijim se ulicama neprestano valja nekakva energija, skoro da je možete opipati. Kad taksisti kažete da vas vozi u Patpong, odmah vadi prospekte sa obnaženim ljepoticama i predlaže da vas povede na "najbolje mjesto u gradu". Čine to zato što od vlasnika barova dobijaju napojnicu za svakog gosta kojeg dovedu. Njihovo razočarenje zbog mog odbijanja ublažavam plaćajući i trostruku cijenu od one koju pokazuje taksimetar, što je još uvijek tri puta jeftinije od taksi prevoza u Sarajevu.
Patpong se sastoji od tri dijela, tri paralelne ulice načičkane barovima koji se nalaze na svakom od tri ili četiri nivoa zgrada. Na trotoarima i ulicama se nalaze tezge na kojima možete kupiti pa skoro sve što vam padne na pamet: od kipova malog Bude, preko želatinskih vibratora, dresa Mateje Kežmana, "originalnih" rolexa po cijeni do desetak dolara, do svilenih stolnjaka, muštikli od slonovače i produžnih kablova sa utičnicama. McDonald's i Kentucky Chicken restorani se nikad ne zatvaraju, a za one sa jačim želucima tu su i brda pečenih buba različitih veličina.
Hodati kroz Patpong u bilo koje doba dana i noći jako je teško, zato što sve strance opsjedaju sitni Tajlanđani koji vam nude djevojke, djevojčice, dječake, neviđene porno-predstave... Uporni su i hodaju paralelno s vama, pokušavajući promijeniti vašu odluku, probijajući se kroz gomile parova: nakvarcanog Skandinavca koji za ruku drži zgodnog Tajlanđančića, ogromnog Amerikanca sa rukom prebačenom preko ramena prelijepe, tanane, lokalne djevojke...
Ulazim u bar koji je u knjizi opisala Odzerova. Na sredini je podij kružnog oblika, okolo stolovi načičkani strancima. Piće koje sam naručio još nije ni stiglo, a na podij se penje krhka djevojka malenih grudi, u bikiniju. Papirom nalik na toaletni briše neki debeli, dugački flomaster. Skida donji dio bikinija, čuči i u vaginu zavlači flomaster. Još čuči, širi šake i spušta ih pored sebe. Desnu nogu prebacuje preko lijeve, svom težinom svojih četrdesetak kila oslanja se na ruke i diže prekrštene noge. Ispod nje je bijeli papir veličine dvolisnice, iz nje viri flomaster. Pomjera tijelo iznad njega i nakon minutu-dvije staje na noge i vadi flomaster. Uzima papir, prilazi stolovima sa gostima i pokazuje ga. Gosti su oduševljeni, aplaudiraju, tek poneki izvadi nešto sitno u bahtima i daje joj. Dolazi i do mene, pokazuje papir na kojem je krivudavim rukopisom, štampanim slovima, napisano: GOOD LUCK TO AMERICA. Osjećam se posrano, izlazim iz bara, ali se ne predajem.
Osvježava a ne deblja Ulazim u drugi bar koji je opisala Odzerova. Po enterijeru ne vidim nikakve razlike u odnosu na prethodni, ali u njemu zapažam i nekoliko turistkinja sa Zapada. I piće je jednako jeftino. Na podij se penje djevojka sa staklenom bocom Coca-Cole. Okreće je nekoliko puta grlom prema dnu, da bi nam pokazala da je boca začepljena, što kasnije shvaćam. Skida donji dio bikinija i polako sjeda na flašu. Malena stražnjica otkriva kontrakcije vaginalnih mišića i nakon petnaestak sekundi - vadi i pokazuje flašu bez čepa. Kad je uvjerila sve da je flaša bez čepa, stojeći steže i opušta iste mišiće i čep ubrzo izlijeće vani. Zadovoljna je aplauzom, ali to nije kraj tačke. Ponovo sjeda na punu flašu, ovaj put bez čepa. Stišće je nogama, ustaje, savija se u struku i radi "svijeću", stoj na rukama. Nakon desetak sekundi staje na noge, širi ih i vadi ispražnjenu flašu.
U treći bar ulazim usred klasičnog live-porno performansa. Na bini je veliki motor, a na motoru se u različitim pozama, vrlo spretno, jebe par Tajlanđana. Izgleda mi da se i ne trude da sakriju da to čine rutinski, baš kao što bilo koji profesionalci svakodnevno obavljaju svoje poslove. Dok ih gledam, vraća mi se isti osjećaj iz amsterdamskog Red Light Districta, kada sam s prijateljima prvi put u životu gledao ovakvu predstavu. Sjećam se da smo tada u potpunosti imali isti osjećaj: već nakon minute bilo je potpuno dosadno, ostatak predstave svako od nas je razmišljao o stvarima koje nisu imale veze sa onim što se odigravalo ispred nas. Oni koji to nikad nisu gledali uživo, možda mi neće vjerovati: no, te predstave imaju toliko erotskog naboja taman koliko i fotografija Sulejmana Tihića, Borislava Paravca i Dragana Čovića sa sjednica Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Znao sam da bi moje istraživanje Patponga bilo nepotpuno ne obiđem li neki bar i u njegovom trećem, najmlađem dijelu, koji se najbrže razvio. Radi se o gay kvartu. Bilo mi je malo neugodno da uđem u njega, jer sam razmišljao o tome šta će u nekom tamošnjem baru misliti osoblje kad na vratima vidi samog debelog zapadnjaka koji ulazi, a ne može biti da ne zna gdje. Ipak, utješio sam se time da je moja nelagoda stvarno ništa u odnosu na sve što sam dosad priredio sebi baveći se ovim poslom. Ulazim u Patpong 3, gdje me odmah salijeće svodnik nudeći "boys". Odmahujem glavom, ali prihvatam poziv da me odvede na "live show". Ulazim u bar, "show" je u toku. Odbijam ponudu da sjednem, neka, pogledat ću malo s vrata. Bar je prepun gostiju, čini mi se da su sve zapadnjaci. Prvi put u životu uživo vidim ono što mi nikad nije pošlo za rukom ni da zamislim do kraja, razmišljajući o gay ljubavnicima. Gledam sa dva pomiješana osjećanja: Prvo je da ne mogu da vjerujem da to, hm, da to stvarno tako ide. O drugom osjećanju ne bih, mislim da nije u redu da ga opisujem zato što volim reći za sebe da sam liberal, da poštujem svačiji izbor i seksualno opredjeljenje, naravno, sve dok ono ne ugrožava drugog.
Raj i(li) pakao Elem, Bangkok je stvarno čudo, posebno za one koji nemaju previše moralnih skrupula a pritom se ne plaše AIDS-a. Veliki broj stranaca se odlučuje da dio ili ostatak života provede u ovoj zemlji. Nemali broj stranaca, o čemu sjajno svjedoče primjeri iz knjige Odzerove, često se zaljube u djevojke ili žene čije seksualne usluge plaćaju. No, čak i onda kad su skoro sigurni da su emocije uzajamne, njihove djevojke ih tretiraju kao ATM aparate za izvlačenje keša.
Ali, i sa najskromnijom zapadnom ušteđevinom ili penzijicom ovdje se može priuštiti život kakav u svojim zemljama zapadnjaci tek mogu sanjati. Otuda je nastao i čuveni vic o strancu koji je nakon nekoliko godina života na Tajlandu umro i došao pred svetog Petra. Kada mu je on ponudio raj, stranac ga je molio da ga vrati u Tajland. Sveti Petar ga je ubjeđivao da će mu u raju biti bolje, ali, kako ovaj nije popuštao, udovoljio je njegovim molbama. Vratio ga je u Tajland, ali je stranac bio očajan. Naime, vratio ga je, ali ovog puta kao Tajlanđanina.
Bar sa pijenjem i pušenjem
Naprijed-nazad, naprijed-nazad
Oči se teško privikavaju na mrak nakon blještavila neona u kojem se kupa čitava ulica. Tragom opisa iz knjige Patpong Sisters ulazim u bar znakovitog imena "Lipstick" ("Ruž za usne"). Ne vidim veće razlike između ovog i ostalih barova u Patpongu u koje sam ulazio. Na sredini prostorije od nekih dvjestotinjak kvadrata nalazi se pravougaoni podij površine dvadesetak kvadrata. Između desetak štangi svoja tijela mrda, teško bi se to moglo nazvati plesom, tridesetak djevojaka u bikinijima. Na grudima im je okačen bedž sa brojem. Radoznalo odmjeravaju goste i međusobnim gurkanjem skreću pažnju na one koji sa vrata, iza zastora proviruju u unutrašnjost. Oko onih koji proture glavu odmah se nađu dvije djevojke koje ga pozivaju da sjedne. Nema stolova, već su uz zidove oko podija raspoređene sećije ispred kojih su postavljene daske kao za šank. Sjedam i ubrzo dolazi konobarica, također u bikiniju, ali bez broja. Prvo me pozdravlja tradicionalnim pozdravom: sklapa ruke u visini očiju, duboki naklon i osmijeh, a onda mi pruža ruku. Dok izgovara svoje ime, drugom rukom mi počinje gladiti jaja, te me na lošem engleskom pita koju djevojku želim da pozove. Pravim se "cool", kao normalno je to meni da mi konobarice glade jaja; eto, ja to ni ne primjećujem i objašnjavam da samo želim popiti piće. Ljubazno se osmjehuje, kaže da samo proberem djevojku koja mi se sviđa i pita šta ću popiti. Grčevito razmišljam gdje su najmanje mogućnosti da mi uvali nešto u piće, mada sam u vodičima čitao da toga, u principu, nema. Laknulo mi je i kada sam zaključio da je to pivo, a i kada mi je jaja ostavila na miru. Ali, zakratko: eto je za sekundu, nosi pivo, drugom rukom uvježbane kretnje, i pita mi hoću li da pozovem neku djevojku. Objašnjavam da ne bih još i tražim da platim. Pročitao sam i da cijene pića na ovakvim mjestima nisu ništa skuplje od tajlandskog prosjeka (vrlo jeftino), ali što je sigurno - sigurno. Ujedno računam da lakše mogu šmugnuti preko vrata ako bude navaljivala da pozovem djevojku.
Sa podija mi se smiješe. Šta ću - i ja njima. Ima pravo dobrih, a i onih za koje sumnjam da se ubijaju od posla. Teško mi je, kao i kod većine Azijata, procijeniti njihovu starost: možda imaju petnaest, a možda i trideset godina. Izbjegavam duži kontakt očima i prelazim s jedne na drugu. Nakon što nam se pogledi sretnu, prvo se nasmiju, a onda zatvore usta i jezikom pomjeraju obraz. Da ne bi ostavljale mjesta nesporazumu, prinesu i stisnutu pesnicu ispred usta, kao da drže mikrofon, i okreću je. Dobro, shvatio sam šta nude, ali još ni ne sanjam da ću stvarno vidjeti ono što sam pročitao u Patpong Sisters.
Nakon pet-šest minuta razgledanja djevojaka, skrećem pogled i prelazim na ostale goste. Kad ono, imam šta i vidjeti: ispred većine gostiju, koji sjede, neki zavaljeni na naslon sećije, neki sa rukama na šanku, kleče djevojke. Pantalone i gaće gostiju su u visini članaka. Da, djevojke im puše. Ne mogu da vjerujem očima: ovo mi niko neće vjerovati kad budem pričao! Buljim u čovjeka na jedno metar od mene, od nekih šezdesetak godina, ima žute zulufe, liči mi na njemačke turiste iz Makarske. Gledam u glavu između njegovih nogu koja se pomjera naprijed-nazad. Kad je uhvatio moj pogled, ošinuo me svojim: valjda ga dekoncentrišem. Ostavljam ga na miru, gledam na drugu stranu, zid prekoputa. Dvojica mlađih ljudi, Evropa, Amerika ili Australija, veselo se kucaju čašama sa pićem i piju. Kunem se, izgledaju najnormalnije, kao da nisu spuštenih gaća i kao da glave između njihovih nogu ne idu naprijed-nazad, naprijed-nazad... Do ove dvije glave, ispod susjednog stola - treća. Tempo je puno brži. Baš pažljivo pratim razvoj situacije. Nakon minute, ne mijenjajući ritam, djevojka rukom negdje iza sebe uzima rolnu onih širokih papirnih salveta. Spretno, jednom rukom, odmotava je i kida nekoliko salveta. Slijede dva prigušena trzaja tijela iznad stola i seansa je, očito, sa uspjehom završena. Djevojka kida još salveta, briše prvo gosta, a onda sebe oko usta i nasmijana ustaje. Sklopljene ruke u visini glave, duboki naklon, kreće da ide, ali je gost hvata, sjeda pored sebe i maše konobarici sa dignuta dva prsta. Uto mi ponovo prilazi konobarica i pita koji "broj" želim da pozove. Odgovaram joj pitanjem na koje unaprijed znam odgovor: mogu li slikati. Odgovara mi da je to zabranjeno, i ja to koristim kao priliku da, kao, razočarano napustim bar.
ja sam u najmanju ruku zabezeknut ovim tekstom! Da li je po vama ok, da se jedan ozbiljan politicki magazin i priznat i poznat novinar kao sto je Pecanin koristi ovakvim rjecnikom: muda, jaja, jebe etc...?
U mojim ocima je pao, pogotovu zbog nekih stvari koje mu nisu trebale...
Bangkok je čudo: posebno za one koji nemaju previše moralnih skrupula a pritom se ne plaše AIDS-a. A takvih je na milione i njihova potraga za jeftinim i egzotičnim seksom Tajlandu donosi značajne prihode
Senad Pećanin
Unatoč zakonima logike, dugo vremena sam vjerovao da je Tajland dobio ime po čuvenoj tajlandskoj masaži. Ne sjećam se da mi je iko objasnio kakva je to tačno vrsta masaže i nisam siguran jesam li možda predstavu o njoj dobio iz nekih mekih pornića koje sam gledao kao pubertetlija. No, zamišljao sam je kao masažu bradavica malih, čvrstih, kruškolikih grudi zgodnih djevojaka kosih očiju. Ne znam koliko je drugima, prije svega muškarcima, Tajland pobuđivao iste asocijacije kao kod mene, ali podaci govore da ova zemlja posljednjih godina bilježi turistički bum sa oko deset miliona posjetilaca godišnje. Glavni grad ove zemlje, Bangkok, istovremeno je postao svjetska prijestonica seks-turizma, boreći se za primat sa još dvije čuvene tajlandske destinacije - Pattayom i ostrvom Pukhet.
Sredinom oktobra ove godine, po treći put u životu, našao sam se na studijskom putovanju u Jugoistočnoj Aziji. Kad čovjek bira destinaciju svojih turističkih putovanja, vjerujem da, osim generalne znatiželje za upoznavanjem nečeg novog, obično ima još neki dominantni, presudni motiv koji odlučuje pri izboru. Upravo na tom momentu sam se uhvatio kako lamentiram nad samim sobom, to jest nad činjenicom kako sam ostario: dok bi prije dvadesetak godina taj motiv nesumnjivo bio demistifikacija tajlandske masaže, sada je odlučujući bio višak ženskih hormona u meni, to jest strast za šopingom. Tako je dilema između Singapura i Tajlanda bila skoro nepostojeća: između preskupog grada-države i jeftinog Bangkoka, u kojem se mogu kupiti čak i odijela mog konfekcijskog broja, izbor je bio veoma lak.
Fakti Prema podacima zapadnih zdravstvenih organizacija, svaka žena na Tajlandu kojoj prostitucija nije zanimanje ostaje trudna svaka 22 mjeseca tokom godina svog života u kojima može zatrudnjeti. Do prije dvadesetak godina, roditelji sa sjevera zemlje žensku su djecu, već od uzrasta od pet pa do četrnaest godina, vodili u Bangkok i prodavali gazdama čiji ljudi novu "robu" i danas dočekuju na željezničkoj stanici. Cijena tih malih djevojčica kreće se od 500 do 800 dolara, a bogate gazde ih u bangkoškom China Townu prvi put iznajmljuju i za desetak puta veću sumu. Ovom zločinačkom biznisu najviše je doprinijela potražnja za upravo takvom djecom od strane bogatih Kineza, kod kojih je i danas živo uvjerenje da seks sa djevicom produžava život. Otkako je prije desetak godina Bangkok postao svjetska prijestonica seks-turizma, Tajland u sve većem broju posjećuju i homoseksualci. Od tada je porasla potražnja i za dječacima istog uzrasta. Dok za tajlandske vlasti prostitucija zvanično ne postoji, jedino protiv čega se pokušavaju poduzimati mjere jeste upravo iskorištavanje djece od pedofila. No, rezultati su mršavi i mnoge zapadne zemlje, suočene sa razmjerama putovanja pedofila u Tajland, pokušavaju nešto učiniti. Najdalje je u tome otišla Švedska, koja je izvršila i promjene u svom zakonodavstvu da bi mogla krivično goniti svoje državljane koji svoju pedofilsku pohotu zadovoljavaju putovanjima u ovu azijsku zemlju. Već nekoliko godina švedska vlada u organizovane grupe turista iz svoje zemlje ubacuje i policijske agente koji prate pedofile, te ih po povratku u Švedsku hapse i izvode pred sud.
Koliko se Tajlanđanki bavi prostitucijom jako je teško saznati. Da se u svakom slučaju radi o sedmocifrenom broju svjedoče utemeljene procjene po kojima se čak 25 procenata svih žena u dobi između 15 i 30 godina bavi prostitucijom. Osim toga, procjenjuje se da u Evropi ima više od 200.000 tajlandskih prostitutki, dok ih je u Japanu preko 50.000.
Domaći i strani licemjeri Prostitucija u Tajlandu ima duboke religijske, kulturne i historijske korijene. Većina Tajlanđana su budisti, a prema njihovoj interpretaciji budističkog učenja, žene su niža bića od muškaraca. Činjenica da je ljudsko biće rođeno kao žensko ustvari predstavlja kaznu za neki grijeh iz prethodnog života. Na putu do vječnog blaženstva, karme, svako biće prolazi kroz nekoliko života. Mnogi Tajlanđani će vam i danas objasniti da "ako žena proživi svoj život uvažavajući skrupule i pritom je jako sretna, ima šansi da u sljedećem životu bude muškarac". Ropstvo za žene u Tajlandu je ukinuto zakonom 1905. godine, ali je tretman žene umnogome ostao nepromijenjen. U analizi položaja žena, Tajlandska asocijacija žena pravnica opisuje kako žene udajom gube prava: "Muž postaje glava porodice. On ima pravo da odredi mjesto življenja, i ženino je da slijedi njegov izbor. Žena se ne može obrazovati, zaposliti ili početi bilo kakav posao bez odobrenja muža. Bračna nevjera je osnov za razvod braka samo ako se na nju pozove suprug. Zahvaljujući tome, zakonom je propisano da je mužu dozvoljeno da ima ljubavnicu, i to se ne smatra bigamijom niti može biti iskorišteno kao osnov zahtjevu za razvod braka. Udata žena ne može podnijeti zahtjev za pasoš bez saglasnosti muža..."
U sličnim istraživanjima je utvrđeno da muževi u preko 50 procenata brakova redovno tuku svoje supruge.
Iako je prostitucija rasprostranjena u svim dijelovima zemlje osim južnog, čije je stanovništvo pretežno muslimansko i koji se graniči sa Malezijom, počeci seks-industrije u Tajlandu vežu se za Vijetnamski rat i kraj šezdesetih godina prošlog vijeka. Tada su hiljade američkih vojnika povlačene sa ratišta na odmor u Tajland, a preduzimljivi Kinezi su u tome vidjeli veliku mogućnost za zaradu. Tako je nastao Patpong, kvadrant u centralnom dijelu Bangkoka, koji je od tada postao ne samo obilježje tog grada i Tajlanda već i nezaobilazno mjesto posjeta stranih turista, čiji dolasci predstavljaju najznačajniju privrednu granu i izvor prihoda za državu.
U nekoliko obimnih zapadnih vodiča o Tajlandu, koje sam kupio prije putovanja, veoma malo se govori o prostituciji, iako je ona motiv putovanja najvećeg broja turista. To je tipičan primjer zapadne licemjernosti. No, imao sam sreću da kupim i knjigu američke antropologistkinje Cleo Odzer. Patpong Sisters je njena doktorska disertacija, upravo na temu prostitutki iz bangkoškog Patponga. Duže od dvije godine ona je provela upoznavajući se sa životom u Patpongu, prostitutkama, njihovim porodicama na sjeveru zemlje, vlasnicima bordela i onim što se odigrava u njima. Njena polazna teza za disertaciju je bila očekivana: izrabljivanje prostitutki, ugrožavanje njihovog ljudskog dostojanstva, zloupotreba ogromnog siromaštva i očajnog socijalnog položaja žena u Tajlandu. Što je više upoznavala Patpong, to je više uobičajena zapadna predstava o prostituciji ustupala mjesto činjenicama. A one su neumoljive, ma koliko bolne bile po zapadne licemjere koji su žestoko napali njenu disertaciju i knjigu: prostitucija je još uvijek za preko dva miliona današnjih prostitutki u Tajlandu praktično jedini način za ostvarivanje dva cilja - sticanje vlastitih prihoda za popravljanje uslova svog i života njihovih porodica, te osvajanje vlastite slobode i samopoštovanja.
Tajlandske vlasti se ponašaju jednako licemjerno kao i zapadni kritičari doktorske disertacije Odzerove. Prvi se prave kao da ne vide prostituciju koja cvjeta na svakom koraku, samo zbog toga što je, zahvaljujući njoj, turizam postao glavna privredna grana države; drugi kritikuju antropologistkinju čije se tajlandsko iskustvo o prostituciji ne uklapa u definirane koordinate zapadne korektnosti kada je prostitucija u pitanju. Naravno, pritom se prenebregava činjenica da ni prostitucije ne bi bilo da ne postoji potpuni sklad u odnosima ponude i potražnje, potražnje prije svega od zapadnih konzumenata. Vrhunac licemjerja u odnosu tajlandskih vlasti prema prostituciji ogleda se u sistematskim pokušajima skrivanja epidemije AIDS-a, koja godinama hara zemljom. Niko pouzdano ne zna koliko je Tajlanđana zaraženo HIV-om, jednostavno zato što nikakva istraživanja na tu temu nisu ni dozvoljena. Muževi redovno koriste usluge prostitutki, a onda virus prenose suprugama. Lanac se završava novorođenčadima koja su zaražena HIV-om. Prema nekim procjenama, čak je i preko pet miliona Tajlanđana seropozitivno na HIV. Mogućnosti njihovog medicinskog tretmana su, naravno, ravne nuli.
Vaginini dopisi Zarad potreba ovog teksta odlučio sam izigravati socio-antropologa amatera i krenuti na turneju po patponškim barovima tragom opisa mjesta koja je u svojoj knjizi ponudila i Odzerova. Za Patpong zna svaki od preko stotinu hiljada taksista ovog 12-milionskog grada. Bangkok ne liči na New York samo po ogromnim neboderima (doručkovao sam na 83. spratu): radi se o gradu koji živi 24 sata dnevno, po čijim se ulicama neprestano valja nekakva energija, skoro da je možete opipati. Kad taksisti kažete da vas vozi u Patpong, odmah vadi prospekte sa obnaženim ljepoticama i predlaže da vas povede na "najbolje mjesto u gradu". Čine to zato što od vlasnika barova dobijaju napojnicu za svakog gosta kojeg dovedu. Njihovo razočarenje zbog mog odbijanja ublažavam plaćajući i trostruku cijenu od one koju pokazuje taksimetar, što je još uvijek tri puta jeftinije od taksi prevoza u Sarajevu.
Patpong se sastoji od tri dijela, tri paralelne ulice načičkane barovima koji se nalaze na svakom od tri ili četiri nivoa zgrada. Na trotoarima i ulicama se nalaze tezge na kojima možete kupiti pa skoro sve što vam padne na pamet: od kipova malog Bude, preko želatinskih vibratora, dresa Mateje Kežmana, "originalnih" rolexa po cijeni do desetak dolara, do svilenih stolnjaka, muštikli od slonovače i produžnih kablova sa utičnicama. McDonald's i Kentucky Chicken restorani se nikad ne zatvaraju, a za one sa jačim želucima tu su i brda pečenih buba različitih veličina.
Hodati kroz Patpong u bilo koje doba dana i noći jako je teško, zato što sve strance opsjedaju sitni Tajlanđani koji vam nude djevojke, djevojčice, dječake, neviđene porno-predstave... Uporni su i hodaju paralelno s vama, pokušavajući promijeniti vašu odluku, probijajući se kroz gomile parova: nakvarcanog Skandinavca koji za ruku drži zgodnog Tajlanđančića, ogromnog Amerikanca sa rukom prebačenom preko ramena prelijepe, tanane, lokalne djevojke...
Ulazim u bar koji je u knjizi opisala Odzerova. Na sredini je podij kružnog oblika, okolo stolovi načičkani strancima. Piće koje sam naručio još nije ni stiglo, a na podij se penje krhka djevojka malenih grudi, u bikiniju. Papirom nalik na toaletni briše neki debeli, dugački flomaster. Skida donji dio bikinija, čuči i u vaginu zavlači flomaster. Još čuči, širi šake i spušta ih pored sebe. Desnu nogu prebacuje preko lijeve, svom težinom svojih četrdesetak kila oslanja se na ruke i diže prekrštene noge. Ispod nje je bijeli papir veličine dvolisnice, iz nje viri flomaster. Pomjera tijelo iznad njega i nakon minutu-dvije staje na noge i vadi flomaster. Uzima papir, prilazi stolovima sa gostima i pokazuje ga. Gosti su oduševljeni, aplaudiraju, tek poneki izvadi nešto sitno u bahtima i daje joj. Dolazi i do mene, pokazuje papir na kojem je krivudavim rukopisom, štampanim slovima, napisano: GOOD LUCK TO AMERICA. Osjećam se posrano, izlazim iz bara, ali se ne predajem.
Osvježava a ne deblja Ulazim u drugi bar koji je opisala Odzerova. Po enterijeru ne vidim nikakve razlike u odnosu na prethodni, ali u njemu zapažam i nekoliko turistkinja sa Zapada. I piće je jednako jeftino. Na podij se penje djevojka sa staklenom bocom Coca-Cole. Okreće je nekoliko puta grlom prema dnu, da bi nam pokazala da je boca začepljena, što kasnije shvaćam. Skida donji dio bikinija i polako sjeda na flašu. Malena stražnjica otkriva kontrakcije vaginalnih mišića i nakon petnaestak sekundi - vadi i pokazuje flašu bez čepa. Kad je uvjerila sve da je flaša bez čepa, stojeći steže i opušta iste mišiće i čep ubrzo izlijeće vani. Zadovoljna je aplauzom, ali to nije kraj tačke. Ponovo sjeda na punu flašu, ovaj put bez čepa. Stišće je nogama, ustaje, savija se u struku i radi "svijeću", stoj na rukama. Nakon desetak sekundi staje na noge, širi ih i vadi ispražnjenu flašu.
U treći bar ulazim usred klasičnog live-porno performansa. Na bini je veliki motor, a na motoru se u različitim pozama, vrlo spretno, jebe par Tajlanđana. Izgleda mi da se i ne trude da sakriju da to čine rutinski, baš kao što bilo koji profesionalci svakodnevno obavljaju svoje poslove. Dok ih gledam, vraća mi se isti osjećaj iz amsterdamskog Red Light Districta, kada sam s prijateljima prvi put u životu gledao ovakvu predstavu. Sjećam se da smo tada u potpunosti imali isti osjećaj: već nakon minute bilo je potpuno dosadno, ostatak predstave svako od nas je razmišljao o stvarima koje nisu imale veze sa onim što se odigravalo ispred nas. Oni koji to nikad nisu gledali uživo, možda mi neće vjerovati: no, te predstave imaju toliko erotskog naboja taman koliko i fotografija Sulejmana Tihića, Borislava Paravca i Dragana Čovića sa sjednica Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Znao sam da bi moje istraživanje Patponga bilo nepotpuno ne obiđem li neki bar i u njegovom trećem, najmlađem dijelu, koji se najbrže razvio. Radi se o gay kvartu. Bilo mi je malo neugodno da uđem u njega, jer sam razmišljao o tome šta će u nekom tamošnjem baru misliti osoblje kad na vratima vidi samog debelog zapadnjaka koji ulazi, a ne može biti da ne zna gdje. Ipak, utješio sam se time da je moja nelagoda stvarno ništa u odnosu na sve što sam dosad priredio sebi baveći se ovim poslom. Ulazim u Patpong 3, gdje me odmah salijeće svodnik nudeći "boys". Odmahujem glavom, ali prihvatam poziv da me odvede na "live show". Ulazim u bar, "show" je u toku. Odbijam ponudu da sjednem, neka, pogledat ću malo s vrata. Bar je prepun gostiju, čini mi se da su sve zapadnjaci. Prvi put u životu uživo vidim ono što mi nikad nije pošlo za rukom ni da zamislim do kraja, razmišljajući o gay ljubavnicima. Gledam sa dva pomiješana osjećanja: Prvo je da ne mogu da vjerujem da to, hm, da to stvarno tako ide. O drugom osjećanju ne bih, mislim da nije u redu da ga opisujem zato što volim reći za sebe da sam liberal, da poštujem svačiji izbor i seksualno opredjeljenje, naravno, sve dok ono ne ugrožava drugog.
Raj i(li) pakao Elem, Bangkok je stvarno čudo, posebno za one koji nemaju previše moralnih skrupula a pritom se ne plaše AIDS-a. Veliki broj stranaca se odlučuje da dio ili ostatak života provede u ovoj zemlji. Nemali broj stranaca, o čemu sjajno svjedoče primjeri iz knjige Odzerove, često se zaljube u djevojke ili žene čije seksualne usluge plaćaju. No, čak i onda kad su skoro sigurni da su emocije uzajamne, njihove djevojke ih tretiraju kao ATM aparate za izvlačenje keša.
Ali, i sa najskromnijom zapadnom ušteđevinom ili penzijicom ovdje se može priuštiti život kakav u svojim zemljama zapadnjaci tek mogu sanjati. Otuda je nastao i čuveni vic o strancu koji je nakon nekoliko godina života na Tajlandu umro i došao pred svetog Petra. Kada mu je on ponudio raj, stranac ga je molio da ga vrati u Tajland. Sveti Petar ga je ubjeđivao da će mu u raju biti bolje, ali, kako ovaj nije popuštao, udovoljio je njegovim molbama. Vratio ga je u Tajland, ali je stranac bio očajan. Naime, vratio ga je, ali ovog puta kao Tajlanđanina.
Bar sa pijenjem i pušenjem
Naprijed-nazad, naprijed-nazad
Oči se teško privikavaju na mrak nakon blještavila neona u kojem se kupa čitava ulica. Tragom opisa iz knjige Patpong Sisters ulazim u bar znakovitog imena "Lipstick" ("Ruž za usne"). Ne vidim veće razlike između ovog i ostalih barova u Patpongu u koje sam ulazio. Na sredini prostorije od nekih dvjestotinjak kvadrata nalazi se pravougaoni podij površine dvadesetak kvadrata. Između desetak štangi svoja tijela mrda, teško bi se to moglo nazvati plesom, tridesetak djevojaka u bikinijima. Na grudima im je okačen bedž sa brojem. Radoznalo odmjeravaju goste i međusobnim gurkanjem skreću pažnju na one koji sa vrata, iza zastora proviruju u unutrašnjost. Oko onih koji proture glavu odmah se nađu dvije djevojke koje ga pozivaju da sjedne. Nema stolova, već su uz zidove oko podija raspoređene sećije ispred kojih su postavljene daske kao za šank. Sjedam i ubrzo dolazi konobarica, također u bikiniju, ali bez broja. Prvo me pozdravlja tradicionalnim pozdravom: sklapa ruke u visini očiju, duboki naklon i osmijeh, a onda mi pruža ruku. Dok izgovara svoje ime, drugom rukom mi počinje gladiti jaja, te me na lošem engleskom pita koju djevojku želim da pozove. Pravim se "cool", kao normalno je to meni da mi konobarice glade jaja; eto, ja to ni ne primjećujem i objašnjavam da samo želim popiti piće. Ljubazno se osmjehuje, kaže da samo proberem djevojku koja mi se sviđa i pita šta ću popiti. Grčevito razmišljam gdje su najmanje mogućnosti da mi uvali nešto u piće, mada sam u vodičima čitao da toga, u principu, nema. Laknulo mi je i kada sam zaključio da je to pivo, a i kada mi je jaja ostavila na miru. Ali, zakratko: eto je za sekundu, nosi pivo, drugom rukom uvježbane kretnje, i pita mi hoću li da pozovem neku djevojku. Objašnjavam da ne bih još i tražim da platim. Pročitao sam i da cijene pića na ovakvim mjestima nisu ništa skuplje od tajlandskog prosjeka (vrlo jeftino), ali što je sigurno - sigurno. Ujedno računam da lakše mogu šmugnuti preko vrata ako bude navaljivala da pozovem djevojku.
Sa podija mi se smiješe. Šta ću - i ja njima. Ima pravo dobrih, a i onih za koje sumnjam da se ubijaju od posla. Teško mi je, kao i kod većine Azijata, procijeniti njihovu starost: možda imaju petnaest, a možda i trideset godina. Izbjegavam duži kontakt očima i prelazim s jedne na drugu. Nakon što nam se pogledi sretnu, prvo se nasmiju, a onda zatvore usta i jezikom pomjeraju obraz. Da ne bi ostavljale mjesta nesporazumu, prinesu i stisnutu pesnicu ispred usta, kao da drže mikrofon, i okreću je. Dobro, shvatio sam šta nude, ali još ni ne sanjam da ću stvarno vidjeti ono što sam pročitao u Patpong Sisters.
Nakon pet-šest minuta razgledanja djevojaka, skrećem pogled i prelazim na ostale goste. Kad ono, imam šta i vidjeti: ispred većine gostiju, koji sjede, neki zavaljeni na naslon sećije, neki sa rukama na šanku, kleče djevojke. Pantalone i gaće gostiju su u visini članaka. Da, djevojke im puše. Ne mogu da vjerujem očima: ovo mi niko neće vjerovati kad budem pričao! Buljim u čovjeka na jedno metar od mene, od nekih šezdesetak godina, ima žute zulufe, liči mi na njemačke turiste iz Makarske. Gledam u glavu između njegovih nogu koja se pomjera naprijed-nazad. Kad je uhvatio moj pogled, ošinuo me svojim: valjda ga dekoncentrišem. Ostavljam ga na miru, gledam na drugu stranu, zid prekoputa. Dvojica mlađih ljudi, Evropa, Amerika ili Australija, veselo se kucaju čašama sa pićem i piju. Kunem se, izgledaju najnormalnije, kao da nisu spuštenih gaća i kao da glave između njihovih nogu ne idu naprijed-nazad, naprijed-nazad... Do ove dvije glave, ispod susjednog stola - treća. Tempo je puno brži. Baš pažljivo pratim razvoj situacije. Nakon minute, ne mijenjajući ritam, djevojka rukom negdje iza sebe uzima rolnu onih širokih papirnih salveta. Spretno, jednom rukom, odmotava je i kida nekoliko salveta. Slijede dva prigušena trzaja tijela iznad stola i seansa je, očito, sa uspjehom završena. Djevojka kida još salveta, briše prvo gosta, a onda sebe oko usta i nasmijana ustaje. Sklopljene ruke u visini glave, duboki naklon, kreće da ide, ali je gost hvata, sjeda pored sebe i maše konobarici sa dignuta dva prsta. Uto mi ponovo prilazi konobarica i pita koji "broj" želim da pozove. Odgovaram joj pitanjem na koje unaprijed znam odgovor: mogu li slikati. Odgovara mi da je to zabranjeno, i ja to koristim kao priliku da, kao, razočarano napustim bar.
ja sam u najmanju ruku zabezeknut ovim tekstom! Da li je po vama ok, da se jedan ozbiljan politicki magazin i priznat i poznat novinar kao sto je Pecanin koristi ovakvim rjecnikom: muda, jaja, jebe etc...?
U mojim ocima je pao, pogotovu zbog nekih stvari koje mu nisu trebale...
ozbiljan politicki magazin i priznat i poznat novinar kao sto je Pecanin 
koristi ovakvim rjecnikom: muda, jaja, jebe etc...? 
:D:D
