#1 Lovrenovic: Orgije povijesti (Feral Tribune)
Posted: 08/01/2005 14:22
ORGIJE POVIJESTI
Ivan LOVRENOVIĆ
6. siječnja, 2005.
Kada je u Istanbulu početkom prosinca bila otvorena izložba eksponata Bošnjačkog instituta, njegov vlasnik Adil Zulfikarpašić izjavljivao je u novinama kako je to jedan od najvažnijih trenutaka u njegovu životu. Razumljiva je bila Zulfikarpašićeva ushićenost, jer se može reći da je to za njega bio svojevrstan povratak u postojbinu. Naime, za razliku od autohtonih bosanskih begovskih rodova, Čengići, od kojih potječu i Zulfikarpašići, došli su za turskog vakta u jugoistočnu Bosnu odnekud iz Anadolije, i vremenom postali ovdje jednom od najmoćnijih feudalnih obitelji.
Iako je izložba Bošnjačkoga instituta bila tek jedan od sastavnih dijelova "Tjedna bosanskohercegovačke kulture", koji je organizirala i financirala vlada Republike Turske, ona je medijski zasjenila sve ostale programe, a ostala je otvorena tokom cijeloga prosinca. Ne zna se što je u medijima više slavljeno - navodno basnoslovno kulturno blago Bošnjačkoga instituta, luksuriozna sultanska palača Dolmabahçe kao lokacija izložbe, ili sam Zulfikarpašić, kao "najveći bošnjački vakif poslije Gazi Husrevbega"...
Novcem do karizme
Završni ton medijskoj orkestraciji dao je zagrebački Globus u svome novogodišnjem broju reportažom Mladena Pleše pod bombastičnim naslovom "Bosanci osvajaju Tursku". No, u samome tekstu nema nikakvih "Bosanaca", nema ni osnovne informacije o drugim programima "Tjedna bosanskohercegovačke kulture", sve je fokusirano isključivo na Zulfikarpašićevu osobu i njegov Bošnjački institut.
Nije Adil-beg (kako unatrag nekoliko godina ovaj čovjek voli da ga se i službeno titulira) mogao poželjeti bolju medijsku apologiju ni da ju je sam sponzorirao. A ako jest, onda mu se investicija isplatila. U tomu ne bi bilo mnogo spornoga, kad bi njegov Institut bio uistinu znanstveno verificirana i relevantna ustanova, i kad bi njegovi vlastiti povijesno-politički pogledi bili išta više od nacionalnih zagrcavanja jednoga rudimentarnog samouka. Tajna Zulfikarpašićeve "karizme", kojom on, evo, uspijeva zračiti ne samo u Sarajevu i među Bošnjacima, očevidno nije u Institutu, ni u njegovim idejama, nego – u strasnoj želji da ovjekovječi svoje ime, i u ogromnom novcu kojim raspolaže. Osobito u ovome drugomu. Uostalom – bogati našijenac iz daleka svijeta, nije li to onaj ideal pred kojim se ovdje uvijek najdublje klanjalo i metanisalo! O porijeklu toga novca, te o intrigantnoj i mutnoj biografiji nekadašnjega komunista, emigranta, "evropskoga liberala", nacionalista i patrijarhalnog tradicionalista – ništa se vjerodostojno ne može saznati u autoriziranoj biografiji koja se, kao jedini uređeni sadržaj, nalazi na web-stranici Bošnjačkoga instituta. Čaršijske legende vrlo su bujne, ali njima se ovdje baviti nećemo.
Idealni plural
Razgovor s uslužnim Globusovim reporterom Zulfikarpašić je iskoristio da ponovi svoje poznate "ideje" o povijesti Bosne i Bošnjaka-muslimana kao jedinih pravih baštinika te povijesti. Ovdje ih je izrazio doista pregnantno: "Povijest srednjeg vijeka u Bosni uglavnom je povijest bogumila koji su u većini bili Bošnjaci i Muslimani. Srbi i Hrvati tu su im povijest na najgrublji način oteli i prisvojili je." Teško je zamisliti kraći iskaz, u kojemu bi se na komičniji način podžumbusale povijesna faktografija, formalna logika, osnovni teološko-doktrinarni pojmovi i zapletena bosanska etnogeneza i politogeneza. Kada je prije godinu dana Zulfikarpašić, povodom petnaeste godišnjice osnivanja svojega Instituta, iznosio iste ove ideje, objašnjavajući kako je svrha njegove ustanove da ispravi i rasvijetli tu "otetu historiju", a njezina glavna intencija "u dokazivanju da smo mi starosjedioci ove zemlje, i da smo mi branioci ove zemlje, da smo mi nosioci državnosti ove zemlje", pokušao sam u sarajevskoj štampi suprotstaviti argumentaciju, na koju nitko nije reagirao. Ovom prilikom samo ju mogu sažeto parafrazirati.
Pod idealnim pluralom – mi, Zulfikarpašić zamišlja transhistorijski, čvrst i nepromjenljiv kolektivni identitet Bošnjaka-muslimana, kojemu pripisuje etničko-politički i državotvorni ekskluzivitet u Bosni, i to u neprekinutom kontinuitetu, od srednjovjekovlja do danas. A sve to, opet, u očitoj pragmatično-političkoj funkciji – za danas i za sutra. To je ono staro, po kobnim posljedicama poznato poimanje historije kao sluškinje politike, u kojemu mi znamo sve što je i kako je bilo, samo još treba naći dokumente kojima ćemo to dokazati.
Upravo na kritiku takvoga stajališta misli poznata teoretičarka historije Agnes Heller kada piše: "Kad se ispituje prošlost, ona ne zna unaprijed odgovore na svoja pitanja... Može se čak desiti da historiografija dobije odgovor o kojemu nije nikad ni mislila, kao i da ne dobije nikakav odgovor. U isto vrijeme, historiografija treba da navede prošlost da postavlja svoja pitanja... Historiografija može da se zove episthémé (ovdje: pravo znanje, op. a.) i da se razlikuje od običnog mnijenja samo ako znanje o prošlosti odvoji od svih pragmatičnih i neposrednih praktičkih ciljeva."
Zatiranje kulture
Po zulfikarpašićevskom tumačenju historije, između predislamske i islamsko-otomanske Bosne postoji idealni kontinuitet u svemu: u etnogenezi, u državno-političkom statusu Bosne, pa čak na neki nevjerojatan način i u vjeri! Upravo kao da se nikakva pažnje vrijedna promjena s Bosnom nije ni dogodila kada su je Osmanlije vojnom okupacijom osvojili, uništili Bosansko Kraljevstvo i u korijenu zatrli kontinuitet srednjovjekovne bosanske kulture i civilizacije. Bosanska crkva i njezini sljedbenici (koji su sami sebe nazivali isključivo i indikativno: krstjani i krstjanice!) prevode se u "bogumile" (bugarsku dualističku sljedbu, čije postojanje u Bosni uopće nije potvrđeno), a između tako konstruiranoga "bogumilizma" i islama pronalaze se dodirne točke čak i u doktrinarno-teološkom pogledu, što je besmislica i zapravo blasfemija, baš sa stanovišta islamskog koncepta savršenoga i rigoroznog monoteizma.
U Stambolu na Bosforu Zulfikarpašićeve emocije su očevidno radile još žešće nego inače, a Globusov reporter služio kao odličan medij, pa je Adil-beg dao maha svojoj turkonostalgiji, te je formulirao jednu novu, transkontinentalnu povijesnu tezu. Govoreći o blagodatnosti turskoga zauzimanja Balkana i Bosne, on kaže: "Na vidjelo sve više izlazi golema civilizacijska i kulturološka uloga Turske, koja je zaustavila feudalne Evropljane gladne osvajanja i bogatstva u njihovu pokoravanju Azije i Afrike. I koja je donijela puno višu civilizacijsku razinu, standard i kvalitetu života od onoga koji je postojao prije njihova dolaska."
U Bosni je, izgleda, fatum da svaka smjena političkoga sistema donosi svojevrsno orgijanje povijesti. O onome prethodnom mogu svjedočiti iz prve ruke. Kad bi mi se dalo, i kad bi koga zanimalo, mogao bih ispisati napetu "anamnezu" potmule, rovovske borbe koju je valjalo izdržati, kada sam kasnih sedamdesetih godina pisao kratku literariziranu povijest Bosne (kasnije transponiranu i nadograđenu u knjizi Unutarnja zemlja), da bi se kritički suprotstavilo tada dominantnom obrascu po kojemu je cijelo otomansko razdoblje bilo isključivo i samo razdoblje ropstva, kulturnoga vakuuma i tamnoga vilajeta. Probijajući se kroz labirinte bosanske povijesti i kulture, tada sam se uvjerio u ogromnu slojevitost i dinamičku procesualnost toga četiristogodišnjega razdoblja, shvativši da je daleka od istine svaka njegova jednostruka i apodiktična ocjena, pogotovo ako je još i ideološki obojena.
Bošnjačko-muslimanski etnocentrizam i ideologija turkofilskoga sentimenta, koju sada zastupa Zulfikarpašić, a u čemu mu glasno ili prešutno sekundira najveći dio bošnjačkoga državnog, političkog i kulturnog establishmenta, i što je već itekako implantirano u sustav obrazovanja – nije ništa drugo nego vjerni ideološki negativ-odljev nekadašnjeg obrasca. Samo je klatno otišlo na drugi kraj putanje, i opet se na njemu zaustavilo. Deseteračka ideologija o "vijekovima ropstva" i o "tamnom vilajetu", i ideologija Bošnjačkog instituta o četiri stoljeća turske idile, sestre su bliznakinje, samo ne gledaju na istu stranu.
Deseteračka ideologija
Kada se Zulfikarpašić, i svi adepti ovakve ideologije bošnjakluka, nakon svega još pozivaju na Bosnu i Hercegovinu, na predstavljanje "cjelovite bosanskohercegovačke povijesti i kulture", na "sposobnost njezinih naroda za suživot" (Adil-beg u Globusu), ima li toga tko bi im još mogao povjerovati?
P.S. Teško je objasniti kako se svjetski glasovita palača Dolmabahçe u Globusu pretvorila u – Dolambahce! Uspoređivano s Versaillesom, ovo je najreprezentativnije djelo legendarnih arhitekata iz armenske "dinastije" Baliana, koje je polovicom Devetnaestoga stoljeća tik uz Bosfor sagradio sultan Abdul Medžid, napustivši višestoljetnu sultansku rezidenciju Topkapi; onaj "sretnovladajući Abdul Medžid" kojemu Ivan Frano Jukić šalje svoju promemoriju za građansku jednakost u Bosni. U dugoj otomanskoj historiji Bosne bila je to junačka gesta jednoga pojedinca-intelektualca bez premca, i dokument temeljne povijesne vrijednosti; Jukiću je uostalom donijela vječni surgun, a vjerojatno pridonijela i ranoj smrti. Ni na Zulfikarpašićevoj stambolskoj izložbi, ni u cijelom "Tjednu bosanskohercegovačke kulture", za takve osobe i za takve vrijednosti nije bilo mjesta.
A da Dolmabahçe znači "ispunjeni vrt" (konkretno: prostor nastao isušivanjem i nasipanjem bosforske obale), to bi se mogao dosjetiti i samo malo pismeniji štokavac, kojemu nije stran gastronomski pojam dolma (filovanje), a koji ima toliko uha da umije prepoznati bašču u turskome bahçe. Dolambahce Globusova reportera naprosto ne znači – ništa.
Feral Tribune
Ivan LOVRENOVIĆ
6. siječnja, 2005.
Kada je u Istanbulu početkom prosinca bila otvorena izložba eksponata Bošnjačkog instituta, njegov vlasnik Adil Zulfikarpašić izjavljivao je u novinama kako je to jedan od najvažnijih trenutaka u njegovu životu. Razumljiva je bila Zulfikarpašićeva ushićenost, jer se može reći da je to za njega bio svojevrstan povratak u postojbinu. Naime, za razliku od autohtonih bosanskih begovskih rodova, Čengići, od kojih potječu i Zulfikarpašići, došli su za turskog vakta u jugoistočnu Bosnu odnekud iz Anadolije, i vremenom postali ovdje jednom od najmoćnijih feudalnih obitelji.
Iako je izložba Bošnjačkoga instituta bila tek jedan od sastavnih dijelova "Tjedna bosanskohercegovačke kulture", koji je organizirala i financirala vlada Republike Turske, ona je medijski zasjenila sve ostale programe, a ostala je otvorena tokom cijeloga prosinca. Ne zna se što je u medijima više slavljeno - navodno basnoslovno kulturno blago Bošnjačkoga instituta, luksuriozna sultanska palača Dolmabahçe kao lokacija izložbe, ili sam Zulfikarpašić, kao "najveći bošnjački vakif poslije Gazi Husrevbega"...
Novcem do karizme
Završni ton medijskoj orkestraciji dao je zagrebački Globus u svome novogodišnjem broju reportažom Mladena Pleše pod bombastičnim naslovom "Bosanci osvajaju Tursku". No, u samome tekstu nema nikakvih "Bosanaca", nema ni osnovne informacije o drugim programima "Tjedna bosanskohercegovačke kulture", sve je fokusirano isključivo na Zulfikarpašićevu osobu i njegov Bošnjački institut.
Nije Adil-beg (kako unatrag nekoliko godina ovaj čovjek voli da ga se i službeno titulira) mogao poželjeti bolju medijsku apologiju ni da ju je sam sponzorirao. A ako jest, onda mu se investicija isplatila. U tomu ne bi bilo mnogo spornoga, kad bi njegov Institut bio uistinu znanstveno verificirana i relevantna ustanova, i kad bi njegovi vlastiti povijesno-politički pogledi bili išta više od nacionalnih zagrcavanja jednoga rudimentarnog samouka. Tajna Zulfikarpašićeve "karizme", kojom on, evo, uspijeva zračiti ne samo u Sarajevu i među Bošnjacima, očevidno nije u Institutu, ni u njegovim idejama, nego – u strasnoj želji da ovjekovječi svoje ime, i u ogromnom novcu kojim raspolaže. Osobito u ovome drugomu. Uostalom – bogati našijenac iz daleka svijeta, nije li to onaj ideal pred kojim se ovdje uvijek najdublje klanjalo i metanisalo! O porijeklu toga novca, te o intrigantnoj i mutnoj biografiji nekadašnjega komunista, emigranta, "evropskoga liberala", nacionalista i patrijarhalnog tradicionalista – ništa se vjerodostojno ne može saznati u autoriziranoj biografiji koja se, kao jedini uređeni sadržaj, nalazi na web-stranici Bošnjačkoga instituta. Čaršijske legende vrlo su bujne, ali njima se ovdje baviti nećemo.
Idealni plural
Razgovor s uslužnim Globusovim reporterom Zulfikarpašić je iskoristio da ponovi svoje poznate "ideje" o povijesti Bosne i Bošnjaka-muslimana kao jedinih pravih baštinika te povijesti. Ovdje ih je izrazio doista pregnantno: "Povijest srednjeg vijeka u Bosni uglavnom je povijest bogumila koji su u većini bili Bošnjaci i Muslimani. Srbi i Hrvati tu su im povijest na najgrublji način oteli i prisvojili je." Teško je zamisliti kraći iskaz, u kojemu bi se na komičniji način podžumbusale povijesna faktografija, formalna logika, osnovni teološko-doktrinarni pojmovi i zapletena bosanska etnogeneza i politogeneza. Kada je prije godinu dana Zulfikarpašić, povodom petnaeste godišnjice osnivanja svojega Instituta, iznosio iste ove ideje, objašnjavajući kako je svrha njegove ustanove da ispravi i rasvijetli tu "otetu historiju", a njezina glavna intencija "u dokazivanju da smo mi starosjedioci ove zemlje, i da smo mi branioci ove zemlje, da smo mi nosioci državnosti ove zemlje", pokušao sam u sarajevskoj štampi suprotstaviti argumentaciju, na koju nitko nije reagirao. Ovom prilikom samo ju mogu sažeto parafrazirati.
Pod idealnim pluralom – mi, Zulfikarpašić zamišlja transhistorijski, čvrst i nepromjenljiv kolektivni identitet Bošnjaka-muslimana, kojemu pripisuje etničko-politički i državotvorni ekskluzivitet u Bosni, i to u neprekinutom kontinuitetu, od srednjovjekovlja do danas. A sve to, opet, u očitoj pragmatično-političkoj funkciji – za danas i za sutra. To je ono staro, po kobnim posljedicama poznato poimanje historije kao sluškinje politike, u kojemu mi znamo sve što je i kako je bilo, samo još treba naći dokumente kojima ćemo to dokazati.
Upravo na kritiku takvoga stajališta misli poznata teoretičarka historije Agnes Heller kada piše: "Kad se ispituje prošlost, ona ne zna unaprijed odgovore na svoja pitanja... Može se čak desiti da historiografija dobije odgovor o kojemu nije nikad ni mislila, kao i da ne dobije nikakav odgovor. U isto vrijeme, historiografija treba da navede prošlost da postavlja svoja pitanja... Historiografija može da se zove episthémé (ovdje: pravo znanje, op. a.) i da se razlikuje od običnog mnijenja samo ako znanje o prošlosti odvoji od svih pragmatičnih i neposrednih praktičkih ciljeva."
Zatiranje kulture
Po zulfikarpašićevskom tumačenju historije, između predislamske i islamsko-otomanske Bosne postoji idealni kontinuitet u svemu: u etnogenezi, u državno-političkom statusu Bosne, pa čak na neki nevjerojatan način i u vjeri! Upravo kao da se nikakva pažnje vrijedna promjena s Bosnom nije ni dogodila kada su je Osmanlije vojnom okupacijom osvojili, uništili Bosansko Kraljevstvo i u korijenu zatrli kontinuitet srednjovjekovne bosanske kulture i civilizacije. Bosanska crkva i njezini sljedbenici (koji su sami sebe nazivali isključivo i indikativno: krstjani i krstjanice!) prevode se u "bogumile" (bugarsku dualističku sljedbu, čije postojanje u Bosni uopće nije potvrđeno), a između tako konstruiranoga "bogumilizma" i islama pronalaze se dodirne točke čak i u doktrinarno-teološkom pogledu, što je besmislica i zapravo blasfemija, baš sa stanovišta islamskog koncepta savršenoga i rigoroznog monoteizma.
U Stambolu na Bosforu Zulfikarpašićeve emocije su očevidno radile još žešće nego inače, a Globusov reporter služio kao odličan medij, pa je Adil-beg dao maha svojoj turkonostalgiji, te je formulirao jednu novu, transkontinentalnu povijesnu tezu. Govoreći o blagodatnosti turskoga zauzimanja Balkana i Bosne, on kaže: "Na vidjelo sve više izlazi golema civilizacijska i kulturološka uloga Turske, koja je zaustavila feudalne Evropljane gladne osvajanja i bogatstva u njihovu pokoravanju Azije i Afrike. I koja je donijela puno višu civilizacijsku razinu, standard i kvalitetu života od onoga koji je postojao prije njihova dolaska."
U Bosni je, izgleda, fatum da svaka smjena političkoga sistema donosi svojevrsno orgijanje povijesti. O onome prethodnom mogu svjedočiti iz prve ruke. Kad bi mi se dalo, i kad bi koga zanimalo, mogao bih ispisati napetu "anamnezu" potmule, rovovske borbe koju je valjalo izdržati, kada sam kasnih sedamdesetih godina pisao kratku literariziranu povijest Bosne (kasnije transponiranu i nadograđenu u knjizi Unutarnja zemlja), da bi se kritički suprotstavilo tada dominantnom obrascu po kojemu je cijelo otomansko razdoblje bilo isključivo i samo razdoblje ropstva, kulturnoga vakuuma i tamnoga vilajeta. Probijajući se kroz labirinte bosanske povijesti i kulture, tada sam se uvjerio u ogromnu slojevitost i dinamičku procesualnost toga četiristogodišnjega razdoblja, shvativši da je daleka od istine svaka njegova jednostruka i apodiktična ocjena, pogotovo ako je još i ideološki obojena.
Bošnjačko-muslimanski etnocentrizam i ideologija turkofilskoga sentimenta, koju sada zastupa Zulfikarpašić, a u čemu mu glasno ili prešutno sekundira najveći dio bošnjačkoga državnog, političkog i kulturnog establishmenta, i što je već itekako implantirano u sustav obrazovanja – nije ništa drugo nego vjerni ideološki negativ-odljev nekadašnjeg obrasca. Samo je klatno otišlo na drugi kraj putanje, i opet se na njemu zaustavilo. Deseteračka ideologija o "vijekovima ropstva" i o "tamnom vilajetu", i ideologija Bošnjačkog instituta o četiri stoljeća turske idile, sestre su bliznakinje, samo ne gledaju na istu stranu.
Deseteračka ideologija
Kada se Zulfikarpašić, i svi adepti ovakve ideologije bošnjakluka, nakon svega još pozivaju na Bosnu i Hercegovinu, na predstavljanje "cjelovite bosanskohercegovačke povijesti i kulture", na "sposobnost njezinih naroda za suživot" (Adil-beg u Globusu), ima li toga tko bi im još mogao povjerovati?
P.S. Teško je objasniti kako se svjetski glasovita palača Dolmabahçe u Globusu pretvorila u – Dolambahce! Uspoređivano s Versaillesom, ovo je najreprezentativnije djelo legendarnih arhitekata iz armenske "dinastije" Baliana, koje je polovicom Devetnaestoga stoljeća tik uz Bosfor sagradio sultan Abdul Medžid, napustivši višestoljetnu sultansku rezidenciju Topkapi; onaj "sretnovladajući Abdul Medžid" kojemu Ivan Frano Jukić šalje svoju promemoriju za građansku jednakost u Bosni. U dugoj otomanskoj historiji Bosne bila je to junačka gesta jednoga pojedinca-intelektualca bez premca, i dokument temeljne povijesne vrijednosti; Jukiću je uostalom donijela vječni surgun, a vjerojatno pridonijela i ranoj smrti. Ni na Zulfikarpašićevoj stambolskoj izložbi, ni u cijelom "Tjednu bosanskohercegovačke kulture", za takve osobe i za takve vrijednosti nije bilo mjesta.
A da Dolmabahçe znači "ispunjeni vrt" (konkretno: prostor nastao isušivanjem i nasipanjem bosforske obale), to bi se mogao dosjetiti i samo malo pismeniji štokavac, kojemu nije stran gastronomski pojam dolma (filovanje), a koji ima toliko uha da umije prepoznati bašču u turskome bahçe. Dolambahce Globusova reportera naprosto ne znači – ništa.
Feral Tribune
bosnjaci su zadnji koji tako razmisljaju 
aha priznajem da malo zadrijemah. nejse 
Cini mi se da je vise ljut na ovog novinara Globusa koji bi si ustedio Ivanovu kritiku da je pisao o odsustvu bosanskog Franjevca na manifestaciji u Turskoj.