#1 Intervju sa Hamzom Raznatovicem
Posted: 07/01/2005 23:43
SabaH: Hamza, kada ste primili Islam?
Hamza: To se desilo u jednom trenutku mog sazrijevanja, prema spoznaji
islama. To je bila duga putanja. Kroz zivot sam uvijek nesto trazio, neki
smiraj, pa sam bio i na totalno pogresnom putu. Kada gledam iz sadasnjeg
ugla, mislio sam da je to, to. Brzo zarađivanje novca, brzo zivljenje i sve
ostalo. Onda sam se zamorio od toga, jer sam vidio da me to nikamo ne vodi,
da mi cak - stavise, prvenstveno pravi zdravstvene probleme, onda probleme
u odnosu sa ljudima oko sebe, problemi sa roditeljima, sa zivotom inace. Pa
sam poceo da tezim necemu, mora nesto postojati, a ni sam mozda nisam znao
sta. Mora postojati savrseni oblik ljudskog zivota. A savrseni oblik
ljudskog zivota je Islam. Ja sada znam da je to tako i apsolutno za sve sam
nasao odgovor.
Ako covjek vidi da tone, onda treba da razmislja : zasto tone? Tako sam i
ja poceo razmisljati o tome: Sta je pravi put? Sta je Istina? Sta je temelj
? Onda sam u svojim razmisljanjima dosao do toga da je jedina istina Bog, i
da je njegovo ime Allah. A tada to nisam znao, moj "bog" (Allahu oprosti
mi), bile su mi pare, zene, sve se svodilo na materijalno; kao, sto vise
imas vise vrijedis u drustvu, ili sto vise zena imas bolji si. Tada si,
fol, macho tip. Puno sam tada toga ostvario , ali to je sve bio haram. Ali,
tada je dosao - mubarek rat. Kazem -mubarek, jer je nama to dragi Allah dao
kao opomenu , a nekima od nas kao prociscenje. Prije toga sam ja bio
protivnik svega sto je lijepo, jer sam sve harame smatrao lijepim. Smatrao
sam da je svak nenormalan ko drugacije zivi. Helem, u ratu sam odlucio da
ostavim takav nacin zivota. Majka mi je rekla: nemoj sine u ratu, grijeh
je. Rekao sam da necu, bio sam kao i svi ostali. Mozda je i ona bila sebeb
da se dogodi to prociscenje.
U ratu sam na Otesu bio ranjen. To je bilo 4.decembra. Tu sam bio u akciji.
Usli smo u liniju cetnicima na 500m., a nasa ekipa sa lijeve strane koja
nam je bila potpora morala se povuci. Mi smo tu ostali odsjeceni. Izasao
sam da gađam tenk koji je krenuo prema nama, nisam ga mogao pogoditi, posto
su tu bile neke tarabe , povukao sam se, ali je tenk krenuo naprijed, tako
da sam u tom trenutku bio ranjen. Mislio sam da mi je tu kraj, da tu
ostajem, to je kraj mog zivota na zemlji. Ali, desilo se da su me izvukli
ujutru. Pola godine poslije toga, nam je upala haubicka granata u rov, isto
u akciji kada smo bili, na brdu Zuc i ta granata nije eksplodirala. Tada
sam se bio prepao, i tada sam mislio da je kraj, da cemo svi izginuti.
Zamislite vi taj trenutak, kada je granata upala, pusi se, a mi svi cekamo
kada ce eksplodirati....Poslije toga , kada sam sisao u Sarajevo, doso je
Ramazan, i ja sam odlucio da se oduzim, ali oduzim, kako se muslimani
oduzuju. Vidio sam da se u svim ostalim vjerama posti, ali mores sve jesti,
samo nemoj da je masno, a vidim da se muslimani najvise zrtvuju. Nema jesti
od sabaha do aksama - pa ti kako god hoces. U ime Allaha radis. I ja sam
odlucio postiti, ne zato sto sam vjernik, nego da oduzim sve one situacije
kada me je Bog spasio. I tada su pocele prve price i moja prva slusanja o
Islamu. Da mi Allah oprosti , ja sam se znao iftariti "yointom". Ja sam to
u svojoj glavi smatrao da je u redu. Sve dotle dok nisam shvatio sta je
haram.
Imao sam jednu ekipu, nas pet ljudi koji smo se druzili. Onda, odjednom,
Allah nas je pocastio, sve zajedno, da smo se nasli u dzamiji. To je bila
mudziza, jer se mi nismo nikada dogovarali o tome da odemo u dzamiju. Nismo
govorili o tome kako se klanja, treba li klanjati, ama bas nista.
Jednostavno smo odjednom bili u dzamiji. Vecina ljudi prolazi kroz
probleme, pri prelasku u Islam, vracanje u pravu vjeru, i dolazi do toga
neshvatanja od strane prijatelja, porodice, okoline. Dolazi do problema da
ih nazivaju budalama, poludio, prodao se, itd...
Ja te probleme nisam imao i time sam pocascen, Allah nas pocastio.
Taj prvi sehadet koji sam proucio- mogu sigurno reci da je to novo rađanje.
Ako Allah kaze da ti je sve oprostio i da ti daje sevapa koliko je brdo
Uhud od sebe. Mogu reci da sam se tako i osjecao. Kada mi je proucen ezan i
ikamet na uho, osjecao sam se prelijepo. Plakao sam. Cuj ja da placem, ja
koji sam do juce vazio za maco-mana. Ali, plakao sam, grcao sam od ljepote.
Drago mi je da sam jedan trun prasine u citavom ovom sistemu, da sam onaj
kome je Allah ukazao na pravi put.
Hamza: To se desilo u jednom trenutku mog sazrijevanja, prema spoznaji
islama. To je bila duga putanja. Kroz zivot sam uvijek nesto trazio, neki
smiraj, pa sam bio i na totalno pogresnom putu. Kada gledam iz sadasnjeg
ugla, mislio sam da je to, to. Brzo zarađivanje novca, brzo zivljenje i sve
ostalo. Onda sam se zamorio od toga, jer sam vidio da me to nikamo ne vodi,
da mi cak - stavise, prvenstveno pravi zdravstvene probleme, onda probleme
u odnosu sa ljudima oko sebe, problemi sa roditeljima, sa zivotom inace. Pa
sam poceo da tezim necemu, mora nesto postojati, a ni sam mozda nisam znao
sta. Mora postojati savrseni oblik ljudskog zivota. A savrseni oblik
ljudskog zivota je Islam. Ja sada znam da je to tako i apsolutno za sve sam
nasao odgovor.
Ako covjek vidi da tone, onda treba da razmislja : zasto tone? Tako sam i
ja poceo razmisljati o tome: Sta je pravi put? Sta je Istina? Sta je temelj
? Onda sam u svojim razmisljanjima dosao do toga da je jedina istina Bog, i
da je njegovo ime Allah. A tada to nisam znao, moj "bog" (Allahu oprosti
mi), bile su mi pare, zene, sve se svodilo na materijalno; kao, sto vise
imas vise vrijedis u drustvu, ili sto vise zena imas bolji si. Tada si,
fol, macho tip. Puno sam tada toga ostvario , ali to je sve bio haram. Ali,
tada je dosao - mubarek rat. Kazem -mubarek, jer je nama to dragi Allah dao
kao opomenu , a nekima od nas kao prociscenje. Prije toga sam ja bio
protivnik svega sto je lijepo, jer sam sve harame smatrao lijepim. Smatrao
sam da je svak nenormalan ko drugacije zivi. Helem, u ratu sam odlucio da
ostavim takav nacin zivota. Majka mi je rekla: nemoj sine u ratu, grijeh
je. Rekao sam da necu, bio sam kao i svi ostali. Mozda je i ona bila sebeb
da se dogodi to prociscenje.
U ratu sam na Otesu bio ranjen. To je bilo 4.decembra. Tu sam bio u akciji.
Usli smo u liniju cetnicima na 500m., a nasa ekipa sa lijeve strane koja
nam je bila potpora morala se povuci. Mi smo tu ostali odsjeceni. Izasao
sam da gađam tenk koji je krenuo prema nama, nisam ga mogao pogoditi, posto
su tu bile neke tarabe , povukao sam se, ali je tenk krenuo naprijed, tako
da sam u tom trenutku bio ranjen. Mislio sam da mi je tu kraj, da tu
ostajem, to je kraj mog zivota na zemlji. Ali, desilo se da su me izvukli
ujutru. Pola godine poslije toga, nam je upala haubicka granata u rov, isto
u akciji kada smo bili, na brdu Zuc i ta granata nije eksplodirala. Tada
sam se bio prepao, i tada sam mislio da je kraj, da cemo svi izginuti.
Zamislite vi taj trenutak, kada je granata upala, pusi se, a mi svi cekamo
kada ce eksplodirati....Poslije toga , kada sam sisao u Sarajevo, doso je
Ramazan, i ja sam odlucio da se oduzim, ali oduzim, kako se muslimani
oduzuju. Vidio sam da se u svim ostalim vjerama posti, ali mores sve jesti,
samo nemoj da je masno, a vidim da se muslimani najvise zrtvuju. Nema jesti
od sabaha do aksama - pa ti kako god hoces. U ime Allaha radis. I ja sam
odlucio postiti, ne zato sto sam vjernik, nego da oduzim sve one situacije
kada me je Bog spasio. I tada su pocele prve price i moja prva slusanja o
Islamu. Da mi Allah oprosti , ja sam se znao iftariti "yointom". Ja sam to
u svojoj glavi smatrao da je u redu. Sve dotle dok nisam shvatio sta je
haram.
Imao sam jednu ekipu, nas pet ljudi koji smo se druzili. Onda, odjednom,
Allah nas je pocastio, sve zajedno, da smo se nasli u dzamiji. To je bila
mudziza, jer se mi nismo nikada dogovarali o tome da odemo u dzamiju. Nismo
govorili o tome kako se klanja, treba li klanjati, ama bas nista.
Jednostavno smo odjednom bili u dzamiji. Vecina ljudi prolazi kroz
probleme, pri prelasku u Islam, vracanje u pravu vjeru, i dolazi do toga
neshvatanja od strane prijatelja, porodice, okoline. Dolazi do problema da
ih nazivaju budalama, poludio, prodao se, itd...
Ja te probleme nisam imao i time sam pocascen, Allah nas pocastio.
Taj prvi sehadet koji sam proucio- mogu sigurno reci da je to novo rađanje.
Ako Allah kaze da ti je sve oprostio i da ti daje sevapa koliko je brdo
Uhud od sebe. Mogu reci da sam se tako i osjecao. Kada mi je proucen ezan i
ikamet na uho, osjecao sam se prelijepo. Plakao sam. Cuj ja da placem, ja
koji sam do juce vazio za maco-mana. Ali, plakao sam, grcao sam od ljepote.
Drago mi je da sam jedan trun prasine u citavom ovom sistemu, da sam onaj
kome je Allah ukazao na pravi put.